#1 Afera Ilidža 1986.
Posted: 05/08/2013 10:33
Koliko znam, ovo je bio jedan od posljednjih slučajeva policijsko-sudskog progona "neprijatelja" u socijalističkoj BiH.
01.04.1986. došlo je do masovnog privođenja građana srpske nacionalnosti sa Ilidže. Sve je rađeno po već oprobanom receptu: identificiranje "neprijatelja" iz određene nacionalne grupe, masovno hapšenje (po pravilu uglednijih) ljudi te nacije, da bi se potom, na osnovu njihovog držanja pred svemoćnim DB-om odredilo ko je podoban da bude okrivljeni, a ko samo svjedok.
Ovaj slučaj bio je posljedica poznatog "bosanskog modela", koji su instalirali drugovi BiH (Branko i Hamdija): ako se progone "neprijatelji" iz jedne nacionalne grupe u BiH, mora uskoro uslijediti progon i osoba iz druge dvije. Tako smo početkom 80-ih imali suđenja popu Janjiću sa Borika, fra Zovki iz Gruda, efendiji Hasanbegoviću iz Goražda, islamskim "fundamentalistima" u Sarajevu, dr Ribičiću (Hrvat) u Bugojnu, zvorničkoj "četničkoj trojci" itd. Tako su došli na red i Ilidžanci.
Navedenog dana (kao i brojnih narednih) privođeni su Radomir Kovačević (trgovački putnik), Sveto Petković (ugostitelj), Budimir Đurić (ugostitelj), Milorad Babalj i Vlado Elez-Pop (trgovački putnici), Zdravko Mišeljić i Ljubo Bosiljčić (advokati), Vukašin Koprivica (direktor "Energoinvestove" Tvornice alata na Stupu), Ratko Ćućilo (profesor fizike u srednjoj školi), Kapular Branko (radnik RSUP-a u penziji) i niz drugih osoba.
Optužbe su se uglavnom svodile na to da su, prilikom sjedeljki u Budimirovom restoranu "Kod Bude" u Maloj Aleji i Svetinom "Tadenu" (koji i danas postoji na istom mjestu, sa istim imenom, ali drugim vlasnikom) vrijeđali druge nacije, posebno Bošnjake, govorili o lošem položaju Srba u BiH i na Kosovu, pjevali četničke pjesme, čitali knjige Vuka Draškovića itd. Za vrijeme višesatnih ispitivanja u DB-u svi odreda su ovo negirali, i većinom odbili da terete ostale. Svaki od njih poznavao je najviše dvojicu i trojicu iz "grupe". Svi odreda družili su se sa Bošnjacima i redovno sjedili sa njima u ugostiteljskim objektima kada su navodno vrijeđali njihovu naciju. Za vrijeme ispitivanja tipično udbaški im je prijećeno da će im porodice stradati ako ne priznaju i slično. Većina njihovih poznanika Bošnjaka negirala je pred milicijom sve ove navode, opisujući ih kao vrijedne i časne ljude, koji nikada nisu ljude odvajali po naciji, a kamoli nekoga vrijeđali. Svi osumnjičeni tvrdili su da su im sve navode "napakovali" poznati policijski provokatori, prije svih Ćućilov kolega nastavnik Ratko Kovač. Poseban kuriozitet je da je jedan od ovih "četnika", bivši milicajac Branko Kapular zapravo-Hrvat (rodom iz Gruda, inače poznatog "četničkog" kraja!).
Epilog ove "afere" bio je porazan za njene montere: jedino su za Kovačevića našli dovoljno "materijala" da pokrenu sudski proces, na kome je, radi isključivo verbalnog delikta, osuđen na godinu dana zatvora. Ostali su isključeni iz Saveza komunista (čiji su većina bili članovi), izgubili poslove i došli na rub materijalne egzistencije. Kovačević je nakon odslužene kazne otišao u SAD kod brata. Koprivica, ugledan direktor, pokušao se ubiti hicima iz pištolja. Preživio je i odselio u Gornji Milanovac. Većina ostalih takođe su izjavili da moraju napustiti Ilidžu, jer ih se sada gleda kao neprijatelje.
Smatralo se da su monteri ovog procesa, pored nezaobilaznog Duška Zgonjanina, bili lokalni vojnici Partije, među kojima se najvatreniji progonitelji bili Vahida Srzić (koja je već ranije zbog ličnih netrpeljivosti iskonstruisala afere u "Bosnaputevima" i robnoj kući "Dobrinja", uništivši nekoliko karijera), ilidžanski komandir RSUP-a Slobodan Škipina, Rde Vasiljević, Hasan Ajnadžić i drugi.
U svojim opširnim iskazima nakon svega kroz šta su prošli (datim za knjigu "Ilidžanci", objavljenu 1990), ovi "četnici" su redom (osim Kovačevića, koji nije krio da mu je otac poginuo kao četnik) isticali svoje porijeklo iz partizanskih porodica (većina su porijeklom iz ustaničke istočne Hercegovine), ponosni na svoje članstvo u SK, aktivnosti u raznim političko-društvenim organizacijama na Ilidži i na brojne prijatelje među Bošnjacima i Hrvatima. Mnogi su isticali poraznu činjenicu da su branitelji tekovina revolucije postigli upravo suprotno od onoga što su navodno branili: dotadašnji skladan život među nacijama na Ilidži narušen je, jer su ih sada ljudi počeli gledati (ali i oni druge) prema nacionalnoj pripadnosti, što ranije nikome nije bilo važno. Dodatni dokaz tome da je DB "fulio" jeste činjenica da je recimo advokat Bosiljčić, nakon svega što mu se na Ilidži desilo, svoju praksu otvorio u muslimansko-hrvatskoj Fojnici. Baš tipično za jednog "okorjelog četnika". Takođe, na internetu nisam našao podatke da se ijedan od ovih "četnika" nečasno ponio za ratnih dešavanja na Ilidži. S druge strane, njihov najvatreniji progonitelj, Slobodan Škipina, postao je jedan od osnivača Karadžićevog MUP-a. Nedavno je umro, bez kazne.
Nema sumnje da je i ovom aferom dijelom posijana klica svega što će se dešavati 90-ih. Komunistički sistem sam je sebi proizvodio neprijatelje, čak i od ljudi koji to (kao u ovom slučaju) objektivno nisu bili.
I tako se čuvalo bratstvo i jedinstvo.
01.04.1986. došlo je do masovnog privođenja građana srpske nacionalnosti sa Ilidže. Sve je rađeno po već oprobanom receptu: identificiranje "neprijatelja" iz određene nacionalne grupe, masovno hapšenje (po pravilu uglednijih) ljudi te nacije, da bi se potom, na osnovu njihovog držanja pred svemoćnim DB-om odredilo ko je podoban da bude okrivljeni, a ko samo svjedok.
Ovaj slučaj bio je posljedica poznatog "bosanskog modela", koji su instalirali drugovi BiH (Branko i Hamdija): ako se progone "neprijatelji" iz jedne nacionalne grupe u BiH, mora uskoro uslijediti progon i osoba iz druge dvije. Tako smo početkom 80-ih imali suđenja popu Janjiću sa Borika, fra Zovki iz Gruda, efendiji Hasanbegoviću iz Goražda, islamskim "fundamentalistima" u Sarajevu, dr Ribičiću (Hrvat) u Bugojnu, zvorničkoj "četničkoj trojci" itd. Tako su došli na red i Ilidžanci.
Navedenog dana (kao i brojnih narednih) privođeni su Radomir Kovačević (trgovački putnik), Sveto Petković (ugostitelj), Budimir Đurić (ugostitelj), Milorad Babalj i Vlado Elez-Pop (trgovački putnici), Zdravko Mišeljić i Ljubo Bosiljčić (advokati), Vukašin Koprivica (direktor "Energoinvestove" Tvornice alata na Stupu), Ratko Ćućilo (profesor fizike u srednjoj školi), Kapular Branko (radnik RSUP-a u penziji) i niz drugih osoba.
Optužbe su se uglavnom svodile na to da su, prilikom sjedeljki u Budimirovom restoranu "Kod Bude" u Maloj Aleji i Svetinom "Tadenu" (koji i danas postoji na istom mjestu, sa istim imenom, ali drugim vlasnikom) vrijeđali druge nacije, posebno Bošnjake, govorili o lošem položaju Srba u BiH i na Kosovu, pjevali četničke pjesme, čitali knjige Vuka Draškovića itd. Za vrijeme višesatnih ispitivanja u DB-u svi odreda su ovo negirali, i većinom odbili da terete ostale. Svaki od njih poznavao je najviše dvojicu i trojicu iz "grupe". Svi odreda družili su se sa Bošnjacima i redovno sjedili sa njima u ugostiteljskim objektima kada su navodno vrijeđali njihovu naciju. Za vrijeme ispitivanja tipično udbaški im je prijećeno da će im porodice stradati ako ne priznaju i slično. Većina njihovih poznanika Bošnjaka negirala je pred milicijom sve ove navode, opisujući ih kao vrijedne i časne ljude, koji nikada nisu ljude odvajali po naciji, a kamoli nekoga vrijeđali. Svi osumnjičeni tvrdili su da su im sve navode "napakovali" poznati policijski provokatori, prije svih Ćućilov kolega nastavnik Ratko Kovač. Poseban kuriozitet je da je jedan od ovih "četnika", bivši milicajac Branko Kapular zapravo-Hrvat (rodom iz Gruda, inače poznatog "četničkog" kraja!).
Epilog ove "afere" bio je porazan za njene montere: jedino su za Kovačevića našli dovoljno "materijala" da pokrenu sudski proces, na kome je, radi isključivo verbalnog delikta, osuđen na godinu dana zatvora. Ostali su isključeni iz Saveza komunista (čiji su većina bili članovi), izgubili poslove i došli na rub materijalne egzistencije. Kovačević je nakon odslužene kazne otišao u SAD kod brata. Koprivica, ugledan direktor, pokušao se ubiti hicima iz pištolja. Preživio je i odselio u Gornji Milanovac. Većina ostalih takođe su izjavili da moraju napustiti Ilidžu, jer ih se sada gleda kao neprijatelje.
Smatralo se da su monteri ovog procesa, pored nezaobilaznog Duška Zgonjanina, bili lokalni vojnici Partije, među kojima se najvatreniji progonitelji bili Vahida Srzić (koja je već ranije zbog ličnih netrpeljivosti iskonstruisala afere u "Bosnaputevima" i robnoj kući "Dobrinja", uništivši nekoliko karijera), ilidžanski komandir RSUP-a Slobodan Škipina, Rde Vasiljević, Hasan Ajnadžić i drugi.
U svojim opširnim iskazima nakon svega kroz šta su prošli (datim za knjigu "Ilidžanci", objavljenu 1990), ovi "četnici" su redom (osim Kovačevića, koji nije krio da mu je otac poginuo kao četnik) isticali svoje porijeklo iz partizanskih porodica (većina su porijeklom iz ustaničke istočne Hercegovine), ponosni na svoje članstvo u SK, aktivnosti u raznim političko-društvenim organizacijama na Ilidži i na brojne prijatelje među Bošnjacima i Hrvatima. Mnogi su isticali poraznu činjenicu da su branitelji tekovina revolucije postigli upravo suprotno od onoga što su navodno branili: dotadašnji skladan život među nacijama na Ilidži narušen je, jer su ih sada ljudi počeli gledati (ali i oni druge) prema nacionalnoj pripadnosti, što ranije nikome nije bilo važno. Dodatni dokaz tome da je DB "fulio" jeste činjenica da je recimo advokat Bosiljčić, nakon svega što mu se na Ilidži desilo, svoju praksu otvorio u muslimansko-hrvatskoj Fojnici. Baš tipično za jednog "okorjelog četnika". Takođe, na internetu nisam našao podatke da se ijedan od ovih "četnika" nečasno ponio za ratnih dešavanja na Ilidži. S druge strane, njihov najvatreniji progonitelj, Slobodan Škipina, postao je jedan od osnivača Karadžićevog MUP-a. Nedavno je umro, bez kazne.
Nema sumnje da je i ovom aferom dijelom posijana klica svega što će se dešavati 90-ih. Komunistički sistem sam je sebi proizvodio neprijatelje, čak i od ljudi koji to (kao u ovom slučaju) objektivno nisu bili.
I tako se čuvalo bratstvo i jedinstvo.
