Forum Klix.ba

Pozdrav svima,

Da li je neko bio u slicnojj situaciji da je imao krvarenje mozga i da je zatim bio podvrgnut operaciji? Mene zanima da li je preporucljivo letiti, iako je proslo 3 godine od toga strah me je. Imate li neka iskustva u vezi toga?

zena, 43godine, aneurizma,operisana u New Yorku,vrlo teska operacija sa komplikacijama,nepokretna,nakon manje od 6 mjeseci vracena normalnom letom sa pratiocem za Sarajevo bez ikakvih problema. Pratioc nije bio med.radnik. Eto ako ti to moze pomoci da razbijes strah.

Hvala ti, lakse mi je. Za svaki slucaj cu traziti odobrenje mog neurologa. Ma citala sam svakakve komentare po raznim forumima gdje se govori o tome kako je velik rizik. I kod mene su mislili da je anorizma, imala sam iste posljedice. Hvala jos jednom, nadam se da je danas dobro.

Nela13 wrote:Hvala ti, lakse mi je. Za svaki slucaj cu traziti odobrenje mog neurologa. Ma citala sam svakakve komentare po raznim forumima gdje se govori o tome kako je velik rizik. I kod mene su mislili da je anorizma, imala sam iste posljedice. Hvala jos jednom, nadam se da je danas dobro.

Pa kako je bilo tada, sada je super. U Americi nijedan doktor nije zelio da da bilo kakvo misljenje za ili protiv putovanja. Ona sama i nije mogla da odlucuje u kakvom je psihickom i fizickom stanju bila. Na kraju se prihvatio rizik, jer dalji ostanak u Americi bez primanja, nije vodio nicemu. Zivjela je tamo sama, nije nikog imala da se brine o njoj.
Povratak je protekao super, naravno da joj je bilo drago kad se vratila u Sarajevo, a nakon toga je sve krenulo bolje i bolje, prohodala je (sto je nevjerovatan i neocekivan uspjeh), spazmi u ruci, a i po citavom tijelu su naravno bili problem, bas kao i transformacija licnosti - borila se uporno da nista ne cini. Tu je pomagalo samo ostati pri svome, na kraju bi, cak i uz neke djecije nemoguce ucjene odlazila da seta, da obavlja jednostavne poslove. Dobar fazon je bio penjanje uz stepeniste, a povratak liftom. Tako je vremenom stekla snagu i bivala sve samostalnija.
Interesantna je anegdota za nepokretnu nogu. Skakiljao sam je 3 sedmice uporno po stopalu, svadjala se sa mnom, jer joj je smetalo (to je malo upitno - njoj je sve smetalo tada), tjerala me, da bi me na kraju ritnula... rekoh, draga, pa tebi ta noga radi...sad ce setnja...
Bio je i dobar fazon i pusenje, stalno je trazila cigaru, bila je ranije pusac...Niko joj nije davao, svi su je korigovali u tome, stetno je, nije dobro...itd...kasnije nam pade slijedeca ideja napamet, posto je dobro gnjavila za te cigare...pitali je fino koje bi da joj kupimo...rece ronhil. Donijeli cigare, ponudili, kaze fuj, ne bih ja zapalila nema tih para

Sad je, mnogo, mnogo bolje. Sve najbolje tebi, upitaj neurologa, ali ne vjerujem da ce ti dati jasan odgovor. Inace, koliko se sjecam, nakon 6 mjeseci ostaju samo posljedice krvarenja, smatras se izljecenom. O mozgu znaju vrlo malo, sve se zasniva na statistickim pokazateljima.

Moram da se smijem sada jer nakon moje operacije brat koji je svaki dan bio uz mene me uporno skakljivao i nakon nekog vremena sam to osjetila. Dr. su uvijek pesimisticni bili, ali danas hvala Bogu studiram ponovo. Svaki slucaj je individualan. Kod mene je ostao mali problem. Ponekad kada sam izlozena suncu dozivim blagi epilepticki napad zbog cega koristim lijekove. Ali sve u svemu mozak je toliko kompleksno podrucje da je tesko ostati bez neke posljedice. Vama sve najbolje zelim