Forum Klix.ba

Na današnji dan pripadnici Armije BiH i MUP-a izvojevali su pobjede na Trebeviću,Žuči,Hrasnom brdu...tog dana poginulo je dosta hrabrih momaka i patriota ali su četnicima nanjeli ogromne gubitke.

Red je da se sjetimo naših izginulih saboraca,prijatelja i patriota.Neka im je vječni rahmet i slava.Hvala im!

http://zbsg.blogger.ba/arhiva/2009/02/24/2071234

malo detalja o bici na Trebeviću

SJEĆANJE NA 8. JUNI 1992. I VINKA ŠAMARLIĆA

Na današnji dan 1992. godine u obrani Sarajeva poginuo je Vinko Šamarlić. Rodio se 08.03.1964. godine u Crkvici kod Zavidovića. Osnovnu školu je završio u Zavidovićima, a potom dolazi u Sarajevo gdje pohađa Srednju policijsku školu. Po završetku škole prvo se zapošljava kao policajac, da bi 1985. godine došao u Specijalnu jedinicu gdje postaje komandir borbene jedinice sa činom kapetana. Paralelno sa ovim aktivnostima Vinko Šamrlić bio je istaknuti džudista J.K. Željezničar. Osvojio je brojne medalje te je postao reprezentativac BiH.

Iako je poginuo u prvim danima opsade sjećanje na Vinka Šamarlića i danas je živo. To ne čudi s obzirom da se radi o jednoj od istinskih legendi grada Sarajeva i države BiH. Osim što se radilo o izuzetnom sportisti i neustrašivom borcu Vinka Šamarlića svi, a posebno oni koji su ga osobno poznavali pamte kao izuzetnog čovjeka. O tome najbolje svjedoči slijedeća priča. Naime, Vinko Šamarlić bio je istaknuti član džudo kluba Željezničar iz Sarajeva. Sa početkom agresije na BiH on je već imao osvojenu olimpijsku normu što je značilo da je ispunjavao osnovnu predispoziciju za odlazak na Olimpijske igre koje su se 1992. godine održavale u Barceloni. Čak je imao i suglasnost vojnih vlasti da se umjesto borbi na prvim linijama obrane Sarajeva može posvetiti pripremama za olimpijske igre. Unatoč svemu on se odlučio ostaiti sa svoji suborcima iz Specijalne jedinice MUP- BiH, tj. Odreda Bosna. Borili su se na najkritičnijim mjestima, a ne bez razloga su još od prvih dana osvojili simpatije svih građana ulijevajući im sigurnost i nadu u pobjedu. U jednoj od bitki, upravo dan prije odlaska naše ekipe na Olimpijske igre u Barceloni poginuo je Vinko Šamarlić. Bio je to drugi specijalac koji je, nakon pogibije Ozrenka Mandića - Buce, položio svoj život u obrani Sarajeva. Za Vinka Šamarlića njegovi prijateli kažu da je “duhom i tijelom, sposobnošću i hrabrošću, dobrotom i odanošću bio primjer bosanskog specijalca.” Posthumno je odlikovan i “Zlatnom policijskom zvijezdom”, “Medaljom za hrabrost” i “Ordenom zlatnog grba sa mačevima”. Građani opsjednutog Sarajeva duguju mu sjećanje…

Tako su se danas na njegovom grobu, na groblju Lav, uz suprugu Radu i sina Iliju, okupili njegovi prijatelji i saborci, te položili cvijeće.

U današnjim novinama objavljena je i izjava koju je ovom prilikom dao selektor džudo reprezentacije BiH Branislav Crnogorac, a koji nas podsjeća na značaj i veličinu ličnosti Vinka Šamarlića. Osim štoje prisutne podsjetio na epizodu o Olimpijskim igrama naglasio je kako:"Zahvaljujući Vinku i istinskim patriotama kakav je i sam bio Bosna i Hercegovina je opstala kao i grad Sarajevo u kojem je Vinko živio i za koji je dao svoj mladi, junački život. Bio je izvanredan sportista i neustrašivi borac.”

Inače u znak sjećanja na ovu važnu ličnost naše historije podsjeća i ime memorijalnog džudo turnira koji tradicionalno organizira JK "Željezničar", kao i jedna od sarajevskih ulica. Nek’ mu je lahka zemlja.

Branioci Sarajeva su 8. juna 1992. godine u žestokom okršaju na brdu Žuč oslobodili vrh Orlić i širi lokalitet prema Volujku i Krstacu, te naseljima Smiljevići i Zabrđe.

Zaplijenjene značajne količine naoružanja i municije, vojne opreme i sanitetskog materijala. Radi se o bici kojom su potvrđeni rezultati “Pofalićke bitke“, te osigurana i učvršćena komunikacija s braniocima s područja Vogošće, odnosno naselja Ugorsko, Bušće i Kobilja Glava.

Nakon osvajanja Orlića zauzete su i Kota 850., Vis i Golo brdo, odakle su četnici svakodnevno, najvećim kalibarima ubijali Sarajevo, koje su 1425. dana držali pod opsadom.

Podjelili smo se u diverzantske grupe. Samo tako mogli smo ih iznenaditi. Ali, nakon dogovora, pala je granata. Sedam boraca je ranjeno, a medu njima i moj brat. Oni koji su ostali čitavi, sporazumjeli su se pogledom. Niko nas nije mogao zaustaviti. Puzali smo do samih rovova, a onda ustali. Bacili smo bombe i potrčali. Četnici su zapucali, ali kada su vidjeli da im se približavamo, počeli su se komešati. Mi smo trčali prema vrhu, a četnici su ostavljali oružje i bježali. Spašavali su glave. Mi se nismo bojali i to je prevagnulo. Za samo tri sahata, oslobodili smo čitat teren. Za mnoge borce ovo je još san , ali tako je bilo. Izjava Nijaza Grebovica.


http://www.historija.ba/d/533-bitka-za-zuc/