#1 Borba za autonomiju Bosne - Husein-Kapetan Gradascevic
Posted: 12/02/2005 23:55
Borba za autonomiju Bosne - Husein-kapetan Gradaščević
"Historija Bošnjaka" Mustafa Imamović"
Savremenici bilježe da je Husein-kapetan Gradašcević, kao "Zmaj od Bosne", kako se najcešće sam nazivao i potpisivao, bio "čovik pametan i bogat". Franjevački hroničar fra Jako Baltić piše da se "Vezir Husein" prema "krstjanim činjaše pravedan". Veliki borac, ratnik i patriota, Husein-kapetan se ipak slabo snalazio u diplomatiji, mada bi se moglo reći da mu je politika bila strast i usud.
Početkom XIX st. javljaju se među Bošnjacima pobune i otpori, ali na različitoj socijalnoj i političkoj osnovi i platformi od pretežno seljačkih buna u XVIII stoljeću. Od kraja XVIII i početka XIX st. bune se uglavnom ajani i kapetani, kao feudalni veleposjednici i glavni nosioci funkcije lokalne vlasti. Uz njih pristaju i janjičari po gradovima, posebno u Sarajevu, koji su bili značajan supstrat i u nemirima sredinom XVIII stoljeća.
I jedni i drugi ustaju protiv centralne vlasti, koja im ugrožava socijalni i politički položaj. Janjičari su egzistencijalno ugroženi jer država nastoji da ukine ovaj vojnički red, koji se odavno izmakao svakoj kontroli, a u međuvremenu je izgubio svoju vojnu svrsishodnost.
Ajani se bune jer država nastoji tradicionalnu lokalnu upravu, čiji su oni nosioci, zamijeniti savremenom činovničkom administracijom. Time bi ajani izgubili svoju političku moć. Već u prvoj polovini XVIII st. učvrstila se u Bosni ustanova ajanluka, kao novog oblika vršenja funkcija lokalne uprave u osmanskoj državi. Ova funkcija je pružala velike mogućnosti njenim nosiocima za lično bogaćenje putem raznih zloupotreba vlasti. Odatle pojedinci iz gornjih slojeva bošnjačkog stanovništva vode prave male ratove da bi se domogli položajaajana.
Vremenom ajani, regrutirani uglavnom iz najuglednijih begovskih porodica, postaju nosioci cjelokupne vlasti na podružju jednog kadiluka. U većini kadiluka gdje su postojale kapetanije funkciju ajana preuzeli su kapetani. Tako je došlo do spoja ajanske i vojne kapetanske funkcije u jednoj ličnosti, odnosno nasljednim putem u jednoj porodici. Ova činjenica dovodi do snažnog jačanja ekonomskih i političkih pozicija svih bosanskih kapetana, kojih je početkom XIX st. bilo 39.
Svoj položaj održavali su, bez obzira na povremene sukobe, međusobnom ravnotežom i staleškom solidamošću, posebno u odnosu na centralnu vlast. Tadašnji strani posmatrači u Bosni, uglavnom konzuli velikih sila, primijetili su da su bosanski ajani, kao neosporni gospodari u kadilucima, učinili od Bosanskog pašaluka jednu svoju osobenu konfederaciju. Ajanski su se interesi dugo vremena podudarali sapolitikom i ciljevima centralnih osmanskih vlasti. Zajednički im je interes, prije svega, bio odbrana granica osmanske države, odnosno Bosne, čime su ajani istovremeno branili kako vlastitu domovinu tako i svoj povlašteni socijalno-ekonomski i politički položaj.
Ta su se međusobna sloga i razumijevanje institucionalno izražavali kroz Ajansko vijeće, odnosno redovna i povremena savjetovanja vezira sa bosanskim ajanima. Sa početkom reformnog projekta sultana Mahmuda II 1808. neosporno se gospodstvo bosanskih ajana i njihova samovolja po kadilucima nisu više mogli dovesti u sklad sa željama i naporima centralne vlasti da vojno-administrativnim reformama osigura svoj autoritet u svim dijelovima Carstva.
Već od početka dvadesetih godina XIX st. sultan Mahmud II, preko zloglasnog Dželal-paše, počinje obračun sa bosanskim ajanima prostom fizičkom likvidacijom najsilnijih među njima. Uporedo teče i akcija fizičke likvidacije već odavno neposlušnih i samovoljnih janjičara. Zamišljene i najavljene upravne i vojne reforme činile su izlišnim, kako janjičarstvo tako i ajanluk. Nakon masovne likvidacije janjičara u njihovim najjačim uporištima, Sarajevu i Mostaru, Mahmud II je pokušao privoliti bosanske ajane da mirnim putem prihvate reforme, nudeći im položaj muteselima, kao prvih modernih državnih činovnika u Carstvu, odnosno Bosanskom pašaluku.
Tu su ponudu bosanski ajani odlučno odbili, jer se nikako nisu mogli pomiriti sa perspektivom da od neospornih gospodara u kadiluku postanu obični, makar i relativno visoki činovnici. Time je otvoren put direktnom oružanom obračunu između bosanskih ajana i centralne vlasti.
Sultan Mahmud II, poznat kao "Petar Veliki" Osmanskog carstva, ali i kao "Adli" (Pravedni), bio je vrlo odlučan da taj obračun dovede do kraja. On je ustvari bio pristalica i nastavljač reformi koje je u posljednjoj deceniji XVIII st. počeo njegov rođak i prethodnik sultan Selim III, koji je nastojao na prvom mjestu raspustiti janjičarski i zavesti nizamski red. Tek što je 1808. stupio na prijestolje, mladi sultan Mahmud II je bio svjedokom pobune janjičara koji su ubili reformama odanog velikog vezira Mustafa-pašu Bajraktara. Mladi je sultan svoj vlastiti život dugovao činjenici da je u tom trenutku bio jedini živi osmanski princ. On je u datom momentu vlast morao prepustiti protivnicima reformi, ali je pronicljivo i strpljivo čekao da nastavi reforme Selima III fizičkom likvidacijom onih snaga koje su im se suprotstavljale.
Uprkos egipatskom i grckom ustanku, Mahmud II je uspijevao postepeno po Anadoliji i Rumeliji smaknuti jednog po jednog lokalnog moćnika i tako jednu po jednu provinciju stavljati pod efektivnu kontrolu Carigrada. U međuvremenu je uspio privući na svoju stranu nekadašnjeg janjičarskog agu Husein-pašu, pod čijom je komandom i uz fetvu šeih-ul- -islama, 15. VI 1826. izvršen na Atmejdanu u Istanbulu masakr nad nekoliko hiljada janjičara.
Među pristalicama reformi taj je događaj poznat kao VaJfa-i-Hayriye (sretan ili povoljan početak). To je ustvari bio "povoljan početak" za obračun sa preostalim feudalnim autonomijama u Carstvu. U tom je pogledu prva na redu bila Bosna.
Bosanski vezir Ali Namik-paša Moralia pokušao je ponovno početkom 1831. privoliti ajane na poslušnost, odanost sultanu i prihvatanje reformi. Kapetani i ajani su odbili njegov poziv da dođu u Travnik, nego su se krajem januara 1831. sastali u Tuzli. Tu su se dogovorili da ne prihvate reforme, nego da se odupru, posebno uvođenju nove vojske i novih poreza, te ustupanju podrinjskih nahija Srbiji. Na kraju su, 5. II 1831, za svog vođu izabrali Husein-kapetana Gradaščevića.
Navedene zahtjeve bosanskih ajana Husein-kapetan je u pratnji oko 4.000 svojih pristalica prenio bosanskom veziru u Travniku u drugoj polovini marta iste godine. U prvom većem sukobu sa vojskom velikog vezira, 18. VII 1831. kod Kačanika na Kosovu, Husein-kapetan je izvojevao veliku pobjedu, pa su ga ostali ajani potom proglasili za bosanskog vezira, u kuli Hadži Mujage Zlatara (Zlatarevića) u selu Zabilju kod Viteza.
Carski vezir Namik-paša Moralia uspio je pobjeći u Hercegovinu, a odatle preko Dubrovnika u Carigrad. Nakon toga je, prema A. S. Aličiću, u Sarajevu 12. IX 1831. zvanično proglašena i javno objavljena autonomija Bosne. To znači da je autonomija proglašena samo desetak dana nakon što je skoro sva sarajevska čaršija stradala u katastrofalnom požaru 31. augusta.
Politički program bosanskih ajana nije bio jasno i do kraja formuliran, ali se može reći da su uz već spomenuto odbijanje reformi koje su, po njima, suprotne islamskoj tradiciji, posebno insistirali da se ne dira u njihova posjednička prava, te da se ubuduće na položaj bosanskog vezira postavljaju isključivo domaći ljudi. To bi faktički značilo da bi Bosna, pod političkim vođstvom ajana, dobila autonoman položaj u Osmanskom carstvu, sličan onom kakav je Srbija dobila Hatišerifom iz 1830. godine.
U pogledu položaja ostalih slojeva muslimanskog stanovništva i nebošnjaka program bosanskih ajana nije predvidao nikakve promjene. Insistiralo se jedino na prestanku rada na uvođenju regularnih trupa (nizama) i novih uniformi, te zaštiti prava pripadnika starog janjičarskog korpusa. U tom se smislu tražilo vraćanje cjelokupne oduzete imovine, kako pobijenih, tako i onih još živih janjičara. Općenito se tražila nadoknada za sve gubitke pretrpljene od ukidanja starih institucija i nadoknada za sve ratne troškove koje su Bošnjaci imali u sukobu sa vojskom valikog vezira.
Centralna vlast, odnosno Mahmut 11 nije prihvatio zahtjeve ajana niti je priznao legitimnost Husein-kapetana kao bosanskog vezira. U konačnom obračunu između sultana i Husein-ka- petana, u odlučujućem momentu prešli su na stranu sultana neki hercegovački ajani, sa Ali-agom Rizvanbegovićem i Smail-agom Cengićem na čelu. Vojska velikog vezira je uz njihovu pomoć nanijela presudan poraz Husein-kapetanu i njegovim pristalicama na Palama kod Sarajeva, 31. V 1832. godine.
Samo četiri dana kasnije, 4. juna Husein-kapetan se još jedanput, pred samim zidinama Sarajeva, uzalud okušao u boju sa vojskom velikog vezira, kojemu su pomagali Rizvanbegović i Čengić. Tim porazom njegov pokret je konačno propao. Za svoje usluge Ali-aga Rizvanbegovićje nagrađen izdvajanjem Hercegovine u poseban pašaluk, koji je njemu lično na arpaluk, kao veziru sa titulom paše, povjeren na upravu.
Centralna vlast se konačno obračunala sa bosanskim ajanima tek odlučnom akcijom Omer-paše Latasa 1850, fizičkim uništenjem i likvidacijom preostalih ajana, uključujući tu i Ali-pašu Rizvanbegovića.
Latas je posebno surovo postupao sa već ostarjelim Ali-pašom, koga je, prije nego što ga je kod Banje Luke likvidirao, u svakoj prilici ponižavao. Sama Rizvanbegovićeva izdaja Husein-kapetana i ostalih bosanskih ajana, kao svojih klasnih drugova, govori o njegovoj potpuno pogrešnoj procjeni političkih prilika i tendencija u Carstvu.
Čudno je da je on, kao iskusan čovjek i narodni prvak, mogao povjerovati da će se u vrijeme kada je bilo očito da se ajanluk u cijelom Carstvu brutalno dokida, on kao takav jedan moći održati u Hercegovini, samo zato što je u datom trenutku učinio jedan, koliko nelojalan toliko i ponizan čin.
Svojim ratnim pohodom po Bosni i Hercegovini, koji je trajao godinu dana, Latas je praktično dokrajcio i uništio one političke snage koje su stoljećima predstavljale politički narod u historiji Bosne i Bošnjaka. Sa povijesne distance gledano, te su se snage, iako sa svojih ekonomsko-socijalnih pozicija, ustvari borile za svojevrsnu autonomiju Bosne u Osmanskom carstvu. Ideje o autonomiji zasnivale su se na unutrašnjem socijalno-ekonomskom i političkom uređenju koje se u Bosni postepeno razvilo još tokom XVI st. i koje je u odnosu na ostale dijelove Carstva imalo jasno izražene svoje osobenosti.
Drugi osnov zahtjeva za autonomijom bio je položaj Bosne kao "najisturenije pokrajine Carstva prema kršćanskoj Evropi", štoje posebno došlo do izražaja od kraja XVII st., odnosno Karlovačkog mira 1699. godine.
Ta je činjenica Bosni u biti davala poseban "međunarodni položaj". Uprkos tome, s obzirom na sve unutrašnje i spoljne okolnosti Osnamskog carstva, ideje o autonomiji Bosne nisu se u prvoj polovini XIX st. mogle ostvariti. Zato je poraz bosanskih ajana kao bosanskog političkog naroda, bio neizbježan. Oni nisu pokušali naći drugi most i drugu vezu, osim islama, sa ostalim slojevima bošnjačkog stanovništva, koje je uostalom kuga 1813-1817. veoma prorijedila.
Savremenici bilježe da je Husein-kapetan Gradašcević, kao "Zmaj od Bosne", kako se najcešće sam nazivao i potpisivao, bio "čovik pametan i bogat". Franjevački hroničar fra Jako Baltić piše da se "Vezir Husein" prema "krstjanim činjaše pravedan". Veliki borac, ratnik i patriota, Husein-kapetan se ipak slabo snalazio u diplomatiji, mada bi se moglo reći da mu je politika bila strast i usud. Svom je pokretu nastojao, i u velikoj mjeri uspio, dati jedan općebosanski karakter. Sa izuzetkom nekoliko hercegovačkih ajana, uz njega je ipak pristala sva Bosna, uključujući tu i Sandžak. Posredstvom čovjeka od svog osobitog povjerenja, fra Ilije Starcevića, održavao je veze sa susjednim austrijskim vlastima, čiju je podršku nastojao osigurati. Ali, Austrija "iz svoje sebičnosti nije htjela znati za Bošnjake".
Pored toga, knjaz Miloš Obrenović, u strahu za svoju tek stečenu autonomiju, držao se prema Husein-kapetanu veoma dvolično. Cijelu je situaciju na kraju vjerovatno najbolje rezimirao Vuk Karadžić u pismu Jerneju Kopitaru, datiranom u Zemunu 18. VI 1832: "U Srbiji sve po starome, a sultan Bošnjake pokori sam.
"Historija Bošnjaka" Mustafa Imamović"
Savremenici bilježe da je Husein-kapetan Gradašcević, kao "Zmaj od Bosne", kako se najcešće sam nazivao i potpisivao, bio "čovik pametan i bogat". Franjevački hroničar fra Jako Baltić piše da se "Vezir Husein" prema "krstjanim činjaše pravedan". Veliki borac, ratnik i patriota, Husein-kapetan se ipak slabo snalazio u diplomatiji, mada bi se moglo reći da mu je politika bila strast i usud.
Početkom XIX st. javljaju se među Bošnjacima pobune i otpori, ali na različitoj socijalnoj i političkoj osnovi i platformi od pretežno seljačkih buna u XVIII stoljeću. Od kraja XVIII i početka XIX st. bune se uglavnom ajani i kapetani, kao feudalni veleposjednici i glavni nosioci funkcije lokalne vlasti. Uz njih pristaju i janjičari po gradovima, posebno u Sarajevu, koji su bili značajan supstrat i u nemirima sredinom XVIII stoljeća.
I jedni i drugi ustaju protiv centralne vlasti, koja im ugrožava socijalni i politički položaj. Janjičari su egzistencijalno ugroženi jer država nastoji da ukine ovaj vojnički red, koji se odavno izmakao svakoj kontroli, a u međuvremenu je izgubio svoju vojnu svrsishodnost.
Ajani se bune jer država nastoji tradicionalnu lokalnu upravu, čiji su oni nosioci, zamijeniti savremenom činovničkom administracijom. Time bi ajani izgubili svoju političku moć. Već u prvoj polovini XVIII st. učvrstila se u Bosni ustanova ajanluka, kao novog oblika vršenja funkcija lokalne uprave u osmanskoj državi. Ova funkcija je pružala velike mogućnosti njenim nosiocima za lično bogaćenje putem raznih zloupotreba vlasti. Odatle pojedinci iz gornjih slojeva bošnjačkog stanovništva vode prave male ratove da bi se domogli položajaajana.
Vremenom ajani, regrutirani uglavnom iz najuglednijih begovskih porodica, postaju nosioci cjelokupne vlasti na podružju jednog kadiluka. U većini kadiluka gdje su postojale kapetanije funkciju ajana preuzeli su kapetani. Tako je došlo do spoja ajanske i vojne kapetanske funkcije u jednoj ličnosti, odnosno nasljednim putem u jednoj porodici. Ova činjenica dovodi do snažnog jačanja ekonomskih i političkih pozicija svih bosanskih kapetana, kojih je početkom XIX st. bilo 39.
Svoj položaj održavali su, bez obzira na povremene sukobe, međusobnom ravnotežom i staleškom solidamošću, posebno u odnosu na centralnu vlast. Tadašnji strani posmatrači u Bosni, uglavnom konzuli velikih sila, primijetili su da su bosanski ajani, kao neosporni gospodari u kadilucima, učinili od Bosanskog pašaluka jednu svoju osobenu konfederaciju. Ajanski su se interesi dugo vremena podudarali sapolitikom i ciljevima centralnih osmanskih vlasti. Zajednički im je interes, prije svega, bio odbrana granica osmanske države, odnosno Bosne, čime su ajani istovremeno branili kako vlastitu domovinu tako i svoj povlašteni socijalno-ekonomski i politički položaj.
Ta su se međusobna sloga i razumijevanje institucionalno izražavali kroz Ajansko vijeće, odnosno redovna i povremena savjetovanja vezira sa bosanskim ajanima. Sa početkom reformnog projekta sultana Mahmuda II 1808. neosporno se gospodstvo bosanskih ajana i njihova samovolja po kadilucima nisu više mogli dovesti u sklad sa željama i naporima centralne vlasti da vojno-administrativnim reformama osigura svoj autoritet u svim dijelovima Carstva.
Već od početka dvadesetih godina XIX st. sultan Mahmud II, preko zloglasnog Dželal-paše, počinje obračun sa bosanskim ajanima prostom fizičkom likvidacijom najsilnijih među njima. Uporedo teče i akcija fizičke likvidacije već odavno neposlušnih i samovoljnih janjičara. Zamišljene i najavljene upravne i vojne reforme činile su izlišnim, kako janjičarstvo tako i ajanluk. Nakon masovne likvidacije janjičara u njihovim najjačim uporištima, Sarajevu i Mostaru, Mahmud II je pokušao privoliti bosanske ajane da mirnim putem prihvate reforme, nudeći im položaj muteselima, kao prvih modernih državnih činovnika u Carstvu, odnosno Bosanskom pašaluku.
Tu su ponudu bosanski ajani odlučno odbili, jer se nikako nisu mogli pomiriti sa perspektivom da od neospornih gospodara u kadiluku postanu obični, makar i relativno visoki činovnici. Time je otvoren put direktnom oružanom obračunu između bosanskih ajana i centralne vlasti.
Sultan Mahmud II, poznat kao "Petar Veliki" Osmanskog carstva, ali i kao "Adli" (Pravedni), bio je vrlo odlučan da taj obračun dovede do kraja. On je ustvari bio pristalica i nastavljač reformi koje je u posljednjoj deceniji XVIII st. počeo njegov rođak i prethodnik sultan Selim III, koji je nastojao na prvom mjestu raspustiti janjičarski i zavesti nizamski red. Tek što je 1808. stupio na prijestolje, mladi sultan Mahmud II je bio svjedokom pobune janjičara koji su ubili reformama odanog velikog vezira Mustafa-pašu Bajraktara. Mladi je sultan svoj vlastiti život dugovao činjenici da je u tom trenutku bio jedini živi osmanski princ. On je u datom momentu vlast morao prepustiti protivnicima reformi, ali je pronicljivo i strpljivo čekao da nastavi reforme Selima III fizičkom likvidacijom onih snaga koje su im se suprotstavljale.
Uprkos egipatskom i grckom ustanku, Mahmud II je uspijevao postepeno po Anadoliji i Rumeliji smaknuti jednog po jednog lokalnog moćnika i tako jednu po jednu provinciju stavljati pod efektivnu kontrolu Carigrada. U međuvremenu je uspio privući na svoju stranu nekadašnjeg janjičarskog agu Husein-pašu, pod čijom je komandom i uz fetvu šeih-ul- -islama, 15. VI 1826. izvršen na Atmejdanu u Istanbulu masakr nad nekoliko hiljada janjičara.
Među pristalicama reformi taj je događaj poznat kao VaJfa-i-Hayriye (sretan ili povoljan početak). To je ustvari bio "povoljan početak" za obračun sa preostalim feudalnim autonomijama u Carstvu. U tom je pogledu prva na redu bila Bosna.
Bosanski vezir Ali Namik-paša Moralia pokušao je ponovno početkom 1831. privoliti ajane na poslušnost, odanost sultanu i prihvatanje reformi. Kapetani i ajani su odbili njegov poziv da dođu u Travnik, nego su se krajem januara 1831. sastali u Tuzli. Tu su se dogovorili da ne prihvate reforme, nego da se odupru, posebno uvođenju nove vojske i novih poreza, te ustupanju podrinjskih nahija Srbiji. Na kraju su, 5. II 1831, za svog vođu izabrali Husein-kapetana Gradaščevića.
Navedene zahtjeve bosanskih ajana Husein-kapetan je u pratnji oko 4.000 svojih pristalica prenio bosanskom veziru u Travniku u drugoj polovini marta iste godine. U prvom većem sukobu sa vojskom velikog vezira, 18. VII 1831. kod Kačanika na Kosovu, Husein-kapetan je izvojevao veliku pobjedu, pa su ga ostali ajani potom proglasili za bosanskog vezira, u kuli Hadži Mujage Zlatara (Zlatarevića) u selu Zabilju kod Viteza.
Carski vezir Namik-paša Moralia uspio je pobjeći u Hercegovinu, a odatle preko Dubrovnika u Carigrad. Nakon toga je, prema A. S. Aličiću, u Sarajevu 12. IX 1831. zvanično proglašena i javno objavljena autonomija Bosne. To znači da je autonomija proglašena samo desetak dana nakon što je skoro sva sarajevska čaršija stradala u katastrofalnom požaru 31. augusta.
Politički program bosanskih ajana nije bio jasno i do kraja formuliran, ali se može reći da su uz već spomenuto odbijanje reformi koje su, po njima, suprotne islamskoj tradiciji, posebno insistirali da se ne dira u njihova posjednička prava, te da se ubuduće na položaj bosanskog vezira postavljaju isključivo domaći ljudi. To bi faktički značilo da bi Bosna, pod političkim vođstvom ajana, dobila autonoman položaj u Osmanskom carstvu, sličan onom kakav je Srbija dobila Hatišerifom iz 1830. godine.
U pogledu položaja ostalih slojeva muslimanskog stanovništva i nebošnjaka program bosanskih ajana nije predvidao nikakve promjene. Insistiralo se jedino na prestanku rada na uvođenju regularnih trupa (nizama) i novih uniformi, te zaštiti prava pripadnika starog janjičarskog korpusa. U tom se smislu tražilo vraćanje cjelokupne oduzete imovine, kako pobijenih, tako i onih još živih janjičara. Općenito se tražila nadoknada za sve gubitke pretrpljene od ukidanja starih institucija i nadoknada za sve ratne troškove koje su Bošnjaci imali u sukobu sa vojskom valikog vezira.
Centralna vlast, odnosno Mahmut 11 nije prihvatio zahtjeve ajana niti je priznao legitimnost Husein-kapetana kao bosanskog vezira. U konačnom obračunu između sultana i Husein-ka- petana, u odlučujućem momentu prešli su na stranu sultana neki hercegovački ajani, sa Ali-agom Rizvanbegovićem i Smail-agom Cengićem na čelu. Vojska velikog vezira je uz njihovu pomoć nanijela presudan poraz Husein-kapetanu i njegovim pristalicama na Palama kod Sarajeva, 31. V 1832. godine.
Samo četiri dana kasnije, 4. juna Husein-kapetan se još jedanput, pred samim zidinama Sarajeva, uzalud okušao u boju sa vojskom velikog vezira, kojemu su pomagali Rizvanbegović i Čengić. Tim porazom njegov pokret je konačno propao. Za svoje usluge Ali-aga Rizvanbegovićje nagrađen izdvajanjem Hercegovine u poseban pašaluk, koji je njemu lično na arpaluk, kao veziru sa titulom paše, povjeren na upravu.
Centralna vlast se konačno obračunala sa bosanskim ajanima tek odlučnom akcijom Omer-paše Latasa 1850, fizičkim uništenjem i likvidacijom preostalih ajana, uključujući tu i Ali-pašu Rizvanbegovića.
Latas je posebno surovo postupao sa već ostarjelim Ali-pašom, koga je, prije nego što ga je kod Banje Luke likvidirao, u svakoj prilici ponižavao. Sama Rizvanbegovićeva izdaja Husein-kapetana i ostalih bosanskih ajana, kao svojih klasnih drugova, govori o njegovoj potpuno pogrešnoj procjeni političkih prilika i tendencija u Carstvu.
Čudno je da je on, kao iskusan čovjek i narodni prvak, mogao povjerovati da će se u vrijeme kada je bilo očito da se ajanluk u cijelom Carstvu brutalno dokida, on kao takav jedan moći održati u Hercegovini, samo zato što je u datom trenutku učinio jedan, koliko nelojalan toliko i ponizan čin.
Svojim ratnim pohodom po Bosni i Hercegovini, koji je trajao godinu dana, Latas je praktično dokrajcio i uništio one političke snage koje su stoljećima predstavljale politički narod u historiji Bosne i Bošnjaka. Sa povijesne distance gledano, te su se snage, iako sa svojih ekonomsko-socijalnih pozicija, ustvari borile za svojevrsnu autonomiju Bosne u Osmanskom carstvu. Ideje o autonomiji zasnivale su se na unutrašnjem socijalno-ekonomskom i političkom uređenju koje se u Bosni postepeno razvilo još tokom XVI st. i koje je u odnosu na ostale dijelove Carstva imalo jasno izražene svoje osobenosti.
Drugi osnov zahtjeva za autonomijom bio je položaj Bosne kao "najisturenije pokrajine Carstva prema kršćanskoj Evropi", štoje posebno došlo do izražaja od kraja XVII st., odnosno Karlovačkog mira 1699. godine.
Ta je činjenica Bosni u biti davala poseban "međunarodni položaj". Uprkos tome, s obzirom na sve unutrašnje i spoljne okolnosti Osnamskog carstva, ideje o autonomiji Bosne nisu se u prvoj polovini XIX st. mogle ostvariti. Zato je poraz bosanskih ajana kao bosanskog političkog naroda, bio neizbježan. Oni nisu pokušali naći drugi most i drugu vezu, osim islama, sa ostalim slojevima bošnjačkog stanovništva, koje je uostalom kuga 1813-1817. veoma prorijedila.
Savremenici bilježe da je Husein-kapetan Gradašcević, kao "Zmaj od Bosne", kako se najcešće sam nazivao i potpisivao, bio "čovik pametan i bogat". Franjevački hroničar fra Jako Baltić piše da se "Vezir Husein" prema "krstjanim činjaše pravedan". Veliki borac, ratnik i patriota, Husein-kapetan se ipak slabo snalazio u diplomatiji, mada bi se moglo reći da mu je politika bila strast i usud. Svom je pokretu nastojao, i u velikoj mjeri uspio, dati jedan općebosanski karakter. Sa izuzetkom nekoliko hercegovačkih ajana, uz njega je ipak pristala sva Bosna, uključujući tu i Sandžak. Posredstvom čovjeka od svog osobitog povjerenja, fra Ilije Starcevića, održavao je veze sa susjednim austrijskim vlastima, čiju je podršku nastojao osigurati. Ali, Austrija "iz svoje sebičnosti nije htjela znati za Bošnjake".
Pored toga, knjaz Miloš Obrenović, u strahu za svoju tek stečenu autonomiju, držao se prema Husein-kapetanu veoma dvolično. Cijelu je situaciju na kraju vjerovatno najbolje rezimirao Vuk Karadžić u pismu Jerneju Kopitaru, datiranom u Zemunu 18. VI 1832: "U Srbiji sve po starome, a sultan Bošnjake pokori sam.