#1 Brajković(i)
Posted: 12/02/2005 02:46
Brajković(i)
Senad Pećanin
Mijo Brajković je zaista jedinstvena pojava među najkrupnijim bosanskohercegovačkim kriminalcima. Svoj boravak na slobodi duguje moćnim zaštitnicima: čelnicima HDZ-a koji su u zatvoru (poput Jelavića) i onima koji će uskoro biti (poput Čovića), njihovim partnerima iz SDA (poput Bičakčića i Hadžipašića), te moćnim međunarodnim protektorima koji štite interese moćnog njemačko-američkog DaimlerChryslera u Aluminiju (poput Petritscha, Ashdowna i Haysa).
Mirza Hajrić je nedavno u svojstvu direktora Agencije za promicanje stranih investicija (o trošku poreznih obveznika, na ceremoniji u sarajevskom hotelu Holiday Inn) dodijelio nagradu Brajkoviću za poslovni uspjeh, a Oslobođenje je prošle sedmice objavilo i veliki intervju sa njim. Nakon čitanja intervjua, od nagona za povraćanjem kod svih onih koji makar i djelimično znaju rasističko-kriminalne metode kojima Brajković gradi svoje poslovno carstvo, jača je dilema: nisu li Mirza Hajrić, Mijo Brajković i urednik Oslobođenja Josip Vričko možda, ipak, u pravu? Žive li zaista u ovoj zemlji isključivo debili?
Zanima li ikog ovdje (Međunarodnu federaciju sindikata svakako) to što je Brajković metodom apartheida uklonio zaposlene Bošnjake i Srbe iz Aluminija? Je li ikoga briga što je, kršeći sve zakone koji su se mogli prekršiti (SFRJ, RBiH, HRHB, FBiH), promijenio vlasničku strukturu Aluminija otevši većinsko vlasništvo države u njemu? Da li više ikoga interesuje činjenica da je Aluminij već godinama jedini poslovni subjekt u državi u kojem je onemogućen pristup nadležnim poreskim i finansijskim organima?
Bojim se da su i Brajković i Hajrić i Vričko dobro procijenili ovdašnju javnost. Samo tako se može objasniti i Hajrićev izbor, kao i spomenuti intervju u Oslobođenju. Ova stranica je premalen prostor da bi se ukazalo na količinu drskosti koju su demonstrirali Brajković i Vričko. No, za ilustraciju dovoljno će biti i tek nekoliko primjera.
Opravdavajući razloge izbacivanja radnika srpske nacionalnosti iz Aluminija, Brajković kaže da je sa aspekta morala to bilo opravdano, jer su ih ti ljudi "gađali": "Morate razumjeti da je tog trenutka moral bio jedan, a danas je moral bio drugi." Dakle, o bilo kakvom moralu govori čovjek koji je iz mostarskih koncentracionih logora preuzimao logoraše Bošnjake i Srbe da raščišćavaju ruševine Aluminija za svoje kolege Hrvate?! I pritom se poziva na Srbe koji su ih gađali, kao da je sam manji zločinac od njih!
Govoreći o navodnoj diskriminaciji kada je u pitanju cijena po kojoj Aluminij plaća struju Elektroprivredi BiH, Brajković, naravno, ne govori o tome da je ona godinama bila drastično niža i od cijena za ostale velike potrošače u zemlji, kao i od one na svjetskom tržištu. Pritom, valjda kao dokaz diskriminacije hrvatskog Aluminija, Brajković pita: "Pitam vas, koliko plaća Željezara Zenica?" Da bi proizveo željeni učinak, Brajković je, naravno, ostao bez Vričkovog odgovora. No, to je bilo nužno jer se činjenice nikako ne uklapaju u sliku koju pokušava prodati Brajković: Aluminij je godinama, sve do donedavne razumne odluke poslovodstva Elektroprivrede BiH, plaćao 24 eura po obračunskoj jedinici, sada je plaća 33, a Željezara Zenica 36 eura.
Sve dok su ljudi poput Brajkovića, Hajrića i Vrička paradigme bosanskohercegovačkog biznisa, politike i novinarstva, a oni to jesu, ova država nema nikakvih šansi. Slaba je utjeha što je politička lignja Mirza Hajrić ("ja sam za Aliju i SDP") odlaskom u Ameriku i napuštanjem Agencije napravio dobar posao za sebe, a još bolji za Agenciju. Ostaje nam menadžer godine Mijo Brajković, sa svojim priznanjima ovjenčanim moralom, koji je očito prototipski model za privrednika koji se smatra uspješnim u današnjoj Bosni. Da, ostaje i Josip Vričko, ali i nada da njegov intervju sa Brajkovićem ne predstavlja praktičan izraz opredjeljenja Oslobođenja za oslonac na "patriotsku privrednu misao".
Senad Pećanin
Mijo Brajković je zaista jedinstvena pojava među najkrupnijim bosanskohercegovačkim kriminalcima. Svoj boravak na slobodi duguje moćnim zaštitnicima: čelnicima HDZ-a koji su u zatvoru (poput Jelavića) i onima koji će uskoro biti (poput Čovića), njihovim partnerima iz SDA (poput Bičakčića i Hadžipašića), te moćnim međunarodnim protektorima koji štite interese moćnog njemačko-američkog DaimlerChryslera u Aluminiju (poput Petritscha, Ashdowna i Haysa).
Mirza Hajrić je nedavno u svojstvu direktora Agencije za promicanje stranih investicija (o trošku poreznih obveznika, na ceremoniji u sarajevskom hotelu Holiday Inn) dodijelio nagradu Brajkoviću za poslovni uspjeh, a Oslobođenje je prošle sedmice objavilo i veliki intervju sa njim. Nakon čitanja intervjua, od nagona za povraćanjem kod svih onih koji makar i djelimično znaju rasističko-kriminalne metode kojima Brajković gradi svoje poslovno carstvo, jača je dilema: nisu li Mirza Hajrić, Mijo Brajković i urednik Oslobođenja Josip Vričko možda, ipak, u pravu? Žive li zaista u ovoj zemlji isključivo debili?
Zanima li ikog ovdje (Međunarodnu federaciju sindikata svakako) to što je Brajković metodom apartheida uklonio zaposlene Bošnjake i Srbe iz Aluminija? Je li ikoga briga što je, kršeći sve zakone koji su se mogli prekršiti (SFRJ, RBiH, HRHB, FBiH), promijenio vlasničku strukturu Aluminija otevši većinsko vlasništvo države u njemu? Da li više ikoga interesuje činjenica da je Aluminij već godinama jedini poslovni subjekt u državi u kojem je onemogućen pristup nadležnim poreskim i finansijskim organima?
Bojim se da su i Brajković i Hajrić i Vričko dobro procijenili ovdašnju javnost. Samo tako se može objasniti i Hajrićev izbor, kao i spomenuti intervju u Oslobođenju. Ova stranica je premalen prostor da bi se ukazalo na količinu drskosti koju su demonstrirali Brajković i Vričko. No, za ilustraciju dovoljno će biti i tek nekoliko primjera.
Opravdavajući razloge izbacivanja radnika srpske nacionalnosti iz Aluminija, Brajković kaže da je sa aspekta morala to bilo opravdano, jer su ih ti ljudi "gađali": "Morate razumjeti da je tog trenutka moral bio jedan, a danas je moral bio drugi." Dakle, o bilo kakvom moralu govori čovjek koji je iz mostarskih koncentracionih logora preuzimao logoraše Bošnjake i Srbe da raščišćavaju ruševine Aluminija za svoje kolege Hrvate?! I pritom se poziva na Srbe koji su ih gađali, kao da je sam manji zločinac od njih!
Govoreći o navodnoj diskriminaciji kada je u pitanju cijena po kojoj Aluminij plaća struju Elektroprivredi BiH, Brajković, naravno, ne govori o tome da je ona godinama bila drastično niža i od cijena za ostale velike potrošače u zemlji, kao i od one na svjetskom tržištu. Pritom, valjda kao dokaz diskriminacije hrvatskog Aluminija, Brajković pita: "Pitam vas, koliko plaća Željezara Zenica?" Da bi proizveo željeni učinak, Brajković je, naravno, ostao bez Vričkovog odgovora. No, to je bilo nužno jer se činjenice nikako ne uklapaju u sliku koju pokušava prodati Brajković: Aluminij je godinama, sve do donedavne razumne odluke poslovodstva Elektroprivrede BiH, plaćao 24 eura po obračunskoj jedinici, sada je plaća 33, a Željezara Zenica 36 eura.
Sve dok su ljudi poput Brajkovića, Hajrića i Vrička paradigme bosanskohercegovačkog biznisa, politike i novinarstva, a oni to jesu, ova država nema nikakvih šansi. Slaba je utjeha što je politička lignja Mirza Hajrić ("ja sam za Aliju i SDP") odlaskom u Ameriku i napuštanjem Agencije napravio dobar posao za sebe, a još bolji za Agenciju. Ostaje nam menadžer godine Mijo Brajković, sa svojim priznanjima ovjenčanim moralom, koji je očito prototipski model za privrednika koji se smatra uspješnim u današnjoj Bosni. Da, ostaje i Josip Vričko, ali i nada da njegov intervju sa Brajkovićem ne predstavlja praktičan izraz opredjeljenja Oslobođenja za oslonac na "patriotsku privrednu misao".
