Forum Klix.ba

Citajuci misljenja i razgovore jednog od nasih najvecih pisaca M.S. naletih i na ovaj komentar o fenomenu Bosnanstva u njegovoj umjetnickoj viziji...

Bosna je moja velika i stalna ljubav i moja povremena bolna mrznja. Bezbroj puta sam pokusvao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije vazno gdje covjek fizicki zivi: Bosna je u meni, kao krvotok. Nije to samo neobjasnjiva veza izmedju nas i zavicaja, vec i koloplet nasljedja, istorije, cijelokupnog zivotnog iskustva vezanog za ovaj karj, iskustva mog i tudjeg, dalekog, koje je postalo moje. Vidjena izvana i bez ljubavi, Bosna je gruba i teska, vidjena iznutra i s ljubavlju, koju zasluzuje, ona je ljudski bogata iako u sebi nesaznana potpuno. “Ni s kim istorija nije napravila takvu salu kao s nama” – kaze jedna licnost u “Dervisu” o Bosancima, - “juce smo bili ono sto danas zelimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nesto drugo. Stali smo na pola puta zabezeknuti. Ne mozemo vise nikud. Otrgnuti smo a nismo prihvaceni. Kao rukavac sto ga je bujica odvojila od majke rijeke i nema vise toka i usca, suvise malen da bude jezero a suvise velik da ga zemlja upije.” Rijetko je ko bolnije i dramaticnij odredjen istorijom kao Bosanac. Sta se sve kroz stoljeca nakupilo u tim ljudima! Osjecanje vlastite neodredjenosti, tudje krivice, teske istorije, neizvjesne buducnosti, straha od promjena, zelje za dobrotom i humanoscu koja bi se odnosila na sve ljude bez ikakvih ogranicenja (to je poznati merhamet, siroka otvorenost prema svim ljudima, teznja ka jednom univerzalnom humanizmu, kao odbrana od svoje izdvojenosti), i cestih razocarenja koja su radjala mrznje. To su veoma slozeni i zamrseni ljudi, i tesko ih je razrjesavati po prvom vidjenju i po spoljasnjim utiscima. Volio sam ih uvijek, mada znaju ad budu i neugodni, ali mi ih je posljenji rat otkrio s prave strane: poznati su mi veoma brojni primjeri ljudskog razumjevanja, koje je islo do samozrtvovanja, prema svima koji su stradali. To me je ispunilo radoscu i ponosom.

Moj roman sadrzi ponesto od te slozene Bosne, jer je ona ovdje samo okvir a ne osnovna tema, ali mi je posluzila kao ambijent u kojem sam zelio da plasiram jednu univerzalnu misao o ljudskom zivotu.

Vjerujem da je Bosna osnovni razlog, da ne kazem krivac, sto su moje licnosti toliko komplikovane.

U zivljenju, u trpljenju
srce blijedi,
srce vene,
sjena slijedi,
bivšeg mene,
u trpljenju, u zivljenju.


Izgubih se u trazenju.
Ja sam bio,
ja sam i sad.
Nisam bio,
nisam ni sad.
Izgubih se u trazenju.


U lutanju, u snovima
noc me rubi,
dan me vraca.
Dan se gubi,
zivot kraca,
u snovima, u lutanju.


U nadanju, u cekanju
zivot snijem,
a snom zivim.
Srce krijem,
srce krivim.
Što ne zivim,
što još snijem,
u cekanju, u nadanju...
...
nesto slicno,ne bas tako lijepo sroceno ali ne i manje istinito,je rekao i pejakovic sa: "znam ja nas-jeb'o ti nas..."

ma ne kontam ovo "fenomen Bosanstva", kako fenomen?
ma Mesa je majistor jednostavne slozenosti, u stanju je tako pjednostaviti i najkompliciranije stvari, cast svaka inim piscima, ma Mesa je fenomen.

Dariosa,
Divan text.
Nisam mnogo upoznat sa radom Meše Selomivića,pa me zanima dali je ovo bio odlomak iz jedne od njegovih knjiga ili neki intervju?

Hvala

intervju