Forum Klix.ba

Vječnik

I

Povjetarac mi je milovao kosu onog dana kada sam slušao svađu između dva brata skriven u kukuruznom polju. Svađali su se oko jednog komada uboge zemlje koja se nalazila dobar kilometar niže plodnih kukuruznih polja.Imam osjećaj da bih se na toj zemlji kamen pretvorio u prah od siline sunčevog usijanja. Mlađi brat je na toj zemlji želio izgraditi brvnaru jer se u blizini nalazio potok dok je stariji insistirao na tome da se tu izgradi šupa za alatke. Ne razumijem zašto obje građevine nisu mogle stajati jedna pored druge. Oni se izgleda nisu sjetili takvog kompromisa. Svjedočio sam svađi koja se nije mogla završiti nikako drukčije nego ovako kako jeste: stariji brat je mlađeg pogodio pećom u glavu i on je pao ko pokošen. Ubio ga je. Krv se lagano slijevala u polje kukuruza dok je stariji brat plakao i kleo sebe zbog počinjenog zločina. Ne razumijem zašto je to radio jer je sada dobio ono što je želio, komad neplodne zemlje koju će vijekovima pržiti sunce. Nisam se pomjerao jer sam želio vidjeti šta će se dalje desiti. Nakon dobrih pola sata provedenih u plaču i uzaludnom sažaljevanju trenutne situacije, stariji brat je odlučio da nedaleko od kukuruznih polja, pored komada one uboge zemlje zbog koje je prosuo vlastitu krv, iskopa rupetinu u koju će utrpati mrtvaca. Dugo je vukao nepomično tijelo do rake koju je iskopao. Iza mrtvaca su ostajali krvavi tragovi koje je mahom brisala žedna zemlja. Ukopao ga je. Odlučio sam da ga pratim kada sam vidio da je krenuo na obližnji potok. Na potoku je sprao ruke od krvi i umio oznojeno lice. Nakon toga krenuo je niz kukuruzno polje ka obližnjem selu na čijem su se početku nalazile dvije ishrdane barake. Pratio sam ga u stopu pazeći da me ne primijeti. Ušao je u jednu od baraka, a ja sam ostao napolju da razgledam uokolo. Vidio sam štalu u kojoj je bilo desetak neuhranjenih goveda, pored štale heravi kokošinjac oko kojeg su hodale bijele kokoške, jednog sumornog psa, u njegovoj kolibici, koji ne bi mogao zalajati ni kad bi mu život ovisio od toga i dva korita ispunjena vodom koja su se nalazila desetak metara od baraka. Odlučio sam da okušam sreću te sam pokucao na vrata barake, koja se umalo nisu srušila. Otvorio je krupan čovjek, smeđe kose i snažnih crta lica. Bio je to čovjek kojeg sam maloprije uhodio.

- Neka je mir s tobom domaćine. Ja sam siromašni putnik i zamolio bih vas da mi dadnete hranu i pružite smještaj, a zauzvrat ću vam pomoći oko stoke, a obrađivat ću i zemlju ako treba.
- U barakama nema mjesta za putnike, tamo živi moj brat.- pokazivao je rukom na drugu baraku.
- Molim vas, dobri gospodine!

Nakon nekoliko trenutaka tišine:

- Jedino ti mogu omogućiti smještaj u štali sa stokom i mogu ti ujutro i predveče dati po jedan ražov hljeb i nešto mlijeka.
- Gospodin je velikodušan prema meni - prihvatam.
- Kako da te zovem? – uptao je.
- Zovite me Ezekijel gospodine.

Legao sam odmah da se odmorim nakon što mi je domaćin pokazao moje mjesto u štali. Trebala su mi tri dobra sata da zaspim među kravljim govnima, u sijenu bogatom buhama i komarcima koji su moju kožu, nakon svega nekoliko minuta, pretvorili u crveni, naborani sag. Probudio sam se u ponoć. Ustvari, probudilo me neko vrištanje koje je, po mojoj prvoj procjeni, dolazilo iz barake preminulog brata. Tiho sam izišao iz štale da ne bih uznemirio stoku. Brzo sam prošao pored kolibice onog paščeta koje ne bi zalajalo ni da ga nogom udariš. Bio sam upravu, vrištanje je dolazilo iz barake preminulog brata. Na prozoru barake iz koje se čula vriska je stajao fenjer. Tiho sam se došuljao do barake i provirio kroz prozor iz kojeg je dopirala vriska. Vidio sam lice žene koja se derala zbog toga što joj je moj novi gazda svu svoju muškost gurao do kraja ispod ljubičaste haljine. Spokojno sam uzdahnuo i tiho se vratio u štalu isti putem kojim sam i došao. Uvukao sam se u sijeno jer je bilo hladno i zaspio ko top bez obzira na glasne ženske uzdahe.

II

Pred zoru me probudio horoz kojeg sam najradije zbog toga htio zadaviti, operutati i ispeći. Nedugo nakon njegovog turobnog kreštanja pojavio se gazda:

- Ezekijele, ustani! Vrijeme je za posao! – rekao je.
- Stižem dobri gospodine.- odgovorio sam tiho.
- Ražov hljeb i ćutura mlijeka te čekaju kod korita za vodu. Uzmi ih i ponesi u polja.
- Dobro.
- Moraš se navići na rano ustajanje. Ovdje posao zove onog trena kad horoz propjeva.
- Jebo te horoz, da te jebo – mislio sam u sebi.

Otišao sam na korita da se umijem, pokupio ražov hljeb koji je bio tvd ko kamen i pola ćuture uskislog mlijeka. Nekih desetak minuta kasnije našao sam se s gazdom na dugoj poljani koju smo trebali preštijati. Sunce je peklo zemlju i nas dvojicu ko đavo griješnike u paklu. Zemlja je bila ispucana, a ni kamenčića nije ni bilo u polju. Valjda se davno pretvorilo u prah od toplote i prekrilo ovu ogoljenu zemlju. Vidio sam gazdu kako natapa komad bijele tkanine vodom iz ćuture koje je ponio zajedno sa dva ishrđala ašova. Potom je tu bijelu krpu omotao oko glave. I ja sam isto uradio jer mi je on to preporučio da se ne bih onesvijestio od sunčeve toplote. Onda sam uzeo ašov i počeo štijati zemlju koja se tvrdoćom tome opirala.
Nakon dva sata potpune tišine odlučio sam da prvi progovorim:

- Izvinite gazda, smijem li vas nešto priupitati?
- Izvoli! – odgovorio je zlovoljno.
- Gdje je vaš brat? Zar i on ne bih trebao sa nama raditi?
- Iako to nije tvoja stvar reći ću ti: pobjegao je s nekom kurvetinom juče i mene zadužio da se brinem o njegovoj jadnoj ženi. - rekao je smrknut.
- Šta je sa vašom ženom gazda? – upitao sam ko iz topa.
- Eno je u kući, kuha. Nema više priče, lati se posla mladiću.

Radili smo tri sata bez prestanka, a onda smo napravili pauzu da jedemo. Od onog uskislog mlijeka sam dobio proljev, pa sam morao napraviti dodatnu, kratku pauzu, da se poserem iza kukuruznih polja koja su se nalazila pedesetak metara od zemljišta koje smo obrađivali. Kad sam se vratio gazda je rekao da će danas pasti kiša te da moramo ranije krenuti nazad na farmu. Čudio sam se tome jer nisam vidio ni oblačka na nebu, ali sam ga bez negodovanja poslušao. Mislio sam da je to kraj radnog dana, ali kada smo stigli na farmu morao sam napojiti stoku i rastresti sijeno po štali. Nedugo nakon toga počela je padati kiša. Valjda od posla nisam primjetio silne oblake koji su se nakupili na nebu. Kad je pao mrak dobio sam opet ražov hljeb i jednu činiju mlijeka. Te noći sam zaspio ko beba.

Ujutro me opet probudio onaj ludi horoz. Zakleo sam se samom sebi da ću ga večeras zadaviti. Gazda mi je jutros rekao isto što i juče. Mislio sam da će danas biti lakše raditi na poljima jer je kiša nakvasila tlo, ali nije bilo tako. Zemlja je bila tvrđa nego juče i sunce je pržilo jače. Danas smo duže ostali u poljima, a kad smo se vratili opet sam morao napojiti stoku i raštrkati sijeno po štali. Iste stvari su se dešavale nekoliko dana sve do jednog oblačnog jutra.


III

Horoz je opet propjevao tog jutra. Jebem ti horoza! Zaboravio sam ga sinoć zadaviti jer sam bio preumoran. Uobičajeno svakog jutra, uskoro se pojavio gazda:

- Ustani Ezekijele, danas nećemo u polja! – rekao je.

Odmah sam ustao sa nekim ushićenjem u srcu, ali sam se ubrzo razočarao.

- Danas ćeš raditi na farmi.
- Dobro!
- A predveče ćeš otići sa ženom, one propalice od mog brata, na obližnji potok.
- Mogu li znati zašto?
- Odnijećeš prljavu odjeću na potok da je opere. Kad završi s pranjem donijećeš odjeću nazad.
- Uredu gazda!
- Hrana ti je na istom mjestu ko i svaki dan. Pokreni se!

Otišao sam na korito da se umijem i uzmem hranu. Kada sam se nadnio nad korito čudno pitanje mi je projurilo glavom: Kako to da je ovo korito uvijek ispunjeno vodom? Svaki dan pet kanti vode zagrabim i odnesem u štalu i nivo vode biva niži, ali kad se vratim korito opet biva puno. Pogledao sam oko sebe i kad sam uvidio da nema nikog zatalasao sam rukama vodu u koritu i za nekoliko trenutaka ispraznio više od pola korita. Zemljište oko korita je postalo blatnjavo. Opet sam pogledao oko sebe da bih bio siguran da me niko nije vidio i gle čuda: kad sam se okrenuo prema koritu bilo je ispunjeno do vrha vodom, a zemljište oko njega bilo je tvrdo i ispucano. Ponovo sam zatalasao vodu i uradio isto, i tako tri puta, i svaki put kad sam okrenuo pogled od korita da vidim da li me neko posmatra ono bi se nekim čudom ispunilo vodom. Nisam vjerovao svojim očima i mislio sam da se neko ili nešto, na neki način, poigrava sa mnom u ovom mističnom mjestu. Uzeo sam hranu i otišao u štalu da radim. Izveo sam goveda ispred štale i očistio ih slamom. Potom sam očistio štalu i rastresao sijeno po podu. Nahranio sam kokoši, promijenio vodu onom ukletom paščetu i namjestio sebi slamnati ležaj u štali. Nakon toga odlučio sam napraviti pauzu da jedem, a onda sam otišao do barake udovice za koju smo samo ja i moj gazda, svaki za sebe, znali da je udovica. Pokucao sam tri puta da bi se nakon toga vrata otvorila. Naspram mene pojavila se prelijepa crnokosa žena maslinastozelenih očiju, prelijepih ruku ispod čijih noktiju nije bilo nimalo radničkog crnila. Njeni obrazi su odisali blijedilom, a grudi su joj se naprezale ispod bijele haljine. U jednom trenutku sam osjetio skučenost u prsima koja, čini mi se, zamalo nisu eksplodirala. Na svu sreću, prva je progovorila:

- Ti si radnik kojeg je uposlio moj djever, zar ne?
- Da, milostiva gospo. – odgovorio sam tiho.
- Kreni za mnom, pokazaću ti gdje se nalazi prljava odjeća.
- Uredu. – rekao sam i krenuo za njom u baraku.

Odvela me je do jedne sobe u kojoj su zidovi orosili od vlage. U gornjem dijelu sobe, iza velikog ležaja, nalazila se bijela odjeća, a u donjem dijelu, blizu vrata, se nalazilo nekoliko svilenih šalova i tri haljine: plava, žuta i crna. Rekla mi je da uzmem deku sa ležaja koji se nalazio na sred sobe te da umotam tri haljine u svežanj, naprtim ga na leđa i pođem za njom. Poslušao sam je bez pogovora. Brzo je hodala, jedva da sam je mogao pratiti. Cijelim putem sam posmatrao njeno vitko tijelo i male bijele ruke koje sam zamišljao kako me miluju. Ubrzo sam shvatio da smo se našli blizu kukuruznih polja gdje se desilo ubistvo njenog muža. Uvidio sam da se kretala prema potoku koji se nalazio iza komada uboge zemlje zbog koje je njen muž ubijen. Kada smo stigli na potok rekla mi je da razvežem svežanj te da uzmem jedan veći kamen s potoka i stavim ga na deku kako je ne bih vjetar odnio. Čudio sam se tome, jer se nije mogao osjetiti ni povjetarac, ali sam ispunio njenu zapovijed. Uzela je one tri haljine, potopila ih u jedan plićak koji je bio odcijepljen od potoka i stavila kamen na njih. Nakon toga je sjela na obalu, izula nanule s nogu i zakoračila u potok. Prešla je na drugu obalu potoka i sjela sa nogama zaronjenim u vodu dok sam ja sjedio na deki, s druge strane. Odjednom mi je mahnula rukom i ja sam ustao te ubrzo se našao petnestak lakata od nje, kolika je bila širina potoka.

- Sjedi.- rekla je.
- Dobro. – opet sam odgovorio tiho.
- Za nekoliko trenutaka će zaduvati vjetar, znaš li to?
- Ne. – odgovorio sam začuđeno.
- Zar ništa ne čuješ? – upitala me radoznalo.
- Ne.

U trenutku kada sam joj odgovorio snažan vjetar je počeo duvati uz potok dižući zemljani prah s uzavrele poljane koja se nalazila iza mene. Nisam mogao vjerovati svojim očima koje su zasuzile usljed snažnog vjetra. Zatvorio sam ih nekoliko trenutaka, a onda sam ih otvorio kada sam osjetio da se kovitlac primirio. Pogled nisam mogao skinuti sa prelijepe žene koja se smijala na drugoj obali.

- Zašto se smijete lijepa gospo? – upitao sam je.
- Smijem se tvojoj reakciji. Vidi se da nisi odavde. Ljudi u ovoj dolini su poput prirode, pa su vremenom naučili da je slušaju i tačno znaju kad će buknuti.
- Dolina? – rekao sam iznenađeno.
- Da, ovdje si već nekoliko dana i hoćeš reći da ti ništa dosad nije bilo čudno.
- Čudno mi je to što kiša pada svaka tri dana u isto vrijeme, iz vedra neba, lijepa gospo. – rekao sam potišteno.
- Da, upravu si, svaka tri dana iza podne. Sada uzmi haljine iz onog plićaka, stavi ih na onu deku i pritisni ih kamenom.

Uradio sam što je tražila. Kada sam stavljao kamen na mokre haljine primjetio sam da je žuta haljina pozelenila, plava je postala ljubičasta a crna je ostala ista. Opet mi je mahnula rukom da se približim obali. Kada sam tamo stigao opet sam sjeo i gledao njene ruke koje su se igrale s vodom u potoku.

- Čuješ li sada? – upitala me.
- Ne. – nespokojno sam odgovorio.

U trenutku mog odgovora opet je zaduvao snažan vjetar kroz čije fijukanje se čuo gromoglasan ženski smijeh. Naravno, opet sam zatvorio oči i iščekivao da fijukanje iza mojih leđa prestane. Kada je prestalo otvorio sam oči i vidio prelijepu udovicu kako prelazi potok i prilazi mi.

- Ustani, otiđi do deke, smotaj haljine u nju, stavi je na leđa i kreni za mnom. – naredila mi je.

Poslušao sam je. Iznenadio sam se kada sam primjetio da su haljine suhe. Kada je sunce bilo na zalasku našli smo se ispred ishrdanih baraka na čijim prozorima su već gorili fenjeri. Zamolila me je da unesem odjeću, koja je sad mirisala, u onu istu sobu iz koje sam je iznio. Upitao sam je da li je to sve što želi, a ona je samo klimnula glavom za pozitivan odgovor i pokazala mi rukom ulazna vrata. Brzo sam izišao iz barake sa idejom da mi se nešto pomutilo u glavi te da sam sve, što sam danas vidio, samo sanjao.

IV

Dok sam se kretao prema štali osjetio sam brujanje u stomaku. Crijeva su mi krčila. Bio sam izuzetno gladan, a nisam imao šta jesti. Čudna misao mi se vrzmala po glavi: zašto ne bih zadavio onog dosadnog horoza i ispekao ga? Ne sjećam se kad sam zadnji put jeo meso. Šta fali, može gazda i bez njega?! Otišao sam u štalu s namjerom da pričekam da se ugase fenjeri na prozorima baraka. Oko ponoći, kada su svjetla na prozorima zgasla čuli su se samo zrikavci koji su se taktično natpjevavali. Izišao sam iz štale i na vrhovima prstiju prošao pored onog nostalgičnog paščeta do kokošinjca. Kokošinjac je na moje iznenađenje bio otvoren, a ispred njega se ščućurio horoz. Bio sam oduševljen situacijom. Divljački sam zgrabio horoza s obje ruke i dok je pokušavao otvoriti kljun da propjeva slomio sam mu vrat. Kokošku, koja je krenula iz kokošinjca, sam toliko snažno nabio nogom da nije ni uspjela prokokodakati. Ko kakva lisica provukao sam se pored štale sa plijenom u desnoj ruci. Kada sam prošao pored štale potrčao sam na potok pored kojeg sam planirao ispeći svoga horoza. Operutao sam ga ko kakva iskusna seljanka bacajući perje u potok. Ubrzo sam shvatio da nemam drva da potpalim vatru i da uopšte nemam čim potpaliti vatru. Pored potoka sam pronašao dva kremena kamena koji su mi trebali da zapalim vatru, a po drvo sam morao otrčati u prvo kukuruzno polje, pored potoka, iz kojeg sam isčupao drveno strašilo. Ubrzo sam stavio horoza na vatru koju sam teškom mukom zapalio. Nestrpljivo sam gledao kako mu kožica gori dok mi je voda tekla iz usta.Ubrzo sam ga skinuo sa vatre te sam onako polupečeno meso počeo krvnički trgati zubima. Sam sam uspio pojesti cijelog horoza za nevjerovatno kratko vrijeme. Kosti sam bacio u potok, a onda sam rukama počeo kopati zemlju da zatrpam garež koja je ostala od vatre. Ubrzo su mi prsti prokrvarili jer je zemlja bila tvrda, ali je vrijedilo ovog obilnog objeda. Kada sam završio oprao sam ruke u potoku i krenuo ka štali. Kada sam stigao u štalu zavukao sam se u svoje sijeno i slatko zaspio s mišlju da me sutra drekavi horoz neće probuditi. Pun stomak me spriječio da razmišljam o prstima koji su natekli i koje nisam mogao skupiti u šaku.


V

U zoru me je probudilo kreštanje horoza. Nisam mogao vjerovati svojim ušima. Zar ga nisam sinoć zadavio vlastitim rukama, operutao, ispekao i naposljetku cijelog pojeo? Nekoliko trenutaka nakon kreštanja horoza na vratima štale pojavio se gazda:

- Ustaj Ezekijele, danas ćeš opet raditi na farmi. Hrana ti je na istom mjestu. Ustaj mladiću!
- Dobro gazda!
- Danas ćeš opet ići na potok.
- Da, naravno dobri gospodine. – odgovorio sam ushićeno.

Kad sam se umio na koritu prvo što sam uradio bio je obilazak kokošinjca. Uvjerio sam se vlastitim očima da je horoz kojeg sam sinoć zadavio živ. Na ovoj farmi kao da je sve bilo vječno i nepromjenjivo - pomislio sam. Kada sam očistio štalu, nahranio kokoši i nasuo činiju vode onom bezvoljnom paščetu otišao sam udovici. Na vratima se pojavila u crnoj haljini bez rukava, učinila mi se ljepšom nego juče. Pozvala me unutra i ja sam ušao. Prvi sam progovorio:

- Lijepa gospo, da li bi mi odgovorila na nekoliko pitanja?
- Reci mladiću, interesuje me šta ćeš pitati.
- Zašto ja do sada nikako nisam vidio gazdinu ženu?
- Zbog toga što ona ima muža, zar nije logično!?

Logično je koliko i onaj mrtvi horoz što dreči kod kokošinjca – mislio sam u sebi.

- Kako mislite logično? – upitao sam iznenađen prethodnim odgovorom.
- Žene koje imaju muža ne bih smjeli gledati drugi muškarci. – odgovorila je samouvjereno.
- A, da li bi oženjeni muškarci trebali gledati neudate žene? – upitao sam s podsmijehom koji je krio saznanje.
- Ne znam.- odgovorila je tiho.
- Znači, oženjeni muškarci i neudate žene mogu biti zajedno? – upitao sam.
- Ne znam. – odgovorila je opet tiho.
- Da li ste vi milostiva gospo bili nečija žena?
- Ja sam mislila da sam bila nečija, ali sam nedavno postala svačija.
- Ne razumijem? – upitao sam s čuđenjem.
- Razumijećeš kad budeš želio pobjeći od onoga što jesi, a ne mogneš.- pomilovala me je po ramenu nježnom, bijelom rukom dok mi je ovo govorila.

Osjetio sam trnce kako mi prolaze tijelom kada je obje ruke stavila na moja ramena. Iznenađen slijedom događaja rekao sam:

- Zašto ne perete odjeću na koritima ispred baraka jer ima dovoljno vode. Zašto idete na potok?
- Ovdje su stvari ustaljene mladiću. Na potoku se odjeća pere od pamtivijeka i tako mora biti.- rekla je glasno, a potom me nježno poljubila u obraz.

Stajao sam kao ukopan dok me je milovala po licu nježnim ručicama. Disala je tako glasno da je jedino što sam čuo pored njenih uzdaha bilo lupanje moga srca. Naredila mi je da sjednem na krevet koji se nalazio iza mene. Poslušao sam je. Sjela mi je u krilo i počela da me ljubi tako strasno prisiljavajući me da se uklopim u njen ritam. Počela je skidati odjeću, pa sam i ja radio isto. Kada smo se skinuli legla je na krevet i naredila mi da se prislonim uz nju. Poslušao sam je, a kada sam trebao da uradim ono što je ova situacija od mene zahtijevala nisam mogao jer me tijelo izdalo. Zadrhtao sam i jednostavno se oborio na nju.
Tiho mi je šapnula na uho da ustanem, obučem se i izađem. Kada sam krenuo iz barake rekla mi je da opet sutra dođem.

VI

Kada sam sutradan ustao mislio sam da će mi gazda narediti da krenem s njim u polja, ali on mi je naredio da ostanem na farmi. Zadovoljan ovim naređenjem požurio sam da završim posao oko stoke te da opet odem udovici. Kada sam pokucao na vrata barake pojavila se u zelenoj haljini ukrašenoj čipkom oko vrata. Nisam joj ništa rekao kada sam ušao, a htio sam joj priznati da me je strah kao nikad dosad u životu. Opet je počela skidati odjeću kao i ja. Brzo smo se našli u istoj situaciji kao juče kada mi je šapnula: ne boj se.
Kada sam se prislonuo uz njeno tijelo nisam osjetio nježnost već stid i nije me bilo strah vlastitog neuspjeha već me je bio strah da ne udovoljim ženi koju sam u tom trenutku smatrao božanstvom. Osjetio sam da je volim bezuslovno i da je ona moj smisao bez obzira što sam znao da je bila s drugima prije mene. Držao sam je nježno u rukama, poput novorođenčeta sa strahom da je ne ozlijedim. Posmatrao sam njene velike zelene oči i ogledao se njima, ljubio sam njene tanke usne i prelazio prstima po njima. Milovao sam joj vrat i ubrzo je čvrsto zgrabio za kosu u želji da joj dam doznanja da je samo moja, a onda sam uplovio u nju kao mornar u nepoznato more. Primjetio sam da se zgrčila, ali čim sam je počeo nježno ljubiti po vratu opustila se. Kapi s njenog jezika su mi davale snagu, a povremeni uzdasi su me utapali u osjećaje kakve još dosad nisam doživio.
Sutradan sam opet došao da uživam u njenim uzdasima, ali bila je drukčija, grublja i bezobzirnija prema meni i tako svaki dan sve više, sljedećih nekoliko mjeseci. Govorila mi je noćima:

- Nabij me, nabij me što jače da te osjetim!- kao da je željela da se oslobodi nečega pomoću mene, kao da me je koristila.

Osjetio sam to u venama, ali ništa nisam rekao jer sam je volio. Njena baršunasto crna kosa i maslinastozelene oči bile su moj svijet u koji sam bježao svakog dana. Onog dana kada me gazda zovnuo u polja da radim s njim učinio sam najveću grešku svog života.

VII

Taj dan sam se osjećao sumorno jer je trebala pasti kiša. Gazda je bio zlovoljan to jutro kao da je bio opterećen nečim čemu nije znao naći lijeka. Dugo smo šutili na poljima dok ja nisam odlučio progovoriti:

- Gazda, razmišljao sam nešto i odlučio sam da vam kažem. Ja želim da se oženim udovicom.
- Šta si rekao? Kojom udovicom?
- Udovicom vašeg brata!
- Ali ona nije udovica, njen muž je pobjegao s nekom kurvom, može da se vrati svakog dana? – rekao je uznemireno.
- Molim vas gazda! Ovdje sam već jedanaest mjeseci i on se nije vratio. Od vas prosim ovaj komad zemlje pored potoka da mogu izgraditi brvnaru i dajem vam obećanje da ću raditi za vas do kraja života.
- Na tom komadu zemlje već odavno planiram izgraditi šupu za alatke. Ne dolazi u obzir.- rekao je ljutito.
- Obje građevine mogu stati na isti komad zemlje, budite razumni. - molio sam.
- Ne dolazi u obzir, čuješ li me! – dok je to izgovarao sagnuo se i uzeo veliki kamen sa zemlje.
- Želite me ubiti kao vašeg brata, zar ne?
- Kako ti znaš za to? Uostalom jednog sam ubio zbog one kurvice, što ne bih i tebe?
- Ne zovi je tako! – zagalamio sam.

Prije nego je uspio zamahnuti rukom u kojoj se nalazio kamen skočio sam na njega i izvrnuo ga na zemlju. Brzo sam dohvatio kamen koji mu je ispao i četiri puta ga udario u glavu s njim. Ubio sam ga. Njegovo mrtvo tijelo sam odvukao do mjesta gdje je bio ukopan njegov brat. Iskopao sam duboku raku, strovalio njegovo tijelo unutra i zatrpao je. Otišao sam na potok oprati ruke, a onda sam se vratio do korita na početak sela. Umio sam se tri-četiri puta, ali to me nije umirilo, jer sam i dalje drhtao.

Poslije nekoliko trenutaka primjetio sam kako se neki mladić kreće u pravcu baraka. Bio je toliko sličan meni da sam pomislio kako se neka čudna sila poigrava sa mojim umom. Kada je došao sasvim blizu prepoznao sam ga, bio sam to ja. Nisam uspio progovoriti prije njega (sebe):

- Neka je mir s tobom domaćine. Ja sam siromašni putnik i zamolio bih vas da mi dadnete hranu i pružite smještaj, a zauzvrat ću vam pomoći oko stoke, a obrađivat ću i zemlju ako treba.
- U barakama nema mjesta za putnike. Jedino ti mogu omogućiti smještaj u štali sa stokom i mogu ti ujutro i predveče dati po jedan ražov hljeb i nešto mlijeka.- rekao sam samouvjereno jer sam znao da sam sada ja vlasnik farme.
- Gospodin je velikodušan – prihvatam.
-Kako da te zovem?-upitao sam ga radoznalo.
- Zovite me Ezekijel gospodine.

Pokazao sam mu štalu i pomogao da se smjesti, a onda sam otišao u baraku do svoje žene. Te noći, kada smo vodili ljubav, osjetio sam da nas neko posmatra, ali nisam želio kvariti prelijepe trenutke strasti.Ujutro sam otišao u kuću udovice čijeg sam muža juče hladnokrvno ubio. Rekao sam joj da sam ga vidio kako je otišao s nekom ženom i da ne vjerujem da će se vratiti. Njegova žena je imala kovrđavu dugu plavu kosu i pune rumene usne. Njen vitki stas i bujne grudi privukli bi svakog muškarca, ali mene nisu, jer sam pripadao srcem i dušom drugoj ženi. U jednom trenutku, usred plača koji je izazvala vijest koju sam joj donio, počela me je ljubiti, ali sam je odgurnuo i hitro izišao iz barake. Svaki dan sam obrađivao zemljište nadomak sela jer nisam imao šta drugo raditi. Ezekijela bih često ostavljao na farmi da pomaže ženama oko sitnih kućanskih poslova. Jednog dana sam se ranije vratio na farmu jer sam osjetio da bih mogla pasti kiša. Kada sam se umivao na koritima čuo sam glasne uzdahe koji su dolazili iz moje barake. Prišunjao sam se do barake i pažljivo provirio kroz prozor iz kojeg su se čuli gromoglasni ženski uzdasi. Vidio sam Ezekijela kako ljubi moju ženu, koja se izvijala od strasti u njegovim rukama. Zario sam zube u usne i zaplakao. Brzo sam se vratio na korita da se umijem, a onda sam počeo trčati, trčati koliko su me noge nosile. Otrčao sam u kukuruzna polja. Punih 700. godina sam trčao kroz kukuruzna polja da bih napokon istrčao na veliku poljanu na kojoj se nalazilo nekoliko hiljada ljudi. Kada sam naišao na prvog čovjeka na poljani, upitao sam ga šta toliki ljudi rade na jednom mjestu? Rekao mi je da su osuđeni da čekaju da im neko kaže gdje da dalje trče jer je njihov bijeg do sada bio besciljan i da ne znaju koliko ih još noge mogu poslužiti i da se više uopšte ne mogu sjetiti od čega su bježali. Upravu su, ni ja se više ne sjećam od čega sam bježao.

Ovo sam pronašao, napisano je prije 5 godina. Molim Vaše mišljenje?

pročitao sam roman.
osjetio sam prisutnost.
prisutnost se može osjetiti samo u dobroj -al dobroj knjizi.
knjiga je objavljena u 21. stoljeću mada prati dušu čovjeka rođenog u starom egiptu....jel tako
definitivno je prožeta (da tako kažem) sufijskom filozofijom, koja je opet vješto upletena u pragmatizam.
znaš ona scena kad se vječnik bogu moli na palubi broda letećeg nizozemca? (meni lično bizaran prizor)

roman je kapitalno djelo BH literature.
prešiš'o je i tvrđavu i derviš i smrt.
mislim da je Nevakat od D. Sušića bolji roman.

al znaš šta...
travnička ga hronika i na drini ćurpija gledaju s visine.

Vječnik mi je u top 10 najboljih bosanskohe... (uf mrsko mi dalje pisat) romana ikada napisanih.

meni stravično loše djelo koje je i zaslužilo da bude u potpunosti zaboravljeno

Karina od romana, ne bi uopste bio primjecen da ga nije napisao nacionalni bard.

harač wrote:meni stravično loše djelo koje je i zaslužilo da bude u potpunosti zaboravljeno

Vidim ti si rječit junak, rečenice kao iz rukava pises, odlomke citave o tome zasto mislis da je "Vječnik" stravicno los

stil izgleda ok
imal još kakvih mišljenja?

Black swan wrote:stil izgleda ok
imal još kakvih mišljenja?

ne jedeš mrkvu. (jedeš li?)
al dobro vidiš.
vidiš mrzitelje vječnika koji ne mrze roman. oni mrze pisca koji ga je napisao (iz njima znanih razloga)
ni meni pisac nije simpa....ambivalentan sam prema njegovoj rahmetli njušci.

cijelog je života pisao taj roman Vječnik...ka'e da ga je započeo ispod neke šljive u Tešnju šesdesetih..pa ga objavio 50 godina kasnije.
roman ima svoju posebnost, svoje odijelo i kravatu....gospodin je međ' romanima a naši pisci dobro pišu. oštra je konkurencija.
Vječnik je kapitalno djelo BH književnosti.
literarni beton. to ti je to.


(....pisac je zasr'o (da izvineš) pred smrt upinjući se da napiše nastavak Vječnika...al treba imati razumijevanja za predsmrtnu agoniju zar ne )
ono...neka me još malo....
al'. šta je tražio to je i dobio.

ako je mrtav onda mi neće biti žao da je piratiziram

danko plevnik o el-hidrovoj knjizi: "Ova se knjiga, ipak, može živjeti. Treba je samo pažljivo čitati, sasvim se unijeti u nju, polahko razotkrivati njene tajne, a ne surevnjivo mahnitati i skakati po njoj; ne može se ona prestati čitati kad god to poželim, a njene korice zaklopiti, ovo nije obična knjiga, ovo je El-Hidrova knjiga, a ona nije ništa drugo do čudo jednog evlije - klize svilenkaste riječi u "El-Hidrovoj knjizi" bosanskog pisca Nedžada Ibrišimovića. Taj savršeno zamišljen i započet roman izvorna je duhovna fantastika ovog sarajevskog Borgesa, nastavak "Vječnika", storije o eterniziranoj imaginaciji, besmrtnom čovjeku, Abdullahu Misriju, egipatskom Bošnjaku koji ostaje vječan jer bježi od zla, te ujedno i neodvojiva metafora o knjizi kao rodnoj kući, gdje se pomoću slova ulazi iza slova i živi od sjećanja piščeva lika, čijom smrću život prelazi na čitaoca. Da stvara jezikom veće nacije, Ibrišimović bi već dobio Nobelovu nagradu, iako ga samo jezik bošnjačke nacije može istinitije nagraditi - tako začudnim djelom"

imho

Najbolje djelu u zadnjih 15-20 godina (mada su i Pjesme divljih ptica u konkurenciji). El hidrova knjiga je već pomalo smaranje, izgleda da je isforsirana uspjehom Vječnika.

Muhtesim wrote:

harač wrote:meni stravično loše djelo koje je i zaslužilo da bude u potpunosti zaboravljeno

Vidim ti si rječit junak, rečenice kao iz rukava pises, odlomke citave o tome zasto mislis da je "Vječnik" stravicno los

očito se rabacujemo ukusima, te je moj stav elaboriran u istoj onoj mjeri u kojoj je i tvrdnja je roman "kapitalno djelo BH literature", odnosno da je "prešiš'o i tvrđavu i derviš i smrt" šalu na stranu, o ovome se detaljnije raspravljalo prije, te koga interesuje može prokopati ovaj PDF i pronaći relevantne rasprave. ukratko, djelo je smeće, što je iznenađujuće s obzirom da ibrišimović i nije sasvim loš književnik (poput npr. z. ključanina)

harač wrote:

Muhtesim wrote:

harač wrote:meni stravično loše djelo koje je i zaslužilo da bude u potpunosti zaboravljeno

Vidim ti si rječit junak, rečenice kao iz rukava pises, odlomke citave o tome zasto mislis da je "Vječnik" stravicno los

očito se rabacujemo ukusima, te je moj stav elaboriran u istoj onoj mjeri u kojoj je i tvrdnja je roman "kapitalno djelo BH literature", odnosno da je "prešiš'o i tvrđavu i derviš i smrt" šalu na stranu, o ovome se detaljnije raspravljalo prije, te koga interesuje može prokopati ovaj PDF i pronaći relevantne rasprave. ukratko, djelo je smeće, što je iznenađujuće s obzirom da ibrišimović i nije sasvim loš književnik (poput npr. z. ključanina)

Ibrisimovic je podjonio nekoliko drugih djela, legendi, prica...smuckao, dodao malo "jedine prave vjere" (koje se sjetio pod starost)...ostalo je odradila ljubav Bosnjaka prema bosnjackom piscu koji podilazi bosnjackim citaocima.

Ibrišimović, pisac koji je klesao sjene
By Miljenko Jergović | Published: 09/24/2011
Jedan je od onih rijetkih dana u životu, kojima upamtiš sve, pa i datum: 31. je listopad 1992, popodne, u jednoj od konferencijskih sala hotela Holiday Inn postavljena je trpeza za četrdesetak ljudi. Sjeli smo jedan nasuprot drugome, on koji je “Izjavu osnivača PEN Centra Bosne i Hercegovine” malo prije potpisao pod rednim brojem 12, i ja koji sam je potpisao pod rednim brojem 23, kako će to trajno stajati u temeljnome dokumentu udruge. Dok čekamo da nas konobari podvore, opijeni pomalo tom čudnom oprekom između humanitarne pomoći, zime koja stiže, opsade, rata, te ceremonijalne raskoši slavnoga hotela, konobarskih mondura, njihovih pokreta, i savršene konobarske koreografije, tražim čas da mu ispričam ono što još od jutros imam na umu: u jednoj epizodi stripa, Corto Maltese pripovijeda kako je žiletom, skrivećki od sudbine, na dlanu spajao prekinutu liniju života. Istu je stvar, na jednak način, učinio Nedžadov alterego i glavni junak njegova romana “Bog si ove hefte” (u kasnijim izdanjima “Car si ove hefte”). Hugo Pratt nikada, srećom, nije čitao Ibrišimovića, jer da jest, Corto ne bi žiletom spajao prekinutu liniju života, jer bi to onda bila autorska krađa. A ni Nedžad, srećom, nije mario za stripove, jer bi ga bijeg od njihove jednostavnosti i prostodušnog heroizma, možda, lišio od njegovog vlastitog smisla za čudo i za prostodušno čuđenje. Upitao sam ga tad je li on stvarno na svome dlanu spajao prekinutu liniju života. “Na to ti k’o musliman ne mogu odgovorit”, rekao je najdubljom od svojih dubokih intonacija, “za mene je danas to s linijom života obična praznovjerica i danguba”. Malo zatim, kukom kažiprsta zovnuo me je da se nagnem, i onda mi je u uho šapnuo: “Jesam, spaj’o sam, al’ ne liniju života, nego liniju sreće!”

Bezbeli, Bog jednako čuje Nedžadov šapat kao i Nedžadovu viku, ali to je samo mali igrokaz, dramska pirueta, kakvih je puna bila njegova komunikacija sa svijetom, s ljudima od kojih je mogao nešto dobiti ili s onima s kojima je, na živo, želio provjeriti nešto svoje. U svakome budnom trenutku svoga života, u snu i u mamurluku, na koncu i u molitvi, Ibrišimović je bio pisac. Prije rata dugo je bio veliki, istinski pijanac. U ratu, ili malo prije, postao je veliki, istinski vjernik. Jedno i drugo bio je sasvim, i na lijep, i na okolini ružan način, ali je pred alkoholom, kao i pred Bogom, stajao kao čovjek koji zna što čini i koji je uvijek samo to što jest. Ni alkoholizam, ni vjera nisu ga od toga mogli odvratiti, niti su ga u njegovoj književnosti, u stalnoj potrazi za čudom, činili manjim, slabijim ili neurednijim. Samo suprotno od toga.

Osim što je bio jedan od najvećih živih južnoslavenskih pisaca, bio je i jedan od najneobičnijih. Od svega je umio načiniti čudo
Kao usput, bio je vajar, skulptor. U vrijeme kada bi u kasne sate – prema doušničkim izvješćima – znao pijan psovati Tita, čega se kasnije ne bi sjećao, ali bi fasovao mjesec dana prekršajne robije, Nedžad je izrađivao Titove biste. To se u ono vrijeme moglo dobro prodati. Bile su bijele, solidno načinjene, s pogođenim izrazom maršalova lica. Njegov Tito nije bio strog. Bio je ozbiljan i pomalo začuđen. A kasnije, prije nego što će prestati da pije, opsesivno je pokušavao da izvaja čovjekovu sjenu. Skulpture iz tog perioda, u kombinaciji metala i neke providne plastične mase, sličile su na radove Alberta Giacomettija, ali i ta je sličnost bila slučajna. Pokušaj da izvaja ljudsku sjenu, u kojem, žalio se poput ratnika poražene vojske, nikada nije uspio, najdublje se ticao Ibrišimovićeve književnosti: bila je to potraga za čudom.

Nedžad Ibrišimović bio je vrlo raznovrstan, a furiozan pisac. Bio je u stanju pisati na čistu, skoro pa tjelesnu snagu, toliki je i takav bio njegov dar. Roman “Bog si ove hefte” napisao je nabrzinu, u mjesec ili dva, za natječaj jednoga sarajevskog nakladnika, i u njemu, bez koncepta i okvira, pišući onako kako mu dođe, opisao vlastitu svakodnevicu, a s njome i društveni život jednoga Sarajeva s kraja sedamdesetih. Bila je to stvarnosna proza, ali ne ovakva kakva se piše po hrvatskim aršinima, nego proza koja se zbilja referirala na nekakvu živu stvarnost, tako što ju je, posredno, i proizvodila. Iz te opsegom malene knjige nastala je, ili se na nju, kao na pouzdanog svjedoka, naslonila jedna sarajevska književna generacija, i u njoj, na primjer, i Dario Džamonja.

Ali pisao je Nedžad i mračne, zlokobne i mutne historijske romane. Povijest je za njega bila tamni bunar, u kojem su se, redom, utapali ljudi koji su pokušavali učiniti nemoguće, stvoriti čudo, od kojih su neki na kraju, u njegovome predzadnjem romanu “Vječnik” poživjeli punih pet tisuća godina. Pa iako ni “Vječnik”, ni njegovo zadnje djelo, koje se na “Vječnik” nadovezuje, “El-Hidrova knjiga”, nisu u vrhu Ibrišimovićevog opusa, u ta dva romana on je do kraja radikalizirao, ekstremizirao svoju poetiku i doveo je do njezinih posljednjih konsekvenci. Umro je Nedžad kada više nije mogao naći većega čuda.

Pisao je briljantne kratke priče i crtice, novokomponirane narodne legende, burleskne mistifikacije, pripovijesti u formi vica, viceve u formi pripovijesti, koje je krajem sedamdesetih objavljivao po novinama, a zatim ih je tiskao u knjizi “Nakaza i vila”. U vrijeme prve objave, 1986. godine, “Nakaza i vila” bila je poput herbarijuma u kojemu su, umjesto osušenoga trebevićkog bilja, prešana i sačuvana sve sama čuda, koja je pisac olako i bogate ruke predao svijetu. Drugi bi se od onoga što je Ibrišimović ukratko sastavio u “Nakazi i vili” hranili u nekoliko književnih života i romanesknih opusa, a on je sve to tako i ukratko izbacio van, jednostavno jer je od svega imao viška, i od čuda, i od fabula. Premda, ni to nije najbolja Nedžadova knjiga, “Nakaza i vila” čista je demonstracija književne sile i moći.

A možda svoju najbolju knjigu on nije niti napisao? Može i tako biti. Ovome čitatelju, koji ga je volio i divio mu se i kada to u sarajevskoj intelektualnoj i novinarskoj čaršiji nije bilo popularno – jer je Nedžad bio neofit i prevelik vjernik, ali i kada je u toj istoj, bezbeli sekularnoj, čaršiji Nedžad postao veoma popularan, iz istih mondeno-klerikalnih i nacionalnih razloga, uz “Nakazu i vilu” najdraže su, a možda i najbliže, dvije njegove rane knjige, romani “Ugursuz” i “Karabeg”. No, možda je Ibrišimović zaista bio jedan od onih pisaca, koji su veći i od svoga najvrjednijeg djela, a kakvih katkad biva u malenim, skučenim, izvana i iznutra zatvorenim kulturama. Takav književni fanatizam i takvu snagu, a opet i toliko pomaknuće i iščašenost, teško bi mogle podnijeti, a onda i motivirati, i veće književnosti od bošnjačke i bosanske, pa i one birvaktilske jugoslavenske.

Svi koji su ga voljeli, ali i svi koji ga nisu voljeli, znali su poneku anegdotu o Ibrišimoviću, od njega su čuli nešto neobično ili su neko čudo doživjeli s njim. Bio je rasipan u svojim pričama i pripovjednim piruetama. Toliko ih je imao da ih je rasipao i po životu
Premda je sve njegovo bilo provincijsko i zatureno, mimo puteva i metropola, Nedžad Ibrišimović u sebi nije imao ničega provincijalnog ili provincijskog. I u toj je stvari bio dostojan vlastite literature, ali i vlastite ideje o literaturi i o tome što ona treba biti. U jesen, ili je to već bila zima 1992, kada već odavno nije bilo struje u gradu, pa je slušanje radija nosilo nešto od religijskoga ceremonijala, a baterije su se štedjele, uglavnom, samo za vijesti, Nedžad Ibrišimović je na radiju čitao svoju “Knjigu Adema Kahrimana”, prozu o ratu i iz rata koji je okolo upravo trajao, ali takvu prozu kao da je sve to bilo jednom davno, kao što smo jednom davno bili i mi koji to na radiju upravo slušamo, i kao da smo i Adem Kahriman i svi mi zajedno prošli kroz pamet i kroz dušu, kroz to stoput spomenuto Nedžadovo umijeće čuđenja, i kao da smo mu živi prešli preko jezika, i evo nas sad tu. Ta prva verzija Adema Kahrimana, koju će kasnije nadopisivati i nadopisivanjem kvariti, izazvala je tako intenzivan estetski doživljaj da ću dugo, da ću često i danas snagu emocionalnog udara nekoga proznog teksta uspoređivati s Ademom Kahrimanom, čitanim na sarajevskom radiju, glasom Nedžada Ibrišimovića.

Nisam primijetio da je u Hrvatskoj igdje notirana smrt ovoga pisca. Mimo otužnih manjinsko-klerikalnih klovnova po predsobljima zagrebačkih književnih društava, gdje većinci sa svojih marulićevskih visina na bošnjačke, crnogorske, pa i srpske pisce gledaju sa specifičnim intelektualnim simpatijama – baš kao da se to na njihove oči orangutani i čimpanze uče pisati sonete, Nedžada Ibrišimovića u Hrvatskoj nakon zadnjega rata zapravo nije ni bilo. A nije ga previše bilo ni prije. Istina, od te hrvatske izočnosti nije imao veće štete. Na gubitku su oni koji ga nisu čitali. Kada bi se sav živi vrh južnoslavenskih književnosti trebao sabrati i rasporediti u dva renaulta 4, bilo bi unutra mjesta za Nedžada Ibrišimovića. Možda baš za upravljačem crvene četvorke.

Miljenko Jergović 24. 09. 2011.

maher wrote: Nisam primijetio da je u Hrvatskoj igdje notirana smrt ovoga pisca.
Miljenko Jergović 24. 09. 2011.

ni black swan nije notirao ibrišimovićevu smrt.
(zezam se)

inače po njegovom romanu 'ugursuz' je 1970 godine snimljen istoimeni film.
mada tema ovdje nije pisac nego njegovo životno djelo, Vječnik dakle, kojeg sam ja već okarakterisao kao vrlo dobar roman kojeg svaki imućniji knjiški čo'ek mora imati u svojoj osobnoj knjižnici.


ono...da ne mora moljakat tamo nekog učmalog, podbuhlog bibliotekara ili neku zamašćenu bibliotekarku da mu ostavi roman kad bude vraćen sa čitanja.

Jedina stvar koju niko ne primjećuje je to da ja tražim mišljenje o svom književnom djelu (ako je dobro) i da sam ga sticajem okolnosti nazvao "Vječnik", jer imam pravo.

Dover Man wrote:Jedina stvar koju niko ne primjećuje je to da ja tražim mišljenje o svom književnom djelu (ako je dobro) i da sam ga sticajem okolnosti nazvao "Vječnik", jer imam pravo.

Nemoj zahatorit, ali stvarno nije vrijedno primjecivanja. Jos manje je vrijedna paznje cinjenica da kopiras jedno lose i pretenciozno knjizevno djelo.

Cijenim tvoje mišljenje, ali to ne mora značiti da je istinito.

Povratak otpisanih.