Forum Klix.ba

postovani,
Ovdje sam da podijelim vasa misljenja o stanju depresije. trenutno sam u jako losem raspolozenju i patim od depresije zadnjih nekoliko mjeseci.
Odlazim kod psihoterapeuta jednom sedmicno,.nemam nikakvo medikamentozno lijecenje, osim sto cesto pijem lexaurine koji mi pomognu da se smirim i zaspim.
Napredak je ponekad osjetan ali se cesto vracam u stanje razdrazljivosti i nemira pa posegnem za novom dozom.

Ima li neko slicna iskustva
Kako vi izlazite na kra sa ovom bolescu i koje lijekove korisite i cime se bavite.

Hvala svima na unaprijed!!

Ne pij leksaurine jer ces se samo navuci a ne pomazu kod depresije, otidji psihologu. Postoje jako efikasni lijekovi za lijecenje tog stanja, sve zavisi ot tog sto si takav i koliko ozbiljna je ta depresija. Uglavnom psihterapija i terapija lijekovima moze biti jako efikasna. Nije se zezati s depresijom.

jabidapitam wrote:Ne pij leksaurine jer ces se samo navuci a ne pomazu kod depresije, otidji psihologu. Postoje jako efikasni lijekovi za lijecenje tog stanja, sve zavisi ot tog sto si takav i koliko ozbiljna je ta depresija. Uglavnom psihterapija i terapija lijekovima moze biti jako efikasna. Nije se zezati s depresijom.

Bila sam kod psihoterapeuta i razgovarali smo na temu medikamentoznog liecenja ali ona je misljena da mi antidepresivi ne bi puno pomogli jer smatra da sam sposobna da sama be zpomoci lijekova mogu doprinijeti svome stanju.
Ali sve sam vise sumnjicava po tom pitanju jer mi psh teap i ne pomaze tako brzo.. Imam osjecaj da se vrtim u krug.
jer antidepresivi stvaraju umjetnu sliku pobolsanja psiholoskog stanja. Ali vise nisam ni sama sigurna u to.

Ima li ko neka pozitivna iskustva sa koristenjem antidepresiva i da li da liugorocno pomazu???

simple wrote:

jabidapitam wrote:Ne pij leksaurine jer ces se samo navuci a ne pomazu kod depresije, otidji psihologu. Postoje jako efikasni lijekovi za lijecenje tog stanja, sve zavisi ot tog sto si takav i koliko ozbiljna je ta depresija. Uglavnom psihterapija i terapija lijekovima moze biti jako efikasna. Nije se zezati s depresijom.

Bila sam kod psihoterapeuta i razgovarali smo na temu medikamentoznog liecenja ali ona je misljena da mi antidepresivi ne bi puno pomogli jer smatra da sam sposobna da sama be zpomoci lijekova mogu doprinijeti svome stanju.
Ali sve sam vise sumnjicava po tom pitanju jer mi psh teap i ne pomaze tako brzo.. Imam osjecaj da se vrtim u krug.
jer antidepresivi stvaraju umjetnu sliku pobolsanja psiholoskog stanja. Ali vise nisam ni sama sigurna u to.

Ima li ko neka pozitivna iskustva sa koristenjem antidepresiva i da li da liugorocno pomazu???

Koliko znam anti depresivi pomazu kod djelovanja hormona serotonina i dopamina. Ako ti problem nije u tom onda ti ne mogu pomoci. Treba vremena da se ti problemi rijese ili ublaze, psihoterapija je dobra ali ne moze odmah. I fizicka aktivnost je nuzna. Jednom sedmicno otidji na trcanje ili nesto sl i bit ce ti puno bolje.

Što se tiče antidepresiva za uklanjanje simptoma, to je slično kao da pokušavaš očistiti kompjuter od virusa tako što mu smanjiš napon struje. Ja lično ne vjerujem da to pali.
Nekim ljudima i nekim težim psihičkim poremećajima lijekovi zaista trebaju, ali ako je depresija umjerena, bolje rezultate daje direktno druženje sa mudrim ljudima koji depresiju prihvataju, a ne osuđuju.

Ima puno teorija o nastanku depresije, a svima im je zajednička stvar - sa depresivnom osobom nešto nije u redu.
Ima i puno simptoma depresije, a svim im je zajedničko - nisam dovoljno dobar da budem živ.

Što se tiče većine teorija, one i nastaju zato što se stručnjak neće ili ne može uživjet u problem depresivne osobe, pa od nje traži da pije lijekove ili da se nekim radom na sebi "pročisti" i postane bolji član društva. Pretpostavljam da je to zbog toga što poneki stručnjaci ni sami nisu riješili svoje konflikte. Ali to nikako ne umanjuje njegov trud i namjeru da pomogne!

Što se tiče simptoma, osim toga što depresivna osoba uvijek aktivno traži grešku u sebi (sjećajući se svih svojih zajeba i propusta u životu, i onih budućih što će napravit), prati je osjećaj bezizlaznosti i da je prekasno za sve. To još pojačava i činjenica da osoba osjeća da pomoć treba doći izvana, a ne iznutra kako to mnogi vole savjetovati (mrdni se, pokreni se, možeš ti to...).

Drugim riječima, kako nam je neko "napravio" da se osjećamo depresivnim, tako nam neko mora "napraviti" i da se osjećamo živim. Nije slučajno to što neki humanistički orijentisani psiholozi kažu da je depresija najbolji mogući način da se osoba prilagodi svom nehumanom okruženju. Masu primjera imamo u različitim gubicima, poput nečije smrti, hladnog i emotivno odsutnog roditelja, naglih odbacivanja i sl., a da je to toliko prestrašno i za plakat, pa se potisne u sebe.

Moj savjet je da se ne baviš sobom i svojom depresijom, nego da se otvoriš za nekoga ko će tvoju tugu prihvatit i zajedno to odtugovat s tobom, a kasnije i sve drugo u životu poprima više smisla

ja sam imala depresiju i uzimala lekove,antidepresive i prilicno su mi pomogli. svako ima svoje iskustvo. samo je bitno znati da efekat lekova krece od trece sedmice uzimanja.

jabidapitam wrote:
Koliko znam anti depresivi pomazu kod djelovanja hormona serotonina i dopamina. Ako ti problem nije u tom onda ti ne mogu pomoci. Treba vremena da se ti problemi rijese ili ublaze, psihoterapija je dobra ali ne moze odmah. I fizicka aktivnost je nuzna. Jednom sedmicno otidji na trcanje ili nesto sl i bit ce ti puno bolje.

Ovo je tacno. Licno imam u uzoj porodici osobu koja ima taj problem i uslov psihoterapije su i anti depresivi. dugo je trajalo dok je osoba nasla "dozu i lijek" koji odgovaraju njenom tjelu i stanju, ali je uzimanje anti depresiva koji rade na bazi "serotonin up take inhibitor (SSRI)" vrlo vrlo vrlo pomoglo.

Naravno da lijekovi mogu itekako pomoci, treba malo duze da se "prime" i postoje razlicite vrste. Idu uz psihoterapiju. Ako ne uspije odmah mjenja se lijek. Medjutim u nekim slucajevima dovoljna je samo psihoterapija.

Hvala vam svima na odgovorima.
Ja sam isla kod psihoterapeuta nekih 4 mjeseca. Pomoglo mi je u smislu da se okrenem vise prema sebi i u jednom trenutku nasla sam sta je najbolje za mene jer sam bila u jako trekoj siutuaciji. Medjutim depresivna razdoblja mi se javljaju opet i iznova i nikako da se potpuno izlijecim. Vrtim se ukrug.
Psihoterapeut mi savjetuje da ne uzimam antidepresive jer smatra da bih sama mogla isplivati iz ove situacije. Zato cesto iz nemira i razdrazljivosti uzmem vecu kolicinu lexaurina. To me smiri i opusti. Ne znam ni zakakav drugi nacin.

Jeste li nekad imali slicna iskustva, koliko treba psihoterapijskog razgovora da se osoba osvijesti i izlijeci.
Trenutno nemam posao i vecinu vremena provodim kuci. To me dodatno uznemirava i baca u ocaj.
Da li ipak da pocnem sa antidepresivima??

Sta vi mislite??

simple wrote:Hvala vam svima na odgovorima.
Ja sam isla kod psihoterapeuta nekih 4 mjeseca. Pomoglo mi je u smislu da se okrenem vise prema sebi i u jednom trenutku nasla sam sta je najbolje za mene jer sam bila u jako trekoj siutuaciji. Medjutim depresivna razdoblja mi se javljaju opet i iznova i nikako da se potpuno izlijecim. Vrtim se ukrug.
Psihoterapeut mi savjetuje da ne uzimam antidepresive jer smatra da bih sama mogla isplivati iz ove situacije. Zato cesto iz nemira i razdrazljivosti uzmem vecu kolicinu lexaurina. To me smiri i opusti. Ne znam ni zakakav drugi nacin.

Jeste li nekad imali slicna iskustva, koliko treba psihoterapijskog razgovora da se osoba osvijesti i izlijeci.
Trenutno nemam posao i vecinu vremena provodim kuci. To me dodatno uznemirava i baca u ocaj.
Da li ipak da pocnem sa antidepresivima??

Sta vi mislite??

ja bih ti preporucio da ne uzimas toliko leksaurina, mogu izazvati tesku ovisnost a zapravo nista ne lijece osim simptoma...

A cime drugo da si pomognem,jedino tako zaspim i smirim nemir,...

simple wrote:A cime drugo da si pomognem,jedino tako zaspim i smirim nemir,...

Leksaurin se uopste ne uzima kod depresije. To je benzodiazepin, a oni nemaju uticaja na depresivno raspolozenje.
Ovi lijekovi se uzimaju kod anskioznih poremecaja.
I cini mi se da ti ne patis od viste depresije, nego od anskioznosti, eventualno od kombinacije anksiozno-depresivni poremecaj. Nemir, nelagoda, nervoza, meni vise vuku na anksioznost.

Definitivno anksioznost... Dozu leksaurina ces samo povecavati, znam da ti je uzasno. Sta ti prolazi kroz glavu u tim trenutcima o cemu razmisljas kad te uhvati i prije nego te uhvati?

ja mislim da treba sve to reci svom psihoterapeutu , narocito ono da uzimas vise lexaurina da bi se osecao dobro. i trazi mu antidepresive koji ne izazivaju zavisnost. lexaurin definitivno izazoiva zavisnost,ali antidepresivi ne.

jabidapitam wrote:Definitivno anksioznost... Dozu leksaurina ces samo povecavati, znam da ti je uzasno. Sta ti prolazi kroz glavu u tim trenutcima o cemu razmisljas kad te uhvati i prije nego te uhvati?

Problem je u tome sto vecinu vremena provodim kuci sama bez ikakvih obaveza osim kucanskih. Zavrsila sam fakultet a od posla nema nikakve sanse. Muz mi je na poslu po cijeli dan. Sve mi je postalo dosadno i besmisleno. Nema gdje ni da se volontira. Osim stresnih dogadjaja koje sam prezivjela ovo je kap koja je prelila casu.
Najvise me hvata panika onog trenutka kada se probudim i shvatim da nemam cijeli dan sta da radim.
I dalje,...psihoterapeut mi ne preporucuje antidepresive, smatra da stvaraju umjetni osjecaj poboljsanja raspolozenja,..
Ne znam sta je pametno vise da radim...

A kako djeluju antidepresivi?? Da li se osoba bolje bori sa svakodnevnim stresom i usamljenoscu? Hoce li se vremenom psiha napokon promijeniti i ozdraviti ili je i to samo privremeno?? Nisam nikada pila nikakve lijekove osim lexaurina.

Umjesto leksaurina probaj sa valerijanom. Mozes kupiti kapi u svakoj apoteci, 100% prirodno i pomaze da se malo smiris i odspavas...

simple wrote:

jabidapitam wrote:Definitivno anksioznost... Dozu leksaurina ces samo povecavati, znam da ti je uzasno. Sta ti prolazi kroz glavu u tim trenutcima o cemu razmisljas kad te uhvati i prije nego te uhvati?

Problem je u tome sto vecinu vremena provodim kuci sama bez ikakvih obaveza osim kucanskih. Zavrsila sam fakultet a od posla nema nikakve sanse. Muz mi je na poslu po cijeli dan. Sve mi je postalo dosadno i besmisleno. Nema gdje ni da se volontira. Osim stresnih dogadjaja koje sam prezivjela ovo je kap koja je prelila casu.
Najvise me hvata panika onog trenutka kada se probudim i shvatim da nemam cijeli dan sta da radim.
I dalje,...psihoterapeut mi ne preporucuje antidepresive, smatra da stvaraju umjetni osjecaj poboljsanja raspolozenja,..
Ne znam sta je pametno vise da radim...

Od antidepresiva se definitivno osjecas bolje ako je problem i bioloske prirode. Je li ti neko u porodici imao dijagnosticiranu depresiju? Treba vremena da pocnu djelovati ali djeluju. Neko spomenu valerijanu, dobra je za smirenje a ne steti.

Eh sad tebi fali aktivnosti, fali ti neki smisao u zivotu. Nije to toliko tesko ni postici. Ides malim koracima, prosetas, nadjes neku zanimaciju, hobi. Razgovaras s ljudima, imas muza iskoristi ga
Po nekim vjezba od 50 sati sedmicno smanjuje depresiju ili rizik od depresije za 50% najvise zbog tog osjecaja da nesto radis sa sobom a i luce se neki hormoni koji pomazu. Dakle idi polako, mjenjaj a nemoj samo razmisljati i dumati o tom sto ti je tako. Zatvoris se i ides u krug. Najvise sebi mozes pomoci.

Kastanienallee wrote:Leksaurinčići, apaurinčići koje mnogi ljudi olako doživljavaju kao najbolje prijatelje i sjajan početak dana i prividne zaštite od pritiska stvarnosti, koje čak i jedna prijateljica koja radi jako stresan posao na onkologiji preporučuje tako ujutro prije izlaska iz kuće od mene imaju veliko NE.
Ne mogu ti preporučiti nikakve aktivnosti koje su meni olakšale život jer svako je priča za sebe i znam kakvi me napadi panike hvataju pri ikakvoj na stvarnosti zasnovanoj pomisli da ostanem bez posla, ali probaj sebi pomoći kroz nešto što znaš da voliš raditi ili probaj naći nešto novo od čega ćeš osjećati makar malo zadovoljstvo i radost.
Ovo je divna aktivnost: http://www.klix.ba/forum/enkaustika-p85 ... l#p8500127

I takvi napadi panike najvise dolaze od nas samih, hvata te panika kad pomislis sta bi bez posla. Al ustvari i to je realna opcija, snasla bi se nekako jel, sta bi drugo. Tako da su takva razmisljanja suvisna, bar ja tako mislim

Kastanienallee wrote:

jabidapitam wrote:I takvi napadi panike najvise dolaze od nas samih, hvata te panika kad pomislis sta bi bez posla. Al ustvari i to je realna opcija, snasla bi se nekako jel, sta bi drugo. Tako da su takva razmisljanja suvisna, bar ja tako mislim

Naravno. Ali umor i strah su loša kombinacija. Moja osnovna misao je, makar kad sam jaka i solidnog zdravlja, da sve dok mogu jesti da ću naći način i da dođem do hrane...ali iskombinuje se u ovoj stvarnosti mnogo stvari pred kojima nismo uvijek jednako jaki.

Pa da, al isto tako moze se desiti nesto potpuno neocekivano da ti totalno izmjeni zivot, zbog toga mislim da ne bi trebalo umarati se i razmisljazti o tim "sta bi bilo" situacijama.

Anksioznost, depresija i slicne bolje vecinom dolaze od nas samih.

Nije da kontriram, ali ne mogu se baš složit da psihički problemi dolaze od nas samih i da sami sebi možemo najviše pomoći. Ideja da čovjek sam može upravljati svojim emocijama, da je odgovoran za svoje raspoloženje, je u osnovi samo jedna snažna fantazija o vlastitom savršenstvu.
Da nam ne treba niko i da sve možemo sami, onda ne bi bilo ljudske zajednice ni društvenih odnosa.

Zato depresija i jest stanje u kojem nema nikog i ničeg osim nas.
Zbog toga smatram da je uzrok depresije isključivo nedostatak prave komunikacije s ljudima, ili generalno zbog neadekvatnih odnosa u društvu.
Naravno da se niko ne želi osjećat tako jadno, ali je šteta to što bježanjem od takvog stanja pobjegnemo i od ljudi.
Jasno, treba pokušat ama baš sve da ti bude bolje i tu se sa svima slažem.

Mislim da svi mi negdje unutar sebe znamo prave uzroke svojih problema, ali nemamo to s kim podijeliti.

Rolo wrote:Nije da kontriram, ali ne mogu se baš složit da psihički problemi dolaze od nas samih i da sami sebi možemo najviše pomoći. Ideja da čovjek sam može upravljati svojim emocijama, da je odgovoran za svoje raspoloženje, je u osnovi samo jedna snažna fantazija o vlastitom savršenstvu.
Da nam ne treba niko i da sve možemo sami, onda ne bi bilo ljudske zajednice ni društvenih odnosa.

Zato depresija i jest stanje u kojem nema nikog i ničeg osim nas.
Zbog toga smatram da je uzrok depresije isključivo nedostatak prave komunikacije s ljudima, ili generalno zbog neadekvatnih odnosa u društvu.
Naravno da se niko ne želi osjećat tako jadno, ali je šteta to što bježanjem od takvog stanja pobjegnemo i od ljudi.
Jasno, treba pokušat ama baš sve da ti bude bolje i tu se sa svima slažem.

Mislim da svi mi negdje unutar sebe znamo prave uzroke svojih problema, ali nemamo to s kim podijeliti.

Ne lijeci probleme samo to sto ih dijelis s drugima, to pomaze ali moras se sam nositi s tim. Neki su slabiji neki su jaci. Neki znaju s emocijama neki ne znaju, ali moras se boriti s tim.
Nekad bi volio da sam psihopata, oni nikad nemaju problema s ovim stvarima

@jabidapitam,
Pa jest, mora se nositi s tim svakako i dijeljenje s nekim nije rješenje po sebi, ali je važan element za postizanje trajnijeg samopoštovanja. Jedino moram priznat da mi se ovo za psihopatu ni malo ne sviđa

Hajd da pokušamo skontat šta se može napraviti.

Može se ostat u depresiji, jer nas ona štiti od težih problema, ali život sa depresijom nije vrijedan življenja i svi to dobro znamo.

Može se pokušat sa lijekovima, smanjit simptome, ali tad bez ikakvih osjećaja nema neke promjene i možda se problem vrati u još većoj mjeri po prestanku terapije ili pojačavanju terapije.

Može se pokušat podići raspoloženje kroz neku "pozitivnu psihologiju" (sport, mršanje, disciplina...) i/ili ući u neku ovisnost (shoping, sex, opijati, auta, mobiteli, internet...), ali to zahtijeva sve više novca i sve češće pojačavanje "doze". To bi nam trebalo pružiti sliku sebe kao nezavisnog i boljeg u odnosu na nekog drugog.

I na kraju, može se pokušat uložit veliki trud da nađemo nekoga, ili grupu, sa kojim smo na "istoj frekvenciji". Tu bi se vrlo vjerovatno osjećali priznati i našli svoju aktivnost u kojoj bi sva naša kreativnost i inicijativa došla do izražaja, a time i smisleni odnosi s ljudima.

Šta vi mislite?

lekovi su dobra stvar i ne mogu te vratiti u stanje gore nego sto si bio.
jako dobra je setnja brzim hodom,jer ona dize serotonine,zasluzne za nase dobro raspolozenje...kad ti serotonini padnu,onda dodje do depresije. svaka vrsta fizickog trosenja je dobra..hodanje,trcanje, kosarka fudbal,bilo koji sport.

ja vrlo verujem u psihoterapiju. i sama sam bila na njoj kad je mene spucala depresija.bile su to i grupne i samo ja i terapeut. vrlo su mi pomogle. eto pa ti sad vidi iz silnih saveta sta da uzmes. a mozes i sve odjednom,ali prvo reci kako se osecas,pa nek on odluci. bitno je da imas kontakt sa psihoterapeutu skroz iskren. jedino ti tako pomaze. ostalo kad ga nesto slazes,ne racuna se u dobar hod.