#1 Je li dosta vise ?
Posted: 09/04/2013 00:34
Molim vas lijepo! Da li ce meni itko objasniti zasto, zbog cega, iz kojeg razloga, zbog kojeg nacina, radi cijeg cilja, radi kojih politickih partija, zbog cijeg interesa, zarad koje populacije, radi cije ideje, zbog cijeg lopovluka, radi kojih vise poena, i zbog kojih licnih interesa obicnog covjeka,ovdje vise narod ne uzima stvar u svoje ruke ??
Pa ljudi moji dragi. Djeca nam se poubijase po gradu, teske kradje su postale svakodnevnica, narkomanija jednostavno cvijeta, omladina ne moze da dodje do posla (pola nece docekati mirovinu) a iako dodje-plata nema, firme nam propadose, zdravstvo nam unistise, zeljeznice unistise, muzeje pozatvarase, javni gradski prevoz ukinuse, taksiste unistise...
Rezije nam skuplje od grada Madrida (struja, voda,smece...), cijene prehrane neizdrzljivo skocile (plate iste), samoodrzivo skolovanje nemoguce bez potpore (stipendije, roditelji, amidze...), cekaju se penzije nena i sehidske naknade od poginulih sinova da bi se prezivilo, rad preko 12h (robovlasnistvo)...
Mladi covjek nema osnovnih sredstava prema kojima bi se odlucio na izgradnju vlastite porodice, strah od neimastine, strah od vlastitog djeteta zbog nemogucnosti pruzanja osnovnih potreba za normalan razvoj,strah od nezadovoljstva vlastite supruge ...
Pa dokle vise narode moj jadni, napaceni. Koliko nama treba da sami sebe ubijedimo da vise ovo neide, da ovakav zivot postaje nemoguc, da se osvijestimo na bilo koji moguci nacin. Mene je sram sto kao 21-godisnjak moram da pisem i razmisljam o stvarima za ljude od 30-40 godina. Mene je sram sto me moja drzava ostavila na ledini. Mene je sram sto ne mogu da osnujem porodicu. Mene je sram sto ne vidim izlaza iz situacije u kojoj se nalazimo. Mene je sram mojih poginulih komsija i prijatelja koji se prevrcu po grobovima zbog toga sto su izgubili zivot da bi se guzonja koji je u to vrijeme bio negdje vani danas na njegov racun bogatio i smijao njegovim drugovima iz rova bez ruku i nogu. Ali nije me sram jedne stvari. Nije me sram sto sam Bosanac, i ne stidim se svoga naroda i svoga grada, ne stidim se svoje domovine i jos uvijek vjerujem da cemo jednog dana izaci i pobuniti se za sve sto nam rade i doci do tog svjetla na kraju tunela. Ne stidim se svoje majke koja je operisana zena i hrani nas cetvero od svoje plate i gleda u sina u kojem ne moze da pronadje nista veliko, nista bogato, nista vrijedno pomena, ali pronadje onaj djecacki pogled od malena pa mi pruzi osmijeh koji mi da hljeb za koji ne mogu da pronadjem nacin da ga zaradim. Ne stidim se jer znam da nisam jedini !
DOKLE VISE !!????
EDIT: Ako sam fulio forum premjestite.
Pa ljudi moji dragi. Djeca nam se poubijase po gradu, teske kradje su postale svakodnevnica, narkomanija jednostavno cvijeta, omladina ne moze da dodje do posla (pola nece docekati mirovinu) a iako dodje-plata nema, firme nam propadose, zdravstvo nam unistise, zeljeznice unistise, muzeje pozatvarase, javni gradski prevoz ukinuse, taksiste unistise...
Rezije nam skuplje od grada Madrida (struja, voda,smece...), cijene prehrane neizdrzljivo skocile (plate iste), samoodrzivo skolovanje nemoguce bez potpore (stipendije, roditelji, amidze...), cekaju se penzije nena i sehidske naknade od poginulih sinova da bi se prezivilo, rad preko 12h (robovlasnistvo)...
Mladi covjek nema osnovnih sredstava prema kojima bi se odlucio na izgradnju vlastite porodice, strah od neimastine, strah od vlastitog djeteta zbog nemogucnosti pruzanja osnovnih potreba za normalan razvoj,strah od nezadovoljstva vlastite supruge ...
Pa dokle vise narode moj jadni, napaceni. Koliko nama treba da sami sebe ubijedimo da vise ovo neide, da ovakav zivot postaje nemoguc, da se osvijestimo na bilo koji moguci nacin. Mene je sram sto kao 21-godisnjak moram da pisem i razmisljam o stvarima za ljude od 30-40 godina. Mene je sram sto me moja drzava ostavila na ledini. Mene je sram sto ne mogu da osnujem porodicu. Mene je sram sto ne vidim izlaza iz situacije u kojoj se nalazimo. Mene je sram mojih poginulih komsija i prijatelja koji se prevrcu po grobovima zbog toga sto su izgubili zivot da bi se guzonja koji je u to vrijeme bio negdje vani danas na njegov racun bogatio i smijao njegovim drugovima iz rova bez ruku i nogu. Ali nije me sram jedne stvari. Nije me sram sto sam Bosanac, i ne stidim se svoga naroda i svoga grada, ne stidim se svoje domovine i jos uvijek vjerujem da cemo jednog dana izaci i pobuniti se za sve sto nam rade i doci do tog svjetla na kraju tunela. Ne stidim se svoje majke koja je operisana zena i hrani nas cetvero od svoje plate i gleda u sina u kojem ne moze da pronadje nista veliko, nista bogato, nista vrijedno pomena, ali pronadje onaj djecacki pogled od malena pa mi pruzi osmijeh koji mi da hljeb za koji ne mogu da pronadjem nacin da ga zaradim. Ne stidim se jer znam da nisam jedini !
DOKLE VISE !!????
EDIT: Ako sam fulio forum premjestite.