Forum Klix.ba

RSE 03.04.2013

Sudbina globalne ekonomije

Autor: Nouriel Roubini*, Project Syndicate



U protekle četiri sedmice sam bio u Sofiji, Kuala Lumpuru, Dubaiju, Londonu, Milanu, Frankfurtu, Berlinu, Parizu, Pekingu, Tokiju, Istanbulu i širom Sjedinjenih Država. Shvatio sam da brojni izazovi s kojim se suočava svjetska ekonomija nikad nisu bili daleko.

U Europi je rizik od raspada eurozone i zabrana pristupa tržištu Španiji i Italiji smanjen prošlogodišnjom odlukom Europske centralne banke da osigura suvereni dug.

Međutim, ključni financijski problemi Unije-nizak ekonomski rast, recesija, gubitak konkurentnosti i ogromni privatni i javni dugovi još uvijek nisu razriješeni.

Osim toga, pogodba između jezgre eurozone Europske centralne banke (ECB) i periferije, koja uključuje štednju i reforme u zamjenu za financijsku pomoć, se polako raspada, s obzirom da je periferija eurozone umorna od štednje, a zemlje poput Njemačke i Holandije su umorne od davanja paketa financijske pomoći.
Umor od štednje na periferiji je jasno vidljiv na nedavnim izborima u Italiji, velikim uličnim protestima u Španiji, Portugalu i drugdje i iz spašavanja kiparskih banaka koje je izazvalo veliki bijes javnosti. U čitavoj periferiji populističke lijeve i desne partije dobivaju na snazi.

S druge strane, insistiranje Njemačke da se bankovnim keditorima nametnu gubici je najnoviji simptom umora od spašavanja u zemljama koje su jezgro eurozone. Ostale članice eurozone, želeći ograničiti rizike za svoje porezne obveznike, su naznačile da su paketi spašavanja od strane kreditora pravi put za budućnost.

Izvan eurozone, čak se i Velika Britanija trudi da povrati rast, dok je umor od štednje zahvatio i Bugarsku, Rumuniju i Mađarsku.

U Kini je tranzicija vođstva prošla vrlo glatko. Ekonomski model i dalje ostaje isti, kako ga je bivši premijer Wen Jiabao slavno nazvao:“ nestabilan, neuravnotežen, nekoordiniran i neodrživ“.

Kina ima mnogo problema: regionalnu nejednakost između obalnih područja i središnje Kine, između urbanih i ruralnih regija, previše štednji i fiksnih ulaganja, a premalo privatne potrošnje, nejednakost između rasta dohotka i bogatstva, masivno uništavanje okoliša, pri čemu zagađenost zraka, vode i tla ugrožava zdravlje populacije i sigurnost namirnica.

Novo vođstvo govori o produbljivanju reformi i rebalansu ekonomije, ali i dalje ostaju oprezni i konzervativni po prirodi. Osim toga, moć interesnih skupina koje se protive reformama- državne kompanije, pokrajinske vlade i vojska- tek treba da bude razbijena. Kao rezultat toga, reforme koje su potrebne za rebalans ekonomije se možda neće desiti dovoljno brzo da spriječe naglo slijetanje kada se do iduće godine materijaliziraju ulaganja.

Državni kapitalizam je u Kini i Rusiji i djelimično u Brazilu i Indiji (tzv.zemlje BRIK) postao sve ukorjenjeniji, što nije dobro za rast. Ove četiri zemlje su prenapuhane i druge ekonomije u razvoju bi mogle više napredovati u slijedećoj deceniji: Malezija, Filipini i Indonezija u Aziji, Čile, Kolumbija i Peru u Južnoj Americi, Kazahstan i Azerbejdžan u centralnoj Aziji i Poljska u istočnoj Europi.

Još istočnije, Japan je pokrenuo novi ekonomski eksperiment kako bi zaustavio deflaciju, potaknuo ekonomski rast i vratio povjerenje poslodavaca i potrošača. „Abenomija“ ima nekoliko komponenti: agresivne novčane poticaje od strane Japanske banke, fiskalne poticaje za porast potražnje, nakon čega slijedi štednja u 2014.kako bi se smanjio deficit i dug, pritisak za povećanje nominalnih plaća kako bi se potakla domaća potražnja, strukturalne reforme s ciljem dereguliranja ekonomije i nove ugovore o slobodnoj trgovini, počevši od Trans-Pacifičkog sporazuma koji ima za cilj da potakne trgovinu i produktivnost.

Međutim, izazovi su zastrašujući. Još uvijek se ne zna da li će deflacija biti pobijeđena monetarnom politikom: prekomjerni fiskalni poticaji i odgađanje štednje bi moglo učiniti dug neodrživim, a i strukturalne reforme abenomije su nejasne. Osim toga, napeti odnosi sa Kinom oko teritorijalnih zahtijeva vezanih uz Istočno kinesko more bi mogli negativno utjecati na trgovinu i izravna inozemna ulaganja.

Tu je i Bliski Istok koji ostaje nestabilan sve od Magreba do Pakistana. Turska sa mladom populacijom, potencijalom za ekonomski rast i dinamičnim privatnim sektorom želi postati vodeća regionalna sila. Međutim, i u Turskoj postoje mnogi izazovi. Njena nastojanja da postane članica EU su trenutno u zastoju, a recesija u eurozoni ugrožava njen rast. Njen trenutni deficit je i dalje velik, a monetarna politika vrlo zbunjujuća,jer se nastojanje za povećanjem konkurentnosti i rasta sukobljava sa potrebom da se kontrolira inflacija i izbjegne pretjerana kreditna ekspanzija.
Štoviše, dok zbližavanje sa Izraelom postaje sve izvjesnije, Tursku očekuju napeti odnosi sa Iranom i Sirijom, a njena vladajuća islamistička partija još uvijek mora dokazati da može koegzistirati sa sekularnom političkom tradicijom ove države.

Da li je Amerika postala svjetionik nade u ovom krhkom globalnom okruženju? Sjedinjene Države su doživjele nekoliko pozitivnih ekonomskih trendova. Oporavlja se stambeno tržište, povećava se broj radnih mjesta, rast troškova rada u Aziji i dolazak robotike i automatizacije podupire preporod proizvodnje, a kvantitativno olakšavanje pomaže i ekonomiji i financijskom tržištu.

No, rizici su i dalje prisutni. Nezaposlenost i stambeni dugovi su i dalje jako visoki, politički sistem je nefunkcionalan, pri čemu partijska polarizacija otežava kompromise vezane uz fiskalni deficit, imigraciju, energetsku politiku i ostala ključna pitanja koja utječu na potencijalni rast.

Sve u svemu, među razvijenim ekonomijama je SAD u najboljoj relativnoj formi, a za njima slijedi Japan u kojem abenomija jača samopouzdanje. Eurozona i Velika Britanija ostaju u recesiji koja se pogoršava skučenom monetarnom i fiskalnom politikom. Od ekonomija u razvoju, Kina bi mogla doživjeti naglo slijetanje do kraja 2014. ukoliko dođe do odgađanja ključnih reformi, a ostale zemlje BRIK se moraju odreći državnog kapitalizma. Dok su se ostale ekonomije u razvoju u Aziji i Južnoj Americi pokazale dinamičnijim od BRIK zemalja, njihova snaga neće biti dovoljno jaka da pokrenu globalnu plimu.

* Nouriel Roubini je profesor na Ekonomskom fakultetu Stern u New Yorku i šef kompanije Roubini Global Economics. Radio je kao ekonomista za međunarodne odnose u Vijeću ekonomskih savjetnika Bijele kuće u vrijeme Clintonove administracije. Radio je i za Međunarodni monetarni fond i Svjetsku banku.

Cvjeta li ponovo američka privreda?



SAD već godinama pokušavaju pronaći put do stare slave i sigurnog primata na svjetskoj gospodarskoj sceni. Dosada su sve karte bile stavljane na uslužne djelatnosti. Sada se spas traži u proizvodnji.

Za američko gospodarstvo je dugi niz godina vrijedilo pravilo: uslužne djelatnosti su budućnost, proizvodnja je stvar prošlosti. Godinama je sva proizvodnja prebacivana u inozemstvo. No najkasnije nakon financijske krize su Amerikanci shvatili da klasična industrija nema alternative. Udio proizvodnog sektora u BDP-u raste iz godine u godinu. I upravo na temelju ove činjenice ugledni ekonomski institut Aspen je objavio prognozu gospodarskog razvoja SAD-a u nastupajućem razdoblju. I ona je ružičastija nego ikada posljednjih godina: gospodarski rast, povišenje životnog standarda, pad stope nezaposlenosti, uravnotežen proračun i to sve zahvaljujući rastu proizvodnje.

Boljitak ovisi od politike

Za 2025. studija predviđa 3,7 milijuna radnih mjesta više u proizvodnom sektoru. Istodobno se udio uslužne djelatnosti smanjuje. Razloge za rast proizvodnog sektora ekonomisti vide u padu cijene električne energije, dijelom i zbog pojačane eksploatacije kod kuće (fracking). Jeftinija energija povoljno utječe na proizvodne grane koje su orijentirane izvozno (kemijska, metalurška, strojarska). No istodobno bi i politika promjenama u zakonodavstvu trebala pospješiti investicije u proizvodnju. Tu stručnjaci od politike očekuju odlučujuće impulse. No iako to zvuči jednostavno, u praksi bi politika mogla pokvariti prognoze. Ronald D. Bullock, direktor tvornice strojeva "Bison Gear & Engineering" iz Ohia je skeptičan. "Bit će potrebno mnogo uvjeravanja prije nego što će se političari odlučiti za promjene", kaže Bullock.

On za to krivi trenutno stanje u kojem dvije glavne političke sile u zemlji, demokrati i republikanci, stoje nepomirljivo jedni nasuprot drugima. Vremena poput 80-ih godina prošlog stoljeća kada su dvije političke sile zajednički izradile porezni sustav koji je pogodovao gospodarskom rastu, su daleka prošlost.

Poboljšati imidž proizvodnje

Najvažniji korak bi trebao biti i pojačano ulaganje u stručni kadar. Proizvodni sektor pati od lošeg imidža, pogotovo kod akademski obrazovanih građana. "Mi slovimo kao sektor za bučne i prljave poslove koje obavljaju slabo obrazovani", kaže Chad Moutray, glavni ekonomist Nacionalne udruge proizvodnog sektora.

No stvarnost je odavno drugačija: visokosofisticirana radna mjesta koja iziskuju dobro obrazovane radnike. Studija instituta iz Aspena smatra da političarima treba više ovakvih prognoza koje se temelje na postavljanju pitanja: "Što bi bilo kad bi bilo?". Važno je i to da SAD zajedno s Europskom unijom i azijskim partnerima radi na jačanju globalnog gospodarstva. Jer samo takvo gospodarstvo će biti u stanju kupovati američke proizvode.

Autori: Kristina Bergman / Nenad Krajcer, DW

Nebitan32 wrote:U EU ima par zemalja koje odoljevaju kako tako (Luxembourg, Nizozemska,Austrija, Svedska,Danska,Poljska i kako tako Njemacka) Ove sve ostale su u slobodnom padu i ne vidi se kraj. Francuska je prekretnica prema meni. To je ogromna drzava a ide istim stopama kao Spanija. Nezaposlenost i vanjski dug rastu iz dana u dan. Industrija na izdisaju. Velika drzava s velikim uticajem i bit ce zanimljivo vidjeti hoce li doci na istu poziciju kao danasnja Spanija jer bi to fakticki znacio kraj eurozone a i mozda i kraj EU.