#1 BiH treba novo uređenje, ugledajte se na Švicarsku
Posted: 03/03/2013 17:30
Charles Kupchan, bivši zvaničnik Bila Klintona
BiH treba novo uređenje, ugledajte se na Švicarsku
Čarls Kapčan (Charles Kupchan), bivši dužnosnik Klintonove administracije, ugledni je profesor Džordžtaun (Georgetown) univerziteta u Vašingtonu i član Savjeta za međunarodne odnose (Council for Foreign Relations), najvažnije američke udruge za promišljanje američke vanjske politike.
Kakvo bi moglo izgledati postdejtonsko uređenje BiH, a da politički, ekonomski i socijalno funkcioniše?
- Postoje mnogobrojni modeli koje bi Bosanci mogli izvući. Jedan bi bio model Švicarske gdje kantoni operiraju komotno unutar federalne strukture. Švicarska je posebno koristan primjer jer su njeni kantoni bili, historijski podijeljeni po religijskim linijama. Doista, mnogo puta rat je izbijao između katoličkih i protestanatskih kantona. Švicarska je čak i lingvistički diverzificirana. I pored toga ona funkcionira efektivno kao stabilna unitarna politička tvorevina. Federalni sistemi kao što su oni u Sjedinjenim Državama ili Njemačkoj isto tako osiguravaju dobre modele da bi se centralna vlast izbalansirala sa značajnim mjerama autonomije za zasebne jedinice koje čine federalni entitet.
Treba li organizirati “Dayton 2” da bi se stiglo do funkcionalnih rješenja i kakvu ulogu treba imati OHR?
- Dayton dva ili neka vrsta “Ustavne konvencije” je potreba. Sve strane trebaju da se kolektivno slobodno izjasne oko reformi vladajućih institucija u Bosni i modificiraju sistem koji pomaže ublažavanju komunalnih podjela. Ured Visokog predstavnika treba ostati u BiH sve dok se takav novi sistem uzdigne i bude proradio.
Napisali ste knjigu o tome kako su se Nijemci i Francuzi i drugi Evropljani pomirili iako je to izgledalo moguće. Je li samo vrijeme u pitanju kada će i Balkanci doći do te evropske katarze?
- To je na Balkanu različito od slučaja do slučaja. Rekao bih da sam oko Bosne malo više skeptičan, da bih rekao, kako je sve što nam treba, vrijeme. To je zato jer država na ustavnoj razini ostaje nefunkcionalna. I zato trebate jednu vrstu političkog finala u Bosni. To bi omogućilo put za razrješenje preostalih animoziteta. Ako pogledate Hrvatsku, Sloveniju, možda čak Kosovo i Srbiju, tamo su dijelovi mozaika na mjestu i tamo sada treba kupiti još malo vremena do integracije koja će uz generacijske promjene zauzeti svoj kurs.
Znači li to da su dijelovi bosanskog mozaika još razbacani?
- Moj je osjećaj da je struktura vlade i produžena podjela države po komunalnim linijama čini teškim da se pretpostavi kako je Bosna na jednoj samoodrživoj stazi stabilnosti.
Pokojni Holbruk nazvao je Dejtonski sporazum “luđačkom košuljom”, a priznao je terminološke i ustavne greške. Je li onda “Dayton” postao glavna prepreka i opstanku BiH?
- Vrlo kredibilan argument je da je Dejtonski sporazum bio najbolje što se moglo dobiti u datim uvjetima. U to vrijeme, pored zaustavljanja rata, “Dayton” je solicitirao i konsolidovao politički sistem koji nastavlja da funkcionira po linijama razdvojenosti (komunalnim linijama). Mislim da pitanje nije toliko je li “Dayton” bio prevara od početka, a ljudi o tome mogu govoriti još mnogo dolazećih godina, ali mislim da je važno pitanje: Šta trebamo uraditi sada? Koje vrste političkih popravki treba uraditi da bi se osiguralo bolje funkcionisanje državnog aparatusa?
I koje su to popravke?
- Ne znam! (smijeh). Znate, ima dovoljno prijedloga oko ustavnih promjena, ali oni treba da budu uvedeni i sa njima treba krenuti.
Ipak, stiče se dojam da i Obamina administracija čuva Dejtonski sporazum kao “sveto slovo”, važnu američku diplomatsku legaciju i da nije sklona prihvatiti promjene “Daytona”. Hoće li Džon Keri (John Kerry) biti malo fleksibilniji od gospođe Klinton (Hillary Clinton)?
- Nemam privilegiju informacija šta novi državni tajnik namjerava oko svega učiniti. Ali, mogu osjetiti kako u vladi i među ekspertima raste uvjerenje da je strukturalna reforma neophodna u Bosni. A, to znači da je politički sistem koji je ostavljen od “Daytona” zahtijeva opravku. Kada i kako će to biti napravljeni je kritično pitanje. Jasno je, međutim, da se mora iskoristiti dinamika koja sadrži auru o primamljivosti ulaska u euroatlanske integracije, što se pokazalo vrlo efektnim prema Srbiji. Pokretanje Srba u pravcu rješavanja pitanja Kosova direktni je rezultat pritiska EU.
U slučaju Srbije se dodatno aktivirala njemačka diplomatija. Ima li neke konkurencije između Vašingtona i Berlina oko balkanskih pitanja?
- Ne. Ja ne bih to nazvao konkurencijom. To vidim kao dobro došlu evropsku spremnost da preuzme vodstvo. Obamina administracija traži da smanji teret i troškove svog liderstva vani. Vašington gleda sa naklonošću na primjere kao što je Balkan, Libija, Mali, gdje EU, kolektivno ili pojedinačne evropske zemlje ostaju spremne da preuzmu vodstvo ili pruže ruku oko odgovornosti za diplomatsku i drugu uključenost.
Ako će Srbija kao što ste predvidjeli priznati Kosovo, zašto onda to ne bi uradila ii BiH? Je li to znak da je BiH jedini taoc srbijanske politike na Balkanu?
- Znate, ja mislim da će jednom Bosna priznati Kosovo. Mislim da je nepriznavanje bio rezultate manje zbog Kosova, a više zbog unutrašnjih podjela. Te unutarnje podjele u Bosni utječu i na njene vanjske odnose čak i one sa Sjedinjenim Državama i euroatlanskom zajednicom.
Da li vidite generacijsku smjenu političara na vlasti u BiH? Neki vladaju već 20 godina, (a gospodin Dodik od 1997.)?
- Pa, ja bih rekao, generacijske promjene su dio procesa normalizacije. Generacija koja je proživjela kroz rat i konflikt često ima više problema da se nosi sa pomirenjem. Kao što imate prirodno kruženje novih generacija do pozicija utjecaja i kreatora mišljenja, tako imate i one koji dolaze s novim stavom, recimo oko EU.
Kako bi onda trebala da bude poruka koju bi novi tip političara na strani bosanskih Srba, kako bi bez emocija objasnio građanima koje zastupa da će cijela BiH imati koristi od priznavanja Kosova?
- Glavna poruka je – gledajte naprijed, a ne nazad. Ja sam relativno uvjeren da će u dogledno vrijeme, prije ili kasnije cijeli balkanski poluotok biti u potpunosti integriran u euroatlanske integracije. Mislim da će i Srbija jednom postati dio NATO-a. Treba odslikati takvu sliku da bi se osigurala “mapa puta” kako da stignemo odavde do tamo i koje su koristi od ulaska u EU i NATO; šta će to značiti za sigurnost, za prosperitet i za zapošljavanje. Treba imati i u vidu da proces pregovora izmedju Beograda i Prištine ustvari ide bolje nego što su mnogi očekivali.
Kako napraviti prijatelje od neprijatelja na Balkanu i je li Bosna doista najteži problem u regiji, znajući da je bosanska paradigma, ipak, prijateljstvo?
- Na neki način na Balkanu ljudi nemaju puno izbora. Tako reći, Bošnjaci - bosanski muslimani, Srbi i Hrvati nemaju luksuz da odluče hoće li biti prijatelji ili ne, a to je zato jer oni moraju biti prijatelji. To je zato što žive zajedno. U tom smislu postoji hladna realnost o geografiji i demografiji. I ta hladna realnost pruža podsticaj da se gleda naprijed, a ne nazad. Da, Bosna je jedno od najtežih pitanja preostalih na Balkanu.
Znači li to da bi se u Bosni opet mogao dogoditi rat? Vidite li uopće takav scenario, ako bi neko recimo pokušao da se izdvoji iz BiH?
- Pa, Bosna ostaje jedno od najtežih pitanja na balkanskom poluotoku zbog toga, jer, evo dok mi diskutujemo, osnovi jedne vrste stabilne, funkcionalne vladine strukture još nisu jasni. Što se rata tiče, rekao bih da je to udaljena mogućnost. I nadam se da će biti još udaljenija.
Ali, nije sasvim nemoguća?
- Nije van “realma” (realpolitike – op.a.) mogućeg. I zbog toga mislim da je važno adresirati političke reforme u BiH.
Radi li adminstracija u Vašingtonu dovoljno na tom pitanju?
- U prve četiri godine Obamine administracije, česti odlasci dužnosnika u Sarajevo, putovanje podpredsjednika Bajdena (Joe Biden), odlasci pomoćnika državne tajnice Filipa Gordona (Philip) – sve su to čisti znaci da to pitanje nije nestalo sa radara. Očito, Balkan ne dobija pažnju koju je imao 90-tih godina, hvala Bogu! Ali, je sigurno pitanje na kojem američka administracija ostaje fokusirana.
Šta ljudi na Balkanu trebaju učiniti da bi se spasili od ponavljanja historije?
- Mislim da je važno da odustanu, naprave korak nazad od dnevne politike i pogledaju šta se dogodilo drugdje. Pogledajte na stepen do koga su prijašnji neprijatelji postali prijatelji. Postoje primjeri u cijelom svijetu, a sve što treba je snaga volje. Mislim da ti primjeri trebaju osigurati nadu i optimizam, čak i u regiji koja je upoznala više od uobičajenog konflikta.
BiH treba novo uređenje, ugledajte se na Švicarsku
Čarls Kapčan (Charles Kupchan), bivši dužnosnik Klintonove administracije, ugledni je profesor Džordžtaun (Georgetown) univerziteta u Vašingtonu i član Savjeta za međunarodne odnose (Council for Foreign Relations), najvažnije američke udruge za promišljanje američke vanjske politike.
Kakvo bi moglo izgledati postdejtonsko uređenje BiH, a da politički, ekonomski i socijalno funkcioniše?
- Postoje mnogobrojni modeli koje bi Bosanci mogli izvući. Jedan bi bio model Švicarske gdje kantoni operiraju komotno unutar federalne strukture. Švicarska je posebno koristan primjer jer su njeni kantoni bili, historijski podijeljeni po religijskim linijama. Doista, mnogo puta rat je izbijao između katoličkih i protestanatskih kantona. Švicarska je čak i lingvistički diverzificirana. I pored toga ona funkcionira efektivno kao stabilna unitarna politička tvorevina. Federalni sistemi kao što su oni u Sjedinjenim Državama ili Njemačkoj isto tako osiguravaju dobre modele da bi se centralna vlast izbalansirala sa značajnim mjerama autonomije za zasebne jedinice koje čine federalni entitet.
Treba li organizirati “Dayton 2” da bi se stiglo do funkcionalnih rješenja i kakvu ulogu treba imati OHR?
- Dayton dva ili neka vrsta “Ustavne konvencije” je potreba. Sve strane trebaju da se kolektivno slobodno izjasne oko reformi vladajućih institucija u Bosni i modificiraju sistem koji pomaže ublažavanju komunalnih podjela. Ured Visokog predstavnika treba ostati u BiH sve dok se takav novi sistem uzdigne i bude proradio.
Napisali ste knjigu o tome kako su se Nijemci i Francuzi i drugi Evropljani pomirili iako je to izgledalo moguće. Je li samo vrijeme u pitanju kada će i Balkanci doći do te evropske katarze?
- To je na Balkanu različito od slučaja do slučaja. Rekao bih da sam oko Bosne malo više skeptičan, da bih rekao, kako je sve što nam treba, vrijeme. To je zato jer država na ustavnoj razini ostaje nefunkcionalna. I zato trebate jednu vrstu političkog finala u Bosni. To bi omogućilo put za razrješenje preostalih animoziteta. Ako pogledate Hrvatsku, Sloveniju, možda čak Kosovo i Srbiju, tamo su dijelovi mozaika na mjestu i tamo sada treba kupiti još malo vremena do integracije koja će uz generacijske promjene zauzeti svoj kurs.
Znači li to da su dijelovi bosanskog mozaika još razbacani?
- Moj je osjećaj da je struktura vlade i produžena podjela države po komunalnim linijama čini teškim da se pretpostavi kako je Bosna na jednoj samoodrživoj stazi stabilnosti.
Pokojni Holbruk nazvao je Dejtonski sporazum “luđačkom košuljom”, a priznao je terminološke i ustavne greške. Je li onda “Dayton” postao glavna prepreka i opstanku BiH?
- Vrlo kredibilan argument je da je Dejtonski sporazum bio najbolje što se moglo dobiti u datim uvjetima. U to vrijeme, pored zaustavljanja rata, “Dayton” je solicitirao i konsolidovao politički sistem koji nastavlja da funkcionira po linijama razdvojenosti (komunalnim linijama). Mislim da pitanje nije toliko je li “Dayton” bio prevara od početka, a ljudi o tome mogu govoriti još mnogo dolazećih godina, ali mislim da je važno pitanje: Šta trebamo uraditi sada? Koje vrste političkih popravki treba uraditi da bi se osiguralo bolje funkcionisanje državnog aparatusa?
I koje su to popravke?
- Ne znam! (smijeh). Znate, ima dovoljno prijedloga oko ustavnih promjena, ali oni treba da budu uvedeni i sa njima treba krenuti.
Ipak, stiče se dojam da i Obamina administracija čuva Dejtonski sporazum kao “sveto slovo”, važnu američku diplomatsku legaciju i da nije sklona prihvatiti promjene “Daytona”. Hoće li Džon Keri (John Kerry) biti malo fleksibilniji od gospođe Klinton (Hillary Clinton)?
- Nemam privilegiju informacija šta novi državni tajnik namjerava oko svega učiniti. Ali, mogu osjetiti kako u vladi i među ekspertima raste uvjerenje da je strukturalna reforma neophodna u Bosni. A, to znači da je politički sistem koji je ostavljen od “Daytona” zahtijeva opravku. Kada i kako će to biti napravljeni je kritično pitanje. Jasno je, međutim, da se mora iskoristiti dinamika koja sadrži auru o primamljivosti ulaska u euroatlanske integracije, što se pokazalo vrlo efektnim prema Srbiji. Pokretanje Srba u pravcu rješavanja pitanja Kosova direktni je rezultat pritiska EU.
U slučaju Srbije se dodatno aktivirala njemačka diplomatija. Ima li neke konkurencije između Vašingtona i Berlina oko balkanskih pitanja?
- Ne. Ja ne bih to nazvao konkurencijom. To vidim kao dobro došlu evropsku spremnost da preuzme vodstvo. Obamina administracija traži da smanji teret i troškove svog liderstva vani. Vašington gleda sa naklonošću na primjere kao što je Balkan, Libija, Mali, gdje EU, kolektivno ili pojedinačne evropske zemlje ostaju spremne da preuzmu vodstvo ili pruže ruku oko odgovornosti za diplomatsku i drugu uključenost.
Ako će Srbija kao što ste predvidjeli priznati Kosovo, zašto onda to ne bi uradila ii BiH? Je li to znak da je BiH jedini taoc srbijanske politike na Balkanu?
- Znate, ja mislim da će jednom Bosna priznati Kosovo. Mislim da je nepriznavanje bio rezultate manje zbog Kosova, a više zbog unutrašnjih podjela. Te unutarnje podjele u Bosni utječu i na njene vanjske odnose čak i one sa Sjedinjenim Državama i euroatlanskom zajednicom.
Da li vidite generacijsku smjenu političara na vlasti u BiH? Neki vladaju već 20 godina, (a gospodin Dodik od 1997.)?
- Pa, ja bih rekao, generacijske promjene su dio procesa normalizacije. Generacija koja je proživjela kroz rat i konflikt često ima više problema da se nosi sa pomirenjem. Kao što imate prirodno kruženje novih generacija do pozicija utjecaja i kreatora mišljenja, tako imate i one koji dolaze s novim stavom, recimo oko EU.
Kako bi onda trebala da bude poruka koju bi novi tip političara na strani bosanskih Srba, kako bi bez emocija objasnio građanima koje zastupa da će cijela BiH imati koristi od priznavanja Kosova?
- Glavna poruka je – gledajte naprijed, a ne nazad. Ja sam relativno uvjeren da će u dogledno vrijeme, prije ili kasnije cijeli balkanski poluotok biti u potpunosti integriran u euroatlanske integracije. Mislim da će i Srbija jednom postati dio NATO-a. Treba odslikati takvu sliku da bi se osigurala “mapa puta” kako da stignemo odavde do tamo i koje su koristi od ulaska u EU i NATO; šta će to značiti za sigurnost, za prosperitet i za zapošljavanje. Treba imati i u vidu da proces pregovora izmedju Beograda i Prištine ustvari ide bolje nego što su mnogi očekivali.
Kako napraviti prijatelje od neprijatelja na Balkanu i je li Bosna doista najteži problem u regiji, znajući da je bosanska paradigma, ipak, prijateljstvo?
- Na neki način na Balkanu ljudi nemaju puno izbora. Tako reći, Bošnjaci - bosanski muslimani, Srbi i Hrvati nemaju luksuz da odluče hoće li biti prijatelji ili ne, a to je zato jer oni moraju biti prijatelji. To je zato što žive zajedno. U tom smislu postoji hladna realnost o geografiji i demografiji. I ta hladna realnost pruža podsticaj da se gleda naprijed, a ne nazad. Da, Bosna je jedno od najtežih pitanja preostalih na Balkanu.
Znači li to da bi se u Bosni opet mogao dogoditi rat? Vidite li uopće takav scenario, ako bi neko recimo pokušao da se izdvoji iz BiH?
- Pa, Bosna ostaje jedno od najtežih pitanja na balkanskom poluotoku zbog toga, jer, evo dok mi diskutujemo, osnovi jedne vrste stabilne, funkcionalne vladine strukture još nisu jasni. Što se rata tiče, rekao bih da je to udaljena mogućnost. I nadam se da će biti još udaljenija.
Ali, nije sasvim nemoguća?
- Nije van “realma” (realpolitike – op.a.) mogućeg. I zbog toga mislim da je važno adresirati političke reforme u BiH.
Radi li adminstracija u Vašingtonu dovoljno na tom pitanju?
- U prve četiri godine Obamine administracije, česti odlasci dužnosnika u Sarajevo, putovanje podpredsjednika Bajdena (Joe Biden), odlasci pomoćnika državne tajnice Filipa Gordona (Philip) – sve su to čisti znaci da to pitanje nije nestalo sa radara. Očito, Balkan ne dobija pažnju koju je imao 90-tih godina, hvala Bogu! Ali, je sigurno pitanje na kojem američka administracija ostaje fokusirana.
Šta ljudi na Balkanu trebaju učiniti da bi se spasili od ponavljanja historije?
- Mislim da je važno da odustanu, naprave korak nazad od dnevne politike i pogledaju šta se dogodilo drugdje. Pogledajte na stepen do koga su prijašnji neprijatelji postali prijatelji. Postoje primjeri u cijelom svijetu, a sve što treba je snaga volje. Mislim da ti primjeri trebaju osigurati nadu i optimizam, čak i u regiji koja je upoznala više od uobičajenog konflikta.







