Predslavenski korijeni Bošnjaka - Tračani
Zemlja Bosna je dobila ime po tračkom plemenu Besima/Bosima?
02.09.2012.
Mavro Orbini (umro 1610), dubrovački benediktinac, svojim djelom Kraljevstvo Slavena tiskanim godine 1601. predstavlja vrhunac, no ujedno i kraj prozne humanističke produkcije na našim prostorima. Premda piše na talijanskom, a ne na latinskom jeziku, Orbini zadovoljava većinu ostalih kriterija humanističkoga pisanja, sintetizirajući djela svojih slavnih domaćih i stranih prethodnika, poput Talijana Bionda, Piccolominija, Sabellica i Bonfinija, Mađara Thuroczyja, Poljaka Miechowite, Nijemca Münstera, te svojih zemljaka Pribojevića ili Tuberona. Probijajući se kroz teško prohodnu šumu najrazličitijih svjedočanstava, Orbini nastoji objediniti sliku o slavenskom narodu, pri čemu njegovi prikazi događanja nerijetko više liče povijesnim mistifikacijama nego ozbiljnom iznošenju povijesno utvrđene građe.
Pa kad, između ostalog, krene pisati i o Bosni, Orbini nas najprije izvještava o podrijetlu njena imena i imenu njenih žitelja. Kaže tako Orbini da Bosanci potječu od tračkog naroda Besa, te nastavlja: Besi življahu u Traciji uneslozi s Bugarima, koji ih protjeraše iz zemlje, te se oni upute u Gornju Meziju i zauzmu krajeve što se prostiru između rijeka Save, Une i Drine, te Jadranskog mora. S vremenom se dogodi da slovo E u imenu toga naroda bje zamijenjeno slovom O, te od Besa nastadoše Bosi, a po njima zemlja dobi ime Bosna.
Naslućujemo otprve da i ovaj podatak nije ništa drugo do slobodna humanistička konstrukcija, koja se, poput priče o Albancima, temelji na sličnosti dvaju etnonima. Međutim, mira ipak ne daje jedan podatak iz davnine koji je mogao biti poznat i Orbiniju. Naime, Besi, inače antički narod s tromeđe današnje Bugarske, Srbije i Makedonije, u vrelima grčkih i rimskih pisaca poznat zbog svoje ratobornosti, kod bizantskog su historiografa Kekaumena (druga pol. 11. st.) na jednom mjestu izjednačeni s Vlasima. Kekaumen, naime, izričito kaže: ...Vlasi, koji se još nazivaju i Dačani i Besi... Dapače, ta rečenica i još nekoliko ne toliko eksplicitnih svjedočanstava bila su polazištem pokušaja dokazivanja da se iza srednjovjekovnih spomena etnonima Besa redovito krije vlaški entitet. Ima li, dakle, u spornoj konstrukciji ipak nešto više od »pučke etimologije«, odnosno hoće li to možda Orbini reći da su Vlasi oni koji su naselili Bosnu? Ako se sagleda povijesni kontekst, seobe tog etničkog elementa između 9. i 11. st. koje su pokrenuli Bugari, uistinu su znanstveno prihvaćena činjenica. U tom svjetlu ova rečenica postaje osloncem atraktivnih spekulacija, pogotovu za one koje se bave vrlo maglovitom i teško dokučivom problematikom Vlaha na ovim prostorima. I da je ova etimologija kojim slučajem bila vlastita Orbinijeva konstrukcija, teško bismo se mogli maknuti dalje s mjesta, jer nam ostali spomeni Besa u Orbinijevu djelu ne daju da saznamo mnogo više o tomu što autor podrazumijeva pod njihovim imenom. Međutim, Orbini nas, na sreću, obavještava da o beskom podrijetlu Bosanaca ne govori na temelju vlastitih procjena, nego da o tomu čita u povijesnom spisu svojega sugrađanina, također benediktinca, Alojzija Cerve Tuberona (1458-1527), te u djelu njemačkog erudita Sebastiana Münstera (1489-1552). Dakle, konstrukcija nije Orbinijeva, on preuzima tuđe riječi, pa nam ostaje nada da u djelima spomenute dvojice pisaca saznamo što se skriva iza Besa kao eponima Bosne i njezinih stanovnika.
Tuberon kaže sljedeće: Bosanci su, pak, potomci tračkih Bosa, koje su Bugari nekoć protjerali iz Trakije. Oni su potom zaposjeli krajeve Ilirika obuhvaćene rijekama Savom, Unom i Drinom, te Jadranskim morem, koliko se ono pruža uz obale Dalmacije. Kod Münstera pak čitamo ovo: Smatraju da su Bosanci postali od bugarskog naroda Besa. Budući da su oni živjeli u neslozi s Bugarima, protjerani iz Donje Mezije smjeste se u Gornjoj Meziji, pored rijeke Save. Tijekom vremena u nazivu naroda promijeni se slovo E u O, pa od Besa postanu Bosi, a odatle i Bosna.
Opet »na sreću«, Münster nešto dalje od citiranog mjesta kaže da o događanjima u Bosni čita kod ugarskog povjesničara Bonfinija (1427-1502). Pa kako se, provjereno, i Tuberon služio Bonfinijevim djelom, do kojeg je u rukopisu mogao doći za svojeg boravka u Ugarskoj, evo nade da bi ovo mogao biti zajednički trag. I uistinu, nakon pregledavanja obimna, a neindeksirana Bonfinijeva djela, tragač će nakon tek sporadičnih spomena Besa uz malo sreće napokon naići na spasonosnu rečenicu. Bonfini kaže: Besi su bili stari narod koje su Grci često nazivali i Bosi. Njih su Bugari protjerali iz Donje Mezije, pa su se preselili u Gornju, i uz rijeku Savu naselili kraj, koji je prema Bosima prozvan Bosnom.
Evo nam Tuberonova i Münsterova predloška! Vidimo da je Tuberon odmah preuzeo naziv Bosi, bez objašnjenja da to dolazi od etnonima Besi, te je preciznije od Bonfinija odredio granice tadašnje Bosne. Münster pak gotovo doslovno preuzima Bonfinijev predložak, jedino što te Bese/Bose proglašava Bugarima. No, na žalost, mi još uvijek ne znamo što je Bonfini mislio pišući ove riječi. Ko se u njegovu poimanju etnogeografije onoga doba krije iza imena Bessi/Bossi teško da se sa sigurnošću može iščitati iz ostatka teksta. Naime, tek nekoliko sporadičnih spomena spornog etnonima i ništa više.
Dolazimo do kraja humanističke veze: Orbini, konačni korisnik informacije koja je već izgubila podosta od svoga prvotnoga značenja, i dobila mnogo novoga, spaja Tuberonove i Münsterove riječi, pa čitavu priču obogaćuje točnom definicijom prostora koji Bosi/Besi zauzimaju, a koji je prema Tuberonu omeđen Unom, Savom, Drinom i Jadranskim morem. Naravno, ne treba ni spominjati da se ni Orbini previše ne pita ima li čitava priča bilo kakve osnove. To u humanističkom konceptu ionako nije na prvom mjestu, sve dok priča dobro zvuči, i dok joj vjerodostojnost daju ugledna imena kod kojih je posvjedočena. Međutim, da priča postane zanimljivijom, pobrinuo se Orbinijev prethodnik Tuberon. On se, naime, kao jedini od svih posredovatelja sporne Bonfinijeve konstrukcije - a među njima su kasnije i Dinko Zavorović, i slavni Ivan Lučić, otac hrvatske historiografije, i bosanski fratar Filip Lastrić — na prenesene tvrdnje o Besima osvrće komentarom, i to vrlo neobičnim i zanimljivim. Kaže Tuberon sljedeće: Premda, ima i onih koji vjeruju da su Bosanci i Slaveni isti narod. U to, dakako, teško da mogu povjerovati, budući da se oni jezikom međusobno veoma razlikuju.
Ova nas tvrdnja mora osupnuti. O čemu on to priča, kakav je to jezik Bosne koji se razlikuje od jezika ostalih Slavena? Nisu li Besi ipak Vlasi, kao što to kaže Kekaumen, a Tuberon referira na njihov pokvareni romanski govor koji je u ono vrijeme i sam mogao čuti među vlaškim stanovništvom Bosne i dalmatinskog zaleđa? I čini se da je upravo tu rješenje ove nejasne Tuberonove tvrdnje. Jer, budući da je netom stavio znak jednakosti između Bossi i Bossinates— dakle Besi su Bosanci, odnosno Bosanci su Besi — Tuberon sada, pišući da se Bosanci i Slaveni međusobno jezikom veoma razlikuju (Bossinates et Slouinos lingua inter se haud parum differunt), pod Bosanci misli u biti na njihove eponime Bose/Bese, odnosno one od kojih su Bosanci potekli. A za njih mu dio literature koju koristi, ili vlastite spoznaje do kojih je na bilo koji način došao, donose obavijest da ti ljudi govore jezikom koji nije slavenski. No, bez daljnjega, ne mogu se sasvim zatvoriti vrata ni pred drugom pretpostavkom, koju će podržati oni koji smatraju da Tuberon ovdje ne vodi samo hermetičku polemiku s kontradiktornim izvorima na svojem pisaćem stolu. Može se naime pretpostaviti da Tuberon pod terminom Bosanci (Bossinates)misli tek na jedan dio bosanskog stanovništva, na Vlahe, koji su uistinu, prema povijesnim svjedočanstvima, pred Bugarima došli s područja Trakije na ove prostore u razdoblju između 9. i 11. st., a i kasnije, u vrijeme sasvim blisko Tuberonu, pristizali idući pred Turcima. Vlasi su živjeli nomadskim načinomživota, bavili se stočarstvom, i što je najbitnije — govorili jezikom drukčijim od svojih slavenskih susjeda.
Tračani - izgubljena zlatna civilizacija
31.12.2012.
Najstariji stanovnici Bosne i Hercegovine bili su, u koliko se historijski dade pogled baciti unatrag, Iliri i Tračani. Tračani su nekad nastavali cijeli trup Balkanskog Poluotoka sve od Crnog do Jadranskog Mora, i koji su u Bosni bili poznati po baštini vinogradarsko-vinarske kulture, naime prve sadnice vinove loze su na Balkan i u Bosnu donijeli Tračani. I dok su se na istoku, usprkos mnogih uznemirivanja, održali kao narod u velikoj snazi i kompaktnosti sve do u kasno rimsko doba, na zapadu su u prijašnje, sada još nepoznato vrijeme, od Ilira, djelomično protjerani, a djelomično tako poplavljeni, da je od njih ostao samo vrlo mršav trag. Tragovi Tračana, dali su se do sad u Bosni ustanoviti između Trebinja i Cavtata, u Posavini, na srednjem toku Vrbasa, a osobito snažno izmedu Neretve i morske obale sve do Cetine, dakle u današnjim kotarevima makarskom, imotskom, ljubuškom i mostarskom.
Broj Tračana, što su ih ilirski Ardieji, koji su ovim krajem provalili, pokorili i učinili svojim kmetovima, navodi se sa 300.000. Premda je taj broj sigurno pretjeran, ipak se već iz toga može zaključivati pasivnost, mlohavost i slab ratni duh Tračana na Jadranu. Iliri su međutim bili na daleko i široko poznati baš protivnim svojstvima. Ratovanje i pljačkanje bili su im najmiliji posao, koji su provadali na kopnu i na moru. Pošto Ardiejima strmi obronci Biokova nisu pružali nikakove luke i nikakva zakloništa, mora da su i oni vrlo često plovili Neretvom. Kad nije za njih bilo posla vani, dizala su se plemena u unutrašnjosti jedno na drugo. Kako zablježava izvjesni austrijski arheolog Carl Patsch; duž srednje i donje Neretve obitavali su ilirski Ardijejci kao plemići, koje je moralo uzdržavati tračko seljačko stanovništvo.
; ako tu nema - nema nigdje
,ma Pasic je tu negdje sa njim ,po njemu su Bosnjaci prvo bili iliri ,pa goti ,pa evo sad najnovije tracani.
