Forum Klix.ba

http://www.avaz.ba/globus/region/jeremi ... -i-pomirbi

To svakako nije potez usmjeren protiv Hrvatske, niti postoji namjera da se prodube podjele – upravo obrnuto. Uvjeren sam da će nam rasprava pomoći u onome u čemu Haag nije uspio, a to je da se pospješi proces pomirbe i ohrabri okretanje mirnoj budućnosti", ustvrdio je predsjednik OS UN.

Možda griješim, ali ovo uvjerenje Vuka Jeremića može se interpretirati na sljedeći način: "To svakako nije potez usmjeren protiv Svijeta, niti postoji namjera da se prodube podjele – upravo obrnuto. Uvjeren sam da će nam rasprava pomoći u onome u čemu Nirnberški sud nije uspio, a to je da se pospješi proces pomirbe i ohrabri okretanje mirnoj budućnosti."

Naravno, prethodnom bi prethodilo oslobađanje nacističko-fašističkih vladajućih sistema od odgovornosti za oružane agresije, rat i ratne zločine krunisane genocidom, ostavljanje istih na vlasti te i njihovo nagrađivanje teritorijama okupiranih država. Prijedlog OS UN podnio bi njen predsjednik, Jozef Gebels.

http://www.icty.org/sections/OMKSJ

Pravda je neophodan dio procesa nacionalnog pomiranja. Ona je od ključnog značaja za ponovno uspostavljanje mirnih i normalnih odnosa među ljudima koji su morali živjeti pod vladavinom terora. Pravda prekida ciklus nasilja, mržnje i vansudske odmazde. Zato su mir i pravda nerazdvojni. (Antonio Cassese).

Znači, pravda je neophodan dio međudržavnog pomirenja. Tim slijedom, a u ime OUN-a, Vuk Jeremić je mogao organizirati okrugli sto nacionalnih parlamenata RS, RCG, BiH i RH, a sa ciljem da se formulira i u ustave pobrojanih država ugradi član i instrumenti koji će omogućiti da se buduće nedoumice, problemi, sporovi i krize među navedenim državama rješavaju isključivo mirnim putem.

Nesporno, najspornija premisa Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), kao suda Ujedinjenih nacija koji se bavi zločinima počinjenim tokom sukoba na Balkanu tokom 1990-tih godina, jeste ova:

“Sud je pokazao da lica osumnjičena da snose najveću odgovornost za počinjena zverstva mogu biti pozvana na odgovornost, kao i da krivica treba da bude individualizovana, štiteći čitave zajednice od toga da budu prozvane "kolektivno odgovornim".

Baš suprotno, individualizacija krivice na način na koji to radi MKSJ - “udruženi zločinačkim poduhvatom” amnestirajući, npr., de jure i de facto definirano SDA-vrhovništvo i njegovu de jure i de facto potpuno definiranu sudsku, zakonodavnu i izvršnu vlast! – ne samo kolektivno odgovornom, nego i krivom za zločin protiv mira i ratne zločine čini se cijela državotvorna populacija, pa i cijela međunarodna zajednica. Omogućavajući tako Miloševićevim, Izetbegovićevim i Tuđmanovim vrhovništima da zloupotrebom postdaytonskog mira peterostruko više zatruju BiH nego što je to demonsko trojstvo učinilo ratom.

I pod takvim uvjetima, svi eventualni sukobi između etnički različitih pojedinaca ili grupa u BiH inicirani su iz demonkratskih legala, a u korist instrumentalizacije uvijek bezlične mase koja ih održava na vlasti. Demonkratska legla politiku i vlast koriste da šire egzistencijalnu bijedu, koja pothranjuje nesigurnost i jača smrtonosnu mržnju.

Prethodnim slijedom, Vuk Jeremić iz globalnodržavotvornog pročelja raspiruje “duhovni žar u svrhu političke ambicije, ali ne i obratno”. Zato je, nakon pariškog potpisa, nacističkofašistički tronožac trebalo preseliti u Haag, pravosnažno ga obezglaviti i zabraniti njegove metastaze.

http://tacno.net/novosti/esad-bajtal...preko-kritike/

Niko ne može promijeniti drugoga.
Ali, svako može promijeniti samoga sebe.
Ako hoće.

I tek kad svako učini ono što može da učini, bićemo svi na dobitku.

Dakle redoslijed poteza je sljedeći:

Samokritika.
Povjerenje.
Pomirenje.
Istina.
Mir.

Zašto?
Zato što:

Samokritika vodi – povjernju.
Povjerenje vodi – pomirenju.
Pomirenje vodi – istini.
Istina vodi stabilnom – miru.

Kada je u pitanju Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), Vuku Jeremiću očito smeta što je on internacionalni, nije “nacionalni”, tj. de jure etnički (srpski, hrvatski, bošnjački, …) a de facto sud nacinalističkih fanatika, koji će ga koristiti da od ratnih zločinaca naprave heroje te od heroja ratne zločince, u zavisnosti što je nacionalističkim fanaticima konsenzualno profitabilnije. Tim slijedom, pojavljuju se i ovakvi naslovi: „Zašto su desetine hiljada ratnih zločinaca još na slobodi“ (http://www.avaz.ba/vijesti/teme/zasto-s ... na-slobodi).

U ime roda ljudskog, zdrav razum mora se braniti od ovako antropofagičnih improvizacija, inače će biti njihova kolaterarna šteta. Naravno, antropofagične improvizacije su djelo nacionalističkih fanatika - sračunato da marginalace promovira u hitlere udružene u “zločinački podhvat”, a hitlere u marginalce udružene u političke i, potom, jedne i jedine zaštitnike srpstva, hrvatstva, bošnjaštva, ...

http://www.okobih.ba/files/docs/Jasmina ... _i_BHS.pdf

Udruženi zločinački poduhvat (en. Joint Criminal Enterprise) je pravna doktrina koju Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju koristi u optužbama političkim i vojnim elitama za masovne ratne zločine počinjene tokom jugoslavenskih ratova 1991-1999. Ova doktrina smatra članove grupe individualno odgovornima za zločine koje počini grupa i podrazumijeva kaznenu odgovornost pojedinca za zločine počinjene od strane drugih lica u okviru zajedničkog plana ili svrhe. Na primjer, ako troje ljudi izvrši pljačku banke, u kojoj jedan od pljačkaša ubije čuvara, zakon smatra sve krivim za ubistvo.
Zajednički zločinački poduhvat je donekle sličan pravnoj doktrini komandne odgovornosti

koja je također izmišljena da bi politika odbranila vlastito joj pravo na rat.
(...)

U isto vrijeme, ova teorija može biti zloupotrijebljena ako bi je na primjer koristila nečasna vlada neke države da bi dokazala da su sva lica koja pružaju bilo kakav vid podrške terorističkim organizacijama (koje je kao „terorističke” neprecizno i maliciozno definisala ta ista vlade, a radi npr. eliminacije politikih oponenata), odgovorna za sve zločine koje ine njeni pripadnici. Drugaije rečno, nekontrolisana primjena udruženog zločinakog poduhvata može ozbiljno ugroziti pravičnost sudskih postupaka.

Konkretno, u slučaju BiH, prethodno se odnosi i na ratne zločine.

Na kraju, predmet koji prikazuje najbližu vezu sa suvremenim pojmom UZP-a je predmet «Linčovanje u Esenu» (Essen Lynching) (koji se takođe naziva i «Zapadni Esen»; Essen West), vođen pred britanskim vojnim sudom. U ovom predmetu, skupina Nijemaca je linčovala tri britanska ratna zarobljenika u gradu Esen-Vestu 13. decembra 1944. Sedam osoba (dva vojna lica i pet civila) optuženo je da su počinili ratni zločin jer su učestvovali u ubistvu tri ratna zarobljenika. Jedan od optuženih bio je i njemački kapetan, koji je tri britanska vazduhoplovca stavio pod pratnju jednog njemačkog vojnika, koji je trebao da ih odvede do jedinice Luftvafe radi saslušanja. Dok je pratnja sa zarobljenicima odlazila, kapetan je naredio pratnji da se ne suprotstavlja ako njemački civili, gračani budu zlostavljali zarobljenike. Naređenje je pratnji dato glasno sa stepenica kasarne tako da je gomila, koja se okupila, mogla jasno da čuje i zna njeno značenje. Dok su zarobljenici sprovođeni jednom od glavnih ulica u Esenu, gomila oko njih je rasla, te je počela da ih udara i gađa štapovima i kamenjem. Naposljetku, kada su došli do mosta, vazduhoploci su bačeni preko njegove ograde; jedan od vazduhoplovaca poginuo je od pada; drugu dvojicu koji su preživjeli pad usmrtili su hici sa mosta i gomila koja ih je na smrt pretukla. Petorica od sedam optuženih: njemački kapetan, vojnik koji je bio u pratnji vazduhoplovaca i tri civila «su proglašena krivim (za ubistvo) jer je svaki od njih na jedan ili drugi način učestvovao u maltretiranju koje je na kraju dovelo do smrti žrtava, mada nije tačno dokazano da je ijedan od optuženih pojedinačno pucao ili zadavao udarce koji su prouzrokovali smrt.

Bez obzira što se opravdava prvenstvenom orjentiranošću na žrtvu, individualizacija i, potom, udruživanje odgovornosti za rat i ratne zločine u „udruženi zločinački poduhvat“, u situaciji kada je „rat političko djelo“, tj. kada je i za mir i za rat krunska odgovornost politička, samo je politička odluka, sračunata da se – i to selektivno! – amnestiraju de jure i de facto definirani sistemi, isključivo dgovorni za rat i ratne zločine. U krajnjem, da - po potrebi tih sistema! - o pravu i pravdi odlučuje ulica.


http://www.okobih.ba/files/docs/Jasmina ... _i_BHS.pdf

U praksi, UZP predstavlja prenošenje velikih ovlaštenja sa međunarodnih sudija na tužioce, koji imaju neograničeno pravo odluke koji će obim zlodjela da stave na teret svakom od optuženih. Upravo zato što je ova teorija do te mjere neodređena, UZP se ozbiljno približava teoriji kolektivne krivice. Pravilno primijenjen, UZP može pomoći pri povezivanju učesnika u zločinačkom poduhvatu koji su djelovali daleko izvan opsega mjesta zločina. S druge strane, njegova selektivna primjena predstavlja neograničene mogućnosti za bezbroj tumačenja i zloupotreba.

Na posljetku, pravnici praktičari u Bosni i Hercegovini vjerovatno će morati da odluče da li će novonastala teorija odgovornosti, koja je igrala i jos uvijek igra centralnu ulogu u utvrđivanju krivice pred međunarodnim krivičnim sudovima, biti prihvaćena u predmetima pred Sudom Bosne i Hercegovine za sličnu svrhu. Sudeći po postojećoj sudskoj praksi, ova opcija gotovo je nemoguća.

http://www.oslobodjenje.ba/vijesti/regi ... amo-srbija

Za sazivanje tematske sjednice pod službenim nazivom "Uloga međunarodnih kaznenih sudova u ostvarivanju pravde i pomirenja između naroda", Jeremića je motivirala oslobađajuća presuda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču u Den Haagu.

Jasno, za razliku od Miloševićevog i Izetbegovićog narodovanja, hrvatska država vodi računa o svojim građanima, a što je državi i sami smisao postojanja. Potom, a za razliku od Miloševićevog i Izetbegovićog narodovanja, Tuđman je jasno i glasno (generalski i doktorski) izdao direktivu da “Srbima treba zadati takav udarac da praktično nestanu” iz RH, upozorivši da se to zapiše, a “povjest će reći ko je u pravu”. Kad se zapisano i realizirao, zaključio je da je “problem sa Srbima riješen, jer su oni bili destabilizirajući faktor u Hrvatskoj”.

Čak i šiptarsko liderstvo je bilo državotvornije od Miloševićevog i Izetbegovićevog, čim je puko republikovanje pretočilo u Republiku Kosovo. Stoga je Vuku Jeremiću bolje da ne brani davno izgubljeno, već da se okrene vlastitoj budućnosti. Tako će najviše doprinijeti Srbiji, pa i globalno.

http://www.oslobodjenje.ba/vijesti/regi ... amo-srbija

Za sazivanje tematske sjednice pod službenim nazivom "Uloga međunarodnih kaznenih sudova u ostvarivanju pravde i pomirenja između naroda", Jeremića je motivirala oslobađajuća presuda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču u Den Haagu.

Jasno, za razliku od Miloševićevog i Izetbegovićog narodovanja, hrvatska država vodi računa o svojim građanima, a što je državi i sami smisao postojanja. Potom, a za razliku od Miloševićevog i Izetbegovićog narodovanja, Tuđman je jasno i glasno, presjednički (generalski i doktorski) izdao direktivu da “Srbima treba zadati takav udarac da praktično nestanu” iz RH, upozorivši da se to zapiše, a “povjest će reći ko je u pravu”. Kad se zapisano i realiziralo, zaključio je da je “problem sa Srbima riješen, jer su oni bili destabilizirajući faktor u Hrvatskoj”.

Čak i šiptarsko liderstvo je bilo državotvornije od Miloševićevog i Izetbegovićevog, čim je uspjelo puko republikovanje pretočiti u Republiku Kosovo. Stoga je Vuku Jeremiću bolje da ne brani davno izgubljeno, već da se okrene vlastitoj budućnosti. Tako će najviše doprinijeti Srbiji, pa i globalno.

http://www.dw.de/njema%C4%8Dko-francusk ... a-16538562

"Bilo je nužno da barem dva najveća naroda u Europi budu u stanju ne govoriti više o neprijateljstvu, nego o prijateljstvu i suradnji", izvještava Gérard Foussier.

Ili: Bilo je nužno da barem Srbi i Hrvati budu u stanju ne govoriti više o neprijateljstvu, nego o prijateljstvu i suradnji.