Na pitanje: „Zašto se SDA podijeli?“, nakon što je Haris Silajdžić autokefhalirao, jedan od vrhovnika Alije Izetbegovića odgovara da je to „radi međunarodne zajednice“ i, tim slijedom, radi se o podjeli u upravi, a ne u doktrini. Na pitanje: „A šta je sa SDP-om?“, isti taj vrhovnik odgovara: „SDP nije naš, naš je samo Zlatko“ Ustvari, SDA-vrhuška je Strankom za BiH namjeravala izgmizati iz kleroetniziranog na nacionalni nivo, ali da se pritom ništa ne promijeni kada je u pitanju konačna realizacija cilja (svetosavskoosmanske) misije Alije Izetbegovića. A SDP bi zloupotrebljavala po potrebi: (1) kao komunističku prijetnju demokratiji, ili (2) kao izraz vlastite sklonosti ka političkom pluralizmu, i to zasnovanom na (daytonskom) etničkom konsenzusu umjesto na građanskoj subsidiariaciji. Dalje, SDA-vrhovništvo, svjesno da mu vrijeme neće biti saveznik, cijeni da mu je profitabilnije da umjesto jednog izbornog džaka, kapaciteta 15-ak% volje izašlih birača, ponudi nekoliko takvih samo različito imenovanih, kao npr. Izetbegović, Lagumdžija, Abdić, Silajdžić, Halilović, ...
Richard Holbrooke: „U sve tri etničke grupe, oni koji su 1991-1992. započeli rat još su bili na vlasti krajem proljeća 1998. Oni moraju nestati da naprave put novoj generaciji lidera voljnih da surađuju.“
Za razliku od Miloševićevih i Tuđmanovih ratnih ispostava u (R)BiH, koje je Holbrooke s pravom razorio, SDA-vrhovništvo je amnestirano, zahvaljujući lažnom obećanju prvog među bh-kvislinzima datom Holbrooke-u da će se on obračunati sa njim. Uistinu, demokratska alijansa za promjene nagovijestila je takav slijed u BiH.
Međutim, prevashodno zahvaljujući Zlatku Lagumdžiji, umjesto „puta novoj generaciji lidera voljnih da surađuju“ u korist BiH, državnim udarom na vlast je vraćeno bosnocidno SDA-vrhovništvo. Do preselenja prvog među bh-kvislinzima u džehenemsko pročelje, pluralizam SDA-metastaza (predvođenih: Fikretom Abdićem, Zlatkom Lagumdžijom, Harisom Silajdžićem, Seferom Halilovićem, ...) funkcionirao je maksimalno efikasno u pljački i satanizaciji svih onih resursa koji su utemeljeni u samoodrživost bh-države.
I kako to obično biva, s namjerom da se začepi ono što je ogrezlo u izdaji i kriminalu te struhlo iznutra toliko da se više ne može začepiti, događa se Fahrudin Radončić (i njegova SBB). Kvalitetno informiran i instruiran baš od strane onih SDA-vrhovnika u čije ime se dogodio, Radončić dobro zna da ima samo dva izbora: nastaviti „Šćepin“ posao - igrati bosnocidnu SDA-igru do kraja, ili tražiti saveznike za konačan obračun sa SDA-vrhovništvom i vrhovnicima. Ova druga opcija je i jedina opcija da se napravi „put novoj generaciji lidera voljnih da surađuju“ u korist BiH. Za uspjeh ove druge opcije nužno je iz dvodecenijskog kvislinškokriminalnog klupka uspjeti istjerati na čistac barem jedan crnomačji rep, za koji će se uhvatiti Fahrudin Radončić, nemilosrdno i neodgodivo. Napriliku, to se nije dogodilo 2010. te ni 2012. godine zahvaljujući, ponovo, Zlatku Lagumdžiji. Tokom izrepljenja bosnocidne SDA, a u koje je Fahrudin Radončić izgleda krenuo, ako Zlatko Lagumdžija ne bude odmah iza njega, onda je skoro sigurno da će u sljedećoj koaliciji, 2014. godine, biti Bakir Izetbegović i Fahrudin Radončić.
