Od Bosne ce napraviti sjevernu Irsku
http://infoz.ffzg.hr/afric/MetodeII/Cim ... Andrej.htm
Kronologija novijih događaja [4]
Od 1972. do 1993. godine, od uvođenja izravne vlasti iz Westministera, šest puta se pokušalo doći do političkog rješenja. Svih šest inicijativa je propalo.
1985. godina donijela je Anglo-irski sporazum kojim je stvorena nova inicijativa između Dublina i Londona za rješenje konflikta.
1994. proglašen je prekid vatre koji traje do danas.
1998. postignut je Belfastski sporazum («Good Friday Agreement») koji zamjenjuje Anglo-irski sporazum.
1999. uspostavlja se zajednička vlada po člancima Belfastskog sporazuma.
2000. Velika Britanija ukida zajedničku sjevernoirsku vladu zbog neispunjenih uvjeta razoružanja. Naime, protestanti i Britanci zahtijevaju razoružanje IRA-e. Osnovana je međunarodna komisija koju vodi finski predsjednik. Ta komisija treba provesti i nadgledati razoružanje. IRA bi trebala odložiti cijeli svoj arsenal u spremišta. Iako je zabilježen napredak i IRA je odložila dio svog arsenala, ne želi u potpunosti to učiniti jer druga strana nije ispunila svoje uvjete. Moguće je daljnje cijepanje unutar te organizacije zbog različitih mišljenja i stavova. Gerry Adams, čelnik Sin Feinn-a, naglašava da i druga strana (Velika Britanija) mora ispuniti svoje uvjete. Mora reorganizirati RUC (policiju) i maknuti vojsku, mora osigurati jednake životne uvjete katolicima. U Sjevernoj Irskoj još je uvijek dvostruko manja mogućnost da se katolik zaposli, za razliku od protestanta, posebno kod muškaraca. Isto tako ostaje problem nasilja. Problemi oko katoličkih škola, posebno osnovne škole Holy Cross u Ardoyneu, u sjevernom Belfastu. Djecu moraju voziti u oklopnim vozilima od kuće do škole, jer bi inače bili izloženi protestantskom nasilju, bili bi gađani kamenjem i bocama.
Veliki problem svake godine predstavljaju tradicionalni marševi protestanata, pripadnika Oranskog reda [5] . Većina protestantskih marševa u Derryju i Belfastu prolazi kroz katoličke kvartove pa velik broj vojske i policije mora barikadama sprečavati sukobe. Katoličkom stanovništvu su ti marševi velika provokacija.
2000.-2003. zabilježen porast kriminala i nasilja protestantskih i katoličkih paravojnih organizacija nad civilima. Britanska vlada priznala pomaganje unionističkim organizacijama tijekom najžešćih godina sukoba, te da je znala za uhićenja bez naloga kojima su bili izloženi katolici, ali nije reagirala. (Jutarnji list). Pokrenuta istraga o događajima koji su doveli do krvoprolića na tzv. «Bloody Sundy».
29. studenog 2003. održani su izbori za sjevernoirski parlament. Dogodili su se neki značajni preokreti – DUP najradikalnija unionistička stranka osvojila je 30 mjesta, Sinn Fein, najradikalnija katolička 24, a unionistička stranka Davida Trimblea UUP 27 glasova, što znači da više nije najbrojnija. Promjene indiciraju na neuspjeh političkih pregovora i pitanje je da li će se uspjeti formirati vlada. Konzultacije su još uvijek u tijeku.
Ipak, ne može se reći da nema nikakvog napretka u proteklih 25 godina: diskriminacija kod dodjeljivanja stambenih prostora je prekinuta, potiču se mješovite škole, a one segregacijske škole, većinske katoličke ili protestantske, primorane su u obrazovni sustav uključiti kulturalni diverzitet i obostrano razumijevanje, poticanje izražavanja kulture manjinske zajednice, tj. katoličke, posebno kod uporabe irskog jezika, koji je dopušten, čak i potican uvođenjem škola na irskom jeziku. Na razini vlade, 11 od 26 vijeća funkcioniralo je na principu podjele vlasti.
Politička scena Sjeverne Irske
Pripadnost nekoj stranci ovisi prvenstveno o tome je li netko protestant ili katolik po vjeroispovijesti. S tim u skladu postoje dvije glavne političke struje: protestantska s jedne i katolička (republikanska) s druge strane. Velika većina protestantskih stranaka naziva se unionistima (zbog težnje nastavka unije s Velikom Britanijom), a republikanci su nacionalisti (zbog jakog nacionalnog osjećaja i težnje ka ujedinjenju s Republikom Irskom).
Unionisti
Ono što je zajedničko svim unionističkim strankama je to da ih čine isključivo protestanti, u načelu čine ih nasljednici onih koji su se u 19.st. borili protiv toga da Irska dobije neovisnost ili barem veću autonomiju. Svi unionisti slažu se da sjeverni dio otoka treba ostati pod vlašću Velike Britanije. Glavne unionističke stranke su: Ulsterska unionistička stranka (UUP) i demokratska unionistička stranka (DUP).
Ulsterska unionistička stranka (UUP) je najveća, formirala je sve sjevernoirske vlade od 1922. do 1972.godine. Sadašnji predsjednik te stranke je David Trimble. On je jedan od najvažnijih političara u Sjevernoj Irskoj, bio je prvi premijer Sjeverne Irske.
Demokratska unionistička stranka (DUP) je više anti-nacionalistička. Predsjednik je Ian Paisley, koji je također i glavni protestantski svećenik. Obje stranke protive se upletanju Republike Irske u bilo kakva pitanja Sjeverne Irske, isto tako žele dijeliti vlast isključivo s unionistima. DUP je radikalnija stranka u tim stavovima od UUP-a.
Upravo su oni osvojili većinu u izborima održanim 29. studenog 2003. godine. DUP se protivi odredbama Belfastskog sporazuma.
Progresivna unionistička stranka (PUP) i Ulsterska demokratska stranka (UDP) zapravo su politička krila unionističkih paramilitarnih organizacija. Nastale su sredinom devedesetih godina 20 stoljeća.
Nacionalisti
Glavno načelo nacionalista je težnja za ujedinjenjem irskog otoka. Glavna i najveća stranka je Socijaldemokratska radnička stranka (SDLP). Predsjednik stranke je John Hume. Iako se zalaže za ujedinjenje, ne odobrava nasilje kao sredstvo postizanja cilja, nego drži da ujedinjenje mora podržati većina u Sjevernoj Irskoj.
Druga stranka je Sinn Fein (irski za: «mi sami»), koja je političko krilo IRA-e. Sadašnji predsjednik je Gerry Adams, a nekad je glavni čovjek stranke bio prvi predsjednik Republike Irske Eamon de Valera. Stranka smatra da je nasilje potrebno da bi se Britanci istjerali s otoka te da je njihovo pravo ujedinjenja povijesno utemeljeno. Sinn Fein je, kao političko krilo IRA-e, odbio osuditi djelovanje IRA-e