Forum Klix.ba

The Best of Slobodna Dalmacija

Kada bi u kakvoj školi novinarstva ili na seminaru o najčešćim greškama koje novinari prave, studentima bio predstavljen pokoji "živi" primjer, Slobodna Dalmacija bi se našla među prvima. Tu bi se spomenulo kako i prestižne novine zaborave katkad onih čuvenih 5W, u domaćoj verziji poznatih kao "ko, šta, gdje, kad i zašto", napominjući da je dnevnim novinama ta vrsta greški najmanje oprostiva.

Vijest naslovljena "Bajramska molitva" koju je objavila Slobodna Dalmacija protekle sedmice (19. 1. 2005.) može se tako svrstati u "the best of fule" i glasi otprilike ovako: "Pripadnici islamske vjere u četvrtak, 20. siječnja, nakon 30 dana ramazanskog posta, slave blagdan Kurban-bajram." Vijest se završava s čestitkama upućenim svim splitskim muslimanima.

Ali, da više ne bi ponavljali ovakve greške, novinarima i urednicima Slobodne Dalmacije treba objasniti: Ramazanski bajram je već bio i prošao, kao i mjesec posta po kojem je dobio ime. A Bajram koji su upravo čestitali zove se Kurban-bajram ili Hadžijski bajram i slijedi nakon što hodočasnici obave hadž u Mekki. (B.B.)

ulicar wrote:Isjecak iz BH Dana

Ja nisam novinar, nisam knjizevnik, ali me je opste obrazovanje, ono sto se zove trivija, natjeralo da naucim ovih 5W. Steta sto profesionalni novinari u BiH to nisu naucili u skoli.

Zato sto nisam novinar imam pravo da ovako pisem, jer je ovo moje misljenje, a novinar nema pravo na svoje misljenje. Novinar ima jedino pravo da donese cinjenice i da ja napravim svoje misljenje.

digger wrote: Sve sto si napisao, uglavnom stoji. Ali, nemojmo zamjeriti novinarima za greske: za isto u stvarnim novinama postoje recenzenti koji kontrolisu tacnost.

U zadnjem pasusu mislim da grijesis. Ako je neko komentator, taj ima svako pravo da oboji materiju svojim bojama bazirajuci se na prici i cinjenicama. To su vani uglavnom "syndicated columnists". Medjutim, reporter je taj/ta ko treba da iznese cinjenice i u isto ukljuci svih "W5."

Mi imamo par jako dobrih novinara: Gojko Beric, Hamza Baksic... Imajuci u vidu stanje u BH i novinarstva, srecni smo sto imamo nekoliko novina da biramo. Zamisli da mozes da citas samo Avaz?!?

ulicar wrote:Na nasu zalost, BiH novine su daleko ispod standarda kakav bi trebale da prate, ukljucujuci tu i Oslobodjenje (i njihove novinare), koje sam nekada davno postovao, a sada su isto smece kao i Avaz, samo pljuju po drugim metama

Fair Life wrote:... a ni pljuvanje nije uvijek isto. Pljunuti na govno i na buket ruza... velika je razlika.

glasnost wrote:1. DANI
2. OSLOBOĐENJE
3. start
4. Nezavisne novine
5. Slobodna Bosna

Belma Bećirbašić - Dani wrote: U danu kada je naša ekipa stigla u Međugorje, desila se jedna neuobičajena stvar, ako se išta takvo može pripisati tom gradiću naviklom na svakojaka čuda: lokalna policija je ganjala jednog mladog Ciganina. Nije to bio prvi put da se cijela župa da u potragu za nekim od pripadnika romske zajednice: zna se povremeno desiti da koji od njih ukrade Gospin kipić iz jednog od brojnih suvenir-shopova koji krase Međugorje. Misterija tih krađa, koje se više doživljavaju kao blasfemija negoli kao puki prekršaji, još se nikada nije utvrdila; može biti, kao što neki kažu, da ih samo preprodaju, a može biti i da ih kradu ne bi li jednom potrefili onaj pravi - koji bi prolio koju suzu, krvavu po mogućnosti.

Vlahina sudbina Ako je tako, izgleda da nisu više mogli čekati, pa su tog dana odlučili da valja preći na ozbiljnije - pokušali su kidnapirati dijete Stjepana Vlahe!

Da ne bi bilo zabune, treba čitaocima objasniti da Stjepan nije bilo ko: upravo je on još davne 1995. izradio kipić Gospe koji je nedugo nakon toga i prokrvario. I to ne jednom, već dobrih 14 puta. Iako znanstveno nikada nije utvrđeno kako su potekle suze iz kipića čija je cijena u to vrijeme iznosila 13 KM, bila je dovoljna jedna kap da Vlahini kipovi dobiju etiketu posebne marke, "Gospe iz Civitavecchije", grada gdje se kipić povremeno rasplače.

Sve do dana naše posjete Međugorju, nije bilo nijednog kipara u okolici da nije zaželio da Vlahina sudba zadesi i njega. Tako su taj dan župom kružile razne priče, a najviše ona da i u pokušaju kidnapiranja sina najpoznatijeg kipara ima nešto "nadnaravno".

Kako god, hajka nije uspjela utvrditi je li mladi Rom htio ukrasti dijete ne bi li imao kakve "čudnovate" koristi od njega ako već ne može od Vlahinog kipića, ili zbog kakvog sasvim "bezazlenog razloga", što, opet, u Međugorju kao opcija teško prolazi. Prolaze jedino objašnjenja poput onog da je, "samo zahvaljujući Gospi, desetogodišnje dijete uspjelo savladati otmičara i pobjeći tako gorostasnom Cigi". Jer Gospa je žiteljima Međugorja zaslužna za sve. Pa i onima koji još nisu potpuno ubijeđeni u razloge zbog kojih toliko hodočasnika pohrli ljetom u njihovu malu župu. Sve je nebitno dok se dobro živi od toga.

A živi se: preko 8.000 kreveta za iznajmljivanje, tridesetak restorana i 200 suvenirnica, desetak lokalnih putničkih agencija, i sve uz procjenu da je u posljednjih 20 godina bilo oko 20 miliona hodočasnika, zahvaljujući kojima je samo u prvih 10 godina obavljen promet novca u vrijednosti od 19 milijardi dolara! Kažu da se ni Cigani džabe ne motaju tuda; prije rata ih na tom području gotovo uopće nije bilo, a sada je romska zajednica postavila "šatore" u okolini nečega što, umjesto svetištem, zovu najvećim turističkim središtem u Evropi.

Mještani koje smo sreli pamte kada je još osamdesetih godina Međugorje bilo samo jedna velika pustinjska ravnica gdje se pomalo sadio duhan; sudeći po luksuznim trospratnicama koje se neprestano grade, danas je jedno od najbogatijih mjesta u BiH.

Hvarski Hercegovac Ne samo u BiH već i šire, budući da je susjedna država pripisala sebi Međugorje kao jedan od najboljih izvora turističkih prihoda. A isto je Hrvatska omogućila i svojim državljanima: veliki broj Hrvata, ponajviše iz Dalmacije, u posljednjih deset godina naselio je okolna sela. Toliko da se Jugomiru Jerkoviću više isplatilo živjeti u Međugorju negoli na Hvaru. Prije pet godina je napustio rodni grad i otvorio suvenirnicu u centru Međugorja, gdje prodaje religijske relikvije.

"Znate, Hvar je živ samo liti, dok je u Međugorju puno tokom cile godine. Ovo van je k'o rimska pjaca, a kad je sezona, bude po pedeset različitih nacija u jednom danu. Pridodajte tim pedeset još stotinu-dvisto ljudi… naravno da se isplati trgovati na ovakvom mistu. A sviđa mi se ovdi jer ima mnogo virnika, lipo je živit' među njima. Ja sam virnik, koliki - nije na meni da odlučin; ali vira je vira, a trgovina - trgovina. Treba virovati, ali triba i živit' od nečega", kaže nam Jugomir, koji, kao i ostali trgovci suvenirima, najviše prodaje Gospine kipove, od kojih pojedini koštaju preko 1.000 KM, zavisno od materijala.

Kao i ostali, i on uglavnom nabavlja iz Italije, ali i od lokalnih kipara. Najviše od Stjepana Vlahe, čije kipove tog dana nismo mogli naći u Jugomirovoj prodavnici - svi su bili rasprodani.

Nije ni čudo što je Vlaho toliko popularan; da nije napravio kip Gospe koji svako malo prokrvari, ne bi ni Međugorje imalo razloga povećavati broj suvenirnica. Pa ipak, Vlaho, koji je tog dana odlučio da sa nama ubije vrijeme u iščekivanju vijesti iz policije, tvrdi da nikada ništa "nije uradio od toga". Niti je povećao cijenu kipova, niti je otišao da vidi šta bi kipiću - za koji se ne sjeća nit' kad ga je napravio, nit' kad ga je prodao - pa da se rasplače. Zato je morao raditi više, zbog povećane potražnje, ali ovaj put samo danju: "Neugodno se osjećam u ateljeu sad kad ih pravim, uvijek nešto očekujem, pomalo me strah, ne volim ostati noću među njima…"

Strah od noći A da vjeruje, pa - vjeruje. "U vjeri su čuda moguća", veli Stjepan, koji nije bio voljan da nas primi u svom ateljeu; kaže da je prazan, jer je ovo za njega mrtva sezona, pravi ih samo na proljeće i ljeto.

Počeo je praviti kipove još davne 1987. godine, šest godina nakon što je šest međugorskih vidjelaca imalo prvo ukazanje. Do tada je radio kao vozač, a nakon što je imao saobraćajnu nesreću, odlučio se da pređe na tada najunosniji posao u tom dijelu Hercegovine - kiparstvo. Isplatilo se sve do rata, kada je i saznao za tužnu sudbinu kipića, da bi nakon rata, kada je hodočasništvo oživjelo više nego ikad, "markirao" svoj proizvod. Kipove pravi samo od gipsa, za jednu sezonu napravi ih preko 3.000, od kojih pojedini, oni visoki metar i po, koštaju i po 20.000 KM. Kaže ipak da je konkurencija jaka, pogotovo otkako se kipići Gospe uvoze iz Kine po upola nižim cijenama.

Vlaho se sprema uskoro da po prvi put ide za Italiju, u Civitavecchi, da vidi i on te krvave suze Gospe. Na pitanje da li će vidjeti i onaj drugi kip koji se, kažu, povremeno znoji, Vlaho je samo rekao: "Znate, ne znoji se više k'o prije, sad se znoji puno manje."

Priča o grijehu Među svim pričama koje smo čuli na proputovanju kroz Međugorje, ima i jedna legenda koja kaže: da nije grijeha, ne bi se Međugorje ni obogatilo. Običaj je valjda bio da hodočasnik svoj grijeh zapiše na komadić papira, zatraži oprost, i taj komadić zabode na drveni križ na Brdu ukazanja. Ako hodočasnik svoj grijeh smatra velikim, onda u samoj blizini križa zakopa rupicu u koju ubaci zlata srazmjerno veličini grijeha za koji traži oprost.

Onda kad padne prvi mrak, diže se sjekira i motika iz sela, nastaje sveopća gungula i rasulo, svi u trk - ko će prvi stići na vrh brda…