Mješano meso

[HM 2011]

evo zanimljiv članak i nekoliko osvrta na isti, pa i vi šta da pročitate.....

(ovo je za podforum genetika, rasna čistoća ili možda čak čistota - ali takvih podforuma nemamo)...

izvor: http://www.** No links **.ba/front/tu-se-ne-zna-n ... to-bifteka

POZNATI SRBIJANSKI REDITELJ I SCENARISTA O MIJEŠANIM BRAKOVIMA: Tu se ne zna ni ko je čovjek a ko žena, niti kome djeca da se mole... Miješano meso umjesto bifteka!
Ponedjeljak | 19.11.2012.
U Glasu Srpske banjalučki glumac, reditelj i scenarista Nikola Pejaković objavio je, blago rečeno, fašistoidno obojen tekst o 'mješovitim brakovima' i djeci iz takvih brakova. Tekst prenosimo u cjelosti

Piše: Nikola Pejaković (Glas Srpske)

Neki dan sam rekao da mi je teško pisati kolumne, jer se osjećam kao neki sudija, kao neko dežurno kukalo.

Imao sam sedam dana da razmislim i shvatio sam: Kolumna je, u stvari, ispovjest, javno ispovjedanje. Na stolu, danas, je jedna zaista teška tema. Ona je svojevrstan i kulturološki i politički i društveni fenomen i ona sama nije tako, možda, značajna kod nekih drugih naroda, u drugim nekim zemljama i krajevima, ali, na Balkanu, u bivšoj SFRJ, posebno u Bosni, jeste. Ova tema me čekala, nju nisam mogao izbjeći, nisam htio, nisam želio da je izbjegnem, bez obzira što znam da će stavovi iznijeti u ovoj kolumni biti kritikovani sa svih strana, a ja nazivan pogrdnim imenima. Nisam mazohista i, priznajem, nisam imun na kritiku i na vruće opaske dežurnih forumaša i provincijskih novinara, nisam. Teško mi je kad mi kažu da sam budala, i moji najbliži i oni, na društvenim mrežama, najdalji. Zaboravim ja na to, vremenom, ali da mi nije svejedno, nije. Međutim, ova tema se mora obraditi, jer ona predstavlja ključni temelj opstanka jednog naroda, opstanka njegovih kulturnih vrijednosti, njegovih običaja, tradicije. To su - miješani brakovi. Mislim na brakove između osoba koje su različitih vjera, koje su pripadnici različitih naroda. I mislim na onu ideju jugoslovenskih komunista da se propagiranjem i glorifikovanjem miješanih brakova, u nekoj vrsti jugo melting pota, istope sve nacije i narodi i napravi jedna – jugoslovenska nacija, ateistička, bazirana na učenjima Marksa, Engelsa, Staljina i domaćih šalabajzera. Taj naci-program, ta igra sa životima generacija, krvavo je prekinuta i uvodeći porodice u međusobni rat, a ljude, pojedince, bacajući u lični haos, u mali, privatni pakao.

Ko je Nikola Pejaković?
Nikola Pejaković je reditelj, glumac i scenarista koji je rođen u Banjaluci 1966. godine.

Scenarista je filma 'Lepa sela lepo gore, kao i tv serije 'Vratiće se rode. Kao glumac igrao je u filmovima poput 'Mi nismo anđeli', 'Složna braća' i 'Mrtav 'ladan', a režiser je i tv serije 'Složna braća'.

Također, bio je član benda Kolja i Smak Belog dugmeta.

Iako su upravo sramne političke odluke i genetsko-ideološke budalaštine jugo-komunista dovele narode u stanje besmisla, u ekonomsku i duhovnu propast, i, na kraju, u razoran i prljav građanski rat, mi i dalje, kao kakve autistične krave, mučemo o krasoti bivše Juge, hvalimo se da smo dobro živjeli na kreditima, balavimo o crvenom pasošu koji je, nekad, otvarao vrata i ovde i onde i tamo i vamo, o Rovinju i moru, Mljetu, Čehinjama i, kobiva, nekoj slobodi, koju nam je bravar dao; o lokalnim đakonijama, sarmi, pršutu, siru, urmašicama, ćevapima, kao da su to neka naša, jugo-jela, a ne, u stvari, tuđa. Bilo je fino u staroj Jugi, jodlovaće titova unučad i praunučad, jodlovaće generalski unuci koji se još uvijek baškare po Beogradu u TUĐIM stanovima. Bilo je fino i meni i njima. Jeste, ali pitajmo one po Fočama, Zenicama, Golim otocima, kako je njima bilo, njima i njihovim porodicama.

Jedina profesionalna i dobra bila je UDBA; i takva je i dan-danas, radi i ćuti. A ovo ostalo je samo bio jedan vašar raznih primitivizama, garniran individualnim intelektualnim veličinama koje su, kao što otprilike reče Krleža i za samog sebe, pisale i radile stilom zvanim – samocenzura. E, pa, još jedna od tih uspješnih tekovina bivše nam domovine, pored autocenzure i potkazivanja kao pravog, domaćeg sporta, su i miješani brakovi. Ona je, dodao bih, pravi kulturni fenomen, autohtoni, naš, domaći proizvod, jer, iako nije samo naša specijalnost, brojne su karakteristike koje taj fenomen pretvaraju u naš, ovdašnji običaj i bitnu kulturnu odrednicu.

Žene i muškarci slobodne Jugoslavije, ženili su se i udavali ko bezglave muve, ne mareći nizašta. Novo, komunističko vrijeme i ideologija, nipodaštavala je stare zakone, ismijavala ih i nazivala prevaziđenim; sve one vjekovne običaje koje su narodi na ovim prostorima poštovale stare ugledne kuće, domaćini, narodni tribuni, seoski đilkoši sa Kapitalom pod miškom, bacali su pod noge; gazili su vjekovne zakone sela i grada na kojima su, narodi i ljudi, opstajali, poštujući ta nepisana pravila, pravila oko ljubavi, posla, udaje, ženidbe, pravljenja kuće, putovanja, posuđivanja para; postojao je Tipik i on se poštovao
Miješani iliti mješoviti brakovi su predstavljani kao vrhunac, kao najveći domet, kao civilizacijska prečka jugoslavenskog društva. Lakoća sa kojom su prevazilažene razlike, vjerske, kulturne i druge, bila je zadivljujuća. Žene i muškarci slobodne Jugoslavije, ženili su se i udavali ko bezglave muve, ne mareći nizašta. Novo, komunističko vrijeme i ideologija, nipodaštavala je stare zakone, ismijavala ih i nazivala prevaziđenim; sve one vjekovne običaje koje su narodi na ovim prostorima poštovale stare ugledne kuće, domaćini, narodni tribuni, seoski đilkoši sa Kapitalom pod miškom, bacali su pod noge; gazili su vjekovne zakone sela i grada na kojima su, narodi i ljudi, opstajali, poštujući ta nepisana pravila, pravila oko ljubavi, posla, udaje, ženidbe, pravljenja kuće, putovanja, posuđivanja para; postojao je Tipik i on se poštovao. Komunisti su sve to bacili pod noge i krenuli ispočetka: Istorija počinje od nas, to je sindrom siromašnih i malih, neukih, naroda i ljudi.

Ljudi i žene su, preko noći, odricali se vjere, otadžbine, svega, zarad ljubavi i kao novu vjeru birali SKJ (Savez komunista Jugoslavije), a Jugoslaviju kao otadžbinu. Zaboravio se bio i Sveti Sava i crkva i džamija i katedrala; svi su hrlili u Opštinu da ih tamo neki kravataš, masan i rakijski namirisan, spoji sa izabranicom srca i upiše ih u neku knjižurinu: Ajte kući, sad se muž i žena. Naravno, stariji ljudi su se ibretili, krstili, snebivali, gledali kako sad da savladaju ovog crvenog đavola, da se odupru nasilnoj, malograđanskoj modernizaciji, migraciji iz sela u grad, iz opanaka u šimike; preostali domaćini, koje Ozna nije poubijala, gledali su kako da sačuvaju obraz i porodicu na okupu. Kultura je tu stajala pored i čekala Oktobarske plave bluze, svoga Majakovskog i Mejerholjada, čekali su se novi umetnici, da daju legitimitet novoj vlasti. Novoj vlasti prišli su, da se ne igramo više, i Andrić i Krleža i ostala bratija. I Meša i Branko. Dobro, Branko se poslije ubio, to se mora uzeti u obzir. Intelektualci su tu da se politička pobjeda umjetnički verifikuje, da ne ostane gola sila, da ima intelektualnu podstavu, da se skroji po mjeri, a ne da proleterska bluza i čašire landaraju oko proleterskog struka drugarica i drugova. Da, čuli ste me dobro gospodo političari, bez umjetničke povrde, vi ste niko i ništa. To su Titići Brozovići dobro znali; ništa niste naučili od svojih prethodnika. Pardon, sarajevska škola fudbala zna šta radi, oni su lekciju naučili i svaka im čast.

Džaba su bila upozorenja starijih – Ne ženi Vlainju. Ne ženi muslimanku. Ne ženi Hrvaticu. Ne ženi Srpkinju. Nemoj, sine, kunem te mlijekom kojim sam te zadojila, klele su majke sinove, al – džaba: Mama, ja je volim, a ljubav ne poznaje granice. Jeste, sine, ali ako si zaljubljen, nisi mentalno zaostao. Bilo je tu raznih modifikacija i stariji, mudriji, dijelovi pojedinih naroda su, kao što rekosmo, raznim trikovima pokušavali da riješe problem i preplivaju ovo Zlo doba. Zato ću morati da analiziram svaku varijantu posebno, jer su modaliteti ponašanja u braku, drugačiji i različiti, mada je bilo i sličnosti. Hrvatice su redom i javno i tajno krštavale svoju djecu u katoličkim crkvama, a muževi Srbi su ćutali ko strine. Hrvatice su znale kako da vaspitaju dijete da bude katolik, ali Srbi su čvrsto vjerovali Partiji i nisu se miješali u ženin posao. A njen je posao bio da napravi malog Hrvata, što je u redu, s njihove tačke gledišta. U tim brakovima, u toj kombinaciji, kao i u bilo kojoj drugoj gdje je muž Srbin, gedža, mačo, konjina, uključen - djeca su bila ono što su im bile majke. Majčina strana je uvijek bila jača i djeca su zaboravila na to da su im očevi bili Srbi. Neko će reći: Kakvi su im očevi bili Srbi, takvi su i oni Srbi postali. I – u pravu je.

Džaba su bila upozorenja starijih – Ne ženi Vlainju. Ne ženi muslimanku. Ne ženi Hrvaticu. Ne ženi Srpkinju. Nemoj, sine, kunem te mlijekom kojim sam te zadojila, klele su majke sinove, al – džaba: Mama, ja je volim, a ljubav ne poznaje granice. Jeste, sine, ali ako si zaljubljen, nisi mentalno zaostao
Sa muslimanima, Bošnjacima, je malo drugačija situacija, jer su muslimani, kao i Srbi, vrlo snažno prihvatili i usvojili priču o bratstvu i jedinstvu. Imali su i rašta, jer im je bravar dao naciju, a sad su dobili i jezik, kućeš bolje, zato oni dan danji slave Jajca i Zasjebanja Agnoja po šumama i gorama. Zašto su Srbi tako zdušno ušli u to, to je već drugo pitanje i duga priča, priča o izdaji. Djeca iz tih kombinacija su, po pravilu bila, najzdravija i najtalentovanija djeca, gradska i obrazovana. Malo su danas ometena po pitanju identiteta, ali su im rezervni položaji, tipa – ja sam građanin svijeta, nije bitno šta sam, ja sam dobar čovjek ili ja sam Amerikanac, Danac, Šveđanin, učinili neku vrstu olakšanja i umirili huk predaka u njima. Ipak, u dubini, oni nisu znali ko su, nisu imali identitet (osim onog nakalemljenog ili intelektualnim akrobacijama smišljenog, uglavnom zasnovanog na maglovitom, ljevičarskom mitu sa gradskim dresingom: Mi smo raja/ekipa/škvadra iz centra.). Ne znajući ko su, ginuli su braneći grad od seljaka (tako su oni to zvali). Komentar te ratne krilatice je nepotreban, vidi se nezrelost i nerazumjevanje samog sebe i turanje glave u pijesak; mješovit sam tim se dičim. Ali, istini za volju, najviše su i nadrljali u ovome ratu, nisu znali gdje će; nit kod Radovana nit kod Alije, pa su listom brisali u inozemstvo, inostranstvo, napolje. Tamo sad žive i, hvala Bogu, dobro im je. Uhvati ih malo nostalgija, ali i nje je sve manje i sve je blaži udar na dušu, jer imaju priliku da vide šta se zbilo sa onima koji ostadoše u ovoj Krivokuriji, stručno, u evropskim internim diplomatskim papirima, za balkanoidne zemlje, koristi se naziv - Schrägdick Staaten. Najviše mi je žao tih momaka i djevojaka, te izgubljene (moje) generacije koja nema rodbine (svi su se posvađali međusobno), sve se raspalo. I taj Zapad ih razočarao isto kao i domovina, bezizglednost, bezidejnost, propast svih ideala, sve ih je to dočekalo i lupilo u glavu. Ostali su – sami. I zato im treba pomoći. Ne nekom kuknjavom i žalopojkama, već hrabrim suočavanjem sa problemom – ko ste, ko smo i šta želimo. Za takav tretman, potrebno je da se odluče da li će pogledati u oči svoje pretke ili će okrenuti glavu od njih. Ako urade ovo drugo, za njih nema spasa.

Kod kombinacije Srbin iz četničke, a majka Srpkinja iz partizanske porodice, dolazilo bi do najžešćih sukoba, jer se sve motalo oko politike, pa su djeca, tu, najviše i stradala. U tim varijantama, naznačajnije je mudrom đedu ili babi ukrasti dijete na sat, dva, krstiti ga u Pravoslavnoj crkvi i kasnije se boriti za njegovu dušu, da ne strada, da ne zastrani; roditelji tu prestaju da budu bitni
Miješani brakovi i ideološka opredijeljenost bračnih drugova, dovela je do poplave prigodnih imena. Najčešća su bila: Goran, Dragan, Zoran, Zlatan, Bojan, Jasna, Jasmina, Dragana, Goranka, i, naravno, ruska imena - tu nema šanse da se partijski drugovi naljute. Svrha tih i takvih imena je bila da se što bolje zavara trag, da se zatre porijeklo i ne prepozna nacija, narod. Tako su ta, u stvari divna imena, postala sinonim za jednu sjeverno-korejsku formu i način rješavanja stvari. Danas, oni ljudi koji imaju ta lijepa imena, mogu mirno da žive i ništa ih ne sprečava da budu ono što jesu ili što žele da jesu. Imena su nebitna, bitan je odnos prema precima.

Kod kombinacije Srbin iz četničke, a majka Srpkinja iz partizanske porodice, dolazilo bi do najžešćih sukoba, jer se sve motalo oko politike, pa su djeca, tu, najviše i stradala. U tim varijantama, naznačajnije je mudrom đedu ili babi ukrasti dijete na sat, dva, krstiti ga u Pravoslavnoj crkvi i kasnije se boriti za njegovu dušu, da ne strada, da ne zastrani; roditelji tu prestaju da budu bitni.

Svi, osim Srba, govore: Nije bitno s kim ćete i kako ćete, ženite se, udavajte, ali djecu dajte – nama. I tako, i jezuitska i janičarska šema i dalje posluje, i dalje važi, ali u novom vremenu. Da ne bude kakve zabune, Srbi su krivi što su došli u poziciju u kojoj su. Nije im niko kriv. Kao što su odbacili vjeru, tako su, sistemski, godinama uništavali intelektualni potencijal vlastitog naroda, praveći negativnu selekciju. Sada smo tu gdje smo, na dnu kace.

Iskustvo prošlog Rata, pokazalo je da su miješani brakovi donijeli mnogo problema i tim ljudima i njihovim porodicama. Zato mislim da ne treba više čačkati mečku. Dobro, ljubav se desi, i kad se desi neka tako i bude, neka se uzmu. Ali gdje da se vjenčaju? U čijem Hramu? Ili ćemo opet u Oštinu, kao da je brak neka opštinska stvar, neka građevinska dozvola, dozvola za one stvari, šta li...? Kom Bogu da se mole? Da se uošte ne mole? Moje skromno mišljenje je da su brakovi koji ostanu miješani, u kome se ne zna ni ko je čovjek a ko žena, niti kome Bogu djeca treba da se mole, u kome se, radi mira u kući, ne slavi ni Vaskrs ni Uskrs ni Bajram – samo jedna nesreća i za te zaljubljene i za njihovu djecu. Treba biti vrlo, vrlo ozbiljna i stabilna osoba da bi se ušlo u taj, takozvani, miješani brak. Naručite miješano meso za dvije osobe umjesto bifteka, ako ste jako gladni, ali pazite da se ne prejedete, da vam to silno meso ne prisjedne.

Bilo je i među plavom krvi mješanih brakova, ali iz interesa, isključivo. Ali, zamislite Vilijama ili Čarlsa, nasljednike prestola, kako žene Egipćanku ili Palestinku? Oli Meksikanku? Lijepu Moldavku!? He, he, sve se bojim... Zamislite nekog lorda, rabina ili šeika kako svoje bogatstvo, stvarano generacijama, predaje nekom srpskom đilkošu, jer se njiova mala, zatelembesala u našega lolu. Aha... Malo sutra, popodne, iza četri. Nama pričaju da će biti dugo ljeto, a sebi već šiju kaput. Znaju oni svome petku post.

Praštajte...


OFREKORD

Neka oproste svi oni koji su u miješanom braku ili su iz miješanog braka. Ovo nije upreno protiv njih, nego protiv komunista i njihovog pronacističkog plana, igranja narodima i genetikom, protiv njihovog eksperimenta koji je nas je koštao 60 godina stajanja u mjestu i nosanja štafeta. Ovo je kolumna protiv kulta ličnosti, uravnilovke i negativne selekcije, protiv diktatora koji je naredio da se narodi miješaju, ne bi li zatro te iste narode.

E, protiv toga sam, a ako ste vi za, da se to vrijeme laži vrati, ako mislite da je bravar bio bolji, onda se slikajte i vi i vaše miješano meso za dvije osobe.

odgovor:

http://www.6yka.com/novost/30965/dragan ... koje-misli

Ima jedan u nas, Kolja, što se zove. Glumac, reditelj, scenarista. I sve tako. Elita banjalučka. Čovjek jednostavno zna „objasniti stvar“. Nego, Kolja taj počeo pisati kolumne. U „Glasu Srpske“. Kaže da je plaćen za to, pa ih piše. I to je lijepo. Malo su religijsko-nacionalističke, ali, bože moj, kakav list, takav kolumnista.

Autor: Dragan Bursać Veličina slova:aaa
Nego, napisa Kolja u posljednjoj kolumni baš onako pravi „elitistički“ tekst. Naime, tvrdi „Glasov“ telal da su miješani brakovi „naci-program jugoslovenskih komunista“, a da su djeca iz istih - miješano meso. Mljeveno, faširano, što bi rekli.

Vidite, Nikola Kolja Pejaković je nekako, ne znam ni ja kako, važio za najinteligentnije mlado čeljade iz Banjaluke, koje je nešto uradilo mimo čaršije. Ne znam da li je tolika hvala dobra ili žalosna, ali stvar je percepcije lokalaca. Kolja je „crème de la crème” banjalučke intelektualštine, prvo pero britke čaršijske misli, jaran koji oštroumno zaključuje i promišlja šta, kako i kad treba. Banjaluka stoji uz Kolju. Ako, ako, i treba podržati svojtu.

I onda se Kolji na već opisanu inteligenciju i razigrani duh ukazao još jedan duh, valjda Duh Sveti, šta li? Tako je došla u Koljinu amigdalu svetosavska pravoslavna crkva, čista krv i veliki Srbi. Tog i takvog Kolju angažovali su da piše kolumne, da vodi teatar banjalučki i da piše dramske tekstove, a napose da kolumnistikom podari svoj dar širim narodnim masama. Tako Pejaković britko zaključuje:

„Bilo je fino u staroj Jugi, jodlovaće titova unučad i praunučad, jodlovaće generalski unuci koji se još uvijek baškare po Beogradu u TUĐIM stanovima“ , milozvučno odjekuje tastatura Nikole Kolje Pejakovića. Prvi čaršijski intelektualac poziva na vaspostavljanje čiste eugeničke serpske nacije. Jedino mu malo klimava ova teorija o tuđim stanovima i malim polutanima.

Jer, dok je Kolja živio po beogradskim „tuđim“ stanovima za vrijeme rata, tamo neki polutani su ratovali za „njegovu Banjaluku“.

Ali idemo dalje. Kako samo lijepo i pametno zaključuje naš mudri Kolja:

„Hrvatice su redom i javno i tajno krštavale svoju djecu u katoličkim crkvama, a muževi Srbi su ćutali ko strine. Hrvatice su znale kako da vaspitaju dijete da bude katolik, ali Srbi su čvrsto vjerovali Partiji i nisu se miješali u ženin posao. A njen je posao bio da napravi malog Hrvata, što je u redu, s njihove tačke gledišta.”

Briljantno, nema šta! Naravno da su Hrvatice šta radile nego pokatoličavale svoju djecu. Ono, jeste da su, tu i tamo, ta djeca branila Koljinu “srpsku domovinu”, ali koga to briga, Kolju ponajmanje, malo bi mu to remetilo ton kolumne.

Ovako, dvadesetak godina poslije, iz nekog čadora sa olimpa banjalučkih intelektualaca, naš Kolja etiketira tu djecu miješanim mesom. Znaš kako, Pejakoviću, negdje si ti i u pravu. Ta djeca sa svojim roditeljima, potomcima UDBAŠA, kako ih nazivaš, prolijevali su krv za tu tvoju “svetosavsku RS”. Ginuli su tako, po tebi nepotrebni ljudski otpaci zvani faširano meso, a prije tebe znani kao polutani, na sve tri strane u nesrećnom ratu. A zašto? Pa zato da ti i slični tebi mogu, češući se po mudima, pisati ovakve “elitističke” i eugeničke bljuvotine u državnim medijima.

“Najviše mi je žao tih momaka i djevojaka, te izgubljene (moje) generacije koja nema rodbine (svi su se posvađali međusobno), sve se raspalo”, kaže Pejaković. Opet Kolja, neviđenom pronicljivošću, demonstrira anticipaciju prošlosti. Vidi, ako se iko uspio održati i uzdržati u ovim vremenima, to su porodice djece iz miješanih brakova. Jednostavno, pojačano zlo ih je natjeralo da se drže jače i više. Ali ko je to mogao reći autoru kolumne –“Miješano meso”?

Ko je mogao reći Kolji da ne piše elitnu naci(onali)stičku kolumnu radnog naziva ,,Miješano meso”, kad se urednica tog istog “Glasa Srpske” bavi trivijama u svojoj kolumni, a koja je posvećena odbrani lika i djela Igorovog. Za neupućene, Igor je sin Milorada Dodika. I naravno da je bitnije baviti se pitanjem povrijeđene duše Predsjednikove i sina mu Igora, nego kao urednik razmišljati, pa bar pročitati smeće koje vam neko potura pod kolumnu.

Da je zemlje, kao što je nije, Kolja Pejaković bi bio, koliko danas, tužen od 200-300 hiljada polutana, koji su eto prekršteni u “miješano meso” i tako i tretirani od strane “najinteligentnijeg mladog Banjalučanina”.


Ideološka smutnja “našeg Koljice”

Na stranu vrijeđanje ljudi, ali što Pejaković ideološki može da se nalupeta u dvije kartice teksta, pa to je rijetko viđeno:

"Neka oproste svi oni koji su u miješanom braku ili su iz miješanog braka. Ovo nije upereno protiv njih, nego protiv komunista i njihovog pronacističkog plana, igranja narodima i genetikom..."

Ovako nešto je moglo izaći 30-ih godina prošlog vijeka iz pera vladike Nikolaja Velimirovića, koji je poredio “red i rad” Adolfa Hitlera sa Svetim Savom. Mogao je napisati i her Ljotić, ili Ante Pavelić, isto bi mu se hvatalo. Zapravo, mogao je napisati, a ostati nekažnjen, bilo koji kvisling u i oko Drugog svjetskog rata.

Ali, eto, bude što biti ne može. Pa tako 2012. godine nastaje kolumna koja je trebalo da bude napisana 1942. godine od strane nekog supismenog naciste. I na kraju poentira lokalno pero ,,Glasa”:

« Moje skromno mišljenje je da su brakovi koji ostanu miješani, u kome se ne zna ni ko je čovjek a ko žena, niti kome Bogu djeca treba da se mole, u kome se, radi mira u kući, ne slavi ni Vaskrs ni Uskrs ni Bajram – samo jedna nesreća i za te zaljubljene i za njihovu djecu. »

Pa jbt život! ‘Ajd što je to tvoje mišljenje, nego je to očigledno i mišljenje fanzina za koji pišeš. Jer da nije tako, svaki normalan urednik bi obrisao stražnjicu «tvojim mišljenjem ».

I na kraju, Kolja polupatetično kaže ,,Praštajte”.

Pa, nisam ti ja taj tvoj izmaštani bog da ti praštam. Neka ti prašta kome je do praštanja. A, ako nekad zagusti, a ti put pod noge, pa teoretiši opet sa bezbjedne razdaljine. Samo, neće više zagustiti, polutani, vidiš, postoje i razmišljaju svojom glavom, a to nije odlika faširanog mesa i vrijeme je da se jednom za svagda povučeš u rupičak iz kojeg si izašao, ti ,,banjalučka veličino”.

Sram te bilo!
-----------------------------------------------------------------------------------------

Oglasio se i Dežulović sa tekstom balada o konju i krmku...
http://www.oslobodjenje.ba/kolumne/bala ... ju-i-krmku

-----------------------------------------------------------------------------------------

Interesantni su stavovi "velikih umova" ili "stručnjaka" - kada im se bilo ko ideološki suprotstavi....

npr. ovo što je pisao gore citirani nije prvi put izgovoreno, niti se prvi put našlo na medijskoj trpezi....

o tome su gorvorili mnogi - a vrijeme je da i ja napišem i o njima koju....
..............................

Postavljam sebi pitanje zašto je bilo kome ikada bilo bitno ko je gdje rođen, jal u brodu, avionu, od strane koga ?

Sam čin rođenja nije sporan jer djete je kada se rodi tabula rasa !

Sporan je čin odgoja...

Jeste, bitno je od strane koga je odgojen - vuka ili vučice / vukova, plemenitih i finih ljudi, jer to utiče na njegove stavove u budućnosti....

jedan od tih stavova koji čovjek može izgraditi u religijski kombinovanom braku jeste stav o :
Pravu odraslog pojedinca na religiju - ma koliko ja smatrao da je nelogično to što on vjeruje da je nastao od WC šolje (karikiram) ali to je njegov stav - koji mene ne ugrožava direktno....

A pošto živimo u malo je reći društvu sa poremećenim sociološkim normama (tu smo šampioni svijeta - vječno predpotopno stanje) - gdje je jako tanka linija između Prava pojedinca na religijsko i Prava pojedinca na političko - tu dolazimo do osnovnog motiva zašto vrhove penkala ljudi lome pišući o štetnosti religijski kombinovanih brakova....

1. Znam jako puno ljudi sa 100% porijeklom - neke religijske pripadnosti - kontinuirano i u poodmakloj dobi rade stvari protivne njihovoj religiji.... O tome niko ne spominje niti riječi, a ja samtram da nema potrebe da citiram farzove niti 10 božijih zapovjesti/zapovjedi pa da se svako nađe u svemu, i da svako kaže koji je to veći cilj bio pa se nešto moralo kršiti - i ko je koga napao i ko laže i slično....

2. niti Kur"an niti Biblija niti Tora se ne bave konstitutivnim narodima/nacijama BiH nego ljudima i pogrešnim ljudskim stavovima - stavovima koji na kraju tim istim ljudima nanose zlo, ili okolini tih ljudi....

Pošto pojedinac iz religijski kombinovanog braka smatra ljudskom obavezom omogućiti u običnoj zemlji (ne spomenutoj u svetim knjigama, obična) pravo na religijsko uvjrenje,
ali takođe smatra ljudskom obavezom i graditi normalno društvo - odnosno barem uticati na gradnju normalnog društva, postavljanje ispravnih temelja društvenog uređenja i slično - kao rezultat dobijemo jednog čovjeka koji se ne slaže sa trenutnim političkim uređenjem BiH i smatra da se to mora promjeniti u interesu svih nas - iskreno i otvoreno...

međutim - to je prema mišljenju "stručnjaka" - čovjek koji je prolupao, puko, po, pao, mješano meso, izdajnik, šupak, na kraju krajeva peder i šta on ima pričati moralnim veličinama o temeljima društvenog uređenja jer pored toga što je sve nabrojano prvi i osnovni problem je što NIJE IZ RELIGIJSKI ČISTE KOMBINACIJE....

Ovo je moje mišljenje o tome šta motiviše ljude da pišu o nekakvim mješanim brakovima i slično.....

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

šta vi mislite ?

[sinuhe]

Ne znam sta se tu ima reci na ovaj ili onaj nacin.
Stoji da su komunisti to cesto isticali u ono vrijeme kao uspjeh, kao lijep primjer...
Nekad prije 15 godina citao sam sta su stranci pisali o Jugoslaviji 80-tih, 70-tih i onaj koji bi ih vodao po Jugi uvijek bi se sjetio reci koliko ima mijesanih brakova.

[hrastov žižak]

džemica latić apruvs

[HM 2011]

To je jedan od izvora iz kojeg je nastala ideja - sekularnog društvenog uređenja ?

Najveći problem "mješanih brakova" je u tome što priča o povezanosti religijske pripadnosti i narodne/nacionalne pripadnosti jako teško prolazi kod tih ljudi....

tako su nastale klasifikacije:

1. Totalna averzija prema institucionaliziranoj religiji - na kraju u većini slučaja štetno i za pojedinca i za institucionaliziranu religiju....
2. Sistem filtriranja - jeste pripadam religijskoj skupini, npr klanjam za imamom džumu, a to što znam da imam haram vaz"i na džumi - to ostavljam imamu, instituciji, i Allahu Dž.Š. na suđenje - jer drugačije ne bih mogao opstati (ne bih mogao biti musliman) - isto što je primjenjeno na Bošnjački Islam, primjeni i na Srpsko Pravosljavlje i Hrvatsko Katoličanstvo - na kraju štetno i za pojedinca ali puno više štetno za religijsku instituciju .... jer svako će odgovarati za svoja djela pa koliko i mrva hrena ?

to su problemi kojima je posvećeno bezbroj redova teksta - i za koje većinu apsolutno boli briga, niti većina (narod) uopšte može da pojmi u čemu je problem - a problem je u tome da Bosna, Bošnjaci, Srbi i Hrvati NISU SPOMENUTI U Kur"anu, Bibliji ili Tori.....
te kao takvi osim u slučaju sprječavanja krađe (korupcija), krivokletstva (laži) i ostalih grijeha nemaju osnov za spominjanje u vjerskoj ustanovi - niti od strane "sveštenih" lica.....

Nema religjskog osnova za korištenje relgijske institucije u svrhu mobilizacije masa za podršku bilo čemu protivnom religiji. (tako jednostavno rečeno, a tako izgleda teško izvodljivo)

.......................................

[PipiDugaDevetka]

Volim ''miješano meso'', djeca su pametnija kada su od ''miješanog mesa'', jel' tako @HAVANA, druže moj?

[Skijaš]

Međuetnički brak je budućnost ljudske civilizacije i nešto što za sto godina niko normalan neće smjeti dovesti u pitanje jer će ga u protivnom gledati kao danas rasiste.

[JoseMujica]

naprosto uživam kad se mešam... diskriminiram jedino žene u PMS-u

[Nass]

Stigao je odgovor

Dežulović: Balada o konju i krmku
Datum i vrijeme: 22.11.2012. u 10:20h
By: Boris Dežulović

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Hoćeš li, kaže, najbolji ikad? Čuj, reko, najbolji vic ikad?

Pa kud ćeš bolji, veli Kožo, nego kad pisac stihova "svaka žena kao leptir/živi samo jedan dan" - u kojima se dalje "ženi kao leptiru" obraća sa "eto, udade se ti za konja, mala šta ti bi?/Jel' ti možda reko da te voli/i da sam ja jedan krmak debeli?" - kad dakle autor pjesme o ženi-leptiru što se udala za konja umjesto za krmka napiše programatski tekst o pogubi mješovitih brakova?

Nikolu Pejakovića Kolju - banjolučko-beogradskog glumca, scenaristu, kantautora i Srbina - dugo je mučio tabu mješovitih, međunacionalnih i međuvjerskih brakova kao jugoslavensko-komunističko-udbaške ujdurme, podmuklog dinamita u "samim temeljima opstanka jednog naroda". Sedam dana, priznaje Kolja, razmišljao je o tome, nije to pitanje koje se može i smije dalje izbjegavati, sedam dana pritiskalo ga je iznutra i kruljilo mu u trbuhu, a on je siromah trpio i trpio, punih je sedam dana trpio dok nije na kraju odlučio da olakša i dušu i crijeva, pa sedmi dan sjeo u radnu sobu, smjestio se, udahnuo, zatvorio oči, grčevito stisnuo šake i napeo svaki mišić u svom tijelu da izbaci to iz sebe.

I onda se čudom začudio kad je vidio da je napravio sranje.

Kad je pak vidio koliko je sranje izazvao svojom zahodskom kolumnom u Glasu Srpske šeretskog naslova "Miješano meso", izazvavši gnjev hiljada ljudi rođenih iz projekta jugoslavenske Komunističke partije o mješovitim brakovima, očajan se Kolja javio otvorenim pismom izvinjenja. Ne može, kaže, podnijeti osjećaj da je nekoga uvrijedio i povrijedio. Nije mu bila namjera da vrijeđa, nego da iznese stav. Pa mu je žao. Vjerujem da jest. Nije mu, promislite li malo, lako: nakon dvadeset godina, čovjek je u šoku i nevjerici otkrio da nacizam može uvrijediti ljude.

Dvadeset godina živio je siroti Kolja u uvjerenju da je nacifašizam dobar, sretno društvo u kojem nema miješanja krvi i u kojemu svatko sa svojom vrstom liježe u krevet, u kojemu se "poštuju stare ugledne kuće, domaćini, narodni tribuni, vjekovni zakoni na kojima su narodi i ljudi opstajali, poštujući ta nepisana pravila, pravila oko ljubavi, posla, udaje, ženidbe, pravljenja kuće, putovanja, posuđivanja para", a onda, nakon dvadeset godina, otkrio da mitološka čudovišta iz miješanih brakova - "u kojima se ne zna ni ko je čovjek a ko žena, niti kome Bogu djeca treba da se mole, u kome se radi mira u kući ne slavi ni Vaskrs ni Uskrs ni Bajram" - zaista postoje, da izgledaju, govore i osjećaju kao i on, i da se vrijeđaju kad im kažeš da su manje vrijedni. Iznenada siroti Kolja otkrio u njima ljudska bića, a u sebi nacista.

Genijalnu bravuru izveo je Kolja sjedeći na svojoj radnoj školjci: optužio je jugoslavenske komuniste da su "propagiranjem i glorifikovanjem miješanih brakova, u nekoj vrsti jugo melting-pota, istope sve nacije i napravi jedna, jugoslavenska, ateistička", pa tako i doveli do rata kad je "taj naci-program, ta igra sa životima generacija, uvela porodice u međusobni rat". Optužio je, ukratko, komuniste za nacizam, za suštinski isti eugenički projekt kakvim su nacisti stvarali čistu, nemiješanu arijevsku rasu i naciju, pa napisao pamflet protiv mješovitih brakova, sve u slavu čistih, nemiješanih arijevskih rasa i nacija.

Skočio Kolja sebi u usta, pa pojeo govno.

Taj je fenomen posve nov u našim malim palanačkim i klajnburgerskim nacifašizmima: nacizam takozvanih dobrih ljudi. Nacizam dakle ljudi kojima je čisto društvo divna utopija što se sanja na zahodskoj školjci, i koji se iskreno čude kad shvate da ima tako osjetljivih ljudi koje njihova utopija može uvrijediti, povrijediti, udariti, ozlijediti, mučiti, protjerati, silovati, ubiti, zaklati i istrijebiti.

Nije Koljin rijetko imbecilni tekst zanimljiv samo zbog toga: on pamfletom protiv mješovitih brakova nenamjerno razotkriva temeljnu narav nacifašizma i srodnih totalitarnih ideologija, utopija o društvima strogih pravila u kojima su strogim "vjekovnim pravilima" podjednako uređene stvari oko "posla, pravljenja kuće, putovanja ili posuđivanja para" kao i one oko "ljubavi, udaje ili ženidbe". Toj utopiji suprotstavila se, eto, jugokomunistička podvala s mješovitim brakovima, sa "zadivljujućom lakoćom kojom su prevazilažene razlike, vjerske, kulturne i druge". "Žene i muškarci slobodne Jugoslavije ženili su se i udavali kao bezglave muve, ne mareći nizašta", lamentira Kolja na zahodskoj školjci, "i preko noći se odricali vjere, otadžbine, svega, zarad ljubavi."

Ne znam je li se nesretni Kolja onim ljudskim refleksom osvrnuo prije nego što je pustio vodu, ne znam je li pročitao svoj tekst prije nego što ga je objavio u Glasu Srpske: ako jest, mora vas fascinirati plitka tupost urbanog nacista iz moje generacije koji je 2012. godine iskreno gnjevan zbog "lakoće prevazilaženja razlika" i "odricanja od vjere i otadžbine zarad ljubavi".

"Ako si zaljubljen, nisi mentalno zaostao", citira Kolja "naše stare", precizno definirajući ljubav kao neprijatelja sretnog, čistog društva nerazličitih.

Ljubav je, naime, greška u sistemu: ljubav ne bira žrtvu, ljubav može, krv joj jebem, navesti krajiškog Srbina na podrinjsku Bošnjakinju, sarajevskog Bošnjaka na hercegovačku Hrvaticu, posavskog Hrvata na banjalučku Srpkinju, svakoga na svaku, svaku na svakoga, pa se više "ne zna ni ko je čovjek a ko žena, niti kome Bogu djeca treba da se mole", ne zna se ni slavi li se u kući Vaskrs, Uskrs ili Bajram, ni tko je za obiteljsku, a tko za masovnu grobnicu.

Divno je stoga - u pravu je Kožo - kad društvo koje se tako panično boji ljubavi, pa zaljubljene smatra mentalno zaostalima, oduševljeno slavi čovjek koji će nakon toga mirno sjesti u svoju radnu sobu, smjestiti se, udahnuti, zatvoriti oči, grčevito stisnuti šake i napeti svaki mišić u svom tijelu da napiše ljubavnu pjesmu.

"Ubićete mene lako, ne treba vam oštra kama" - pjeva tako u pjesmi "Nema meni moje žene" Nikola Pejaković Kolja, banjolučko-beogradski glumac, scenarist, kantautor i Srbin - "sakrijte mi ljubav moju, moja slika pašće sama".

Tako su valjda "lako", bez "oštre kame", prije dvadesetak godina umirali slabi i zaljubljeni. Nema Kolja drugo objašnjenje.

Jer ljubav je, shvatili ste, neprijateljsko oružje za dokidanje razlika. A razlike su dobre, da nema razlika, ne bi se znalo tko je konj, a tko krmak.

[-LIBERO-]

Međuetnički brak je budućnost ljudske civilizacije i nešto što za sto godina niko normalan neće smjeti dovesti u pitanje jer će ga u protivnom gledati kao danas rasiste.

Druga je stvar, tj. prva, sto pojedinci zazidani u svojim ljusturama etnicke samozaljubljenosti, ne primjecuju tendenciju u kojem ce se pravcu razvijati ova "tematika".

[mehoxy]

Sta ja mislim? Pa nije me briga,neka radi ko god sta hoce.Ali ja licno ne bih nikada imao nista sa osobom koja nije moje vjere

[hapsigovnaizsda]

Samo da sda ne bude, ludila medju ljudima,
velike nude zablude, plaše nas raznim čudima
i svakoj bajci naude - da sda ne bude!

Samo da sda ne bude, ludila medju ljudima,
velike nude zablude, plaše nas raznim čudima
i svakoj bajci naude - da sda ne bude!

TATA HAPSI OVA GOVNA TATA!!

[Akadi]

Ja ne bih imao problem da uđem u brak sa Srpkinjom ili Hrvaticom, ako bi prethodno prihvatila Islam i pristala na to da odgajimo djecu kao Bošnjake i muslimane... što da ne, pa 21. vijek je ljudi.

[Bodkin]

Međuetnički brak je budućnost ljudske civilizacije i nešto što za sto godina niko normalan neće smjeti dovesti u pitanje jer će ga u protivnom gledati kao danas rasiste.

zaostali balkan. nije problem mijesani brak sve dok ta druga osoba totalno prihvate obicaje, vjeru i kulturu druge...sto valjda znaci da prestaje biti mijesani

p.s. ti si napisao medjuetnicki. kod nas je musliman=bosnjak, pravoslavac=srbin bla bla. veca je prepreka religija nego etnicka propadnost nego je kod nas to isto

[ultima_palabra]

Nisam "miješano meso" ali se najebem ovom majmunu Nikoli retardirane matere. Imam osjećaj da sam gluplji 50% nakon što sam pročitao njegov glupavi pamfletić. Goli Otok je predobar za ovakve kao on.

[Banksy]

Ovo je već stara priča. Bijednik nije vrijedan teme.

http://www.e-novine.com/stav/74842-Odje ... -sobe.html

http://www.e-novine.com/stav/74822-Rasn ... aluci.html

http://www.e-novine.com/region/region-b ... perma.html

[daddy-kool]

Gluposti. Ključ opstanka Bosne je u pobjedi nad ovakvim nacizmom.

[julisiz es grant]

Samo da vas podsjetim da je ovaj Nikola glumio muslimana Halila u Lepa sela lepo gore.
Čisto da vam bude jasno da ove pisanije nisu ništa neobično za nekog takvog.

[Altsa]

Ja ne bih imao problem da uđem u brak sa Srpkinjom ili Hrvaticom, ako bi prethodno prihvatila Islam i pristala na to da odgajimo djecu kao Bošnjake i muslimane... što da ne, pa 21. vijek je ljudi.

mozes pod ruku sa ovim cetnikom iz banja luke

[insomnija]

Ja sam iz miješanog braka. Otac mi je muško, a mama žensko.

[Paranoid]

Ja sam iz miješanog braka. Otac mi je muško, a mama žensko.

...ma ti si totalno ok..mene zabrinjavaju one mješavine čiji je tata sa Ozrena, a mama sa Majevice...i sl.

[sumirprimus]

Da,nauka je dala svoj sud o ovom "problemu"...
Tako da...bespredmetno raspravljati...

[Dextrose]

Ispade da je najbolje djecu radjati sa pripadnicima iste vjere, nacije, iz istog sela, istog prezimena, ma ukratko, da se zenimo za rodjenu familiju. Samo tako cemo biti sigurni da smo 100% cisto, a ne "mjesano meso". Vjerovatno cemo onda biti uspjesni glumci, scenaristi i kolumnisti
Zgadi mi i "Vratice se rode" djubre jedno bolesno nacisticko - incestoidno!

[numizmatic]

http://www.glassrpske.com/komentar/kolu ... /1318.html

[Adriatic]

Propali glumac je konačno skrenuo pažnju na sebe.
A zna se i čime, ta neće valjda dobrom glumom.

[Dextrose]

http://www.glassrpske.com/komentar/kolu ... /1318.html

Izgleda da on uporno trazi "guzici cepa"!