#1 Srpski ili Bosanski?
Posted: 25/01/2005 20:44
Srpski ili bosanski
D-Man (Analyst) - 9. januar 2005. u 01.35 (registrovani član)
Пре него што је дато право муслиманима у Санџаку да се називају Бошњацима и да говоре босанским можда су српски политичари требали прочитати и разговор вођен на радију Мост пре пар година.
14. februar/veljača, 1999 13:02
BOSANSKI JEZIK - DRŽAVNI ILI NACIONALNI?
DŽEVAD JAHIĆ, vanredni profesor na odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik Filozofskog fakulteta u Sarajevu
i
MIRJANA VLAISAVLJEVIĆ, viši asistent na odsjeku za srpski jezik Filozofskog fakuleta u Banjaluci
Moderator: Omer KARABEG
Danas razgovaramo o tome, kakav je status bosanskog jezika u Bosni i Hercegovini
RFE:
U danasnjem Mostu razgovaracemo o tome kakav je status bosanskog jezika u Bosni i Hercegovini, da li je to državni ili nacionalni jezik, a nasi sagovornici su Mirjana Vlaisavljevic, visi asistent na odsjeku za srpski jezik Filozofskog fakuleta u Banjaluci i Dzevad Jahic, vanredni profesor na odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik Filozofskog fakuleta u Sarajevu.
Gospodine Jahicu, u Srbiji je zvanicni jezik srpski, u Hrvatskoj hrvatski. Koji je zvanicni jezik u Bosni i Hercegovini?
JAHIĆ:
Prije svih ovih zbivanja u Bosni i Hercegovini zvanicni jezik bio je srpsko-hrvatski odnosno hrvatsko-srpski, a danas prakticki u Bosni i Hercegovini imamo jednu lingvisticku, a drugu, da tako kažem, politicko-lingvisticku situaciju. Znaci, možemo govoriti o tome da je danas u Bosni i Hercegovini zvanicni jezik bosanski jezik. S tim sto moramo reći da u Bosni i Hercegovini nije samo bosanski jezik zvanicni, već je u Bosni i Hercegovini zvanicni i hrvatski i srpski jezik.
RFE:
Kakvo je vase mišljenje, gospodjo Vlaisavljevic?
VLAISAVLJEVIĆ:
Ja zaista mogu da se saglasim sa gospodinom Jahicem u onom smislu u kojem su dejtonski kartografi podijelili Bosnu i Hercegovinu napravivsi od nje dva ravnopravna entiteta. Ta cinjenica, produkovana htijenjima novog svjetskog poretka, rezultovala je time da je čak i Dejtonski dokument postivao svog naredbodavca, odnosno ekspozituru novog svjetskog poretka, u tom smislu da je Dejtonski sporazum ispisan na četiri jezika od kojih je jedna verzija bila na engleskom, druga ekavicom i cirilicom, pri cemu se podrazumijevalo da to predstavlja jezicku i ortografsku varijantu srpskog jezika, zatim imamo hrvatsku, latinicku verziju i nekakvu bosansku varijantu, a sve su to u osnovi varijante srpskog jezika. Time je, nacinjena velika lingvisticka i nacionalna pogreska.
JAHIĆ:
Ja bih bio za to da mi razgovaramo na naucnom nivou, da vidimo šta zaista lingvisticki postoji. Pravo je svakog naroda da ima svoj vlastiti jezik.
VLAISAVLJEVIĆ:
Ja bih htjela da razgranicimo šta bi to zapravo bio bosanski jezik, šta je Bosna i šta je Bosnjak. Ja bih rekla da su Bosnjaci u ovom posljednjem vremenu, u ovom vremenu raznoraznih politickih ujdurmi, postali oznacitelj za bosanskohercegovacke Muslimane. Međutim, ako se jednom od tri glavna vjerska cinioca u Bosni i Hercegovini prizna pravo na eskluzivno prisvajanje imena Bosna, onda iz toga proizilazi da ova druga dva cinioca, Srbi i Hrvati, nemaju pravo na to obiljezje. Ukoliko se bilo ko iz Bosne obiljezava kao Bosanac u onom, rekla bih, pokrajinskom smislu, on ima na to neosporno pravo. Pa, tako se Bosancima možemo zvati i mi Srbi, i Hrvati i Muslimani. A, ja bih rekla da su to ustvari etnicki Srbi tri vjerozakona, muslimanskog, katolickog i pravoslavnog. Nazivi Bosanac i Bosnjak su, po mom sudu, samo sinonimi jednog istog imena i oni ne mogu biti rezervisani samo za Muslimane Bosne i Hercegovine. Ustvari ni Muslimani iz Hrvatske ne mogu da se nazivaju Bosnjacima, kao što se ne mogu ni Muslimani iz Hercegovine nazivati Bosnjacima. Jer, kao sto je poznato, bar 90 procenata Muslimana u Bosni i Hercegovini, porijeklom su Srbi, a posto oni ne žele da se tako izjasnjavaju onda tu ne preostaje nijedno drugo ime za njih do njihovo vjersko obiljezje, a to je riječ Musliman. Ime Bosanac, pa time i pojam Bosnjaci pripada Srbima kada se oni izjasnjavaju po pokrajini iz koje poticu. Jer su, dodala bih, Srbi, kao sto je znano, zivjeli dugi niz vijekova u Bosni i Hercegovini, i prije nastanka i muslimana i katolika.
JAHIĆ:
Ja sam vas kolegijalno ipak duzan upozoriti, koleginice Vlaisavljevic, da razgovaramo o naučnim kriterijima. Ja se bojim da će vase izlaganje i vase teze vise liciti na politicke, a manje na naučne, ali se nadam da neće biti tako. Pazite, vi ste napravili nekoliko elementarnih naučnih gresaka u vasem pristupu, jer vas je prevarila apsolutno nenaucna teza o tome da 90 posto bosanskih Muslimana, Bosnjaka u Bosni i Hercegovini, vodi porijeklo od Srba.
VLAISAVLJEVIĆ:
To su etnicki Srbi, da.
JAHIĆ:
Nemojte tako da razgovaramo, jer ćemo zamoriti naše slusaoce. Pazite o cemu se radi. Radi se o tome da je Bosnjak nacionalni naziv, bosanski Muslimani imaju svoj historijski naziv Bosnjaci. I oni Bosnjaci koji žive u Hrvatskoj i oni u Sandzaku i oni u Turskoj koji sebe nikada nisu prestali sebe nazivati Bosnjacima. Ja bih da se vratimo lingvistici. Mi treba da podjemo od toga da nasi jezici kao lingvisticke cinjenice pripadaju sirem juznoslavenskom, odnosno srednjejuznoslavenskom dijasistemu, oni su lingvisticke cjeline sa izvjesnim razlikama u tradiciji. Nećemo valjda opet pricati da je sve to srpski jezik koji se naziva ovako ili onako. Ako tako krenemo, onda nećemo ni do čega doći. Ja nisam zainteresiran za takvu vrstu razgovora. Ja se bojim da ste vi, gospodjo Vlaisavljevic, krenuli od vrlo problematičnih teza koje su apsolutno naučno neprihvatljive, a, bogme, i politicki su neprihvatljive, vi znate iz kojih razloga.
VLAISAVLJEVIĆ:
Postujuci gospodina Jahica i njegovo nepristajanje na razgovor kada su u pitanju notorne cinjenice koje sam iznijela, ja želim da nastavim. Za mene su Srbi islamske vjersko-kulturne pripadnosti oni koji se služe ijekavskim pismenima i izgovornom varijantom srpskog knjizevnoh jezika. Drugim rijecima, oni koji svojataju taj bosanski jezik govore ustvari srpskim jezikom ijekavskog izgovora uz neznatan broj rijeci sa specificnim izgovorom koji se i vjestaci forsira, tu mislim na hipertrofiju upotrebe suglasnika "h" i na upotrebu nekih rijeci orijentalnog porijekla. Te rijeci orijentalnog porijekla me podsjecaju pomalo na ono sto je svojevremeno Vuk Karadzic govorio za pravopis babe Simane. Ovdje je sa hipertrofijom tog suglasnika "'h" taj govor dosao na to da pomalo lici na govor njihovih i naših nena i pranena. Time se zapravo želi naglasiti neka kulturna posebnost, međutim, ti ljudi svoju varijantu knjizevnog jezika netačno nazivaju bosanski jezik. Mada sebe nazivaju Bosnjacima od 1967. godine, zapravo otkad su i priznati kao Muslimani. Drugim rijecima, za mene je bosanski knjizevni jezik sarajevska varijanta srpskog knjizevnog jezika, kao sto je ni hrvatski jezik nije ništa drugo do samo zagrebacka varijanta srpskog knjizevnog jezika.
JAHIĆ:
Odlično. Gospodine Karabeg, meni je zao, ali ja sam u dogovorima za ovaj razgovor upozoravao da je potrebno da sagovornik vlada izvjesnim znanjima vezanim za porijeklo jezika, vezanim za ono sto predstavlja tradiciju uzih kulturnih sredina. Gospodja Vlaisavljevic, međutim tvrdi da bosanski jezik nije ništa drugo nego srpski jezik kojim govore Srbi islamske vjeroispovijesti. Moram da kažem da ja nisam dao pristanak na ucesce u politickoj emisiji, u politickom razgovoru. Ja to ponovo naglasavam. Ja hoću da razgovaram naučno. Ukoliko vi niste spremni naučno da razgovarate iz ne znam kojih razloga, možda za to niste ni osposobljeni, ja nisam kriv zbog toga. Vi ste napravili jednu stravicnu grešku kada ste rekli da je čak i hrvatski jezik samo zagrebacka varijanta srpskog jezika. Znaci, vi zastupate tezu koja je iznesena u Slovu o srpskom jeziku, koji je nedavno rasturan po Evropi, tezu koja je zapravo smijesna i koja je na neki način obnavljanje Vukove teze iz 19. vijeka. Međutim, ja vas moram upozoriti na to da je čak i Vuk bio daleko napredniji i moderniji u odnosu na ono sto je izneseno u Slovu o srpskom jeziku. Meni je zao sto ucestvujem u ovom razgovoru.
RFE:
Gospodjo Vlaisavljevic, da li to znači da vi ne priznajete bosanski jezik?
VLAISAVLJEVIĆ:
Bosanski jezik ne može da bude, niti će da bude. To je samo srpski jezik. Srpski jezik kao sarajevska varijanta srpskog jezika. Srbi islamske vjerske pripadnosti, rekla sam, služe se ijekavskom varijantom srpskog knjizevnog jezika uz neznatan broj tih svojih orijentalizama i to etnicki netačno nazivaju bosanskim knjizevnim jezikom.
RFE:
Gospodjo Vlaisavljevic, mozete li iznijeti lingvisticke argumente za to?
VLAISAVLJEVIĆ:
Naravno. Srpski jezik ima svoj vokalski sistem prepoznatljiv po fonemi "ije". To ima i taj takozvani bosanski jezik. Srpski jezik kao i taj takozvani bosanski jezik imaju konsonantski sistem prepoznatljiv po fonemema "c" i "dj". Srpski jezik ima izjednacavanje poluglasnika zadnjeg i prednjeg reda u jedan poluglasnik srednjeg reda. To takodjer ima i takozvani bosanski jezik. Kada je u pitanju akcenat, i bosanski i srpski jezik imaju novoakcenatsku, zapravo, cetveroakcenatsku prozodiju. Osim toga, srpski jezik cuva praslovenske strukture rijeci, ima osnovne vrste rijeci: imenice, pridjeve, zamjenice, glagole, ima participe, infinitive, glagolske priloge i tome slično. Ima takodjer imperativ i kondicional sto je zajednicko i za taj samozvani bosanski jezik, a to je srpski jezik od koga su se etnicki Muslimani odnarodili. Znaci, taj takozvani bosanski jezik ima i morfolosku i sintaksicku strukturu srpskog jezika. Mi smo, na zalost, imali nesrecu da se i u redovima srpskih lingvista pojave odnarođeni Srbi koji su u Odboru za standardizaciju nedavno priznali legitimnost takozvanog treceg jezika u Bosni i Hercegovini pod imenom bosanski jezik. Ovom prilikom bih mogla konstatovati i cinjenicu da je takozvani bosanski jezik do krajne mjere kroatizovan. Taj jezik ima sve nekakve formalne i gramaticke odrednice takozvanog hrvatskog jezika ostavivsi bosanskom jeziku samo te orijentalizme.
JAHIĆ:
Gospodjo Vlaisavljevic, nijedan od vasih takozvanih lingvistickih argumenata ne ide u prilog tezi o srpskom porijeklu bosanskog jezika, nego je to čisto jedna govorno-jezicka manipulacija, jedan igra rijecima za koju mi sada nemamo vremena da je rascesljavamo, ali ja sam duzan ovdje da vam kažem nekoliko elementarnih stvari. Svaka od tih stvari je čisto lingvisticka. Prvo, svaki narod zna dobro da ima svoj jezik i pravo na svoj vlastiti jezik i niko mu to ne može osporiti, a nauka se saglasava sa onim što postoji. Vi ste krenuli iz pogresnog ugla, jer ne priznajete ono sto postoji.
VLAISAVLJEVIĆ:
Postoji nekoliko godina. Ne mozete za nekoliko godina napraviti jezik.
JAHIĆ:
Vi govorite kao predstavnik neke politicke stranke i vi ocigleno niste spremni za razgovor na ovu temu. Ja se izvinjavam, ali vas molim da kazete da li ste clan neke politicke partije?
VLAISAVLJEVIĆ:
Ja sam potpisnik Slova o srpskom jeziku.
Следи наставак...
--------------------------------------------------------------------------------
D-Man (Analyst) - 9. januar 2005. u 01.36 (registrovani član)
JAHIĆ:
Da vam kažem neke stvari. Za vas bosanski jezik postoji od 1967. godine, to je tako povrsno kao da ste citali iz nekih novina. Vama je možda poznat datum 29. avgust 1189, kada je napisana Povelja Kulina bana. Možda vam je takođe poznato da Humacka ploca - prvi pisani spomenik na bosancici, odnosno bosanskoj cirilici.
VLAISAVLJEVIĆ:
Pa, kako sad bosanska cirilica? Nema bosanske cirilice. Postoji samo cirilica. To je srpski dokument. JAHIĆ:Da li vi znate za jezik natpisa na stečcima. Znate li?
VLAISAVLJEVIĆ:
To su sve srpski natpisi čirilicom.
JAHIĆ:
Srpski natpisi? Hvala vam sto sam to saznao. I to vam je lingvisticka argumentacija?
VLAISAVLJEVIĆ:
Apsolutno. Da li ja vas mogu da upozorim, gospodine Jahicu, da je bosanski kralj Tvrtko I Kotromanic krunisan na grobu Svetog Save1377. godine u manastiru Mileseva i proglasen Hrvatom katolikom, a kosti mu se cuvaju u manastiru Kresevo kao kosti hrvatskog kralja. Od te katolicke i vatikanske ujdurme do ove, koja se sada nudi, samo je jedan korak. Prema tome, to su samo najstariji srpski pisani dokumenti na podrucju Bosne.
JAHIĆ:
I to vam je lingvisticka argumentacija. Ja vas, gospodine Karabeg, moram upozoriti da ovdje jedan sagovornik razgovara na osnovu lingvisticke argumentacije, a drugi polazi od teze koja je iskljucivo politicka i to ekstremno politicka teza.
VLAISAVLJEVIĆ:
Ja ću da nastavim da se držim terminologije koju gospodin Jahic naziva lingvistickom, a zapravo je pseudolingvisticka. Ja želim samo da naglasim podmuklost projekta koji se zove takozvani bosanski jezik. Na djelu je prekoracenje dejtonskog dokumenta koji garantuje pravo entitetima da samostalno odlucuju o obrazovanju, kulturi i skolstvu. Pojam "bosnjacki" se najedanput proširuje na pojam "bosanski" i želi se zapravo uvesti bosanski jezik kao jezik na kome će se skolovati narastaji do kraja trajanja Dejtonskog dokumenta.
JAHIĆ:
Vi ste, koleginice Vlaisavljevic, rekli da je pojam ili termin, ja ne znam kako ste to kazali, "bosnjacki" odjednom nekako proširen kao "bosanski". Htio bih da vam kažem da naziv bosanski jezik postoji još u 15.vijeku. Naziv bosanski jezik nije nikakav naziv za maternji jezik Bosnjaka. Shvatate? To nije nikakva nova riječ. To nije nikakav terminoloski neologizam nastao 1967. ili sedamdsetih godina. To je naziv za jezik koji ima tako duboku tradiciju, tako jaku istorijsku tradiciju da je zapravo smijesno to što vi tvrdite. Kada biste rekli da je naziv bosnjacki jezik zamijenjen isforiranim nazivom bosanski jezik, vi biste pali na ispitu kod svakog profesora, ne samo u Bosni i Hercegovini. Naziv bosanski jezik ima daleko jacu tradiciju od naziva bosnjacki jezik. Treba lingvisticki razmišljati i lingvisticki razgovarati.
VLAISAVLJEVIĆ:
Kao što se Muslimani nisu zadovoljili time da preuzmu srpski jezik, već su tome jeziku dali bosansko ime, tako se ni Hrvati nisu zadovoljili time sto su preuzeli srpski knjizevni jezik, već su mu dali svoje hrvatsko ime. Tako da je od srpskog jezika u Hrvatskoj postao hrvatski ili srpski, a u Bosni od srpskohrvatskog - hrvatskosrpskog postao je bosanski jezik. To je ustvari samo produkt cinjenice da su Hrvati i Bosanci napravili neke svoje diferencijalne crte prema srpskom jeziku kako bi uz pomoć njih pokusali da dokazu kako ti njihovi takozvani jezici, ne samo da ne potpadaju pod srpski jezik, već da nikad nisu ni proistekli iz srpskog jezika.
RFE:
Izvinite gospodjo Vlaisavljevic, ako sam dobro razumio, vi tvrdite da su i hrvatski i bosanski izvedeni iz srpskog jezika?
VLAISAVLJEVIĆ:
Apsolutna stvar. To je sasvim logicno i sasvim jasno kao bijeli dan.
JAHIĆ:
Eto, vidite, kao sto smo krenuli iz pogresnog ugla tako smo zavrsili u corsokaku. Ovo sto kaže gospodja Vlaisavljevic ne samo da nije jasno kao bijeli dan, nego apsolutno ne može biti rijeci o tome da su hrvatski i bosanski jezik postali od srpskog jezika.
VLAISAVLJEVIĆ:
Ne. Oni su srpski jezik.
JAHIĆ:
Ja vam kažem to je teza koja nema nikakvu naučnu tezinu. A, to što su to veoma bliski jezici i sto im je zajednicka dijalekatska baza i sto oni pripadaju srednjejuznoslavenskom dijasistemu, i to što oni lice jedan na drugog kao blizanci, ne znači da narod nema svoj jezik i da ga je primio od nekoga. Bosnjaci nikada ni od koga nisu uzeli jezik, nego je to njihov jezik. Hrvati imaju svoj jezik. Srbi imaju svoj jezik. Čak i Crnogorci imaju svoj jezik. Ja ću vam reci samo jedan podatak poslije koga bismo mogli da zavrsimo ovaj razgovor. 1991. ili 1992. godine uoci samog rata na popisu stanovnistva u Bosni i Hercegovini 96 posto Bosnjaka, odnosno bosanskih Muslimana, je nedvosmisleno u rubrici maternji jezik napisalo da govori bosanskim jezikom. Šta možemo reci na tu cinjenicu?
VLAISAVLJEVIĆ:
Da je to jedna igra demonokratijom.
JAHIĆ:
Znaci, ti ljudi nisu svijesni sebe. Po vama, ne postoji ni individualna, ni kolektivna svijest. Svaki student bi pao na ispitu sa vasom tezom.
VLAISAVLJEVIĆ:
Ja vam moram reci, gospodine Jahicu, da teza o tome da narodi sticu identitet po vjeri, a ne po jeziku, sto je suprotno Vukovoj tezi, nije nigdje prihvacena u Evropi. Nigdje. U Evropi nema njemackog protestantskog niti njemackog katolickog jezika. Postoji samo njemacki jezik. Međutim, posto se ta teza nametala svim sredstvima države u onoj nikad sastavljenoj Titovoj Jugoslaviji, ona je urodila plodom. Rimokatolicki dio populacije koji govori stokavskim narijecjem, kroatizovan je i državnom idejom vezan za etnicke Hrvate. To jest za cakavce i za kajkavce, a muslimanski dio populacije proglasen je za poseban narod. Tako se desilo da se na vjerskoj osnovi populacija jednog jezika podijeli na tri naroda. To izdvajanje knjizevnog jezika po konfesionalnoj osnovi odrazilo se i u Dejtonskom dokumentu 1995. godine koji ima ona svoja četiri ravnopravna teksta sa takozvanim hrvatskim i takozvanim bosanskim jezikom. Tako se desilo da Srbi trebaju da se odreknu, recimo, franjevacke knjizevnosti koja je napisana na srpskom jeziku, da se odreknu alhamijado knjizevnosti koja je takodjer srpska knjizevnost, jer su to tekstovi Srba muslimanske vjeroispovijesti. Tako se desilo da je dubrovacka knjizevnost pripala Hrvatskoj, a notorna je cinjenica da je ustvari hrvatski jezik samo cakavski. Kajkavski jezik je slovenski, a srpski jezik je stokavski koji govore tri vjeroispovijesti jednog istog etnickog naroda koji se zove Srbi.
RFE:
Gospodine Jahicu, šta biste vi rekli na ovu tezu da su hrvatski i bosanski jezik nastali na konfesionalnoj osnovi?
JAHIĆ:
To je apsolutno pogresno. Vi, gospodjo Vlaisavljevic, ne vladate filoloskom metodologijom odnosa između dijahronije i sinhronije. Razumijete. Ja zaista moram priznati da me je razocarao nivo razgovora. Ja sam ocekivao da katedra za srpski jezik u Banjaluci ima ljude koji će raditi u istom pravcu u kojem i mi radimo na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
VLAISAVLJEVIĆ:
I da napravimo bosanski jezik.
JAHIĆ:
Pazite, neće nas politika zbliziti. Nauka će nas zbliziti i neminovan je susret među nama. Međutim, vjerovatno se radi o pogresnom izboru sagovornika. Ja vam, gospodjo Vlaisavljevic, iskreno mogu poželjeti sreću u politickom radu, u politickoj karijeri. Međutim, kada se radi o ovim stvarima, onda bih vam pozelio da se malo vratite naučnim izvorima, jer Slovo o srpskom jeziku, što se tiče lingvisticke argumentacije, zvuci prilično zalosno.
RFE:
Gospodjo Vlaisavljevic, da li se na odsjeku za srpski jezik u Banjaluci predaje da fakticki ne postoje bosanski i hrvatski jezik i da su oni izvedeni iz srpskog jezika?
VLAISAVLJEVIĆ:
Apsolutno.
RFE:
Koliko ja znam, mnogi ugledni srpski lingvisti ne podržavaju tu tezu. Oni priznaju ne samo hrvatski, nego i bosanski jezik. Mene interesuje koji to ugledni srpski lingvisti brane tu tezu koja se predaje kod vas na fakultetu?
VLAISAVLJEVIĆ:
Među prvima najveci srpski lingvista, clan Sveslavenske akademije nauka i umjetnosti i predavac na univerzitetu Lomonosov, profesor doktor Radmilo Marojevic, profesor doktor Milos Kovacevic, profesor doktor Milan Dragicevic i moja malenkost. To su najveca i najkompetentnija aktuelna lingvisticka imena.
JAHIĆ:
Gospodja Vlaisavljevic je rekla da su to aktuelna lingvisticka imena. To sto je upotrebila izraz aktuelna već samo dovoljno govori za sebe i ja mislim da to ne treba dalje objašnjavati. Pošto se primicemo kraju ovog razgovora, želio bih da kažem da mislim da je ovaj razgovor bio uzaludan. Zao mi je sto sam pristao na takav razgovor zato što nismo od samog početka mogli uspostaviti dijalog na osnovu argumenata, znaci, na osnovu argumentacije koja bi nas zblizila, a ne udaljila. Jer, nauka, ako se sluzi argumentacijom, može ljude samo zblizavati. Kada je riječ o gospodinu Marojevicu on je slavista, prije svega rusista, i do svog politickog angazmana vazio je za uglednog i sposobnog filologa
VLAISAVLJEVIĆ:
Kojeg politickog angazmana? Mislite da je politicki angazman biti dekan Filoloskog fakulteta u Beogradu?
RFE:
On je i clan Srpske radikalne stranke.
JAHIĆ:
On, znaci, svu svoju lingvisticku argumentaciju mora staviti u sluzbu svoje partijske pripadnosti i onoga cemu partija stremi i hoće da postigne.
RFE:
Ja bih vas molio da zavrsavamo ovu emisiju. Dijalog, na zalost, nije uspostavljen. No, opet, dijalog je na neki način vodjen. Ja bih vas molio, gospodjo Vlaisavljevic, da date svoj zakljucak.
VLAISAVLJEVIĆ:
Još jedanput ponavljam da je srpski jezik - sa svoja dva izgovora ekavskim i ijekavskim, sa svoja dva pisma cirilicom i latinicom - jezik etnickih Srba. Pod etnickim Srbima podrazumijevam sve tri vjeroispovijesti koje su prisutne na prostorima Bosne i Hercegovine. Znaci, taj srpski jezik i srpski narod ima svoja tri naroda: Srbe pravoslavce, Srbe muhamedance i Srbe katolike koji govore jedinstvenim srpskim jezikom.
RFE:
Vas zakljucak, gospodine Jahicu?
JAHIĆ:
Ja sam shvatio da je koleginica Vlaisavljevic ovdje zvanicno iznijela tezu koju zastupaju aktuelni lingvisti srpskog jezika da bosanski i hrvatski jezik ne postoje. Za razliku od tog lingvistickog kruga koji djeluje u Beogradu, Banjaluci i ne znam još gdje, nama ne pada na pamet, jer nam nauka to ne može dopustiti, da negiramo postojanje srpskog ili postojanje hrvatskog jezika. Kada kažem mi, mislim na sebe kao covjeka koji pokusava da razmišlja naučno. Ni na kraj pameti mi nije da kažem da ne postoji srpski ili da ne postoji hrvatski jezik. Meni čak nije blizu pameti da ne postoji crnogorska jezicka tradicija, crnogorski jezik. Ali, mi smo se nasli na sasvim suprotnim pozicijama. Mi smo toliko daleko da vi, na primjer, tvrdite da ne postoji nešto sto je predmet moje profesije. Tu se, na zalost, radi o nečemu sto je politika i sto ima malo veze sa interesom nauke i zblizavanja u nauci. No, mi ćemo se kad tad zbliziti. Ne moramo se politicki zbliziti. Ja ne govorim kao politicar. Nastojim da ne kažem ni jednu jedinu riječ kao politicar. Nas će nauka zbliziti. Vrijeme je da se fakulteti jedni prema drugima otvaraju i vrijeme je da zajednicki razgovaramo o necem sto postoji i sto je historija, koja je daleko pametnija od nas, davno prije nas stvorila.
RFE:
Hvala gospodjo Vlaisavljevic.
Hvala gospodine Jahicu.
Bio je to Most u kome su nasi sagovornici bili Mirjana Vlaisavljevic, visi asistent na odsjeku sa srpski jezik Filozofskog fakuleta u Banjaluci i Dzevad Jahic, vanredni profesor na odsjeku sa bosanski, hrvatski i srpski jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
Posrednik u razgovoru bio je Omer Karabeg.
/copy/
D-Man (Analyst) - 9. januar 2005. u 01.35 (registrovani član)
Пре него што је дато право муслиманима у Санџаку да се називају Бошњацима и да говоре босанским можда су српски политичари требали прочитати и разговор вођен на радију Мост пре пар година.
14. februar/veljača, 1999 13:02
BOSANSKI JEZIK - DRŽAVNI ILI NACIONALNI?
DŽEVAD JAHIĆ, vanredni profesor na odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik Filozofskog fakulteta u Sarajevu
i
MIRJANA VLAISAVLJEVIĆ, viši asistent na odsjeku za srpski jezik Filozofskog fakuleta u Banjaluci
Moderator: Omer KARABEG
Danas razgovaramo o tome, kakav je status bosanskog jezika u Bosni i Hercegovini
RFE:
U danasnjem Mostu razgovaracemo o tome kakav je status bosanskog jezika u Bosni i Hercegovini, da li je to državni ili nacionalni jezik, a nasi sagovornici su Mirjana Vlaisavljevic, visi asistent na odsjeku za srpski jezik Filozofskog fakuleta u Banjaluci i Dzevad Jahic, vanredni profesor na odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik Filozofskog fakuleta u Sarajevu.
Gospodine Jahicu, u Srbiji je zvanicni jezik srpski, u Hrvatskoj hrvatski. Koji je zvanicni jezik u Bosni i Hercegovini?
JAHIĆ:
Prije svih ovih zbivanja u Bosni i Hercegovini zvanicni jezik bio je srpsko-hrvatski odnosno hrvatsko-srpski, a danas prakticki u Bosni i Hercegovini imamo jednu lingvisticku, a drugu, da tako kažem, politicko-lingvisticku situaciju. Znaci, možemo govoriti o tome da je danas u Bosni i Hercegovini zvanicni jezik bosanski jezik. S tim sto moramo reći da u Bosni i Hercegovini nije samo bosanski jezik zvanicni, već je u Bosni i Hercegovini zvanicni i hrvatski i srpski jezik.
RFE:
Kakvo je vase mišljenje, gospodjo Vlaisavljevic?
VLAISAVLJEVIĆ:
Ja zaista mogu da se saglasim sa gospodinom Jahicem u onom smislu u kojem su dejtonski kartografi podijelili Bosnu i Hercegovinu napravivsi od nje dva ravnopravna entiteta. Ta cinjenica, produkovana htijenjima novog svjetskog poretka, rezultovala je time da je čak i Dejtonski dokument postivao svog naredbodavca, odnosno ekspozituru novog svjetskog poretka, u tom smislu da je Dejtonski sporazum ispisan na četiri jezika od kojih je jedna verzija bila na engleskom, druga ekavicom i cirilicom, pri cemu se podrazumijevalo da to predstavlja jezicku i ortografsku varijantu srpskog jezika, zatim imamo hrvatsku, latinicku verziju i nekakvu bosansku varijantu, a sve su to u osnovi varijante srpskog jezika. Time je, nacinjena velika lingvisticka i nacionalna pogreska.
JAHIĆ:
Ja bih bio za to da mi razgovaramo na naucnom nivou, da vidimo šta zaista lingvisticki postoji. Pravo je svakog naroda da ima svoj vlastiti jezik.
VLAISAVLJEVIĆ:
Ja bih htjela da razgranicimo šta bi to zapravo bio bosanski jezik, šta je Bosna i šta je Bosnjak. Ja bih rekla da su Bosnjaci u ovom posljednjem vremenu, u ovom vremenu raznoraznih politickih ujdurmi, postali oznacitelj za bosanskohercegovacke Muslimane. Međutim, ako se jednom od tri glavna vjerska cinioca u Bosni i Hercegovini prizna pravo na eskluzivno prisvajanje imena Bosna, onda iz toga proizilazi da ova druga dva cinioca, Srbi i Hrvati, nemaju pravo na to obiljezje. Ukoliko se bilo ko iz Bosne obiljezava kao Bosanac u onom, rekla bih, pokrajinskom smislu, on ima na to neosporno pravo. Pa, tako se Bosancima možemo zvati i mi Srbi, i Hrvati i Muslimani. A, ja bih rekla da su to ustvari etnicki Srbi tri vjerozakona, muslimanskog, katolickog i pravoslavnog. Nazivi Bosanac i Bosnjak su, po mom sudu, samo sinonimi jednog istog imena i oni ne mogu biti rezervisani samo za Muslimane Bosne i Hercegovine. Ustvari ni Muslimani iz Hrvatske ne mogu da se nazivaju Bosnjacima, kao što se ne mogu ni Muslimani iz Hercegovine nazivati Bosnjacima. Jer, kao sto je poznato, bar 90 procenata Muslimana u Bosni i Hercegovini, porijeklom su Srbi, a posto oni ne žele da se tako izjasnjavaju onda tu ne preostaje nijedno drugo ime za njih do njihovo vjersko obiljezje, a to je riječ Musliman. Ime Bosanac, pa time i pojam Bosnjaci pripada Srbima kada se oni izjasnjavaju po pokrajini iz koje poticu. Jer su, dodala bih, Srbi, kao sto je znano, zivjeli dugi niz vijekova u Bosni i Hercegovini, i prije nastanka i muslimana i katolika.
JAHIĆ:
Ja sam vas kolegijalno ipak duzan upozoriti, koleginice Vlaisavljevic, da razgovaramo o naučnim kriterijima. Ja se bojim da će vase izlaganje i vase teze vise liciti na politicke, a manje na naučne, ali se nadam da neće biti tako. Pazite, vi ste napravili nekoliko elementarnih naučnih gresaka u vasem pristupu, jer vas je prevarila apsolutno nenaucna teza o tome da 90 posto bosanskih Muslimana, Bosnjaka u Bosni i Hercegovini, vodi porijeklo od Srba.
VLAISAVLJEVIĆ:
To su etnicki Srbi, da.
JAHIĆ:
Nemojte tako da razgovaramo, jer ćemo zamoriti naše slusaoce. Pazite o cemu se radi. Radi se o tome da je Bosnjak nacionalni naziv, bosanski Muslimani imaju svoj historijski naziv Bosnjaci. I oni Bosnjaci koji žive u Hrvatskoj i oni u Sandzaku i oni u Turskoj koji sebe nikada nisu prestali sebe nazivati Bosnjacima. Ja bih da se vratimo lingvistici. Mi treba da podjemo od toga da nasi jezici kao lingvisticke cinjenice pripadaju sirem juznoslavenskom, odnosno srednjejuznoslavenskom dijasistemu, oni su lingvisticke cjeline sa izvjesnim razlikama u tradiciji. Nećemo valjda opet pricati da je sve to srpski jezik koji se naziva ovako ili onako. Ako tako krenemo, onda nećemo ni do čega doći. Ja nisam zainteresiran za takvu vrstu razgovora. Ja se bojim da ste vi, gospodjo Vlaisavljevic, krenuli od vrlo problematičnih teza koje su apsolutno naučno neprihvatljive, a, bogme, i politicki su neprihvatljive, vi znate iz kojih razloga.
VLAISAVLJEVIĆ:
Postujuci gospodina Jahica i njegovo nepristajanje na razgovor kada su u pitanju notorne cinjenice koje sam iznijela, ja želim da nastavim. Za mene su Srbi islamske vjersko-kulturne pripadnosti oni koji se služe ijekavskim pismenima i izgovornom varijantom srpskog knjizevnoh jezika. Drugim rijecima, oni koji svojataju taj bosanski jezik govore ustvari srpskim jezikom ijekavskog izgovora uz neznatan broj rijeci sa specificnim izgovorom koji se i vjestaci forsira, tu mislim na hipertrofiju upotrebe suglasnika "h" i na upotrebu nekih rijeci orijentalnog porijekla. Te rijeci orijentalnog porijekla me podsjecaju pomalo na ono sto je svojevremeno Vuk Karadzic govorio za pravopis babe Simane. Ovdje je sa hipertrofijom tog suglasnika "'h" taj govor dosao na to da pomalo lici na govor njihovih i naših nena i pranena. Time se zapravo želi naglasiti neka kulturna posebnost, međutim, ti ljudi svoju varijantu knjizevnog jezika netačno nazivaju bosanski jezik. Mada sebe nazivaju Bosnjacima od 1967. godine, zapravo otkad su i priznati kao Muslimani. Drugim rijecima, za mene je bosanski knjizevni jezik sarajevska varijanta srpskog knjizevnog jezika, kao sto je ni hrvatski jezik nije ništa drugo do samo zagrebacka varijanta srpskog knjizevnog jezika.
JAHIĆ:
Odlično. Gospodine Karabeg, meni je zao, ali ja sam u dogovorima za ovaj razgovor upozoravao da je potrebno da sagovornik vlada izvjesnim znanjima vezanim za porijeklo jezika, vezanim za ono sto predstavlja tradiciju uzih kulturnih sredina. Gospodja Vlaisavljevic, međutim tvrdi da bosanski jezik nije ništa drugo nego srpski jezik kojim govore Srbi islamske vjeroispovijesti. Moram da kažem da ja nisam dao pristanak na ucesce u politickoj emisiji, u politickom razgovoru. Ja to ponovo naglasavam. Ja hoću da razgovaram naučno. Ukoliko vi niste spremni naučno da razgovarate iz ne znam kojih razloga, možda za to niste ni osposobljeni, ja nisam kriv zbog toga. Vi ste napravili jednu stravicnu grešku kada ste rekli da je čak i hrvatski jezik samo zagrebacka varijanta srpskog jezika. Znaci, vi zastupate tezu koja je iznesena u Slovu o srpskom jeziku, koji je nedavno rasturan po Evropi, tezu koja je zapravo smijesna i koja je na neki način obnavljanje Vukove teze iz 19. vijeka. Međutim, ja vas moram upozoriti na to da je čak i Vuk bio daleko napredniji i moderniji u odnosu na ono sto je izneseno u Slovu o srpskom jeziku. Meni je zao sto ucestvujem u ovom razgovoru.
RFE:
Gospodjo Vlaisavljevic, da li to znači da vi ne priznajete bosanski jezik?
VLAISAVLJEVIĆ:
Bosanski jezik ne može da bude, niti će da bude. To je samo srpski jezik. Srpski jezik kao sarajevska varijanta srpskog jezika. Srbi islamske vjerske pripadnosti, rekla sam, služe se ijekavskom varijantom srpskog knjizevnog jezika uz neznatan broj tih svojih orijentalizama i to etnicki netačno nazivaju bosanskim knjizevnim jezikom.
RFE:
Gospodjo Vlaisavljevic, mozete li iznijeti lingvisticke argumente za to?
VLAISAVLJEVIĆ:
Naravno. Srpski jezik ima svoj vokalski sistem prepoznatljiv po fonemi "ije". To ima i taj takozvani bosanski jezik. Srpski jezik kao i taj takozvani bosanski jezik imaju konsonantski sistem prepoznatljiv po fonemema "c" i "dj". Srpski jezik ima izjednacavanje poluglasnika zadnjeg i prednjeg reda u jedan poluglasnik srednjeg reda. To takodjer ima i takozvani bosanski jezik. Kada je u pitanju akcenat, i bosanski i srpski jezik imaju novoakcenatsku, zapravo, cetveroakcenatsku prozodiju. Osim toga, srpski jezik cuva praslovenske strukture rijeci, ima osnovne vrste rijeci: imenice, pridjeve, zamjenice, glagole, ima participe, infinitive, glagolske priloge i tome slično. Ima takodjer imperativ i kondicional sto je zajednicko i za taj samozvani bosanski jezik, a to je srpski jezik od koga su se etnicki Muslimani odnarodili. Znaci, taj takozvani bosanski jezik ima i morfolosku i sintaksicku strukturu srpskog jezika. Mi smo, na zalost, imali nesrecu da se i u redovima srpskih lingvista pojave odnarođeni Srbi koji su u Odboru za standardizaciju nedavno priznali legitimnost takozvanog treceg jezika u Bosni i Hercegovini pod imenom bosanski jezik. Ovom prilikom bih mogla konstatovati i cinjenicu da je takozvani bosanski jezik do krajne mjere kroatizovan. Taj jezik ima sve nekakve formalne i gramaticke odrednice takozvanog hrvatskog jezika ostavivsi bosanskom jeziku samo te orijentalizme.
JAHIĆ:
Gospodjo Vlaisavljevic, nijedan od vasih takozvanih lingvistickih argumenata ne ide u prilog tezi o srpskom porijeklu bosanskog jezika, nego je to čisto jedna govorno-jezicka manipulacija, jedan igra rijecima za koju mi sada nemamo vremena da je rascesljavamo, ali ja sam duzan ovdje da vam kažem nekoliko elementarnih stvari. Svaka od tih stvari je čisto lingvisticka. Prvo, svaki narod zna dobro da ima svoj jezik i pravo na svoj vlastiti jezik i niko mu to ne može osporiti, a nauka se saglasava sa onim što postoji. Vi ste krenuli iz pogresnog ugla, jer ne priznajete ono sto postoji.
VLAISAVLJEVIĆ:
Postoji nekoliko godina. Ne mozete za nekoliko godina napraviti jezik.
JAHIĆ:
Vi govorite kao predstavnik neke politicke stranke i vi ocigleno niste spremni za razgovor na ovu temu. Ja se izvinjavam, ali vas molim da kazete da li ste clan neke politicke partije?
VLAISAVLJEVIĆ:
Ja sam potpisnik Slova o srpskom jeziku.
Следи наставак...
--------------------------------------------------------------------------------
D-Man (Analyst) - 9. januar 2005. u 01.36 (registrovani član)
JAHIĆ:
Da vam kažem neke stvari. Za vas bosanski jezik postoji od 1967. godine, to je tako povrsno kao da ste citali iz nekih novina. Vama je možda poznat datum 29. avgust 1189, kada je napisana Povelja Kulina bana. Možda vam je takođe poznato da Humacka ploca - prvi pisani spomenik na bosancici, odnosno bosanskoj cirilici.
VLAISAVLJEVIĆ:
Pa, kako sad bosanska cirilica? Nema bosanske cirilice. Postoji samo cirilica. To je srpski dokument. JAHIĆ:Da li vi znate za jezik natpisa na stečcima. Znate li?
VLAISAVLJEVIĆ:
To su sve srpski natpisi čirilicom.
JAHIĆ:
Srpski natpisi? Hvala vam sto sam to saznao. I to vam je lingvisticka argumentacija?
VLAISAVLJEVIĆ:
Apsolutno. Da li ja vas mogu da upozorim, gospodine Jahicu, da je bosanski kralj Tvrtko I Kotromanic krunisan na grobu Svetog Save1377. godine u manastiru Mileseva i proglasen Hrvatom katolikom, a kosti mu se cuvaju u manastiru Kresevo kao kosti hrvatskog kralja. Od te katolicke i vatikanske ujdurme do ove, koja se sada nudi, samo je jedan korak. Prema tome, to su samo najstariji srpski pisani dokumenti na podrucju Bosne.
JAHIĆ:
I to vam je lingvisticka argumentacija. Ja vas, gospodine Karabeg, moram upozoriti da ovdje jedan sagovornik razgovara na osnovu lingvisticke argumentacije, a drugi polazi od teze koja je iskljucivo politicka i to ekstremno politicka teza.
VLAISAVLJEVIĆ:
Ja ću da nastavim da se držim terminologije koju gospodin Jahic naziva lingvistickom, a zapravo je pseudolingvisticka. Ja želim samo da naglasim podmuklost projekta koji se zove takozvani bosanski jezik. Na djelu je prekoracenje dejtonskog dokumenta koji garantuje pravo entitetima da samostalno odlucuju o obrazovanju, kulturi i skolstvu. Pojam "bosnjacki" se najedanput proširuje na pojam "bosanski" i želi se zapravo uvesti bosanski jezik kao jezik na kome će se skolovati narastaji do kraja trajanja Dejtonskog dokumenta.
JAHIĆ:
Vi ste, koleginice Vlaisavljevic, rekli da je pojam ili termin, ja ne znam kako ste to kazali, "bosnjacki" odjednom nekako proširen kao "bosanski". Htio bih da vam kažem da naziv bosanski jezik postoji još u 15.vijeku. Naziv bosanski jezik nije nikakav naziv za maternji jezik Bosnjaka. Shvatate? To nije nikakva nova riječ. To nije nikakav terminoloski neologizam nastao 1967. ili sedamdsetih godina. To je naziv za jezik koji ima tako duboku tradiciju, tako jaku istorijsku tradiciju da je zapravo smijesno to što vi tvrdite. Kada biste rekli da je naziv bosnjacki jezik zamijenjen isforiranim nazivom bosanski jezik, vi biste pali na ispitu kod svakog profesora, ne samo u Bosni i Hercegovini. Naziv bosanski jezik ima daleko jacu tradiciju od naziva bosnjacki jezik. Treba lingvisticki razmišljati i lingvisticki razgovarati.
VLAISAVLJEVIĆ:
Kao što se Muslimani nisu zadovoljili time da preuzmu srpski jezik, već su tome jeziku dali bosansko ime, tako se ni Hrvati nisu zadovoljili time sto su preuzeli srpski knjizevni jezik, već su mu dali svoje hrvatsko ime. Tako da je od srpskog jezika u Hrvatskoj postao hrvatski ili srpski, a u Bosni od srpskohrvatskog - hrvatskosrpskog postao je bosanski jezik. To je ustvari samo produkt cinjenice da su Hrvati i Bosanci napravili neke svoje diferencijalne crte prema srpskom jeziku kako bi uz pomoć njih pokusali da dokazu kako ti njihovi takozvani jezici, ne samo da ne potpadaju pod srpski jezik, već da nikad nisu ni proistekli iz srpskog jezika.
RFE:
Izvinite gospodjo Vlaisavljevic, ako sam dobro razumio, vi tvrdite da su i hrvatski i bosanski izvedeni iz srpskog jezika?
VLAISAVLJEVIĆ:
Apsolutna stvar. To je sasvim logicno i sasvim jasno kao bijeli dan.
JAHIĆ:
Eto, vidite, kao sto smo krenuli iz pogresnog ugla tako smo zavrsili u corsokaku. Ovo sto kaže gospodja Vlaisavljevic ne samo da nije jasno kao bijeli dan, nego apsolutno ne može biti rijeci o tome da su hrvatski i bosanski jezik postali od srpskog jezika.
VLAISAVLJEVIĆ:
Ne. Oni su srpski jezik.
JAHIĆ:
Ja vam kažem to je teza koja nema nikakvu naučnu tezinu. A, to što su to veoma bliski jezici i sto im je zajednicka dijalekatska baza i sto oni pripadaju srednjejuznoslavenskom dijasistemu, i to što oni lice jedan na drugog kao blizanci, ne znači da narod nema svoj jezik i da ga je primio od nekoga. Bosnjaci nikada ni od koga nisu uzeli jezik, nego je to njihov jezik. Hrvati imaju svoj jezik. Srbi imaju svoj jezik. Čak i Crnogorci imaju svoj jezik. Ja ću vam reci samo jedan podatak poslije koga bismo mogli da zavrsimo ovaj razgovor. 1991. ili 1992. godine uoci samog rata na popisu stanovnistva u Bosni i Hercegovini 96 posto Bosnjaka, odnosno bosanskih Muslimana, je nedvosmisleno u rubrici maternji jezik napisalo da govori bosanskim jezikom. Šta možemo reci na tu cinjenicu?
VLAISAVLJEVIĆ:
Da je to jedna igra demonokratijom.
JAHIĆ:
Znaci, ti ljudi nisu svijesni sebe. Po vama, ne postoji ni individualna, ni kolektivna svijest. Svaki student bi pao na ispitu sa vasom tezom.
VLAISAVLJEVIĆ:
Ja vam moram reci, gospodine Jahicu, da teza o tome da narodi sticu identitet po vjeri, a ne po jeziku, sto je suprotno Vukovoj tezi, nije nigdje prihvacena u Evropi. Nigdje. U Evropi nema njemackog protestantskog niti njemackog katolickog jezika. Postoji samo njemacki jezik. Međutim, posto se ta teza nametala svim sredstvima države u onoj nikad sastavljenoj Titovoj Jugoslaviji, ona je urodila plodom. Rimokatolicki dio populacije koji govori stokavskim narijecjem, kroatizovan je i državnom idejom vezan za etnicke Hrvate. To jest za cakavce i za kajkavce, a muslimanski dio populacije proglasen je za poseban narod. Tako se desilo da se na vjerskoj osnovi populacija jednog jezika podijeli na tri naroda. To izdvajanje knjizevnog jezika po konfesionalnoj osnovi odrazilo se i u Dejtonskom dokumentu 1995. godine koji ima ona svoja četiri ravnopravna teksta sa takozvanim hrvatskim i takozvanim bosanskim jezikom. Tako se desilo da Srbi trebaju da se odreknu, recimo, franjevacke knjizevnosti koja je napisana na srpskom jeziku, da se odreknu alhamijado knjizevnosti koja je takodjer srpska knjizevnost, jer su to tekstovi Srba muslimanske vjeroispovijesti. Tako se desilo da je dubrovacka knjizevnost pripala Hrvatskoj, a notorna je cinjenica da je ustvari hrvatski jezik samo cakavski. Kajkavski jezik je slovenski, a srpski jezik je stokavski koji govore tri vjeroispovijesti jednog istog etnickog naroda koji se zove Srbi.
RFE:
Gospodine Jahicu, šta biste vi rekli na ovu tezu da su hrvatski i bosanski jezik nastali na konfesionalnoj osnovi?
JAHIĆ:
To je apsolutno pogresno. Vi, gospodjo Vlaisavljevic, ne vladate filoloskom metodologijom odnosa između dijahronije i sinhronije. Razumijete. Ja zaista moram priznati da me je razocarao nivo razgovora. Ja sam ocekivao da katedra za srpski jezik u Banjaluci ima ljude koji će raditi u istom pravcu u kojem i mi radimo na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
VLAISAVLJEVIĆ:
I da napravimo bosanski jezik.
JAHIĆ:
Pazite, neće nas politika zbliziti. Nauka će nas zbliziti i neminovan je susret među nama. Međutim, vjerovatno se radi o pogresnom izboru sagovornika. Ja vam, gospodjo Vlaisavljevic, iskreno mogu poželjeti sreću u politickom radu, u politickoj karijeri. Međutim, kada se radi o ovim stvarima, onda bih vam pozelio da se malo vratite naučnim izvorima, jer Slovo o srpskom jeziku, što se tiče lingvisticke argumentacije, zvuci prilično zalosno.
RFE:
Gospodjo Vlaisavljevic, da li se na odsjeku za srpski jezik u Banjaluci predaje da fakticki ne postoje bosanski i hrvatski jezik i da su oni izvedeni iz srpskog jezika?
VLAISAVLJEVIĆ:
Apsolutno.
RFE:
Koliko ja znam, mnogi ugledni srpski lingvisti ne podržavaju tu tezu. Oni priznaju ne samo hrvatski, nego i bosanski jezik. Mene interesuje koji to ugledni srpski lingvisti brane tu tezu koja se predaje kod vas na fakultetu?
VLAISAVLJEVIĆ:
Među prvima najveci srpski lingvista, clan Sveslavenske akademije nauka i umjetnosti i predavac na univerzitetu Lomonosov, profesor doktor Radmilo Marojevic, profesor doktor Milos Kovacevic, profesor doktor Milan Dragicevic i moja malenkost. To su najveca i najkompetentnija aktuelna lingvisticka imena.
JAHIĆ:
Gospodja Vlaisavljevic je rekla da su to aktuelna lingvisticka imena. To sto je upotrebila izraz aktuelna već samo dovoljno govori za sebe i ja mislim da to ne treba dalje objašnjavati. Pošto se primicemo kraju ovog razgovora, želio bih da kažem da mislim da je ovaj razgovor bio uzaludan. Zao mi je sto sam pristao na takav razgovor zato što nismo od samog početka mogli uspostaviti dijalog na osnovu argumenata, znaci, na osnovu argumentacije koja bi nas zblizila, a ne udaljila. Jer, nauka, ako se sluzi argumentacijom, može ljude samo zblizavati. Kada je riječ o gospodinu Marojevicu on je slavista, prije svega rusista, i do svog politickog angazmana vazio je za uglednog i sposobnog filologa
VLAISAVLJEVIĆ:
Kojeg politickog angazmana? Mislite da je politicki angazman biti dekan Filoloskog fakulteta u Beogradu?
RFE:
On je i clan Srpske radikalne stranke.
JAHIĆ:
On, znaci, svu svoju lingvisticku argumentaciju mora staviti u sluzbu svoje partijske pripadnosti i onoga cemu partija stremi i hoće da postigne.
RFE:
Ja bih vas molio da zavrsavamo ovu emisiju. Dijalog, na zalost, nije uspostavljen. No, opet, dijalog je na neki način vodjen. Ja bih vas molio, gospodjo Vlaisavljevic, da date svoj zakljucak.
VLAISAVLJEVIĆ:
Još jedanput ponavljam da je srpski jezik - sa svoja dva izgovora ekavskim i ijekavskim, sa svoja dva pisma cirilicom i latinicom - jezik etnickih Srba. Pod etnickim Srbima podrazumijevam sve tri vjeroispovijesti koje su prisutne na prostorima Bosne i Hercegovine. Znaci, taj srpski jezik i srpski narod ima svoja tri naroda: Srbe pravoslavce, Srbe muhamedance i Srbe katolike koji govore jedinstvenim srpskim jezikom.
RFE:
Vas zakljucak, gospodine Jahicu?
JAHIĆ:
Ja sam shvatio da je koleginica Vlaisavljevic ovdje zvanicno iznijela tezu koju zastupaju aktuelni lingvisti srpskog jezika da bosanski i hrvatski jezik ne postoje. Za razliku od tog lingvistickog kruga koji djeluje u Beogradu, Banjaluci i ne znam još gdje, nama ne pada na pamet, jer nam nauka to ne može dopustiti, da negiramo postojanje srpskog ili postojanje hrvatskog jezika. Kada kažem mi, mislim na sebe kao covjeka koji pokusava da razmišlja naučno. Ni na kraj pameti mi nije da kažem da ne postoji srpski ili da ne postoji hrvatski jezik. Meni čak nije blizu pameti da ne postoji crnogorska jezicka tradicija, crnogorski jezik. Ali, mi smo se nasli na sasvim suprotnim pozicijama. Mi smo toliko daleko da vi, na primjer, tvrdite da ne postoji nešto sto je predmet moje profesije. Tu se, na zalost, radi o nečemu sto je politika i sto ima malo veze sa interesom nauke i zblizavanja u nauci. No, mi ćemo se kad tad zbliziti. Ne moramo se politicki zbliziti. Ja ne govorim kao politicar. Nastojim da ne kažem ni jednu jedinu riječ kao politicar. Nas će nauka zbliziti. Vrijeme je da se fakulteti jedni prema drugima otvaraju i vrijeme je da zajednicki razgovaramo o necem sto postoji i sto je historija, koja je daleko pametnija od nas, davno prije nas stvorila.
RFE:
Hvala gospodjo Vlaisavljevic.
Hvala gospodine Jahicu.
Bio je to Most u kome su nasi sagovornici bili Mirjana Vlaisavljevic, visi asistent na odsjeku sa srpski jezik Filozofskog fakuleta u Banjaluci i Dzevad Jahic, vanredni profesor na odsjeku sa bosanski, hrvatski i srpski jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
Posrednik u razgovoru bio je Omer Karabeg.
/copy/
