Forum Klix.ba

Vjerujem da se dosta ljudi susreće sa ovim problemom. O čemu se radi. U porodičnoj kući živi porodica sa malom djecom (5 do 13 god), muž i supruga te majka od muža-nana. Ta nana ima 80tak godina i vrlo je, kako da kažem... - komplicirana. Nana je nekada bila draga i mila starica, ali to nekada je bilo toliko davno da se teško i sjetiti kada. U sadašnjosti je to jedna senilna, nestabilna, preosjetljiva, neuračunljiva... osoba koja uveliko otežava živote svih koji žive u toj porodici, a naručito te djece za koju se bojim da bi mogla imati i posljedice od svakodnevnog stresa...

Nana je pokretna, prilično vitalna i zdrava za svoje godine, i sa fizičke strane ne predstavlja preveliki teret i obavezu. Ali je preosjetljiva, zahtjeva ogromnu paznju, ljubomorna je, napadna prema djeci..., da ne pricam o detaljima ali zaista ima tako ruznih slika i dogadjaja vezanu za nju, da je to tesko povjerovati... Ja sam osoba koja to sve posmatra sa strane i koja se vrlo sazaljava na tu porodicu zbog cijele situacije.

Razmisljam sta savjetovati im da bi bilo dobro uraditi. Muz, otac i sin od te nane u porodici je tradicionalni muskarac koji bi tesko prihvatio da se nana smjestu u neku ustanovu i na taj način 'odvoji od svoje kuće' (staracki dom i sl), mada je mislim da bi to bilo dobro rjesenje, ali tesko mi je da mu to predlozim. Pokušali su joj, na savjet doktora, davati lijekove za smirenje i spavanje, međutim tada bi se javili još veci problemi...
Osim toga, da li neko ima iskustva sa ovakvim ljudima, pojavama..., šta bi bilo pametno uraditi - angazovati neku osobu, medicinskog radnika i sl, koji bi dolazio u posjetu tu 1-2-3.. puta sedmicno da se pokusa uraditi nesto..ili????

Hvala na savjetu svake vrste.

moja baka ima slične probleme sa mojom prabakom i da, prabaka joj doslovno zagorčava život.

nažalost, to nema lijeka niti neke velike pomoći.

ova tvoja ideja da se angažira netko oko nje bi mogla biti ili vrlo dobra ili užasno loša. ovisi kako bi baka prihvatila tu "stranu" osobu. mogla bi se postaviti agresivno prema njoj, mogla bi početi optuživati ukućane da se oni ne žele brinuti o njoj pa dovode strance, i tako dalje.. a opet, ako dobro prihvati pomoć, mogla bi si naći nekoga za popričati, novog (ajmo tako reći) prijatelja. sve ovisi kako bi ga ona prihvatila.

evo glupog primjera kako oni i u običnim situacijama mogu užasno reagirati.
moji baka i deda su imali psa starog 17 godina i nažalost, došlo je njegovo vrijeme (prestao je jesi, kretati se, lijeka mu nije bilo) i morali su ga uspavati da se ne muči. da bi prabaka tu digla frku kako bi i oni nju htjeli uspavati, kako je se žele riješiti, ovo ono ! otkud joj takva ideja, neznam. pa znamo svi komu i čemu dolazi veterinar - sigurno ne ljudima.

tako da se njihove ispade jednosatvno treba otrpiti i to je to. ali u ovu tvoju priču su umješana djeca i mogu samo zamisliti u kakvom užasu žive. meni je katastrofa biti sa mojom prabakom par sati, a kamoli da je samnom svaki dan.

dom bi bio najbolja opcija.

moj deda je na zalost sve blizi tom stanju, za sada baka uspjeva da se nosi sa svim tim ali je pitanje do kada

spremamo se da uzmemo neku ispomoc u vidu osobe koja bi pomagala... ne vidimo trenutno drugo rjesenje

Tako je i moja gospođa mama kada sam joj doveo jednu ženu da je ''pripazi'' dok sam ja bio odsutan na poslu tu ženu pokušala tepsijom u glavu strefiti. Brže-bolje sam isplatio tu sasvim ok ženu.
Gospođa mama je preselila na Ahiret 2010.g.

krompir i riza wrote:Nedavno naiđoh na ovaj tekst koji me duboko dirnuo i prodrmao i sad svaki put kad ispizdim zbog sitnica ili nekih većih stvari sjetim se ovoga i prešutim..toliko bar zaslužuju..

Dragi sine/ kćeri : Sada još nisam ostario, a kada me budeš vidio takvoga, budi strpljiv sa mnom i pokušaj me razumjeti. .. Ako se zaprljam u vrijeme ručka, i ako se ne mogu sam odjenuti, budi strpljiv. .. Sjeti se sati, koje sam potrošio, dok sam te tome naučio. ..
I ako u razgovoru ponavljam iste stvari uvijek ponovo, nemoj me prekidati, saslušaj me! .. Kada si bio malen, morao sam ti istu priču čitati uvijek ponovo, prije no što si utonuo u san. ..
Ako se ne budem želio kupati, ne ismijavaj me i ne vrijeđaj. Sjeti se kako sam te morao loviti i izmišljati tisuću razloga, da bi ti ušao u kadu. ..
Kada opaziš moje nepoznavanje nove tehnologije, daj mi vremena i nemoj me gledati s podsmijehom na licu. .. Ja sam tebe naučio mnoge stvari: pravilno jesti, pravilno se obući, suočiti se sa životom. .. Ako nekad u razgovoru zaboravim ili izgubim nit razgovora, daj mi malo vremena, da se prisjetim i ako mi to ne pođe za rukom, nemoj se uznemiravati. .. Nije mi najvažnija stvar na svijetu naš razgovor, već to, da sam s tobom i da me znaš slušati. ..

Ako ne budem želio jesti, nemoj me prisiljavati da jedem. Sam znam najbolje, kada mi je hrana potrebna, a kada ne. .. Kada mi umorne noge više neće dozvoljavati da hodam, pruži mi ruku jednako kao što sam je ja pružao tebi, kada si pravio prve korake. .. I ako ti jednom kažem, da više ne želim živjeti, da želim umrijeti, ne ljuti se na mene, jednoga dana ćeš me razumjeti. Jednom ćeš spoznati, da sam ti usprkos svim učinjenim greškama, želio samo najbolje i pokušao sam te pripremiti na putovanje života. .. Ne žalosti se, ne ljuti se i ne osjećaj se bespomoćan, kada me budeš gledao pored sebe takvog. Budi pored mene i pokušaj me razumjeti i pomoći mi tako kao što sam ja pomagao tebi, kada si počeo živjeti. ..
Budi mi oslonac, pomozi mi završiti putovanje s ljubavlju i strpljivošću. Vratit ću ti osmijehom i neizmjernom ljubavlju, koju sam oduvijek čuvao za tebe. Volim te sine/kćeri[/size]

Duško Radović: Čuvaj mamu da ti duže traje!

Ovaj tekst je tako dirljiv. Bas me rasplakao. Imam mamu od 83 god. Ponavlja price iz mladosti i to sto puta jedno te isto. Nasla sam se u tom tekstu i korigovat cu svoje ponasanje. Ovo cu isprintat i dati mojim sinovima da imaju /za svaki slucaj/.

@Adara da je to tvoja majka i da tvoj muz kaze da je smjestite u dom, kako bi se osjecala?
Moja nena bila je jako teska osoba, gluha, i zadnjih godina (polu)senilna, iako je ocu i tetku govorila sve i svasta, jako uvredljive rijeci, obojca su to izdrzali i nikad ama bas nikad niko nije pomislio da je smjesti u staracki dom.
Danas nam nedostaje, cesto je spomenemo kako je bila upravu

Bosanac sa dna kace wrote:@Adara da je to tvoja majka i da tvoj muz kaze da je smjestite u dom, kako bi se osjecala?
Moja nena bila je jako teska osoba, gluha, i zadnjih godina (polu)senilna, iako je ocu i tetku govorila sve i svasta, jako uvredljive rijeci, obojca su to izdrzali i nikad ama bas nikad niko nije pomislio da je smjesti u staracki dom.
Danas nam nedostaje, cesto je spomenemo kako je bila upravu

Otac i tetak isti su k'o ja.

Nema šanse da bi moja gospođa mama išla u starački dom, pa taman sve propalo. Ja sam joj čak i čepiće stavljao kada bi je spopala opstipacija. Koliko sam znao i umio,...dok nije svih 6 moždanih uradilo svoje 2010.g.

Adara87 wrote:Vjerujem da se dosta ljudi susreće sa ovim problemom. O čemu se radi. U porodičnoj kući živi porodica sa malom djecom (5 do 13 god), muž i supruga te majka od muža-nana. Ta nana ima 80tak godina i vrlo je, kako da kažem... - komplicirana. Nana je nekada bila draga i mila starica, ali to nekada je bilo toliko davno da se teško i sjetiti kada. U sadašnjosti je to jedna senilna, nestabilna, preosjetljiva, neuračunljiva... osoba koja uveliko otežava živote svih koji žive u toj porodici, a naručito te djece za koju se bojim da bi mogla imati i posljedice od svakodnevnog stresa...

Nana je pokretna, prilično vitalna i zdrava za svoje godine, i sa fizičke strane ne predstavlja preveliki teret i obavezu. Ali je preosjetljiva, zahtjeva ogromnu paznju, ljubomorna je, napadna prema djeci..., da ne pricam o detaljima ali zaista ima tako ruznih slika i dogadjaja vezanu za nju, da je to tesko povjerovati... Ja sam osoba koja to sve posmatra sa strane i koja se vrlo sazaljava na tu porodicu zbog cijele situacije.

Razmisljam sta savjetovati im da bi bilo dobro uraditi. Muz, otac i sin od te nane u porodici je tradicionalni muskarac koji bi tesko prihvatio da se nana smjestu u neku ustanovu i na taj način 'odvoji od svoje kuće' (staracki dom i sl), mada je mislim da bi to bilo dobro rjesenje, ali tesko mi je da mu to predlozim. Pokušali su joj, na savjet doktora, davati lijekove za smirenje i spavanje, međutim tada bi se javili još veci problemi...
Osim toga, da li neko ima iskustva sa ovakvim ljudima, pojavama..., šta bi bilo pametno uraditi - angazovati neku osobu, medicinskog radnika i sl, koji bi dolazio u posjetu tu 1-2-3.. puta sedmicno da se pokusa uraditi nesto..ili????

Hvala na savjetu svake vrste.

To sto je neko sa starenjem postaje sve tezi nije nuzno demencija.

Moguce je da ima OCD, moguce je da ima i kronicne bolove, i moguce je i da ima osjecaj da je zapostavljena.

Demencija je nesto sasvim drugo, i mogu se uraditi testovi da se vidi koji stepen dementnosti odredjena osoba ima.

Dementnost se ne moze ljeciti ali se moze usporiti. Nus pojave kao sun-downing i slicno su bitne. Kad bas postane teret, kao npr. kad u sred noci osoba bjezi iz kuce u snjeg, pa je moraju traziti i slicno, tad je vrijeme da se shvati da je najbitnije da se svako o sebi pobrine. Te osobe vise nema. Ostalo je tijelo. Ako je neko u snazi to je jako losa kombinacija, jos gora je kombinacija muskaraca koji su hiperseksualni.

Tako da ima uvijek gore od goreg.

Govoriti nekome da treba smjestiti svoj teret u staracki dom, ili ne nije u redu. Ali se slazem da se moraju tu ciniti napori, prvi, ljekovi ne mogu ciniti stvari gorim, osim ako nije tesko nekog natjerati da uzme pilulu pa oko toga nastaje rusvaj i natezanje. Svrha ljekova je da po noci nema agitacija i da se moze spavati. Vecina tih ljekova cine ljude pasivnijim i mirnijim, ali stare osobe mogu biti jako senzitivne i mala doza moze im biti velika zbog tog treba krenuti s malim dozama i traziti mjeru kad se moze fino zaspati, odmoriti, i slicno.

Starost je jako teska, i ima prelaz iz ljepe starosti kad se sve moze u ruznu u kojoj se gubi kontrola, motorika, lucidnost, mogucnost memorije, mogucnost izvrsavanja i najobicnijih radnji...

Obicno ovo pogadja one koji su najmanje skolovani i koji nisu nikad radili, zasto, zato sto se ne bave intelektualno ni sa cim, u starosti, ali i gentika ima velikog uticaja. Helem, ljekove piti, imati tacan raspored, osigurati kucu da se ne moze izaci, osigurati aparate da se ne moze lako povrijediti, ali - nemoguce je sve predvidjeti....

Kad dodje preko glave, najbolje je osobu poslati na 7-10 dana kod nekoga. Vani postoji respite care, za porodice koje zive s invalidom. Usugla se sastoji u tome sto ga odvedes negdje na 7-10 dana a ostatak familije ide na odmor. Normalno, to ne moze biti neki rodjak koji ni ne zna u sta se upusta, niti moze biti samo 1 osoba koja je duzna da 24 sata nekog osmatra. Nekad je tesko osobu izvesti iz okruzenja u kojem je naviknuta, i ako je to ogroman problem moze i familija da ode na odmor, a ona ostane s par drugih ljudi koji je paze. Bilo bi dobro da se poznaju odprije i da nije odjednom okruzena strancima.

Koji ljekovi pomazu? Anti-psihotici. Posebno atipicni tipa Seraquil, Zyprexa ali i Rispridon i Haldol. Ljekovi za spavanje, kao trazodon. Izbjegavati benzodiazepine. Demenciju je jako tesko usporiti ali Aricept ili Donepazil je najpoznatiji ljek, a kad oni prestanu funkcionirati Exelon patch navodno daje 6 mjeseci vise cognitivne funkcije do potpunog gubitka cognitivnih procesa i end stage dementia.

Zelio bih takodje reci da osobe s vrlo naprednom dementiom, o njima se ni ne moze skrbiti u kuci, ma koliko to neko voljeo, zeljeo, bio odan, imao motiv, pare, osjecao se zaduzenim. Takodje bih potrazio dobrog i razumnog gerijatra, ako ih ima, i potrazio njegov savjet i pomoc, nece se rijesiti sve u jednoj viziti, ali je jako bitno imati pomoc konsistentnu od jedne osobe s kojom mozete razviti i odnos.

Na kraju, visoka stopa dementnosti ce uzrokovati smrt. 2/3 osoba s naprednom demenciju umru za 18 mjeseci. Tako da ako je u pitanju dementnost, ovo su moji savjeti, nazalost, stare osobe su jako komplikovane i nista nije jednostavno, ono sto ja najcesce nailazim je mjesavina kronicnog bola, emotivne nestabilnosti i depresije, personalne poremecaje i demenciju, ovaj koktel je tezak za bilo koga, i mislim da je bitno ljude iz neposredno okruzenja mjenjati da oni mogu da se recharguju i odu vani na veceru, provedu se jednu noc u sedmici, a da nije problem sta za baku/deku, dida, majku staru. Takodje osobe s demencijom treba ukljucivati u ono sto god mogu da rade, i zele, npr. motanje vesa (poznati trik u starackim domovima - dadnu im da motaju gajbe i gajbe vesa, koji onda razmotaju u drugoj sobi i opet vrate), da pjevaju, koliko god mogu da jedu sami i slicno.

Mislim da najzalosniji odjel koji sam ikad vidjeo je onaj za end-stage demenciju koji je pod kljucem.

Ali, mora se zadrzati odredjeni nivo, i blagost kad se s takvim osoba ima posla, jer, to je period kao kad dijete ima 2 godine. I za godinu dvije ce biti i pametno i ljepo i sve, ali ima 2 godine, derle je, ide samo u probleme, sve moze uradit, ali mozga nema 1 miligram, moras ga cuvati, paziti, i ne mozes se ljutiti ni na sta naprave. Tako je i sa demencijom. Znam da ne prolazi i kraj se ne vidi, u tom danu i satu, ali, nije tako dovijeka...

PipiDugaDevetka wrote:

Bosanac sa dna kace wrote:@Adara da je to tvoja majka i da tvoj muz kaze da je smjestite u dom, kako bi se osjecala?
Moja nena bila je jako teska osoba, gluha, i zadnjih godina (polu)senilna, iako je ocu i tetku govorila sve i svasta, jako uvredljive rijeci, obojca su to izdrzali i nikad ama bas nikad niko nije pomislio da je smjesti u staracki dom.
Danas nam nedostaje, cesto je spomenemo kako je bila upravu

Otac i tetak isti su k'o ja.

Nema šanse da bi moja gospođa mama išla u starački dom, pa taman sve propalo. Ja sam joj čak i čepiće stavljao kada bi je spopala opstipacija. Koliko sam znao i umio,...dok nije svih 6 moždanih uradilo svoje 2010.g.

Svaka cast, respekt do neba, jarane moj. I moja je rahm.mama imala dva udara, iako nisam bio citavo vrijeme sa njom nasao sam zenu koja se brinula za nju.Kad god bi bila prica o starackom domu (neka njena jaranica otisla u dom)
moja stara me je gledala upitnim i zabrinutim pogledom.....moj odgovor je uvijek bio: Mama, dok ja disem, ti neces u dom.

Razumijem,donekle,ljude koji roditelje ''ostave'' u starackom domu..ne osudjujem nikog.

Berber wrote:

PipiDugaDevetka wrote:

Bosanac sa dna kace wrote:@Adara da je to tvoja majka i da tvoj muz kaze da je smjestite u dom, kako bi se osjecala?
Moja nena bila je jako teska osoba, gluha, i zadnjih godina (polu)senilna, iako je ocu i tetku govorila sve i svasta, jako uvredljive rijeci, obojca su to izdrzali i nikad ama bas nikad niko nije pomislio da je smjesti u staracki dom.
Danas nam nedostaje, cesto je spomenemo kako je bila upravu

Otac i tetak isti su k'o ja.

Nema šanse da bi moja gospođa mama išla u starački dom, pa taman sve propalo. Ja sam joj čak i čepiće stavljao kada bi je spopala opstipacija. Koliko sam znao i umio,...dok nije svih 6 moždanih uradilo svoje 2010.g.

Svaka cast, respekt do neba, jarane moj. I moja je rahm.mama imala dva udara, iako nisam bio citavo vrijeme sa njom nasao sam zenu koja se brinula za nju.Kad god bi bila prica o starackom domu (neka njena jaranica otisla u dom)
moja stara me je gledala upitnim i zabrinutim pogledom.....moj odgovor je uvijek bio: Mama, dok ja disem, ti neces u dom.

Razumijem,donekle,ljude koji roditelje ''ostave'' u starackom domu..ne osudjujem nikog.

Razumijem i ja vas koji ste unajmli zene da peru usrane guzice, a vi glumili odane sincice. To su oni koji nisu odrasli ni u odraslom zivotu, odraslim problemom se pozabavili, odrastanja od odraslosti svoje, tj. kako izigravati odanog sincica kad ti i mati ne zivite vise na istom kontinentu uopste... a, ja, vecina ovakvih je odrasla u maminom stanu iz kojeg se izaslo negdje izmedju prvog i drugog braka i treceg djeteta.

Ima Bosna i neku dijasporu u kojoj je 1 milion ljudi.

Aproprije tih istih red bi bilo da se ima fleksibilnosti a ne paradirati sa svojim mudima ovdje, sto se vas dvojice ne ponudite kao iskusni i prekaljeni dusebriznici, da ovu zenu pripazite jednu vece, a familija koja nema mira, ode u grad, pojesti po 10 cevapa.

Nemate vremena, neda se, jel.

Ali se da po forumu vikat, i tako ja 1943.

Jesi li pomislio uopste da BiH ima dijasporu od 1 milion ljudi koji su radno sposobni od kojih je velika vecina svoje roditelje u penziji ostavila u BiH, omogucila im finansijsku kakvu takvu podrsku. I sta ce ti danas, sutra? Vracati se da izigravaju dobre sincice, da bi ti mogao reci svaka cast?

Ne, ja sam sa 11 mjeseci bio nosen zeni na cuvanje, pa jaslice, pa vrtic, pa skola.

I svoju mater normalno da nikad iz kuce ne bih poslao ako bih mogao, ali, na drugu ruku, jedna osoba koja je o sebi pri sebi radi cijeli zivot tako da nije na teretu drugom na kraju. Amerikanci prodaju kucu, i idu zivjeti u apartmane, a sva se lova spicka po assisted living, nursing home, na kraju hospice. Sve, samo da ti tvoj ne brise guzicu onda kad je ti ne mozes obrisati. To se smatra porazom, jer, jedno je biti familija, a drugo imati svoju neovisnost, i ne biti nikome na teret. To npr ni tvoja a ni Pipijeva mati nije mogla. Stoga bi i ja vama dvojici da cestitam sto ste to izdrzali, neki superiorniji i moderniji roditelji, to svojoj djeci nece nikad priustiti, dok je u banci penija i centa, a u glavi dvije ciste.

Moram priznati da ne razumijem ovaj tvoj drugi post.
Prvi je jako koristan i poučan, vidi se da imaš iskustva sa temom, ali i ličnog iskustva.

Ja samo moram reći da je sve jako individualno. Različiti su roditelji, a i djeca.
I sama sam se brinula o bolesnoj majci, ali nije trajalo dugo i nije bilo drugog izbora. Da budem iskrena, da mi otac bude u toj situaciji, neznam da li bi mogla podnijeti toliku žrtvu. Znam da bi morala, a znam i da bi tražila pomoć, da sav teret ne padne na jednu osobo, bio to neko od familije ili osoba kojoj ću plaćati njegu.

S druge strane, moj deda je otišao u starački dom da živi nakon smrti nane. Imao je zdravstvenih problema i nije htio dočekati ovo o čemu pišemo sada. Čovjek je sebi obezbijedio mjesto u domu, sve sredio i onda rekao djeci. Oni su se bunili, pod izgovorom "šta će mahala reći", ali njega to nije interesovalo. Bio je jako razuman i realan čovjek i tako je bilo najbolje za sve.

Svima koji se nađu u ovoj situaciji želim puno sabura....

quarterback wrote:moj deda je na zalost sve blizi tom stanju, za sada baka uspjeva da se nosi sa svim tim ali je pitanje do kada

spremamo se da uzmemo neku ispomoc u vidu osobe koja bi pomagala... ne vidimo trenutno drugo rjesenje

Podijeliti poslove u vezi sa njegom starca/starice. Najzadovoljniji su kada primaju njegu od članova porodice.

Pelene i mijenanje istih je poraz za čovjeka i spoznaja da nije više u stanju sam da se brine o tim stvarima u nekoj svojoj intimi.

Ako davalac njege nema zamjenu (obično ženski član familije) postoji mogućnost da ista ''pukne'', razboli se, pa eto nove potrebe za još jednu primateljku njege, a prethodni primalac njege nema nikakvu korist od takve pomoći.

Davateljka njege mora izvjesno vrijeme posvetiti SAMO SEBI, RELAKSIRATI SE, e samo da ne bi ''pukla'' i ona.

Ako porodica stvarno nije u mogućnosti da dijeli poslove u vezi sa njegom, angažovati stručnu osobu da daje njegu.

Ako porodica nije finansijski sposobna da angažuje stručnu osobu, neka proba angažovati neku osobu koja će obavljati kućne poslove, a njegovanje ostaviti članovima porodice. Tako će ta žena koja njeguje korisnika biti rasterećena barem od redovnih kućnih poslova.

@Lacrosse i mene si zbunio - 2 posta kao da su pisale 2 osobe
Za postavljaca teme: nisam imala nista slicno u porodici pa nemam nikakvo iskustvo, ali onaj text koji je postavila @riza bi mogao biti odgovor. Mislim da moramo biti strpljivi i pomoci im koliko god da je tesko. Pomoc sa strane svakako treba prihvatiti (u vidu profesionalne osobe koja bi tu bila provremeno ili stalno, starackog doma ukoliko osoba to zeli), ali svakako najveci teret treba prihvatiti obitelj - u krajnjem slucaju: to su nasi roditelji, ili roditelji nasih roditelja koji su nas voljeli, mazili i pazili kad smo bili mali.
Najgora je opcija kad ode mozak, ali i to treba privatiti kao stanje (kako bismo se ponasali da stara osoba ima rak?). Puno, puno strpljenja i ljubavi moze pomoci. Razumijem da je tesko, ali mi smo ljudi (ili bi to trebali biti) pa se valjda podrazumijeva da se brinemo kako za svoje mlade tako i za svoje stare. Nemojte da vam jednoga dana bude zao za ucinjeno ili neucinjeno.
Ja sam prema mojoj pok. baki (koja me je obozavala ) 2 puta bila nepravedna i danas - 20 godina nakon njezine smrti me zaboli kada se toga sjetim...

Još nešto praktično što sam spoznao tokom njegovanja rahmetli gospođe mame.

Ukoliko primalac njege čini pokrete ustima kao da žvače, to je do lijekova.
Ja pojačah ''kalijum-hlorid'' i žvakanje prestade. Neki lijekovi oduzimaju kalijum iz organizma, pa je reakcija staraca da čine pokrete ustima kao da žvaču.

Pasiflora wrote:@Lacrosse i mene si zbunio - 2 posta kao da su pisale 2 osobe
Za postavljaca teme: nisam imala nista slicno u porodici pa nemam nikakvo iskustvo, ali onaj text koji je postavila @riza bi mogao biti odgovor. Mislim da moramo biti strpljivi i pomoci im koliko god da je tesko. Pomoc sa strane svakako treba prihvatiti (u vidu profesionalne osobe koja bi tu bila provremeno ili stalno, starackog doma ukoliko osoba to zeli), ali svakako najveci teret treba prihvatiti obitelj - u krajnjem slucaju: to su nasi roditelji, ili roditelji nasih roditelja koji su nas voljeli, mazili i pazili kad smo bili mali.
Najgora je opcija kad ode mozak, ali i to treba privatiti kao stanje (kako bismo se ponasali da stara osoba ima rak?). Puno, puno strpljenja i ljubavi moze pomoci. Razumijem da je tesko, ali mi smo ljudi (ili bi to trebali biti) pa se valjda podrazumijeva da se brinemo kako za svoje mlade tako i za svoje stare. Nemojte da vam jednoga dana bude zao za ucinjeno ili neucinjeno.
Ja sam prema mojoj pok. baki (koja me je obozavala ) 2 puta bila nepravedna i danas - 20 godina nakon njezine smrti me zaboli kada se toga sjetim...

Cuvajte svoje roditelje,pogotovo majku. Ostala sam je zeljna

U pricu o senilnoj osobi upustila su se dva lika koja su imali majke s mozdanim udarima.

To jedno s drugim veze nikakve nema.

Jer jedno je biti lud, a drugo invalid.

Briga o invalidu je mnogo emotivno laksa. Invalid zna se i zahvaliti. Zna ti i pomoci. Zna te i razumijeti. Zna te i podrzati. Dopusta ti i da imas svoje slobodno vrijeme i da te neko zamjeni i sve rugo. Moze se i zabaviti sam sa sobom. Moze i imati neko drustvo, i nekog ko ce ga posjetiti, i neko ko ce tebe da posjeti.

A senilna osoba, dakle neko ko nema dvije ciste, nece nikad reci hvala, nece nikad podjeliti toplinu, emotivno je odsutna, nema osjecaja za druge, vjecno te je strah hoce li se nagraditi, skociti sa kuce, pobjeci, izaci gola, osramotit te kad neko dodje, zapaliti pola kuce, nauditi djetetu nehatom ili gluposcu nekom...

Pored svega toga, ponositi se kao, evo ja sam mater svojom rukom u grob ispratio. Ima nas koji voli roditelje i koji smo na drugim kontinentima, ali sutra da imaju i mozdane udare ili posenile, nebi bili u prilici doci i godinama disati im na uzglavlju.

Lacrosse wrote:U pricu o senilnoj osobi upustila su se dva lika koja su imali majke s mozdanim udarima.

To jedno s drugim veze nikakve nema.

Jer jedno je biti lud, a drugo invalid.

Briga o invalidu je mnogo emotivno laksa. Invalid zna se i zahvaliti. Zna ti i pomoci. Zna te i razumijeti. Zna te i podrzati. Dopusta ti i da imas svoje slobodno vrijeme i da te neko zamjeni i sve rugo. Moze se i zabaviti sam sa sobom. Moze i imati neko drustvo, i nekog ko ce ga posjetiti, i neko ko ce tebe da posjeti.

A senilna osoba, dakle neko ko nema dvije ciste, nece nikad reci hvala, nece nikad podjeliti toplinu, emotivno je odsutna, nema osjecaja za druge, vjecno te je strah hoce li se nagraditi, skociti sa kuce, pobjeci, izaci gola, osramotit te kad neko dodje, zapaliti pola kuce, nauditi djetetu nehatom ili gluposcu nekom...

Pored svega toga, ponositi se kao, evo ja sam mater svojom rukom u grob ispratio. Ima nas koji voli roditelje i koji smo na drugim kontinentima, ali sutra da imaju i mozdane udare ili posenile, nebi bili u prilici doci i godinama disati im na uzglavlju.

Mene interesuje da li ove postove pises na osnovu nekog licnog iskustva, ili?
Predstavio si stvari bas crno-bijelim, pa me iz tog razloga interesuje.

Moju gospodju mamu nije bilo stid što sam je ja prao nakon što bi se uneredila, mijenjao joj pelene,...etc.

Pitala me je je li mi teško i nezgodno što je moram prati i pelene mijenjati. Odgovor moj je bio: A, ko je meni zicuGu prao u djetinjstvu dok je kuhao, pa morao prekidati posao na moje ''zapomaganje'' iz wc-a?

Time sam joj ''začepio'' usta da me više nikada nije pitala za takvu ''nezgodaciju'' kada bi se uneredila i tako 13 godina.

Starcima je najdraže kada im njegu pružaju njihovi najdraži. Izbjegava se stid zbog nemogućnosti da se iskontrolišu u tako intimnim stvarima koje bi kod zdravih ljudi bila najveća intima sklonjena i od svih ostalih ukućana.