Forum Klix.ba

Pozdrav svima,

Amidza mi ima sizofreniju zadnjih 30 godina, kakva su vasa iskustva? Kako se nosite s tim porodicno?

drag_gost wrote:Pozdrav svima,

Amidza mi ima sizofreniju zadnjih 30 godina, kakva su vasa iskustva? Kako se nosite s tim porodicno?

Joj imas ih ovdje koliko hoces, paranoidna shizofrenija ti je in sada.

Salu na stranu, to je bolest s kojom se ipak moze zivjeti sasvim normalno samo treba privikavanja, opet zavisi od vrste i stepena bolesti.
Imam prijatelja kojem je dijagnosticirana, nekad je totalno odsutan, uglavnom je "cudan" totalno ali ako znas to i ako postupas bez straha i predrasuda onda je ok.
Ne treba zaboraviti da su to i dalje ljudi.

Ma mi smo ti svi sizofrenicari, od Deytona jos nismo skontali ko nas je najvise zajebo.

Pa valjda su ti tvoji rođaci naučili sve o šizofreniji za tih 30 godina,pitaj ih.
Znam da je to jedno dosta ozbiljno oboljenje i da ljudi oboljeli od te bolesti mogu biti i opasni po okolinu

To je zaista cesta dusevna bolest, pogotovo u ovom poslijeratnom periodu. Stres je obicno najveci katalizator, a stresor je nezaposlenost, problemi u porodici, i slicno. Takodjer genetski faktor za pojavu sizofrenije je zaista velik. Lijeka nema, barem koliko je meni receno, ali se moze drzati pod kontrolom. Obicno eskalira poslije 40te ili 50te godine. Stres je najgori...

drag_gost wrote:To je zaista cesta dusevna bolest, pogotovo u ovom poslijeratnom periodu. Stres je obicno najveci katalizator, a stresor je nezaposlenost, problemi u porodici, i slicno. Takodjer genetski faktor za pojavu sizofrenije je zaista velik. Lijeka nema, barem koliko je meni receno, ali se moze drzati pod kontrolom. Obicno eskalira poslije 40te ili 50te godine. Stres je najgori...

Izvini al prvi put cujem da su stres ili nezaposlenost katalizatori bolesti. I ovo da obicno eskalira poslije 40 ili 50 takodjer prvi put cujem, bas se razvija za vrijeme adolescentnog doba, stvarno ne znam ko ti daje te informacije ali su totalno pogresne.


http://www.stetoskop.info/Sizofrenija-h ... ontent.htm

.

Sizofrenija je katastrofa, no na svu srecu sada postoje jako dobri lijekovi (tipa: Risset) koji je potpuno obuzdavaju i normalno se moze zivjeti sa njom (u slucaju naravno da korise terapiju bez prekida iti jedne tablete).

No ima 10 vrsta oblika... i svaka je na "svoju ruku"'

Jed1217 wrote:Nažalost imam svašta napisati na ovu temu. Moja mama je oboljela od shizofrenije. Tri puta je bila hospitalizirana. Zadnji put prije 6-7 godina. Sada troši terapiju (Leponex) i vodi prilično normalan život. Samo ja nikada neću biti potpuno opuštena u vezi svega toga i svaka njena zabrinuta faca je meni i dan danas zabrinjavajuća. Za jednu porodicu je strašno da sve to preživi, ne zovu je džaba rak duše. Ako neko ima neka konkretnija pitanja, slobodno.

Pozdrav i zao mi je... Zanima me kako je hospitalizirana? Na silu ili svojevoljno? Da li drzava moze ista da ucini po tom pitanju, socijalni radnik, uz podrsku porodice?

.
.

Je li se to radi u dogovoru sa socijalnim radnikom, uz podrsku porodice, ako recimo postoji opravdana zabrinutost na sigurnost cijele porodice? Ili nesto slicno? Hvala i izvini, znam da su bolna sjecanja.

Teska bolest i individualna.
Kod nas u narodu ima jako puno pogresnih informacija posto je narod ne nacitan i neuk.

Ima razlictih oblika.
Nekad su simptomi jako blago ali idu i do mjere da osoba ne funkcionise i kao biljka je.
Jako mali broj ih je agresivno.

Uzroka ima veliki broj i sve zavisi od osobe do osobe,generalno danas u nauci se kaze da ima uzrok i okidac.Nekome se pojavi nekome ne.

Srecom terapije su sve bolje tako da se da zivjeti i sa tim.

Na zapadu se vec radi sa terapijama na vise nacina,promjena zivota,ljekovi,psihoterapija ne ide se vise samo jednim putem jer je bolest tako individualna.

Imas tonu clanaka i knjiga cak na nasem jeziku sjedi brate citaj

RIjetko nastupa u ranoj dobi i zreloj dobi obicno se pojavljuje od 20-30 god

.

staradis wrote:Teska bolest i individualna.
Kod nas u narodu ima jako puno pogresnih informacija posto je narod ne nacitan i neuk.

Ima razlictih oblika.
Nekad su simptomi jako blago ali idu i do mjere da osoba ne funkcionise i kao biljka je.
Jako mali broj ih je agresivno.

Uzroka ima veliki broj i sve zavisi od osobe do osobe,generalno danas u nauci se kaze da ima uzrok i okidac.Nekome se pojavi nekome ne.

Srecom terapije su sve bolje tako da se da zivjeti i sa tim.

Na zapadu se vec radi sa terapijama na vise nacina,promjena zivota,ljekovi,psihoterapija ne ide se vise samo jednim putem jer je bolest tako individualna.

Imas tonu clanaka i knjiga cak na nasem jeziku sjedi brate citaj

RIjetko nastupa u ranoj dobi i zreloj dobi obicno se pojavljuje od 20-30 god

Nije problem citati, procitao sam dosta o tome. Zanimaju me iskustva u BiH, sa socijalnim radnicima u ovom slucaju.

drag_gost wrote:Je li se to radi u dogovoru sa socijalnim radnikom, uz podrsku porodice, ako recimo postoji opravdana zabrinutost na sigurnost cijele porodice? Ili nesto slicno? Hvala i izvini, znam da su bolna sjecanja.

smjestanje u psihijatrijsku bolnicu moze biti dobrovoljno i prisilno. kako se prisilna hospitalizacija izjednacava sa lisavanjem slobode, ona je moguca samo za vrijeme sudskog roka i ona se moze izvrsiti samo pod posebnim uslovima a to je obicno kada je pacijent opasan za okolinu ili samoga sebe. prisilni smjestaj obicno traje 60 dana a moze se produziti najduze do 6 mjeseci, naravno uz odobrenje suda. bez sudskog odobrenja ljekar moze zadrzati pacijenta najduze 72 sata ali nakon toga mora obavijestiti sud.

kada se radi o izvan sudskom roku, pacijent moze biti doveden odnosno smjesten u bolnicu samo uz njegov dobrovoljni (potpisani) pristanak. to moze biti na incijativu porodice, ali isto tako i na incijativu samoga soc. radnika ukoliko je sam soc. radnik upoznat sa slucajem i ukoliko on smatra da je bolnicko lijecenje potreba samoga pacijenta ali bez obzira opet je potreban dobrovoljni pristanak samoga pacijenta. pacijenti obicno dolaze u pratnji porodice, soc. radnika ( koji je zaposlen u nekoj od izvanbolnickih sluzbi za zastitu mentalnog zdravlja i koji bi predpostavljam trebao biti upoznat sa bolescu i stanjem pacijenta) a nerijetko i sami pacijenti se znaju obratiti za pomoc. cini mi se da u svakoj opstini, bar kada je u pitanju grad sarajevo postoji ova sluzba za mentalno zdravlje.

pacijent se moze smjestiti u bolnicu i bez dobrovoljnog pristanka ukoliko mu je oduzeta poslovna sposobnost. a zahtjev za pokretanje postupka oduzimanja poslovne moze biti pokrenut od nadlezne ustanove u kojoj je pacijent smjesten, od strane organa stareteljstva, centra za soc. rad i blizih srodnika.

p.s. nadam se da je u pitanju zaista potreba za smjestajem u neku od ustanova a ne nacin na koji se zelis rijesiti clana porodice, sto je najcesce slucaj...

Nisam paranoičan ali sam primjetio da me u zadnjih nekoliko mjeseci prate neke osobe u tamnim naočarama. Ponašaju se krajnje čudno, rekao bih i neljudski pa stoga zaključujem da je možda riječ o izvanzemaljcima. Dva puta sam se obraćao policiji, prijavljivao ih, međutim sve je bilo uzalud. I dok ovo pišem osjećam da me oni nadziru, ako ne izravno onda pomoću nekih uređaja, možda nekih čipova koje su mi ugradili pod kožu dok sam spavao.
Ako tko od vas ima slična iskustva želio bih da ih podjelimo, može i na pp, jer najbolji način je da im se suprostavimo organizirano.

Trebao si ih prijaviti psihijatru, a ne policiji.

mrtva kokoš wrote:

drag_gost wrote:Je li se to radi u dogovoru sa socijalnim radnikom, uz podrsku porodice, ako recimo postoji opravdana zabrinutost na sigurnost cijele porodice? Ili nesto slicno? Hvala i izvini, znam da su bolna sjecanja.

smjestanje u psihijatrijsku bolnicu moze biti dobrovoljno i prisilno. kako se prisilna hospitalizacija izjednacava sa lisavanjem slobode, ona je moguca samo za vrijeme sudskog roka i ona se moze izvrsiti samo pod posebnim uslovima a to je obicno kada je pacijent opasan za okolinu ili samoga sebe. prisilni smjestaj obicno traje 60 dana a moze se produziti najduze do 6 mjeseci, naravno uz odobrenje suda. bez sudskog odobrenja ljekar moze zadrzati pacijenta najduze 72 sata ali nakon toga mora obavijestiti sud.

kada se radi o izvan sudskom roku, pacijent moze biti doveden odnosno smjesten u bolnicu samo uz njegov dobrovoljni (potpisani) pristanak. to moze biti na incijativu porodice, ali isto tako i na incijativu samoga soc. radnika ukoliko je sam soc. radnik upoznat sa slucajem i ukoliko on smatra da je bolnicko lijecenje potreba samoga pacijenta ali bez obzira opet je potreban dobrovoljni pristanak samoga pacijenta. pacijenti obicno dolaze u pratnji porodice, soc. radnika ( koji je zaposlen u nekoj od izvanbolnickih sluzbi za zastitu mentalnog zdravlja i koji bi predpostavljam trebao biti upoznat sa bolescu i stanjem pacijenta) a nerijetko i sami pacijenti se znaju obratiti za pomoc. cini mi se da u svakoj opstini, bar kada je u pitanju grad sarajevo postoji ova sluzba za mentalno zdravlje.

pacijent se moze smjestiti u bolnicu i bez dobrovoljnog pristanka ukoliko mu je oduzeta poslovna sposobnost. a zahtjev za pokretanje postupka oduzimanja poslovne moze biti pokrenut od nadlezne ustanove u kojoj je pacijent smjesten, od strane organa stareteljstva, centra za soc. rad i blizih srodnika.

p.s. nadam se da je u pitanju zaista potreba za smjestajem u neku od ustanova a ne nacin na koji se zelis rijesiti clana porodice, sto je najcesce slucaj...

Hvala ti na zaista iscrpnom odgovoru, pojednostavnio/la si mi dosta stvari. Dijagonza je ipak "paranoicna (ili paranoidna - nisam siguran) psihoza", koja za razliku od sizofrenije sacuva licnost i inteligenciju. Citao sam o tome, i negdje sredinom proslog stoljeca jedan doktor je uspio da tu bolest uspjesno "odvoji" od sizofrenije. Glavna je razlika da ta vrsta dusevne bolesti sacuva inteligenciju i licnost, dok sizofrenija je obicno razgradi, kao i to da se eksponencijalno pogorsava nakon 40te decenije zivota, dok se sizofrenija cesto javlja u mladosti.

Moderatori, mozete li da pobrisete ove gluposti, pa da nastavimo? Hvala.

Tesko je zapoceti tu pricu... iznova i iznova... ali evo - pokusat cu da se saberem i napisem svoje licno iskustvo.
Naime, meni niko nije obolio od sizofrenije, nego sam ja ta koja ima tu dijagnozu, subtip paranoidni, dakle F20.
Hocu reci da to nije nesto sto mi se moglo ustanoviti i desiti "preko noci" vec je imalo svoje etape.
Imam 23 godine, skoro 24-ta na pomolu, a prvi problemi su se poceli javljati sa 17 godina kada sam lagano i sigurno pocela u skoli da se izdvajam od druge raje, nisam izlazila subotom - sve to mi nije imalo neki "viši" smisao, nego sam smatrala sve to nekim licemjernim hedonizmom u fazonu da ja izadjem da budem vidjena i da je to vrhunac uma mojih sugodisnjaka i kolega iz razreda. Spocetka to nije imalo nikakve simptome necega sto ce se kasnije desiti - proslo je od tada neke 3 godine u kojima sam bila jako depresivna, poslije toga sam pocela da pisem romane i blogove o tome kako se osjecam - nisam imala hrabrosti i snage da opterecujem roditelje i mladju sestru time kako je meni ustvari lose, kao da ne mogu da izgovorim vapaje za pomoc, a tonula sam sve dublje i dublje u dubiozu. Osjecala sam krize kao da sam najzesca narkomanka (a u biti nisam niti pusac), depresija je bila nepodnosljiva - imala sam decka koji je sve to trpio zarad ljubavi, ali sam nakon 2 godine veze prekinula i objasnila mu da vise nemam milosti, ni snage, niti volje niti zivota da ga dodatno mucim.
To je bilo kada sam imala 20 godina - odlucila sam se otvoriti roditeljima i ispricala sam im citavu pricu, od skolskih dana do trenutka kada sam mislila da moj zivot nema nikakvog smisla - uputili su me razgovoru kod psihologa koji mi je u najmanju ruku prijao, isla sam na pshioterapiju jednom svako dvije sedmice i razgovor sam nije pomogao bas toliko. Opet sam bila placljiva, potistena, depresivna i to je trajalo neko vrijeme. Nakon nekih 6 mjeseci poceli su mi se manifestovati panicni napadi, isli su intenzitetom do te mjere da nisam mogla sama da prelazim ulicu iz straha da me auto ne udari, iako sva auta stoje na crvenom i meni kao pjesaku je zeleno svjetlo... onda sam tako preplasena prestala da idem na fakultet jer me bilo strah da ce mi se nesto desiti, da ce me neko safatati iza coska... vrijeme je i dalje prolazilo, a meni... meni su noci bile najgore, kada sam sjedila u krajicku sobe, plakala i molila boga da se sve ovo zavrsi, na ovaj ili "onaj" nacin.
Najzad je bio utorak, toga se sjecam kao da je jucer bilo... otisla sam prvi put psihijatru i ispricala mu svoju pricu, nakon nekoliko seansi mi je zalijepio dijagnozu klinicke depresije (F32.0), te Panicnog poremecaja (F41.0) i dobila sam da pijem Xanax SR 1 mg 1x1 na dan, prema potrebi, te Seroxat u dozi od 20mg 1x1 dnevno - bila sam na toj terapiji skoro 6 mjeseci, s time da sam Xanax uzimala samo prema prijekoj potrebi jer bi me on zaravnio i zombificirao u roku od pola sata i nakon nekoliko sati djelovanja te magicne tabletice bih bila jos s*ebanija nego sto sam to bila prije pijenja te iste tablete. Vrijeme se tako vuklo i ja sam na Seroxatu postala ljudsko drvo - otupila sam skroz na emocije, ali mislila sam da je i to bolje nego da sam depresivna i da imam suicidalne ideje (a imala sam ih, itekako... i to samo takve...)
Bio je period ljeta, a onda su poceli prvo kosmari, iz kojih sam se budila mokra kao cep, zatim su poceli glasovi, cula sam ih skoro svakodnevno... cujem ih i dan danas, oni su tu kao moji imaginarni prijatelji... jer realnih prijatelja imam, mozete ih nabrojati na prste jedne sake...
Ti moji imaginarni prijatelji se smjenjuju prema danu i noci, i svima sam im dala imena kako ih ne bih brkala - Mister X je ujutru na djelu, a u noci je Mister XXL - jer je to covjek koji ima jako prodoran glas pa vjerujem da je krupan, hehe...
Nakon prvih dana druzine sa svojim X i XXL prijateljima roditelji su me ponovno odveli kod psihijatra, po urgentnom postupku - tada sam dobila dijagnozu akutnog psihoticnog poremecaja (F23) i dobila sam da pijem Haldol tbl a 2mg 3x1 na dan, uz Zoloft 50mg 1x1 ujutro te Apaurin 5mg prema potrebi - nedugo nakon toga stvari su postale gore, Haldol nije djelovao na mene kako treba i pocela mi se kociti vilica i ruke i vrat i imala sam cudne pokrete ociju od njega.
Ja sam to zanemarivala jer su glasovi X-a i XXL-a postali za nijansu tiši nego inace, ali su se sada obojica izmedju sebe svadjali ko ce da razgovara samnom, covjek u crnom kaputu je poceo da me prati svaku noc kad bih izlazila iz haustora, ima cilindricni sesir crne boje i brkove, a ljudi iz filmova su poceli da izlaze sa ekrana i da setaju po zidovima moje sobe, jednostavno je sve to uzas koji se stvarno desava iznova, i iznova
Nakon svega toga, proslo je skoro godinu dana -i ja sam tad imala 22 godine kada sam prvi put hospitalizirana na kliniku Jagomir i gdje sam provela 3 mjeseca, dobrovoljnog lijecenja, psihoterapije i razgovora u grupnom radu.
I kad sam mislila da je kraj, da se vise nema sta reci, da cu umrijeti od muke, stvari su pocele polako da se slazu na svoje. Tablete nisam odbijala, slijedila sam doktorske upute i imala (imam je i dan danas) podrsku mojih ukucana koji su dolazili redovno meni u posjetu, i tako danas stojim pred novim izazovima - upisala sam se ponovo na fakultet redovno i cekam oktobar da pocnu predavanja
Sto se farmakoterapije tice koristila sam dosta antipsihotika (sto prve, sto druge generacije (novije)) - Kako na Haldol nisam dobro reagovala, prebacili su me na Risset u dozi od 6mg podijeljeno na dvije doze (ujutru i navecer), Risset mi je povecao mnogo nivo prolaktina u krvi i dobila sam mlijeko pa su mi ga u Jagomiru ukinuli.
Sada vec godinu i pol trosim terapiju koja se sastoji od 50mg Zolofta 1x1 ujutro, te Zyprexa 10mg 1x1 uvecer.

Eto - to je moja prica... nadam se da ima jos nekoga ko bi htio podijeliti svoje iskustvo ili stanje samnom Sada zivim uredno svoj zivot, zivim sa svojima u stanu i ne spominjemo tu moju paranoidnu shizofreniju tako cesto... Ima dana kada sam zanesena i povucena u sebe, ali to dodje i prodje - bas kao i glasovi, sa kojima sam se naucila zivjeti, uprkos svemu

Pozdrav svima koji citaju ovaj topic evo mene opet, nakon jos jedne hospitalizacije...
moje pitanje je da li je neko poceo da uzima lijek Abizol (aripiprazol) za sch?
Meni ga je dr. u Jagomiru propisala u redovnoj terapiji i receno mi je da ce od 01.02.2014 biti na pozitivnoj listi KZZO

Leponex je sranje. Odrastanje boli.
U nama će uvijek postojati nešto neutješno, žedno vječnosti koju nećemo imati.
Toliko od mene.