Forum Klix.ba

Bolonjac wrote:Ako ti treba dobar psiholog http://www.savjetovaliste.ba/ , ja isao radi workoholije(dotle je doslo da sam unistio svoje zdravlje) zena mi je puno pomogla a isao samo par termina. Provjeri jer radi i sa depresijom

cvrc wrote:Slobodan Logo, nema boljeg, samo je on jako zauzet.

Uma wrote:Kao što naslov kaže, molim one koji imaju neko iskustvo sa nekim dobrim psihijatrom u Sarajevu da mi daju preporuku.

Prvo, osnovni problem je depresija, iz koje ne mogu da se izvučem već duže vrijeme. Neuropsihijatri i psiholozi po domovima zdravlja su krajnje nezainteresovani, nemaju volje, vremena a vjerovatno nisu ni nešto posebno plaćeni pa da bi se bavili svakim ponaosob. Imam novca da platim bilo koliko terapija i cijena mi nije problem, ali ne znam kome da se obratim.

Još bih dodala da preferiram da to bude žena.

Hvala unaprijed svima na pomoći!

ma_zdra'o wrote:Pozdrav.

Treba mi preporuka za psihijatra. Otac mi se "liječi" u bolnici Jagomir, tj. zadržao se tamo 1x mjesec dana (zbog pokušaja samoubistva), i nakon toga su ga počeli samo drogirati i ništa više. Dijagnoza nije bila depresija već poremećaj prilagodbe. On se htio ubiti brzo nakon što je moja majka umrla. Sve se, u suštini, odigralo jako brzo.
Za vrijeme boravka u bolnici, nijednom doktori nisu razgovarali s njim duže od deset minuta. Kada sam pitala doktoricu zašto, rekla je da bolesnici treba da se socijalizuju međusobno, i da je i to dio terapije.
To izgleda ovako: mnogo bolesnih ljudi na jednom mjestu sa različitim simptomima i oboljenjima sjedi skupa a doktori piju kafice izdvojeni. Jednom ih obiđu, nadrogiraju i to je to. Nakon toga je izašao, i samo dolazio povremeno na kontrole. Mislila sam biće ok sve samo kad izađe odatle. Ali ne.

Danas, skoro godinu i po nakon toga, moj otac vegetira, depresivan je, sve mu je teško, čudno se kreće, čudno diše. Ne zanima ga niko i ništa. Ni sreća ni tuga ga ne dotiču posebno. Nikad prije toga nije pio nikakve tablete, niti imao psihičkih smetnji.
U porodici postoji historijat tih bolesti ali ne vjerujem da genetika ima neke veze.

Sve u svemu, vidim da to nije nikakvo liječenje, da je za njih samo broj, i da ih apsolutno nije briga da li ta terapija djeluje i ima pozitivnih efekata. Posljednji put su mu dali neke tablete koje imaju milion preopasnih nuspojava, i stvarno vidim da sve ovo ne vodi nigdje.

Ja njega ne prepoznajem, i molim vas, za iskrenu preporuku, ili savjet.
Hvala

vazi wrote:

ma_zdra'o wrote:Pozdrav.

Treba mi preporuka za psihijatra. Otac mi se "liječi" u bolnici Jagomir, tj. zadržao se tamo 1x mjesec dana (zbog pokušaja samoubistva), i nakon toga su ga počeli samo drogirati i ništa više. Dijagnoza nije bila depresija već poremećaj prilagodbe. On se htio ubiti brzo nakon što je moja majka umrla. Sve se, u suštini, odigralo jako brzo.
Za vrijeme boravka u bolnici, nijednom doktori nisu razgovarali s njim duže od deset minuta. Kada sam pitala doktoricu zašto, rekla je da bolesnici treba da se socijalizuju međusobno, i da je i to dio terapije.
To izgleda ovako: mnogo bolesnih ljudi na jednom mjestu sa različitim simptomima i oboljenjima sjedi skupa a doktori piju kafice izdvojeni. Jednom ih obiđu, nadrogiraju i to je to. Nakon toga je izašao, i samo dolazio povremeno na kontrole. Mislila sam biće ok sve samo kad izađe odatle. Ali ne.

Danas, skoro godinu i po nakon toga, moj otac vegetira, depresivan je, sve mu je teško, čudno se kreće, čudno diše. Ne zanima ga niko i ništa. Ni sreća ni tuga ga ne dotiču posebno. Nikad prije toga nije pio nikakve tablete, niti imao psihičkih smetnji.
U porodici postoji historijat tih bolesti ali ne vjerujem da genetika ima neke veze.

Sve u svemu, vidim da to nije nikakvo liječenje, da je za njih samo broj, i da ih apsolutno nije briga da li ta terapija djeluje i ima pozitivnih efekata. Posljednji put su mu dali neke tablete koje imaju milion preopasnih nuspojava, i stvarno vidim da sve ovo ne vodi nigdje.

Ja njega ne prepoznajem, i molim vas, za iskrenu preporuku, ili savjet.
Hvala

Kretanje, ako ikako moze pokusajte uvedti setnje ono svaki dan u isto vrijeme, bilo sunce bila kisa , nema veze, dva sata setnje obaveza... u pocetku s njim zajedno ko moze , postepeno on sam ... hodanje moze jako pomoci.

ma_zdra'o wrote:Pozdrav.

Treba mi preporuka za psihijatra. Otac mi se "liječi" u bolnici Jagomir, tj. zadržao se tamo 1x mjesec dana (zbog pokušaja samoubistva), i nakon toga su ga počeli samo drogirati i ništa više. Dijagnoza nije bila depresija već poremećaj prilagodbe. On se htio ubiti brzo nakon što je moja majka umrla. Sve se, u suštini, odigralo jako brzo.
Za vrijeme boravka u bolnici, nijednom doktori nisu razgovarali s njim duže od deset minuta. Kada sam pitala doktoricu zašto, rekla je da bolesnici treba da se socijalizuju međusobno, i da je i to dio terapije.
To izgleda ovako: mnogo bolesnih ljudi na jednom mjestu sa različitim simptomima i oboljenjima sjedi skupa a doktori piju kafice izdvojeni. Jednom ih obiđu, nadrogiraju i to je to. Nakon toga je izašao, i samo dolazio povremeno na kontrole. Mislila sam biće ok sve samo kad izađe odatle. Ali ne.

Danas, skoro godinu i po nakon toga, moj otac vegetira, depresivan je, sve mu je teško, čudno se kreće, čudno diše. Ne zanima ga niko i ništa. Ni sreća ni tuga ga ne dotiču posebno. Nikad prije toga nije pio nikakve tablete, niti imao psihičkih smetnji.
U porodici postoji historijat tih bolesti ali ne vjerujem da genetika ima neke veze.

Sve u svemu, vidim da to nije nikakvo liječenje, da je za njih samo broj, i da ih apsolutno nije briga da li ta terapija djeluje i ima pozitivnih efekata. Posljednji put su mu dali neke tablete koje imaju milion preopasnih nuspojava, i stvarno vidim da sve ovo ne vodi nigdje.

Ja njega ne prepoznajem, i molim vas, za iskrenu preporuku, ili savjet.
Hvala

liyf wrote: ↑14/11/2025 19:30 Ima li neuropsiholog u Općoj bolnici ili na KCUSu, koji je najbolji ako ih ima više, ili je bolje otići privatno?