Forum Klix.ba

Da li ste je ikada osjetili? ja sam sinoc i prvi put u zivotu su mi oci bile ko fildzani citavu noc a ja pokusavala da zaspem.

znate ono kad se zbog neceg bas sjebete pa osjecate ili bijes ili strah ili lupa vam srce ko bubanj ili boli u grudima ili je prazno...sve mi se to desilo ali mislim da sam sinoc otkrila osjecaj kad nista ne osjecas. recimo da sam dugo ocekivala jednu informaciju i kad sam je konacno dobila, pozeljela sam da je nikad nisam saznala i odjednom kao da mi je nesto u stomaku i grudima skamenilo nisam vise osjecala ni vlastiti puls niti sam mogla definisati kako se osjecam. sjedila sam na krevetu u potpunom mraku i i osjecala taj kamen u sebi, doslovno stijenu bez ijedne trunke neke emocije koju bih mogla definisati. izdana, bijesna, tuzna, sokirana, htjela sam da placem, da udarim nekog, da vristim, sve sam to bila ali nista od toga nisam osjecala. samo kamen nekako tezak. pokusala sam da placem ali nisam mogla, jedva da sam koju suzu iscijedila, osjecala sam se mrtvo i ukoceno i svi ovi pokusaji ne mogu opisati taj osjecaj ili ti ga neosjecaj. i pala mi je tad na pamet neka recenica iz neke scene nemam pojma koje: "and then i felt nothing". i skontala da taj osjecaj/neosjecaj postoji sad pitam vas jeste li osjetili, sta je to??? zasto? sta znaci? jos uvijek me drzi i ne znam kako rijesiti situaciju oko informacije jer ne znam sta zelim dok mi je taj kamen u grudima stvarno... s tim da mi je apetit nula i da mi nikad nije bilo teze da se nasmijem nego sad.

jel moguce da od svih tih nagomilanih emocije koje su me safatale u tom trenutku prouzrokovan je kontraefekat i umjesto da ih osjecam sve ja ne osjecam nista?

nisam ni ja do 6 jutros mogla zaspati. pun mjesec bio. to je bio razlog i meni i tebi, vjeruj mi. proci ce te za 2 dana.

indaslag wrote:ne znam kako rijesiti situaciju oko informacije jer ne znam sta zelim dok mi je taj kamen u grudima stvarno...

Pusti da prespava....da se slegne prvi dojam... Kasnije ćeš mnogo ispravnije razmišljati i postupati.
Sve to što si osjetila u jednom trenutku će ti samo pokazati put kako dalje, ali samo budi strpljena.
Nemoj ništa odmah i sad da se nebi pokajala kasnije

indaslag wrote:Da li ste je ikada osjetili? ja sam sinoc i prvi put u zivotu su mi oci bile ko fildzani citavu noc a ja pokusavala da zaspem.

znate ono kad se zbog neceg bas sjebete pa osjecate ili bijes ili strah ili lupa vam srce ko bubanj ili boli u grudima ili je prazno...sve mi se to desilo ali mislim da sam sinoc otkrila osjecaj kad nista ne osjecas. recimo da sam dugo ocekivala jednu informaciju i kad sam je konacno dobila, pozeljela sam da je nikad nisam saznala i odjednom kao da mi je nesto u stomaku i grudima skamenilo nisam vise osjecala ni vlastiti puls niti sam mogla definisati kako se osjecam. sjedila sam na krevetu u potpunom mraku i i osjecala taj kamen u sebi, doslovno stijenu bez ijedne trunke neke emocije koju bih mogla definisati. izdana, bijesna, tuzna, sokirana, htjela sam da placem, da udarim nekog, da vristim, sve sam to bila ali nista od toga nisam osjecala. samo kamen nekako tezak. pokusala sam da placem ali nisam mogla, jedva da sam koju suzu iscijedila, osjecala sam se mrtvo i ukoceno i svi ovi pokusaji ne mogu opisati taj osjecaj ili ti ga neosjecaj. i pala mi je tad na pamet neka recenica iz neke scene nemam pojma koje: "and then i felt nothing". i skontala da taj osjecaj/neosjecaj postoji sad pitam vas jeste li osjetili, sta je to??? zasto? sta znaci? jos uvijek me drzi i ne znam kako rijesiti situaciju oko informacije jer ne znam sta zelim dok mi je taj kamen u grudima stvarno... s tim da mi je apetit nula i da mi nikad nije bilo teze da se nasmijem nego sad.

jel moguce da od svih tih nagomilanih emocije koje su me safatale u tom trenutku prouzrokovan je kontraefekat i umjesto da ih osjecam sve ja ne osjecam nista?

S obzirom da su emocije specificne reakcije na neku informaciju, pa svaka emocija kao prirodna reakcija na neku informaciju ima odredjenu svrhu pored uzroka. Slozene emocije, povezanost vise njih ili dvije su naravno svojstvo normalne ekspresije , pa i pojava osnovnih emocija strah,gnjev,radost.itd je ono sto svi mi znamo i mozemo ih prepoznati kod drugih.

Emocionalnost ili sposobnost izrazavanja emocija je svojstvo normalnog covjeka ili covjeka koji je psihicki zdrav. Fleksibilno ispoljavanje emociuja u spontanim situacijama j enesto sto je pozeljno i sto ustvari odredjuje mentalnu normalnost. Poznato je da emocija lako prelazi u afekt. Afekt je tjelesna ekspresija nekog osjecanja( emocije) i afekt se ne moze sakriti on direktno govori da je neka emocija poprimila intenzitet i tako se kroz afekt ispoljava. Osjecanja su subjektivni emocionalni ton i moze se to i ne pokazivati vani, osjecati u sebi. Ali ako to osjecanje poprimi vece energetske vrijednosti on prelazi u afekt.

Svako ispoljavanje emocija vezano je za temperament( urodjene stvari) i karakter koji je ustrojstvo licnosti. Po krakteru nekog covjeka mozemo znati kakav on ima emocionalna izrazavanja i kojeg su kvaliteta. Normalno je da neko napr. ima neki osjecaj ljubomore ili ljutnje ili zavisti, ( iako ovo nisu pozeljne stvari), ali ako ta ljubomora, ljutnja ili zavist poprimi velike vrijednosti i prelaze u afekt, onda to nije normalno i obicno cini svojstvo nekon neurotskog karaktera ili nestabilne licnosti( nedovoljno zrela licnost) . Neko ima perzistentno pojacane afekte kao karakterni elementi i znatno mu ometaju soc.funkcioniranje.( neurotski karakter)

Dakle stanje karktera i njegove emocionalnosti je usko vezan. Svaki covjek u nekim npr. stresnim ili kriznim stanjima ispoljava razlicite obrazce ponasanja ili emocija. Pa na svoj vlastiti nacin prelazilazi taj konflikt ili ne.
Uvijek licnost( ego) posjeduje odredjene ego odbrambene mehanizme i tako izlazi na kraj sa tjeskobom i strahom koji nastaje zbog vanjskih ili unutrasnjim razloga.
Ako neko koristi ucestale odredjene mehaniz. odbrane onda se lako moze uociti koji je karakter licnosti u pitanju i na kojem je on nivou funkcioniranja.
Svako covjek specificno reaguje na neku traumu ili stresnu situaciju.
U tvom slucaju je spomenuta neka INFORMACIJA koja te je pogodila i izazvala neku emocionalnu prazninu, bitno je znati sta je to i koji ima znacaj za tebe licno. Velika mogucnost je da u pitanju upotreba nekog mehanizma odbrane poricanja ili ravnodusnosti koji naravno ima svrhu da stiti od daljeg traumatizirajuceg efekta te neke informacije.
Potrebno je obraditi te zibvotne aspekte i razraditi poneke konflikte i tako sebe uskladiti u smislu posizanja ravnoteze na psiholoskom i socio. polju. Ako se hronificira takvo stanje bez emocije ili pocinje dobijati i neke druge elemente sa osjecanjem nekih ozbiljnih promjena percepcije i stanja osjecanja, a prethodno u zivotu se tako nesto nije dogadjalo, onda je stvar ozbiljna i pozeljno je napraviti kontakt sa nekim psihologom ili psihijatrom.

Po mom misljenju mislim da se tu radi o nekoj prolaznoj fazi ili stanju koji nije nesto posebno za sikiraciju. Ali priznajem da je jako zanimljiv taj dozivljaj onako kako je opisan.

Da nisi skontala da ti je dragom mal ?

Po mom misljenju mislim da se tu radi o nekoj prolaznoj fazi ili stanju koji nije nesto posebno za sikiraciju. Ali priznajem da je jako zanimljiv taj dozivljaj onako kako je opisan.

[/quote]

i jeste prolazna faza, sva sreca pa taj osjecaj ne traje duze. mislim svaka emocija manje vise prodje, samo zavisi za koliko vremena, ovo je hvala Bogu proslo za dan a koliko sam se uzasno odjecala kao "kamen", isto toliko mi je bilo zanimljivo to sto ovakvo nesto nikad prije nisam osjetila, zanimljivo mi je za analiziranje puno hvala za objasnjenje na nesto strucniji nacin!

Evo zasto sam onako objasnio stvar.

Sizofrenija je nesto sto je jako ozbiljno, a recimo kod ove psihoze se nalazi uvjek fenomen ''zaravnjenog afekta''( emocionalna krutost, ili nesposobnost da se emocionalno fleksibilno odnosi sa vanjskim svjetom, ili je emocionalno hladan,nezainteresovan za vanjski svijet ili je razdrazljiv i preosjetljiv kad je u pitanju njegova licnost. Obicno je u pitanju odsustvo emocija ili pojava da ga ne moze tuzna vijest rastuziti ili vesela nasmijati, uvijek je hladan ko kamen. A ponekat i atimija, odsustvo bilo kakve emocije.

Pa sam zato napravio onaj opsirni uvod o afektima. Recimo u depresivnim stanjima moze doci do osiromasenja emocionalne ekspresije ali je uocljiva razlika prema onome gore opisanom, i tu se radi o sasvim drugoj stvari.

Pocetna stanja sch su obicno sa osjecajem da se nesto u okolini mjenja kao da vise nije stvarnost onakva kakva jeste, pa onda i osjecaj sa vise ja nisam onakak kakvam bi trebo biti , nesto se izmjenilo , dozivljaj sebe je postao cudan,pa se na ogledalu satima zagleda .Osjecaj tjeskobe ili promjene percepcije , odsustvo bilo kakvog intersa za dosadasnje aktivnosti, izbjegavanje kontakata sa ljudima, povlacenje u svoj vlastiti svijet ,kao da u zraku nesto neobicno visi i da ce se svakog momenta nesto neobicno desiti. Preokupiranost nekim metafizickim i irelevantnim apstrakcijama, i gubitak osjecaja za buducnost i planove koji su dosada bili ...itd..itd..

Kada se nekom ovakve stvari jave ( nedaj Boze !) najbolje je odmah reagovati, kako bilo, da se nekako sto prije dodje u kontakt sa strucnim licem u pravcu pruzanja adekvatne pomoci.

Nesto slicno sam dozivjela 1993.godine. Trajalo je malo duze, tako da sada kazem da me je strah samo od onog mog "Ništa".Bar ja sam to svoje potpuno emocionalno mrtvilo tako zvala.

sarajevomd wrote:Da nisi skontala da ti je dragom mal ?

indaslag wrote:Da li ste je ikada osjetili? ja sam sinoc i prvi put u zivotu su mi oci bile ko fildzani citavu noc a ja pokusavala da zaspem.

znate ono kad se zbog neceg bas sjebete pa osjecate ili bijes ili strah ili lupa vam srce ko bubanj ili boli u grudima ili je prazno...sve mi se to desilo ali mislim da sam sinoc otkrila osjecaj kad nista ne osjecas. recimo da sam dugo ocekivala jednu informaciju i kad sam je konacno dobila, pozeljela sam da je nikad nisam saznala i odjednom kao da mi je nesto u stomaku i grudima skamenilo nisam vise osjecala ni vlastiti puls niti sam mogla definisati kako se osjecam. sjedila sam na krevetu u potpunom mraku i i osjecala taj kamen u sebi, doslovno stijenu bez ijedne trunke neke emocije koju bih mogla definisati. izdana, bijesna, tuzna, sokirana, htjela sam da placem, da udarim nekog, da vristim, sve sam to bila ali nista od toga nisam osjecala. samo kamen nekako tezak. pokusala sam da placem ali nisam mogla, jedva da sam koju suzu iscijedila, osjecala sam se mrtvo i ukoceno i svi ovi pokusaji ne mogu opisati taj osjecaj ili ti ga neosjecaj. i pala mi je tad na pamet neka recenica iz neke scene nemam pojma koje: "and then i felt nothing". i skontala da taj osjecaj/neosjecaj postoji sad pitam vas jeste li osjetili, sta je to??? zasto? sta znaci? jos uvijek me drzi i ne znam kako rijesiti situaciju oko informacije jer ne znam sta zelim dok mi je taj kamen u grudima stvarno... s tim da mi je apetit nula i da mi nikad nije bilo teze da se nasmijem nego sad.

jel moguce da od svih tih nagomilanih emocije koje su me safatale u tom trenutku prouzrokovan je kontraefekat i umjesto da ih osjecam sve ja ne osjecam nista?

To je kamen iliti zuc.

Zato sto se vremenom nagomila, i ako je kao sto sama kazes velik i tezak, mora se operisat.

Znaci da moras hitno doktoru, jer ako ti pukne zucna kesica, tek tad si najebala i doslovno neces nista osjecat.(kad umres)

Evo zasto sam onako objasnio stvar.

Sizofrenija je nesto sto je jako ozbiljno, a recimo kod ove psihoze se nalazi uvjek fenomen ''zaravnjenog afekta''( emocionalna krutost, ili nesposobnost da se emocionalno fleksibilno odnosi sa vanjskim svjetom, ili je emocionalno hladan,nezainteresovan za vanjski svijet ili je razdrazljiv i preosjetljiv kad je u pitanju njegova licnost. Obicno je u pitanju odsustvo emocija ili pojava da ga ne moze tuzna vijest rastuziti ili vesela nasmijati, uvijek je hladan ko kamen. A ponekat i atimija, odsustvo bilo kakve emocije.

Pa sam zato napravio onaj opsirni uvod o afektima. Recimo u depresivnim stanjima moze doci do osiromasenja emocionalne ekspresije ali je uocljiva razlika prema onome gore opisanom, i tu se radi o sasvim drugoj stvari.

Pocetna stanja sch su obicno sa osjecajem da se nesto u okolini mjenja kao da vise nije stvarnost onakva kakva jeste, pa onda i osjecaj sa vise ja nisam onakak kakvam bi trebo biti , nesto se izmjenilo , dozivljaj sebe je postao cudan,pa se na ogledalu satima zagleda .Osjecaj tjeskobe ili promjene percepcije , odsustvo bilo kakvog intersa za dosadasnje aktivnosti, izbjegavanje kontakata sa ljudima, povlacenje u svoj vlastiti svijet ,kao da u zraku nesto neobicno visi i da ce se svakog momenta nesto neobicno desiti. Preokupiranost nekim metafizickim i irelevantnim apstrakcijama, i gubitak osjecaja za buducnost i planove koji su dosada bili ...itd..itd..

Kada se nekom ovakve stvari jave ( nedaj Boze !) najbolje je odmah reagovati, kako bilo, da se nekako sto prije dodje u kontakt sa strucnim licem u pravcu pruzanja adekvatne pomoci.

Cini mi se da ta strucna pomoc, na zalost, cesto nije dobra. Dijagnosticira se sizofrenija, a reakcija ne lijekove je slaba kod ovih "negativnih" simptoma. Kod "pozitivnih" simptoma je situacija cesto jos gora - za nestabilnog covjeka valjda nema nista gore nego ga smjestiti u ludnicu.

Ma da najbolje mu je kupiti pusku, pistolj ili lovacki noz

s' moje sokocalo

Tacno je to da nekada lijekovi ne daju dobre rezultate kod odredjenih oblika ovih poremecaja. Svakako da nije ni ludnica pozeljna, osim u nuznim slucajevima, ali i to zavisi od osobe do osobe. Tacno je to da lijekovi mogu dati neke nepozeljne efekte ali puno vise pomognu, narocito ako se nije zapustio slucaj i ako nije preovladala slika socijalnog povlacenja i autistickog opustosenja licnosti. ( negativni simptomi)
Kod ovih terapija puno manje daje povoljan efekat.

Ali sta sad treba,Postavlja se pitanje?
takvu osobu ignorisati i odbacivati, voditi je vracu, Ili ipak u zdravstvenuj ustanovu ? Ovo zadnje je bolje narocito ako je stvarno nesto teze u pitanju. To da psihijatrija pravi greske, naravno da ih pravi . O tome postoji mnostvo literature. Ali isto tako i pomaze i to itekako efikasno. Vjerovatno zavisi od sudbine oboljelog, vrste njegove licnosti, vrste poremecaja pa i strucnosti psihijatra i pravilnog pristupa.
Nisu uvjek psihijatri pametni a oni sa druge strane ludi i glupi, sve je relativno. Nekada profesionalna deformacija pokazuje obrtanje vrijednosti. Isto kao u filmu terminator 2 kada dr. Zimmerman nije vjerovo Sari da postoji terminator, prepotentno drzeci da su to paranoidne sumanutosti , ali kasnije mu oci ispale od cudjenja i straha kada se uvjerio da je stvar drugacija. Ha.ha..ha..
Malo smo izletili iz teme ali korisno je o ovome malo prozboriti.

poz

http://en.wikipedia.org/wiki/K%C3%BCbler-Ross_model
da ne pokusavam objasniti svojim rijecima, a i stvarno ne bih mogao precizno zaboravila se psihijatrija mislim da se radi o normalnoj reakciji u ovom slucaju reakcija na nepozeljnu informaciju kod postavljaca teme

Tacno je to da nekada lijekovi ne daju dobre rezultate kod odredjenih oblika ovih poremecaja. Svakako da nije ni ludnica pozeljna, osim u nuznim slucajevima, ali i to zavisi od osobe do osobe. Tacno je to da lijekovi mogu dati neke nepozeljne efekte ali puno vise pomognu, narocito ako se nije zapustio slucaj i ako nije preovladala slika socijalnog povlacenja i autistickog opustosenja licnosti. ( negativni simptomi)
Kod ovih terapija puno manje daje povoljan efekat.

Ali sta sad treba,Postavlja se pitanje?
takvu osobu ignorisati i odbacivati, voditi je vracu, Ili ipak u zdravstvenuj ustanovu ? Ovo zadnje je bolje narocito ako je stvarno nesto teze u pitanju. To da psihijatrija pravi greske, naravno da ih pravi . O tome postoji mnostvo literature. Ali isto tako i pomaze i to itekako efikasno. Vjerovatno zavisi od sudbine oboljelog, vrste njegove licnosti, vrste poremecaja pa i strucnosti psihijatra i pravilnog pristupa.
Nisu uvjek psihijatri pametni a oni sa druge strane ludi i glupi, sve je relativno. Nekada profesionalna deformacija pokazuje obrtanje vrijednosti. Isto kao u filmu terminator 2 kada dr. Zimmerman nije vjerovo Sari da postoji terminator, prepotentno drzeci da su to paranoidne sumanutosti , ali kasnije mu oci ispale od cudjenja i straha kada se uvjerio da je stvar drugacija. Ha.ha..ha..
Malo smo izletili iz teme ali korisno je o ovome malo prozboriti.

poz

Ja se izvinjavam autorici teme zato sto smo joj uletili sa pricom o sizofreniji. Al kad smo vec poceli, mozemo i nastaviti dok je prica zanimljiva.

Licno sma cuo o dosta primjera u kojima zdravstvene ustanove bas i nisu pomogle ljudima kojima je dijagnosticirana sizofrenija. A da ne pricamo o tome kako je prije svega 50 godina lobotomija je bila siroko prihvacena metoda "lijecenja".
Mislim da je vecina lijekova protiv psohoze(kao i vecina lijekova protiv anksioznosti) pomazu u akutnim slucajevima teskih psihoza, i mozda time spasavaju pacijente. Ali nisu dobro rjesenje na dugorocne staze jer samo potiskuju simptome, a pacijenti potom razvijaju negativne simptome, sto rezultira niskim kvalitetom zivota, skracenim zivotnim vijekom itd.
Isto tako, mislim da je pristup klasicne medicine cesto bez takta. Umjesto da zbunjenoj osobi kojoj treba kompas pomognemo da se orjentise i odrzi kakav takav pravac, kazemo im da su malo ludi i damo lijekove(ti su jos dobro prosli). Da ne spominjem odnos drustve prema dijagnosticiranim sizofrenicarima. Mislim da je veoma bitno tim ljudima pristupiti kao normalnim, pokusati ih razumjeti, i pomoci da sami izadju na kraj sa svojim umom i nekako integrisu iskukstva koja su imali, ili i dalje imaju.
Ne kazem da ne postoje slucajevi za psihijatrije, ali ne kaze se dzabe "kad imas cekic, sve izgleda kao ekser". Isto vazi i za recimo hirurgiju, samo mozda u malo manjoj mjeri. Hirurzi su puno skloniji probleme rjesavati operativno jer je to sistem u kome funkcionisu. Psihijatar vidi bolest i pristupa joj kao bolesti, ali na zalost taj pristup za sada nije izlijecio sizofreniju.

Šizofrenija je teško duševno oboljenje ( psihoza) koje ne nastaje preko noći. Razvoj teškog duševnog oboljenja ide postepeno, počinje sa neurozom koja se pogoršava i dovodi u konačnici do psihoze.

Postoje slučajevi, a oni su rijetki, kad psihoza nastaje naglo, tu je uzrok psihoze organske prirode ( oštećenje nervnog sistema nastalo indirektno, kao posljedica neke organske bolesti) , a za većinu psihoza je nemoguće utvrditi organski uzrok, to su tzv. idiopatske psihoze.

Neurotičar je izgubio kontrolu nad svojim emocionalnim životom, svjestan je da ima problema u kontaktu sa okolinom ali nije u stanju da ih se riješi.

Psihotičar je izgubio kontakt sa realnošću, svi drugi vide da ima problema a samo on ne vidi, on za sebe smatra da je normalan a drugi nisu normalni.

Glavni simptomi šizofrenije su halucinacije ( postojanje osjeta i opažaja kad za njih ne postoje vanjski podražaji) , deluzije ( pogrešne interpretacije događaja iz okoline) i sumanute ideje ( ideje o posebnoj veličini, ideje proganjanja).

@indaslag, nisam psiholog, niti psihijatar da bi ti mogao uspostaviti dijagnozu , i na osnovu te dijagnoze predložiti tretman, ali bih ti predložio , ako se to stanje bude duže zadržalo, da se obratiš ljekaru opšte prakse, a on će te dalje uputiti stručnjaku kojem on misli da treba.
Šizofrenija nije u pitanju ( to je teško, gotovo neizlječiva bolest) , a blage psihičke smetnje ( pretpostavljam da je to kod tebe u pitanju) se mogu vrlo brzo otkloniti, uz neki blaži lijek i par razgovora sa psihologom.

Vjerujem da kod tebe nije ništa ozbiljno, ali eto ništa te ne košta da se sama uvjeriš

Ja sad vidjeh da se postavljačica teme riješila problema koji je imala. Džaba analizirah

Šalim se, drago mi je da je tako

dr.Gonzo wrote:

Evo zasto sam onako objasnio stvar.

Sizofrenija je nesto sto je jako ozbiljno, a recimo kod ove psihoze se nalazi uvjek fenomen ''zaravnjenog afekta''( emocionalna krutost, ili nesposobnost da se emocionalno fleksibilno odnosi sa vanjskim svjetom, ili je emocionalno hladan,nezainteresovan za vanjski svijet ili je razdrazljiv i preosjetljiv kad je u pitanju njegova licnost. Obicno je u pitanju odsustvo emocija ili pojava da ga ne moze tuzna vijest rastuziti ili vesela nasmijati, uvijek je hladan ko kamen. A ponekat i atimija, odsustvo bilo kakve emocije.

Pa sam zato napravio onaj opsirni uvod o afektima. Recimo u depresivnim stanjima moze doci do osiromasenja emocionalne ekspresije ali je uocljiva razlika prema onome gore opisanom, i tu se radi o sasvim drugoj stvari.

Pocetna stanja sch su obicno sa osjecajem da se nesto u okolini mjenja kao da vise nije stvarnost onakva kakva jeste, pa onda i osjecaj sa vise ja nisam onakak kakvam bi trebo biti , nesto se izmjenilo , dozivljaj sebe je postao cudan,pa se na ogledalu satima zagleda .Osjecaj tjeskobe ili promjene percepcije , odsustvo bilo kakvog intersa za dosadasnje aktivnosti, izbjegavanje kontakata sa ljudima, povlacenje u svoj vlastiti svijet ,kao da u zraku nesto neobicno visi i da ce se svakog momenta nesto neobicno desiti. Preokupiranost nekim metafizickim i irelevantnim apstrakcijama, i gubitak osjecaja za buducnost i planove koji su dosada bili ...itd..itd..

Kada se nekom ovakve stvari jave ( nedaj Boze !) najbolje je odmah reagovati, kako bilo, da se nekako sto prije dodje u kontakt sa strucnim licem u pravcu pruzanja adekvatne pomoci.

Cini mi se da ta strucna pomoc, na zalost, cesto nije dobra. Dijagnosticira se sizofrenija, a reakcija ne lijekove je slaba kod ovih "negativnih" simptoma. Kod "pozitivnih" simptoma je situacija cesto jos gora - za nestabilnog covjeka valjda nema nista gore nego ga smjestiti u ludnicu.

Kad se razvije šizofrenija tad je već kasno, stručnu pomoć treba potražiti ranije, dok je bolest u fazi neuroze.

Najveći problem za liječenje šizofrenije predstavlja stav bolesnika,je on smatra da nije bolestan .

U fazi remisije, privremenog poboljšanja stanja bolesti, moguće je uspostaviti "normalan" kontakt sa bolesnikom, i privoliti ga na saradnju zato što u tom periodu on redovno i dobrovoljno uzima propisanu simptomatsku terapiju kojom se ublažavaju simptomi bolesti .
U fazi pogoršanja bolesti, uzrokovanom najčešće prestankom uzimanja terapije, bolesnika je potrebno prisilno hospitalizirati da bi se pod kontrolisaniim uslovima ponovo "disciplinovao" , počeo da redovno troši propisanu terapiju, i nakon izvjesnog vremena takav bolesnik se može otpustiti iz bolnice i nastaviti sa svojim životom.

Šizofreni bolesnici, kad redovno uzimaju propisanu terapiju, mogu i uspješno obavljati radne zadatke na raznim poslovima, ali kad im se stanje pogorša predstavljaju opasnost i za sebe i za okolinu. Zbog toga je potrebno imati stalnu kontrolu nad njima, i u slučaju da se stanje pogorša hospitalizirati ih.

Najveći problem za liječenje šizofrenije predstavlja stav bolesnika,je on smatra da nije bolestan .

U fazi remisije, privremenog poboljšanja stanja bolesti, moguće je uspostaviti "normalan" kontakt sa bolesnikom, i privoliti ga na saradnju zato što u tom periodu on redovno i dobrovoljno uzima propisanu simptomatsku terapiju kojom se ublažavaju simptomi bolesti .
U fazi pogoršanja bolesti, uzrokovanom najčešće prestankom uzimanja terapije, bolesnika je potrebno prisilno hospitalizirati da bi se pod kontrolisaniim uslovima ponovo "disciplinovao" , počeo da redovno troši propisanu terapiju, i nakon izvjesnog vremena takav bolesnik se može otpustiti iz bolnice i nastaviti sa svojim životom.

Šizofreni bolesnici, kad redovno uzimaju propisanu terapiju, mogu i uspješno obavljati radne zadatke na raznim poslovima, ali kad im se stanje pogorša predstavljaju opasnost i za sebe i za okolinu. Zbog toga je potrebno imati stalnu kontrolu nad njima, i u slučaju da se stanje pogorša hospitalizirati ih.

Ovo sto si opisao je tradicionalni pristup "lijecenju" sizofreniji, upravo ono sto sam gornjim postom kritikovao.
Ocigledno je da ovaj pristup ne uradja plodom (ako se uzme u obzir ta osobe koje uzimaju terapiju cesto razvijaju negativne simptome). Naravno, to se moze tumaciti i time da je pristup dobar a bolest neizljeciva, ali tom logikom se moze opravdati bilo sta. Ja mislim da nam je potreban sasvim drugaciji pristup.

dr.Gonzo wrote: Ovo sto si opisao je tradicionalni pristup "lijecenju" sizofreniji, upravo ono sto sam gornjim postom kritikovao.
Ocigledno je da ovaj pristup ne uradja plodom (ako se uzme u obzir ta osobe koje uzimaju terapiju cesto razvijaju negativne simptome). Naravno, to se moze tumaciti i time da je pristup dobar a bolest neizljeciva, ali tom logikom se moze opravdati bilo sta. Ja mislim da nam je potreban sasvim drugaciji pristup.

Jedini ispravan pristup za izliječenje šizofrenije je sprečavanje njenog nastanka, kad se bolest razvije teško se bilo kakvim pristupom može izliječiti.

Šizofrenija je, tzv. multifaktorijalna bolest, osim bioloških faktora ( naslijeđe) mnogi drugi fakrori povezani sa životnim uslovima utiču na njen nastanak, i samo promjenom kompletnog društva moguće je spriječiti razvoj bolesti.

Da bi se šizofreničar izliječio, teoretski jer slučajevi izlječenja šizifrenije u praksi su jako rijetki, potrebno je "liječiti" cijelu njegovu okolinu, potrebno je mijenjati ne samo njega nego i uslove koji su doveli do razvoja bolesti, jer može se šizofreničar izliječiti u izolovanim i kontrolisanim uvjetima, ali pri povratku u okolinu u kojoj se razbolio bolest će se veoma brzo vratiti. Isti je slučaj i sa liječenim alkoholičarima ili narkomanima, a i sa mnogim drugim bolestima.

minjonja wrote:nisam ni ja do 6 jutros mogla zaspati. pun mjesec bio. to je bio razlog i meni i tebi, vjeruj mi. proci ce te za 2 dana.

Predsjednik stranke moj inace dobar drug lexilium to uvijek rijesi

Da bi se šizofreničar izliječio, teoretski jer slučajevi izlječenja šizifrenije u praksi su jako rijetki, potrebno je "liječiti" cijelu njegovu okolinu, potrebno je mijenjati ne samo njega nego i uslove koji su doveli do razvoja bolesti, jer može se šizofreničar izliječiti u izolovanim i kontrolisanim uvjetima, ali pri povratku u okolinu u kojoj se razbolio bolest će se veoma brzo vratiti. Isti je slučaj i sa liječenim alkoholičarima ili narkomanima, a i sa mnogim drugim bolestima.

Tim ljudima treba pomoci da pronadju nacin da izadju na kraj sa stvarima koje ih cine nestabilnim. Ako je to okolina, okolina se cesto moze promijeniti. Ako je to neka navika, navika se moze prevazici. Potrebno je negativne navike zamijeniti pozitivnima. To nije lako, ali nije nemoguce. Zato iskusan i dobar psihoterapeup moze biti od velike pomoci. To je nada za izlijecenje, a ne privremena lobotomija izazvana hemijskim putem, na sta se medikacija cesto svodi.
Mislim da je lose citavom problemu u startu pristupiti sa patoloskog stanovista. Doci covjeku i ubjediti ga da je lud. Nije ni cudo sto ti ljudi lose reaguju na terapiju. Granica izmedju ludila i normalnog ponasanja je veoma tanka i definisana kulturnim normama. Neka druga drustva su ljude koje mi smatramo sizofrenicarima smatrali vizionarima i medijima.

dr.Gonzo wrote:

Da bi se šizofreničar izliječio, teoretski jer slučajevi izlječenja šizifrenije u praksi su jako rijetki, potrebno je "liječiti" cijelu njegovu okolinu, potrebno je mijenjati ne samo njega nego i uslove koji su doveli do razvoja bolesti, jer može se šizofreničar izliječiti u izolovanim i kontrolisanim uvjetima, ali pri povratku u okolinu u kojoj se razbolio bolest će se veoma brzo vratiti. Isti je slučaj i sa liječenim alkoholičarima ili narkomanima, a i sa mnogim drugim bolestima.

Tim ljudima treba pomoci da pronadju nacin da izadju na kraj sa stvarima koje ih cine nestabilnim. Ako je to okolina, okolina se cesto moze promijeniti. Ako je to neka navika, navika se moze prevazici. Potrebno je negativne navike zamijeniti pozitivnima. To nije lako, ali nije nemoguce. Zato iskusan i dobar psihoterapeup moze biti od velike pomoci. To je nada za izlijecenje, a ne privremena lobotomija izazvana hemijskim putem, na sta se medikacija cesto svodi.
Mislim da je lose citavom problemu u startu pristupiti sa patoloskog stanovista. Doci covjeku i ubjediti ga da je lud. Nije ni cudo sto ti ljudi lose reaguju na terapiju. Granica izmedju ludila i normalnog ponasanja je veoma tanka i definisana kulturnim normama. Neka druga drustva su ljude koje mi smatramo sizofrenicarima smatrali vizionarima i medijima.

Ma sve je to fino, to što ti pričaš, ali kad bi se društvo toliko brinulo, i na taj način gledalo na svoje oboljele članove onda bi i za šizofrene bolesnike bilo nade, mogli bi se izliječiti.
Ali, kako se društvo odnosi prema zdravim tako će se odnositi i prema bolesnim, s tim da ih je za bolesne još manje briga.

Takva je nažalost situacija kod nas, a dobro bi bilo da se promijeni.

Tako je , sve je stvar u drustu i drustvenom sistemu.

Ako nema napretka u drustvu u cjelokupnoj organizaciji drzave,sta se onda moze dobro ocekivati u svim drustvenim sferama, nista.