#1 DZemal Bijedic-memory
Posted: 18/01/2005 08:46
Dzemal Bijedic ,partizan i veliki patriota poginuo 18.1.1977
--------------------------------------------------------------------------------
Kako je zavrsio pravi borac za Jugoslaviju ,covjek bez mrlje - osim sto se Srbima nije svidio iz prostog razloga sto je bio Bosanac,musliman.Tako da ovi malo mladji shvate i ne nasjedaju na pricu kada je trebalo "braniti"SFRJ,odnosno graditi veliku..
Cas historije: Godišnjica pogibije Džemala Bijedica
Osamnaestog JANUARA navrsilo se dvadeset i osam godine od pogibije vjerovatno najozbiljnijeg bosanskohercegovackog državnika ovog stoljeca Džemala Bijedica; naša novinarka istražila je bogatu biografiju najpopularnijeg stanovnika u istoriji Mostara i nesudenog predsjednika Jugoslavije
Bijedic je bio tvorac jugoslovenskog ekonomskog cuda 70-ih: Da nije stradao, naslijedio bi Josipa Broza na celu SFRJ!
Kuca Džemala Bijedica u kojoj se godinama nalazio Muzej Hercegovine, ovih dana ce biti vracena njegovoj porodici O Ko je i sa kojim motivima rušio Bijedica u BiH i zašto ga je spašavao Josip Broz O Najuspješniji predsjednik jugoslovenske Vlade i Titov covjek za islamski svijet O Predsjednik SIV-a godinama se plašio da ce mu se desiti ono što mu se dogodilo 18. januara 1977., kada se srušio avion u kojem su poginuli on, supruga Raza i svi clanovi posade
piše:liberty
Kuca Džemala Bijedica koju je porodica Bijedic ustupila Muzeju Hercegovine u Mostaru, ovih dana ce se naci kao tema na jednoj od sjednica gradske uprave Mostara. Kuca-muzej koja je trebala služiti kao mjesto gdje su zainteresirani mogli vidjeti dokumentaciju, trofeje, predmete vezane ne samo za jedan privatni život, vec i za duh vremena u kojem se on odvijao, polakao je gubila svoju prvobitnu namjenu. Neki važni predmeti su nestali, prostorije su renovirane i u njima se, danas, nalaze kancelarije muzeja. Buduci da je kuca izgubila svoju prvobitnu namjenu i da je umjesto muzeja postala mjesto gdje se obavljaju birokratski i arhivarski poslovi, porodica Bijedic je zatražila njen povrat.
"Istina je da je kuca izgubila svoju prvobitnu namjenu koju je trebala imati kada je porodica Bijedic ustupila Muzeju Hercegovine", kaže jedan od radnika u muzeju, "ali šta ce se dalje desiti i da li ce kuca biti vracena porodici zavisi od odluke gradske uprave". Nezainteresiranost novih, demokratskih vlasti za bivšeg, socijalistickog funkcionera, uz cinjenicu da je Univerzitet Džemal Bijedic vec preimenovan u Hrvatsko sveucilište, pokazuju da se istocna i zapadna obala konsenzualno i lako odricu covjeka ciji život svjedoci da se u Mostaru, Hercegovini i cijeloj BiH nekada moglo živjeti dobro i sretno.
SAD, SSSR I KINA
Vecina Bosanaca i danas se odlicno sjeca šta su radili na dan (18. januara 1977.) kada je poginuo Džemal Bijedic. Do u detalje, vecina njih tacno ce opisati gdje su se nalazili kada su culi vijest o padu Bijedicevog aviona, kao što obicno biva kada se u svijest ljudi ureže dogadaj za koji znaju da je važan. I, vijest, zaista, jeste odjeknula, ali bez eha: povratne i potpune informacije o tome kako je nastradao Bijedic, nikada nije bilo. Od 1971. godine Bijedic je bio predsjednik Saveznog izvršnog vijeca i clan Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije. Dva puta uzastopno, Josip Broz Tito povjerio mu je mandat predsjednika SIV-a. Obišao je 33 zemlje na svim kontinentima, ukljucujuci Australiju i Novi Zeland. Bio je prvi predsjednik jugoslovenske vlade koji je razgovarao sa Mao Ce Tungom i prvi jugoslovenski politicar koji je posjetio Vijetnam. Postigao je i ono što je malo ko, a vjerovatnije je niko, od njegovih kolega uspio da ostvari: u jednoj godini - 1975. bio je sagovornik šefova država i vlada tada tri najvece sile svijeta: SAD, SSSR i Kine, odnosno Forda, Brežnjeva i Mao Ce Tunga. U arhivama se mogu pronaci fotografije susreta Bijedica sa malezijskim premijerom Rahmanom, australijskim premijerom Gofom Witlemom ili sa Sirimavo Bandaranaike i Indirom Gandhi, obucenim u živopisne, duge haljine, Anvarom El Sadatom dok sjede na pozlacenim stolicama ili u vecernjoj toaleti na prijemu u austrijskoj prijestolnici kod uštogljenog i preozbiljnog premijera Brune Kreiskog. "Putovao sam sa njim na turneji po Aziji i uživao u slici koju je stvarala njegova jednostavna priroda, koja nije trpjela uštogljenost protokola", zabilježio je Miodrag Marovic, "Za otkravljivanje pri prvim susretima mnogima su potrebni sati i dani; za njega je to bilo pitanje od desetak prvih minuta." NIN, beogradski vodeci politicki nedjeljnik u SFRJ, 23. januara 1977. na vanrednim stranicama donosi tri teksta o pogibiji Džemala Bijedica. U tekstu pod naslovom Smrt velikog putnika se kaže kako je u iznenadnoj avionskoj nesreci "prošlog utorka, kod Sarajeva, na službenom putu, izgubio život Džemal Bijedic, jedan od najbližih saradnika druga Tita. Sa drugom Bijedicem poginuli su njegova supruga i još šest putnika u avionu," kaže se u tekstu. Sljedece, 1978. godine NIN je na godišnjicu pogibije prenio samo nekoliko redova iz teksta koji je u Politici o Bijedicu napisao Gojko Ubiparip. Na trecu godišnjicu smrti, o Bijedicu u NIN-u nije napisano ništa.
Ni bosanska štampa se nije previše bavila detaljnijom analizom uzroka pogibije. Istina, dugo se pricalo da se radi o politickom ubistvu, ali bez relevantnih pokazatelja da li je uistinu u pitanju ubistvo ili se radi samo u udesu aviona, odnosno nesretnom slucaju. Najviše su žalili Mostarci gdje je 1959. u anketi gradana proglašen najpopularnijim gradaninom svih vremena, u omjeru 80 glasova prema svega ponekom glasu koje su dobili tadašnji fudbalski reprezentativac SFRJ Muhamed Mujic, politicar Avdo Humo i pjesnik Aleksa Šantic. Na utakmicama Veleža koji je u njegovo vrijeme doživljavao zvjezdane trenutke, docekivale su ga ovacije Mostaraca koji su cijenili ono što je radio tokom rata, a i poslije njega.
STRIJELA ZOVE KONDORA
Bijedici su iz Gacka došli u Mostar 1915. kao veoma bogati trgovci. Dvije godine kasnije u porodici Adema i Zarife (Drljevic) Bijedic roden je sin Džemal kao jedino muško dijete, pored starije sestre Adile. Adem Bijedic 1919. umire od španske groznice, a porodica "bez muške glave" polako gubi bogatstvo. Stvara se dobra podloga za kaljenje buduceg revolucionara. Poslije završetka gimnazije u Mostaru, Džemal odlazi u Beograd na studij prava koji prekida 1941. Tada ima 24 godine i ubijedeni je komunista. Na pocetku rata u Foci upoznaje svoju buducu suprugu Razu koja mu je najprije dodijeljena kao SKOJ-evka zadužena za pokrivanje njegove politicke djelatnosti. Vispreni Mostarac se SKOJ-evki Razi predstavlja kao Vidoje, a još visprenija Raza glumi da ne zna da joj se lažno predstavio. Za to vrijeme, u Sarajevu, partijski drugovi rade na svojim zadacima. Iz Izvještaja zapovjednika redarstvene straže Sarajevo Benovica Županijskoj redarstvenoj oblasti vidi se da su u gradu stacionirane jedna ili dvije njemacke divizije, komandna ekspozitura Gestapoa, Abvera, SD (služba sigurnosti) i Sipo (sigurnosna policija). Pred kraj 1941. godine Olga Marasovic, Vladimir Peric Valter i Dane Olbina srecu se u stanu, u Gornjoj Breki 28. Trebalo je uoci Nove godine napisati letak koji ce se rasturati po gradu. Zadatak je bio povjeren Vladimiru i Olgi. "Pisali su, brisali, dotjerivali i citali ono što su napisali... Kada je letak bio napisan, tada su predahnuli. Nastao je spontan razgovor i šale na racun onoga što smo doživjeli u godini koja je prošla. Svanjivalo je jutro, pocinjao je prvi dan Nove godine. Morali smo što prije otici iz tog stana da ne bi bili primijeceni. Padao je gust snijeg. Nas troje smo se uzeli pod ruku i spustili se, kližuci se niz Bjelave. Silazili smo dole, u centar grada koji se budio, u kome cemo se uskoro i mi razici svako na svoju stranu. Sustizali smo prolaznike, vecinom radnike koji su žurili na posao. Oni nisu mogli pretpostaviti da se tu, medu njima nalaze clanovi mjesnog komiteta KP koji su nocas napisali letak o kojem ce uskoro da bruji u Sarajevu. Lijepa je bila ta Nova godina, možda najljepša u našoj mladosti. O tome šta ce nam donijeti, nismo razgovarali, ali, prema nama bila je nemilosrdna", ispricao je Olbina. U proljece 1942. Gestapo u Sarajevu, nakon tzv. velike provale, hapsi nekoliko stotina clanova KPJ. Partizanske jedinice se nalaze daleko od grada. Pored terora, gradani Sarajeva pate i od neimaštine. O siromaštvu vjernu sliku pružaju dokumenti NDH iz tog vremena. U njima se navodi da su teškoce vezane za snabdijevanje Sarajeva vezane za neredovan željeznicki saobracaj na pruzi Bosanski Brod-Doboj-Sarajevo i na raspodjelu u Zagrebu, odnosno Slavonskom Brodu gdje se, prilikom pretovara, najcešce dešava da hrana predvidena za Sarajevo odlazi u druga mjesta. Problema sa neimaštinom nemaju tzv. buržoaski elementi koji kolaboriraju sa NDH ili preko palestinskog muftije El Huseinija sanjaju o stvaranju Muslimanske države, na jednom dijelu bosanske teritorije, a u okviru Treceg rajha. Džemal Bijedic u grad, kao sekretar MK KPJ za Sarajevo, dolazi u to, najteže vrijeme. Posjeduje uniformu domobranskog oficira i lažnu legitimaciju na ime Ante Jukic. Sekretar je partijske organizacije i za vrijeme decembarske, tzv. druge provale komunista koju je Gestapo poceo preko Nade Vrankovic, sekretara partijske celije u Kovacicima. Nakon hapšenja i mucenja, Vrankovicka je pristala raditi za Gestapo, po modelu "Strijela zove Kondora", prikazanom u filmu Valter brani Sarajevo. Na ulici je teško ranjen i inžinjer Miron Jevdenic koji je nosio letke i nekoliko svežnjeva publikacije koju su štampali komunisti. Decembarska provala pada u vrijeme kada je njemacka armija duboko prodrla na teritoriju SSSR-a, vodeci bitku za Staljingrad. Nacisti su u Sarajevu svakog casa ocekivali pad Staljingrada. Napravljena je velika tribina, iskicena parolama, zastavicama i drugim propagandnim, pisanim materijalom. Medutim, poslije poraza Hitlerove armije kod Staljingrada, tribina je ostala još nekoliko dana, potpuno prazna, a onda je preko noci nestala. Umjesto slavljenja pobjede pada Staljingrada, slavila se godišnjica Oktobarske revolucije. Na brdima oko Sarajeva su zapaljene vatre, a u samom gradu organizirano miniranje niza njemackih i objekata u vlasništvu kolaboracionista. Džemal Bijedic i Avdo Humo su uspostavili kanale i kurirske veze sa oblasnim komitetima za Hercegovinu i Bosansku Krajinu, sa Vrhovnim štabom i Pokrajinskim komitetom za BiH, koji je bio smješten u istocnoj Bosni. Uspostavljenim kanalima, mladi odlaze u partizane. Borka Vokšal je bila jedna od njih. "Tako smo stizali razlicitim kanalima u Visocko-fojnicki odred da bi se jedan broj nas našao u Petoj krajiškoj diviziji: Zehra Muidovic, Nijaz Resulovic, Miro Štefancic, Mira Vokšal, Gina Krecak, Milena Milicevic Petrovic... Sve teškoce koje je partizanski rat nosio sa sobom bile su lakše od teške ilegalne borbe u okupiranom Sarajevu", zabilježila je. Bijedic je do kraja 1943. boravio u Sarajevu, odakle je po partijskom zadatku otišao na dužnost sekretara KP za Semberiju i Posavinu. Novi sekretar Mjesnog komiteta najprije je Esad Cengic, a zatim do pogibije, 5. aprila 1945., Vladimir Peric Valter.
OD SUMNJICENOG DO SLAVLJENOG
Poslijeratni period nije lak za Bijedica. Nakon oslobadanja zemlje postaje generalni sekretar Vlade BiH, a zatim pomocnik ministra unutrašnjih poslova. Medutim, od Brane Kovacevica je osumnjicen da je INFORMBIRO-ovac, a ove optužbe sa njega skida Ðuro Pucar Stari. Pocetkom 1957. predsjednik je ideološke komisije KP BiH, zatim clan republickog izvršnog vijeca i predsjednika Savjeta Univerziteta. Pocetkom šezdesetih godina postaje clan Saveznog izvršnog vijeca kojim predsjedava Tito. Istovremeno je sekretar Ustavne komisije gdje se kreiraju medurepublicki i medunacionalni odnosi, a na cijem je celu Edvard Kardelj. Iznenada, zahvaljujuci mešetarenju Aleksandra Rankovica, a koji u unutarpartijskim borbama dobija prednost u odnosu na Kardelja, Bijedic biva smijenjen sa svih funkcija. Vraca se u Mostar, gdje postaje predsjednik sreza i gdje pokušava okupiti inteligenciju. Fikret Ibrahimpašic je pricao: "Mostarskog slikara Mehu Sefica, Džema jednu noc nade kako pjeva u baru zagrebackog hotela Ric i kaže mu: Ti ideš u Mostar! Da pjevam? - pita Sefic. Jok, imamo pjevaca, a nemamo slikara. Ideš da slikaš". Pokušava mu se 1962. namjestiti afera sa neplacenim racunima u Robnoj kuci u Mostaru i preduzecu Vecar. Prigovara mu se da je bracu i rodbinu instalirao na visoke funkcije. On objašnjava da nema brace i odlazi kod Ðure Pucara koji ga ponovo uzima u zaštitu. Takode, prilaže i racune kojim potvrduje da je sve svoje troškove uredno placao. Nakratko se povlaci u krug porodice i prijatelja. Ali, dešavanja u Jugoslaviji ponovo ce ga izbaciti na površinu. U jeku jacanja nesporazuma na relaciji Beograd-Zagreb i snaženja hrvatskog proljeca i srbijanskog tehnoliberalizma postaje najpovoljniji kandidat za mjesto premijera savezne Vlade. Do tada jedino sa mogucnošcu da se izjašnjavaju kao Srbi, Hrvati ili neopredijeljeni, Muslimani su dobili pravo na svoje nacionalno ime. Neki od njih, kao Meša Selimovic, ne znaju šta ce sa njim i rade se izjašnjavaju kao Srbi. Sociolog Esad Cimic lamentira kako je za Muslimane "prekasno da budu narod, a prerano da budu nacija" i skloniji je hrvatstvu. Kao i obicno, najbolje se snalazi Josip Broz koji zna da je Bijedic kao Musliman odlicna spona za susrete sa liderima arapskog svijeta. Tako ga moli da utice na izbor reisa "koji ce u cetiri oka razgovarati sa kraljem Halidom i reci mu istinu o muslimanima u Jugoslaviji." Bijedic biva gost irackog predsjednika Sadama Huseina, iranskog i malezijskog premijera, a u Mostaru i domacin vodi libijske revolucije Moameru El Gadafiju koji je klanjao podne u Karadoz-begovoj džamiji. Lideri ovih zemalja su predstavljali države koje su najviše robe uvozile iz Jugoslavije. Stopa inflacije u Jugoslaviji pada ispod evropske stope inflacije, a RBiH bilježi brži porast industrijskog razvoja u odnosu na ostatak Jugoslavije. Ali, nisu svi zadovoljni. U novembru 1976. Bijedic ima sastanak sa predstavnicima Izvršnog vijeca Srbije koje je predvodio inžinjer Dušan Ckrebic. Govorilo se o ekonomskim problemima i teškocama sa kojima se suocava privreda Srbije. "Za ovih pet godina", rekao je Bijedic, "nije bilo nijednog pitanja o kome, na kraju, nismo uspjeli da se dogovorimo. Nijednom nismo bili primorani da od Predsjedništva SFRJ zatražimo privremene mjere na koje ono ima pravo ako se do rješenja ne dode u procesu medurepublickog dogovaranja". Istina je, da je problema bilo. Bijedic je cetiri puta podnosio ostavku na mjesto saveznog premijera, ali je Tito svaki put odbijao da je prihvati. "Ubit ce me, ja mnogo znam, bila je nerijetka opaska koju je saopcavao svojim najbližim prijateljima. Kod mene je boravio 22. oktobra 1976... Jedno vrijeme je razgovarao sa prijateljima, a kasnije mi je neke stvari rekao na uho. Uglavnom je bilo rijeci o velikoj napetosti u državi. Dolazi do razmirica medu ljudima koji su jednom nogom u grobu. Tito je Jovankin zarobljenik, ne može se njemu prici bez njene dozvole. Žele ga razdvojiti od Kardelja. Ne znam šta da radim", piše Bahrudin Bijedic.
I PAD JE LET...
Sa aerodromu u Batajnici, 18. januara 1977. Tito je odletio u Libiju, a Džemal Bijedic je prisustvovao zvanicnom ispracaju. Sa aerodroma Surcin u Batajnicu je po Bijedica stigao mali, mlazni avion lir jet - u to vrijeme najsavremeniji minijaturni mlaznjak kojim je trebao doletjeti u Sarajevo.
Oko 10 sati i 40 minuta je izgubljena veza sa avionom kojim je Bijedic trebao stici na sjednicu Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista BiH. Ubrzo nakon toga je javljeno da je avion srušen kod planine Inac i da su Bijedic, njegova supruga Raza i još šest osoba koje su se nalazile u avionu poginuli. Ekipe strucanjaka i clanovi porodice najprije odlaze u Kreševo, ciji su stanovnici culi strahovitu eksploziju prije pada aviona. Na mjesto nesrece stižu i savezni eksperti kojima bosanski policajci i bezbjednjaci služe tek kao ispomoc na pravljenju finalnog izvještaja, nedostupnog javnosti. Alpinisti su zaduženi da iz snijega izvlace tijela poginulih. Cinjenica je da su avionom upravljala dva pilota: Stevan Leka i Murat Hanic, obojica stariji od tada 60-godišnjeg Bijedica. Nalazi državnih komisija uglavnom su ponavljali da je avion letio 950 kilometara na sat, što je za 300 kilometara bilo brže od predvidene procedure. "Raspisano je javno takmicenje za pravljenje monografije o Džemalu Bijedicu. Napravio sam monografiju o njemu, osvojio prvo mjesto i po tom osnovu bio pocasni gost irackog predsjednika Sadama Huseina gdje smo jeli zlatnim kašikama", pricao je Fikret Ibrahimpašic Fico, bivši direktor Zenickog muzeja. Bosanci nisu imali toliko sluha za svog politicara. Nakon prvih, višestranackih izbora, dosje o pogibiji (ubistvu) Bijedica su odnijeli u Beograd, reklo bi se, na opšte zadovoljstvo stranaka koje su pocele stvarati vrli, novi svijet. Najozbiljniji nasljednik na mjesto prvog covjeka SFRJ - Bijedic je poginuo tri godine prije smrti prvog covjeka savezne države - Josipa Broza. Otvoren je prostor za nove državnike i politicare koji su ubrzo krenuli u novi rat, sa istom scenografijom kao u Drugom svjetskom ratu, u kojoj jedino nije bilo mjesta za partizana........
_________________
DON'T FORGET- SREBRENICA 11.07.1995
--------------------------------------------------------------------------------
Kako je zavrsio pravi borac za Jugoslaviju ,covjek bez mrlje - osim sto se Srbima nije svidio iz prostog razloga sto je bio Bosanac,musliman.Tako da ovi malo mladji shvate i ne nasjedaju na pricu kada je trebalo "braniti"SFRJ,odnosno graditi veliku..
Cas historije: Godišnjica pogibije Džemala Bijedica
Osamnaestog JANUARA navrsilo se dvadeset i osam godine od pogibije vjerovatno najozbiljnijeg bosanskohercegovackog državnika ovog stoljeca Džemala Bijedica; naša novinarka istražila je bogatu biografiju najpopularnijeg stanovnika u istoriji Mostara i nesudenog predsjednika Jugoslavije
Bijedic je bio tvorac jugoslovenskog ekonomskog cuda 70-ih: Da nije stradao, naslijedio bi Josipa Broza na celu SFRJ!
Kuca Džemala Bijedica u kojoj se godinama nalazio Muzej Hercegovine, ovih dana ce biti vracena njegovoj porodici O Ko je i sa kojim motivima rušio Bijedica u BiH i zašto ga je spašavao Josip Broz O Najuspješniji predsjednik jugoslovenske Vlade i Titov covjek za islamski svijet O Predsjednik SIV-a godinama se plašio da ce mu se desiti ono što mu se dogodilo 18. januara 1977., kada se srušio avion u kojem su poginuli on, supruga Raza i svi clanovi posade
piše:liberty
Kuca Džemala Bijedica koju je porodica Bijedic ustupila Muzeju Hercegovine u Mostaru, ovih dana ce se naci kao tema na jednoj od sjednica gradske uprave Mostara. Kuca-muzej koja je trebala služiti kao mjesto gdje su zainteresirani mogli vidjeti dokumentaciju, trofeje, predmete vezane ne samo za jedan privatni život, vec i za duh vremena u kojem se on odvijao, polakao je gubila svoju prvobitnu namjenu. Neki važni predmeti su nestali, prostorije su renovirane i u njima se, danas, nalaze kancelarije muzeja. Buduci da je kuca izgubila svoju prvobitnu namjenu i da je umjesto muzeja postala mjesto gdje se obavljaju birokratski i arhivarski poslovi, porodica Bijedic je zatražila njen povrat.
"Istina je da je kuca izgubila svoju prvobitnu namjenu koju je trebala imati kada je porodica Bijedic ustupila Muzeju Hercegovine", kaže jedan od radnika u muzeju, "ali šta ce se dalje desiti i da li ce kuca biti vracena porodici zavisi od odluke gradske uprave". Nezainteresiranost novih, demokratskih vlasti za bivšeg, socijalistickog funkcionera, uz cinjenicu da je Univerzitet Džemal Bijedic vec preimenovan u Hrvatsko sveucilište, pokazuju da se istocna i zapadna obala konsenzualno i lako odricu covjeka ciji život svjedoci da se u Mostaru, Hercegovini i cijeloj BiH nekada moglo živjeti dobro i sretno.
SAD, SSSR I KINA
Vecina Bosanaca i danas se odlicno sjeca šta su radili na dan (18. januara 1977.) kada je poginuo Džemal Bijedic. Do u detalje, vecina njih tacno ce opisati gdje su se nalazili kada su culi vijest o padu Bijedicevog aviona, kao što obicno biva kada se u svijest ljudi ureže dogadaj za koji znaju da je važan. I, vijest, zaista, jeste odjeknula, ali bez eha: povratne i potpune informacije o tome kako je nastradao Bijedic, nikada nije bilo. Od 1971. godine Bijedic je bio predsjednik Saveznog izvršnog vijeca i clan Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije. Dva puta uzastopno, Josip Broz Tito povjerio mu je mandat predsjednika SIV-a. Obišao je 33 zemlje na svim kontinentima, ukljucujuci Australiju i Novi Zeland. Bio je prvi predsjednik jugoslovenske vlade koji je razgovarao sa Mao Ce Tungom i prvi jugoslovenski politicar koji je posjetio Vijetnam. Postigao je i ono što je malo ko, a vjerovatnije je niko, od njegovih kolega uspio da ostvari: u jednoj godini - 1975. bio je sagovornik šefova država i vlada tada tri najvece sile svijeta: SAD, SSSR i Kine, odnosno Forda, Brežnjeva i Mao Ce Tunga. U arhivama se mogu pronaci fotografije susreta Bijedica sa malezijskim premijerom Rahmanom, australijskim premijerom Gofom Witlemom ili sa Sirimavo Bandaranaike i Indirom Gandhi, obucenim u živopisne, duge haljine, Anvarom El Sadatom dok sjede na pozlacenim stolicama ili u vecernjoj toaleti na prijemu u austrijskoj prijestolnici kod uštogljenog i preozbiljnog premijera Brune Kreiskog. "Putovao sam sa njim na turneji po Aziji i uživao u slici koju je stvarala njegova jednostavna priroda, koja nije trpjela uštogljenost protokola", zabilježio je Miodrag Marovic, "Za otkravljivanje pri prvim susretima mnogima su potrebni sati i dani; za njega je to bilo pitanje od desetak prvih minuta." NIN, beogradski vodeci politicki nedjeljnik u SFRJ, 23. januara 1977. na vanrednim stranicama donosi tri teksta o pogibiji Džemala Bijedica. U tekstu pod naslovom Smrt velikog putnika se kaže kako je u iznenadnoj avionskoj nesreci "prošlog utorka, kod Sarajeva, na službenom putu, izgubio život Džemal Bijedic, jedan od najbližih saradnika druga Tita. Sa drugom Bijedicem poginuli su njegova supruga i još šest putnika u avionu," kaže se u tekstu. Sljedece, 1978. godine NIN je na godišnjicu pogibije prenio samo nekoliko redova iz teksta koji je u Politici o Bijedicu napisao Gojko Ubiparip. Na trecu godišnjicu smrti, o Bijedicu u NIN-u nije napisano ništa.
Ni bosanska štampa se nije previše bavila detaljnijom analizom uzroka pogibije. Istina, dugo se pricalo da se radi o politickom ubistvu, ali bez relevantnih pokazatelja da li je uistinu u pitanju ubistvo ili se radi samo u udesu aviona, odnosno nesretnom slucaju. Najviše su žalili Mostarci gdje je 1959. u anketi gradana proglašen najpopularnijim gradaninom svih vremena, u omjeru 80 glasova prema svega ponekom glasu koje su dobili tadašnji fudbalski reprezentativac SFRJ Muhamed Mujic, politicar Avdo Humo i pjesnik Aleksa Šantic. Na utakmicama Veleža koji je u njegovo vrijeme doživljavao zvjezdane trenutke, docekivale su ga ovacije Mostaraca koji su cijenili ono što je radio tokom rata, a i poslije njega.
STRIJELA ZOVE KONDORA
Bijedici su iz Gacka došli u Mostar 1915. kao veoma bogati trgovci. Dvije godine kasnije u porodici Adema i Zarife (Drljevic) Bijedic roden je sin Džemal kao jedino muško dijete, pored starije sestre Adile. Adem Bijedic 1919. umire od španske groznice, a porodica "bez muške glave" polako gubi bogatstvo. Stvara se dobra podloga za kaljenje buduceg revolucionara. Poslije završetka gimnazije u Mostaru, Džemal odlazi u Beograd na studij prava koji prekida 1941. Tada ima 24 godine i ubijedeni je komunista. Na pocetku rata u Foci upoznaje svoju buducu suprugu Razu koja mu je najprije dodijeljena kao SKOJ-evka zadužena za pokrivanje njegove politicke djelatnosti. Vispreni Mostarac se SKOJ-evki Razi predstavlja kao Vidoje, a još visprenija Raza glumi da ne zna da joj se lažno predstavio. Za to vrijeme, u Sarajevu, partijski drugovi rade na svojim zadacima. Iz Izvještaja zapovjednika redarstvene straže Sarajevo Benovica Županijskoj redarstvenoj oblasti vidi se da su u gradu stacionirane jedna ili dvije njemacke divizije, komandna ekspozitura Gestapoa, Abvera, SD (služba sigurnosti) i Sipo (sigurnosna policija). Pred kraj 1941. godine Olga Marasovic, Vladimir Peric Valter i Dane Olbina srecu se u stanu, u Gornjoj Breki 28. Trebalo je uoci Nove godine napisati letak koji ce se rasturati po gradu. Zadatak je bio povjeren Vladimiru i Olgi. "Pisali su, brisali, dotjerivali i citali ono što su napisali... Kada je letak bio napisan, tada su predahnuli. Nastao je spontan razgovor i šale na racun onoga što smo doživjeli u godini koja je prošla. Svanjivalo je jutro, pocinjao je prvi dan Nove godine. Morali smo što prije otici iz tog stana da ne bi bili primijeceni. Padao je gust snijeg. Nas troje smo se uzeli pod ruku i spustili se, kližuci se niz Bjelave. Silazili smo dole, u centar grada koji se budio, u kome cemo se uskoro i mi razici svako na svoju stranu. Sustizali smo prolaznike, vecinom radnike koji su žurili na posao. Oni nisu mogli pretpostaviti da se tu, medu njima nalaze clanovi mjesnog komiteta KP koji su nocas napisali letak o kojem ce uskoro da bruji u Sarajevu. Lijepa je bila ta Nova godina, možda najljepša u našoj mladosti. O tome šta ce nam donijeti, nismo razgovarali, ali, prema nama bila je nemilosrdna", ispricao je Olbina. U proljece 1942. Gestapo u Sarajevu, nakon tzv. velike provale, hapsi nekoliko stotina clanova KPJ. Partizanske jedinice se nalaze daleko od grada. Pored terora, gradani Sarajeva pate i od neimaštine. O siromaštvu vjernu sliku pružaju dokumenti NDH iz tog vremena. U njima se navodi da su teškoce vezane za snabdijevanje Sarajeva vezane za neredovan željeznicki saobracaj na pruzi Bosanski Brod-Doboj-Sarajevo i na raspodjelu u Zagrebu, odnosno Slavonskom Brodu gdje se, prilikom pretovara, najcešce dešava da hrana predvidena za Sarajevo odlazi u druga mjesta. Problema sa neimaštinom nemaju tzv. buržoaski elementi koji kolaboriraju sa NDH ili preko palestinskog muftije El Huseinija sanjaju o stvaranju Muslimanske države, na jednom dijelu bosanske teritorije, a u okviru Treceg rajha. Džemal Bijedic u grad, kao sekretar MK KPJ za Sarajevo, dolazi u to, najteže vrijeme. Posjeduje uniformu domobranskog oficira i lažnu legitimaciju na ime Ante Jukic. Sekretar je partijske organizacije i za vrijeme decembarske, tzv. druge provale komunista koju je Gestapo poceo preko Nade Vrankovic, sekretara partijske celije u Kovacicima. Nakon hapšenja i mucenja, Vrankovicka je pristala raditi za Gestapo, po modelu "Strijela zove Kondora", prikazanom u filmu Valter brani Sarajevo. Na ulici je teško ranjen i inžinjer Miron Jevdenic koji je nosio letke i nekoliko svežnjeva publikacije koju su štampali komunisti. Decembarska provala pada u vrijeme kada je njemacka armija duboko prodrla na teritoriju SSSR-a, vodeci bitku za Staljingrad. Nacisti su u Sarajevu svakog casa ocekivali pad Staljingrada. Napravljena je velika tribina, iskicena parolama, zastavicama i drugim propagandnim, pisanim materijalom. Medutim, poslije poraza Hitlerove armije kod Staljingrada, tribina je ostala još nekoliko dana, potpuno prazna, a onda je preko noci nestala. Umjesto slavljenja pobjede pada Staljingrada, slavila se godišnjica Oktobarske revolucije. Na brdima oko Sarajeva su zapaljene vatre, a u samom gradu organizirano miniranje niza njemackih i objekata u vlasništvu kolaboracionista. Džemal Bijedic i Avdo Humo su uspostavili kanale i kurirske veze sa oblasnim komitetima za Hercegovinu i Bosansku Krajinu, sa Vrhovnim štabom i Pokrajinskim komitetom za BiH, koji je bio smješten u istocnoj Bosni. Uspostavljenim kanalima, mladi odlaze u partizane. Borka Vokšal je bila jedna od njih. "Tako smo stizali razlicitim kanalima u Visocko-fojnicki odred da bi se jedan broj nas našao u Petoj krajiškoj diviziji: Zehra Muidovic, Nijaz Resulovic, Miro Štefancic, Mira Vokšal, Gina Krecak, Milena Milicevic Petrovic... Sve teškoce koje je partizanski rat nosio sa sobom bile su lakše od teške ilegalne borbe u okupiranom Sarajevu", zabilježila je. Bijedic je do kraja 1943. boravio u Sarajevu, odakle je po partijskom zadatku otišao na dužnost sekretara KP za Semberiju i Posavinu. Novi sekretar Mjesnog komiteta najprije je Esad Cengic, a zatim do pogibije, 5. aprila 1945., Vladimir Peric Valter.
OD SUMNJICENOG DO SLAVLJENOG
Poslijeratni period nije lak za Bijedica. Nakon oslobadanja zemlje postaje generalni sekretar Vlade BiH, a zatim pomocnik ministra unutrašnjih poslova. Medutim, od Brane Kovacevica je osumnjicen da je INFORMBIRO-ovac, a ove optužbe sa njega skida Ðuro Pucar Stari. Pocetkom 1957. predsjednik je ideološke komisije KP BiH, zatim clan republickog izvršnog vijeca i predsjednika Savjeta Univerziteta. Pocetkom šezdesetih godina postaje clan Saveznog izvršnog vijeca kojim predsjedava Tito. Istovremeno je sekretar Ustavne komisije gdje se kreiraju medurepublicki i medunacionalni odnosi, a na cijem je celu Edvard Kardelj. Iznenada, zahvaljujuci mešetarenju Aleksandra Rankovica, a koji u unutarpartijskim borbama dobija prednost u odnosu na Kardelja, Bijedic biva smijenjen sa svih funkcija. Vraca se u Mostar, gdje postaje predsjednik sreza i gdje pokušava okupiti inteligenciju. Fikret Ibrahimpašic je pricao: "Mostarskog slikara Mehu Sefica, Džema jednu noc nade kako pjeva u baru zagrebackog hotela Ric i kaže mu: Ti ideš u Mostar! Da pjevam? - pita Sefic. Jok, imamo pjevaca, a nemamo slikara. Ideš da slikaš". Pokušava mu se 1962. namjestiti afera sa neplacenim racunima u Robnoj kuci u Mostaru i preduzecu Vecar. Prigovara mu se da je bracu i rodbinu instalirao na visoke funkcije. On objašnjava da nema brace i odlazi kod Ðure Pucara koji ga ponovo uzima u zaštitu. Takode, prilaže i racune kojim potvrduje da je sve svoje troškove uredno placao. Nakratko se povlaci u krug porodice i prijatelja. Ali, dešavanja u Jugoslaviji ponovo ce ga izbaciti na površinu. U jeku jacanja nesporazuma na relaciji Beograd-Zagreb i snaženja hrvatskog proljeca i srbijanskog tehnoliberalizma postaje najpovoljniji kandidat za mjesto premijera savezne Vlade. Do tada jedino sa mogucnošcu da se izjašnjavaju kao Srbi, Hrvati ili neopredijeljeni, Muslimani su dobili pravo na svoje nacionalno ime. Neki od njih, kao Meša Selimovic, ne znaju šta ce sa njim i rade se izjašnjavaju kao Srbi. Sociolog Esad Cimic lamentira kako je za Muslimane "prekasno da budu narod, a prerano da budu nacija" i skloniji je hrvatstvu. Kao i obicno, najbolje se snalazi Josip Broz koji zna da je Bijedic kao Musliman odlicna spona za susrete sa liderima arapskog svijeta. Tako ga moli da utice na izbor reisa "koji ce u cetiri oka razgovarati sa kraljem Halidom i reci mu istinu o muslimanima u Jugoslaviji." Bijedic biva gost irackog predsjednika Sadama Huseina, iranskog i malezijskog premijera, a u Mostaru i domacin vodi libijske revolucije Moameru El Gadafiju koji je klanjao podne u Karadoz-begovoj džamiji. Lideri ovih zemalja su predstavljali države koje su najviše robe uvozile iz Jugoslavije. Stopa inflacije u Jugoslaviji pada ispod evropske stope inflacije, a RBiH bilježi brži porast industrijskog razvoja u odnosu na ostatak Jugoslavije. Ali, nisu svi zadovoljni. U novembru 1976. Bijedic ima sastanak sa predstavnicima Izvršnog vijeca Srbije koje je predvodio inžinjer Dušan Ckrebic. Govorilo se o ekonomskim problemima i teškocama sa kojima se suocava privreda Srbije. "Za ovih pet godina", rekao je Bijedic, "nije bilo nijednog pitanja o kome, na kraju, nismo uspjeli da se dogovorimo. Nijednom nismo bili primorani da od Predsjedništva SFRJ zatražimo privremene mjere na koje ono ima pravo ako se do rješenja ne dode u procesu medurepublickog dogovaranja". Istina je, da je problema bilo. Bijedic je cetiri puta podnosio ostavku na mjesto saveznog premijera, ali je Tito svaki put odbijao da je prihvati. "Ubit ce me, ja mnogo znam, bila je nerijetka opaska koju je saopcavao svojim najbližim prijateljima. Kod mene je boravio 22. oktobra 1976... Jedno vrijeme je razgovarao sa prijateljima, a kasnije mi je neke stvari rekao na uho. Uglavnom je bilo rijeci o velikoj napetosti u državi. Dolazi do razmirica medu ljudima koji su jednom nogom u grobu. Tito je Jovankin zarobljenik, ne može se njemu prici bez njene dozvole. Žele ga razdvojiti od Kardelja. Ne znam šta da radim", piše Bahrudin Bijedic.
I PAD JE LET...
Sa aerodromu u Batajnici, 18. januara 1977. Tito je odletio u Libiju, a Džemal Bijedic je prisustvovao zvanicnom ispracaju. Sa aerodroma Surcin u Batajnicu je po Bijedica stigao mali, mlazni avion lir jet - u to vrijeme najsavremeniji minijaturni mlaznjak kojim je trebao doletjeti u Sarajevo.
Oko 10 sati i 40 minuta je izgubljena veza sa avionom kojim je Bijedic trebao stici na sjednicu Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista BiH. Ubrzo nakon toga je javljeno da je avion srušen kod planine Inac i da su Bijedic, njegova supruga Raza i još šest osoba koje su se nalazile u avionu poginuli. Ekipe strucanjaka i clanovi porodice najprije odlaze u Kreševo, ciji su stanovnici culi strahovitu eksploziju prije pada aviona. Na mjesto nesrece stižu i savezni eksperti kojima bosanski policajci i bezbjednjaci služe tek kao ispomoc na pravljenju finalnog izvještaja, nedostupnog javnosti. Alpinisti su zaduženi da iz snijega izvlace tijela poginulih. Cinjenica je da su avionom upravljala dva pilota: Stevan Leka i Murat Hanic, obojica stariji od tada 60-godišnjeg Bijedica. Nalazi državnih komisija uglavnom su ponavljali da je avion letio 950 kilometara na sat, što je za 300 kilometara bilo brže od predvidene procedure. "Raspisano je javno takmicenje za pravljenje monografije o Džemalu Bijedicu. Napravio sam monografiju o njemu, osvojio prvo mjesto i po tom osnovu bio pocasni gost irackog predsjednika Sadama Huseina gdje smo jeli zlatnim kašikama", pricao je Fikret Ibrahimpašic Fico, bivši direktor Zenickog muzeja. Bosanci nisu imali toliko sluha za svog politicara. Nakon prvih, višestranackih izbora, dosje o pogibiji (ubistvu) Bijedica su odnijeli u Beograd, reklo bi se, na opšte zadovoljstvo stranaka koje su pocele stvarati vrli, novi svijet. Najozbiljniji nasljednik na mjesto prvog covjeka SFRJ - Bijedic je poginuo tri godine prije smrti prvog covjeka savezne države - Josipa Broza. Otvoren je prostor za nove državnike i politicare koji su ubrzo krenuli u novi rat, sa istom scenografijom kao u Drugom svjetskom ratu, u kojoj jedino nije bilo mjesta za partizana........
_________________
DON'T FORGET- SREBRENICA 11.07.1995
Pravi si esdepeovac... 
