Milomir Kovačević Strašni, Čahure na Žući
'' Ova povodom koje pišem i čijoj stvarnosti se vraćam dok je gledam, nastala je ni dva kilometra vazdušne linije od sobnog prozora kroz koji gledam mjesto na kojem je snimljena. Bilo je to koncem januara 1993. na brdu Žuć iznad Sarajeva, neposredno nakon što su ga, tada smo to tako govorili, oslobodili pripadnici brigade u kojoj sam bio. U posjetu, tako smo to tada govorili, došla nam je ekipa magazina Dani, Milomir, Ivan Lovrenović, Karim Zaimović i Mladen Sančanin. Oni su došli da snime i pišu, a mi smo ih ugostili, kako i pristoji domaćinima. Nakon oslobađanja Žući, svi smo to znali, Sarajevo više nije moglo pasti, tako se tada govorilo, u ruke neprijatelju. I dok smo Ivan, Mladen, Karim i ja razgovarali, a Ivan i ja najduže, čitav bogovjetni dan na bojištu, Milomir je škljocao svojim aparatom. I ulovio sve samu vrhunsku fotografsku umjetnost.
Zašto mi je važna ova fotografija? Zašto je ona veličanstven dokumentarni simbol? Na njoj su samo čahure od granata razbacane po livadi, u haotičnoj gomili. Neizbrojive, prvi je utisak. Ta haotična gomila sugerira odmah po prvom pogledu količinu ubilačkih sredstava ispaljenih na grad. I tu, u dokumentarnoj ravni fotografije, svjedoči se o vatrenoj moći, ubilačkoj nakani i snazi napadača na grad. Međutim, razbacana gomila čahura od granata vuče ka pitanju o smrti, jer iza svake te čahure stoje oni na koje ispaljena. A jedna granata ima ubilačku snagu koja prelazi preko granica uma. Njihova haotična gomila, pak, upućuje kao beskraju bezumlja civilizacije koju nastanjujemo. Iza svake košuljice od grante je nemislivo velik broj ubijenih. Iza svake je i ljudska ruka, naredba, vojni sistem, politička, odluka, ideološka nakana, sve ono što odlučuje o njenom ispaljenju. Granata usisa ljudsko tijelo u svoju eksploziju, kao usisivač prašinu, pa se u grob nema šta sahraniti, tako nekako piše Tvrtko Kulenović u svom romanu Istorija bolesti. Takva je to smrt. A pred tom spoznajom raste druga, simbolička, ravan Milomirove fotografije. I u njoj potpuni apsurd rata, nemislivi beskraj njegove tragičnosti, užas od kojeg se ledimo, i lica ubijenih, njihova bliskost s nama, stres naš u boli zbog njihove smrt. Rat je na toj fotografiji eksplodirao u punom obimu svoga besmisla, i to rat neizravno, bez borbe, bez eksplozije granata, rat koji je razrušio, ubio ljudskost u njenoj osnovi. Za tren onijemimo i oglušimo, kao da su baš sad, baš ovog trena eksplodirale sve grante s Milomirove fotografije.
Zato je ta fotografija sržna humanistička osuda rata, vrhunski simbol koji misli sadržaj ukupnog ratnog vremena u trenutku snimka. I ne samo jednog ratnog vremena koje je ubilo naše mrtve, eksplodiralo u našim dušama i umu i stalno iznova dolazi u sjećanje kao mora, nego i svakog rata. Haotična gomila čahura od granata stoji na Milomirovoj fotografiji sa Žući iz 1993. i simbolizira rat od Troje do Sarajeva, od Kaina do beskonačnog ratnog sutra. A fotografija govori onim što vidi o onom nevidljivom, odsutnom i skrivenom, preko čahura od granta o ubilačkoj sadržini svakog rata.''
Izvor i više:
http://ivanlovrenovic.com/2016/01/milom ... tografije/
Garant pero il anki,da njih ne bi ,tad bi skapali od gladi sve troje.Imam negdje sliku,gluho bilo,64 kile a u sestrinim leviskama.Taman mi al kratke mater jebale,ko vehabija. 
A divi Geke i kapice 
