Prijateljstvo u Ratu

[laneni10]

Priča i ispovijest ratnika iz suprotnog tabora,u kojoj sam našao sebe i još mnoge sa svih zaraćenih strana u proteklom ratu

Rat!

Ta rijec toliko ogavno zvuci da bih je ja izbrisao iz svih rijecnika ovoga svijeta! Ali postoji nesto sto se u ratu pamti do smrti, nesto sto je suprotnost onom najgorem sto rat izaziva u covjeku, to je prijateljstvo i to prijateljstvo apsurdno i neshvatljivo, strano nasem umu, prijateljstvo sa neprijateljem.
Te ratne 92-ge godine sam naglo sazreo, nestalo je djecackog osmijeha s mog lica primjetili su drugi i mladalacke bezbriznosti, primjetio sam ja. Iako je suprotno mojoj veseloj prirodi vjecnog opstimiste, nekao sam postao ozbiljan i zabrinut, poceo sam o zivotu da razmisljam na drugaciji nacin nego do tada. Te nesrecne godine koja ce ostaviti neizbrisiv pecat na mom bicu i koja ce ostati upamcena kao pocetak kljucanja bosanskog kara-kazana iz koga je poceo da se izljeva otrov koji se krckao vijekovima, kisa je lila kao iz kabla gotovo svaki dan. Moj rov je bio pun vode i vlage ako bi se ta rupa u zemlji mogla nazvati rovom. Osjecao sam kako vlaga ulazi u moje tijelo i imao osjecaj da ako uskoro sve ne prestane ljudi ce poceti zaudarati kao krtice.

Jedva sma cekao da sunce grane da izadjem napolje, ali avaj sunce je te krvave godine bilo rijetko kao i osmijesi na licima mojih brdjana Dan za danom se smjenjivao, kao jaje jajetu slican jedan drugom; straza, osmatranje malo pucanja i opet u krug, djavolji krug bez kraja ili sto bi nas narod rekao; Vrzino kolo, da upravo tako, to je najbolji izraz, svaki dan je bio samo jedan korak u Vrzinom kolu a svaka noc samo mracan odraz dana u zacaranom ogledalu Boga Aresa koji je te godine bjesomucno udarao u ratne bubnjeve.

Sreca pa sma imao tranzistor... Jednoga dana negdje u jesen te godine ugledah u rovu rupovku(vojni telefon) Kome jos treba ovaj, krs pomislih, kad svi imaju motorole... I ja sam je imao...bio sam jedno vrijeme zamjenik komandira voda.. ali kasnije ne tada.. Ukljucih je, rupovku, cisto da provjerim da li se uopste odrzava veza i dada zacuh: - Cetooo!!!! Jesi se okupo, ha? Kad dodjem da te zakoljem da budes lijep mrtvac! Ni ceto ne ostade duzan, bez bijesa uzvratih: - Povedi sestru da me okupa!- I takao zapocesmo ovu za rat nimalo cudnu konverzaciju kojom vojinici zaracenih strana cesto razbijaju monotonoiju svakodnevnice. Za divno cudo niko mi ni mater ne opsova, pitaju odakle sam iz kog sela, sta sam radio prije rata i sl. Malo neoprezno im kazem iz kog sam sela ne razmisljajuci da bi me to jednog dana moglo kostati, ne razmisljajuci ni o ishodu rata, pa cak ni o sutrasnjem danu jer u ratu covjek ima samo jedan cilj; prezivjeti trenutak vjecnosti koji se zove dan a ponekad ni dan, samo sat, minut ili sekundu. Tako iz dana u dan sam na rupovki, pricao s? ljudima iz raznih djelova Krvavog Vilajeta bilo ih je cak iz Zepca. Bilo je i dama koje su se javljale ponekad da Ceti pomenu majku a ponekad da upitaju: ?Sto bolan pucate toliko??. No ja sam najvise pricao sa Mrkim Tuzlakom. Malo pomalo kao da smo se zblizili i ako je to moguce postali smipaticni jedan drugome tako da mi je on pustao i muziku preko telefona svaki dan..

. Jednog dana malo u zbilji vise u sali dogovorismo da se nadjemo, da se susretnemo izmedju dvije vatrene linije i upoznamo se kao ljudi. Bili smo blizu na par kilometara ili manje? I tako... Ne znam koji dan bjese al nije bilo kise, pozva me Mrki i rece: - Hajde dodji za pola sata i ja cu tamo gdje smo se dogovorili.- Bez razmslljanja krenuh, da sam razmisljao mozda ne bih krenuo, uzmem pusku i niz sumu poznavao sam put, tu sam rodjen i u snu poznajem svaki kamen, svaki prevoj, cak svako drvo naceto gromom?. Nikakav strah nisam osjecao. iako tog covjeka nikad nisam vidio vjerovao sam mu. Medjutim ostavivsi poslednju kucu iza sebe i izasavsi na put koji vodio kroz sumu, polako se pocela u moju dusu uvlaciti mala nelagoda da bi se kasnije zgusnula u vecu i na kraju pocela da me gusi i otezava disanje. Na kraju sam priznao da sebi da je to strah koji usporava misli i koci udove. Noge su mi postajale sve teze, a bio sam na rubu sume tek sam ulazio u nju bio sam u tim trenucima odlicna meta za odstrijel sto bi neki rekli... Ali ja sam Mrkom vjerovao.. Ali zasto me strah gusi ako mu vjerujem? Kao da sam cuo neki glas koji kaze ?ajde mali vracaj se ne glumi...
Mozda bih se i okrenuo i zbrisao nazad u okrilje sume koja stiti selo no noge iako su bile kao okovane isle su naprijed. U stomaku sam osjecao grc nesto kao potmulu bol koju sam kao dijete osijecao pred necim nepoznatim, kao pred mrakom iz koga vrebaju zvijeri i utvare iz prica koje su pricali djedovi. Sa svakim sledecem metrom u glavi je zvonilo zvono za uzbunu, a i pitanje sta ako te zarobe pa kasnije muce? - Znas da bol ne trpis, vracaj se mali.- komandovao mi je razum, ali opet noge kao da plove vode ma pravo ka dogovorenom mjestu, nisam ih vise osjecao, a one nemilosrdon grabe naprijed... Suma je moja kuca, moj dom. U sumi sam rodjen, napravio prve korake, odrastao i cinilo mi se da znam kako suma dise ali ovaj put je bilo drugacije, nikada toliko sumova nisam cuo, sumova koje vise nisam mogao da raspoznam kao da nisam dijete Majevice vec neko ko je prvi put zakoracio u vrleti ove lijepe planine. Sustanje lisca, pucketanje grana, pretrcavanje sitnih glodara po suvom liscu, sve je bilo drugacije i novo, sasvim sam se u uvo pretvorio ne bili prepoznao poznate, domace zvuke, ne bih li se ponovo osijetio dijelom planine nebi li disao kako dise suma. Zastao sam pored jedne bukve da oslusnem, da cujem ima li nesto sto nadjacava otkucaje mog srca i sumove ove sada strane sume i strane planine. Nigdje se nista nije culo a bio sam nadomak cilja. Jos jedno savladjivanje straha i u par brzih koraka stigao sam na cilja. Nema Mrkog, cekam pored jednog velikog hrsta, na trenutak sam sjeo, a vec sledeceg trenutka sam cuo sum, ubrzo posle toga pojavio se covjek nizeg rasta ali sirokih ramena u crnoj majici i vojnickim panatlonama, i cipelema kao za paradu a ne za rat i lomatanje po nasoj vukojebini. Instiktivno podigoh pusku, on zastade, pogleda me u oci i vidjeh blagi prekor u njima. Rece: - Zar se nismo dogovorili, bez oruzja?! - Jesmo tako smo se dogovorili ! Strah koji me je do tada gusio nestade i obuze me osjecaj stida kakav vam nikako ne mogu opisati, da dodgovorili smo se da da dodjemo bez oruzja, ali ja nisam mogao da dodjem bez puske, nikada se nisam od nje odvajao , postala mi je bliza od brata i sestre, oca i majke, bliza od ruke, taj prokleti komada metala je postao dio mene.

Spustio sam pusku na zamlju i krenu prema njemu uz izvinjenje zbog prevare.
zbog puske koje se nisam smio odreci. Pruzio mi je ruku zagrlio i poljubio me kao najrodjenijeg, a i ja sam njega. Osjecao sam neku neposiivu radost sto je Mrki (Paocic Mevludin) iz Tuzle, bio fer i nije me prevario, vecu od radosti sto sam ziv i nisam uletio u zmaku, ali istovremeno me gusila tuga zbog puske koju sma ponio a on je bez oruzja dosao. Kuku meni osramotih i sebe i svoje brdjane a na kraju i sve Srbe, pomislih... Ponudio sam ga ga cuturicom, odnoso prepecinocom koju u cuturicama nosimo za ne daj Boze I za lijek I za utjehu a u ratu je svaki dan ne daj Boze, kao da malo dodjemo sebi. Pricali smo nepovezano obojica, skakali s teme na temu nesposobni d apratimo tok svojih misali.... Puska, nju sam bacio pored nogu u stvari lezala je izmedju mene i njega, puska koja je razdvajala dva Bosnaca, dva covjeka, dvije vojske, dvije religije, dva prijatelja...
Sa svakim gutljajem je bilo manje rakije u cuturici a mi smo sve vise nalazili zajednickih tema. Opustili smo se vec i pazljivo slusali jedan drugog ne skacuci s teme na temu, cinilo se kao da smo se poznavali godinama i kao da smo se posle dugo godina sreli, stari dobri prijatelji. Ali boljelo je to sto sam pusku donio, boljelo gore od nezuvracenog samara, boljelo je tako da je paralisalo misli tako da se tek skoro kasno sjetih...
Dohvatio sam pusku a Mrki se malo trgnu pogledam me iznenadjeno Otvorih zatvrac, puska je bila PRAZNA!

Metak sam izbacio iz cijevi negdje ne ulazu u sumu, jer dogovor je bio bez oruzja! Mrki se iznenadi i nasmeja pa rece: - E bolan sto ce ti prazna puska? - Ne znam.- rekoh.- vjeruj mi, da ne znam.- Posle toga se Mrki masi za dzep i odatle izvadi bobmu neku valjda proizvedenu u nekoj od islamskih zemalja slutim po arapskim sarama na njoj i rece: - Evo i ja sam ponio bombu ako me prevaris da je aktiviram i da obojica poginemo.
Nisam prevario a nije ni Mrki i drago mi je zbog toga, iako smo obojica imali opravdan razlog za strah za nepovjerenje

Rat se odavno zavrsio, nekoliko sam put posjetio svog prijatelja Mrkog u Tuzli, mi cemo ostati prijatelji do smrti iako se mozda nikad nece sprijateljiti nasi narodi.

[memnon]

svaka cast, tko je ovo pisao ima jebenog dara, svaka cast

[laneni10]

svaka cast, tko je ovo pisao ima jebenog dara, svaka cast

Ja sam autor ovoga teksta, ovaj dogadjaj je istinit, i desio mi se davne 92 godine.

Hvala za kompliment jarane.

[Skijaš]

svaka cast, tko je ovo pisao ima jebenog dara, svaka cast

Ja sam autor ovoga teksta, ovaj dogadjaj je istinit, i desio mi se davne 92 godine.

Hvala za kompliment jarane.

"Constant kindness can accomplish much. As the sun makes ice melt, kindness causes misunderstanding, mistrust, and hostility to evaporate."
Albert Schweitzer

[laneni10]

jos kad bi ovo preveo...?

[hAZNADAR]

Al nek je Mrki imao bombu uvezenu iz arapskih zemalja, - na stranu sto niko u Arapa to niti proizvodi a niti je bilo ratnog uvoza takve vrste naoruzanja. I jos maksuzile ispisano arapskim slovima. Koji hebeni klise u ovoj "istinitoj" prici.

[zavrzlama]

Al nek je Mrki imao bombu uvezenu iz arapskih zemalja, - na stranu sto niko u Arapa to niti proizvodi a niti je bilo ratnog uvoza takve vrste naoruzanja. I jos maksuzile ispisano arapskim slovima. Koji hebeni klise u ovoj "istinitoj" prici.

Mozda je bomba bila ona kineska,pa je autor u brzini i vjerovatno dozom straha mislio da su arapska slova...

[laneni10]

Mrki Paocic Mevludin iz Tuzle zivi DANAS kod Elira, vjerujem da ovdje ima tuzlaka koji ga poznaju, i mogu da se kod njega raspitaju i vidjece da govorim istinu.
Mozda ga fukara tz poznaje ??

Inace nisam bas siguran dali je nesto pisalo na bombi, jer sam tada bio jako uzbudjen i uplasen zbog tog sastanka sa njim
Nisamo se prije rata poznavali sto je jos vise otezavalao situaciju, ali ipak se sve dobro zavrsilo za obojicu.

[andromeda101]

Možda je bila pakistanska. A možda je i bila domaća a neko ispisao nešto po njoj.

Nije ni bitno, dobra priča i lijepo opisano.

[laneni10]

Možda je bila pakistanska.

Nije ni bitno, dobra priča i lijepo opisano.

Mrki je kod sebe imao bombu kao sto sam vec rekao a sta je i dali je, nesto pisalo na njoj zar je to bitno?

[andromeda101]

Možda je bila pakistanska.

Nije ni bitno, dobra priča i lijepo opisano.

Mrki je kod sebe imao bombu kao sto sam vec rekao a sta je i dali je, nesto pisalo na njoj zar je to bitno?

Jašta.

[laneni10]

Dobro bolan... jel to zbog propagande kako ste vi Bosnjaci bili nenaoruzani i ratovali u tenama
a onolike granate oko moje kuce sto su padale ?

[medjutim]

Dobro bolan... jel to zbog propagande kako ste vi Bosnjaci bili nenaoruzani i ratovali u tenama
a onolike granate oko moje kuce sto su padale ?

Mislim da si se ovom recenicom pokakio u svoj literarni rad.

[laneni10]

Dobro bolan... jel to zbog propagande kako ste vi Bosnjaci bili nenaoruzani i ratovali u tenama
a onolike granate oko moje kuce sto su padale ?

Mislim da si se ovom recenicom pokakio u svoj literarni rad.

Ma to je bilo apropo bombe

[bude]

Prica je ok ,
sve ovo poslije bespotrebno.

[hAZNADAR]

Mrki Paocic Mevludin iz Tuzle zivi DANAS kod Elira, vjerujem da ovdje ima tuzlaka koji ga poznaju, i mogu da se kod njega raspitaju i vidjece da govorim istinu.
Mozda ga fukara tz poznaje ??

Inace nisam bas siguran dali je nesto pisalo na bombi, jer sam tada bio jako uzbudjen i uplasen zbog tog sastanka sa njim
Nisamo se prije rata poznavali sto je jos vise otezavalao situaciju, ali ipak se sve dobro zavrsilo za obojicu.

Hajd malo bombu na stranu, inac lijep tekst,.. - samo me jedna stvar ovdje malo cudi. Pretpostavljam da ti je stalo do Mevludina jer je po prici neki dobar momak(ne sumnjam i ti), ali mogao si ga kontaktirati na 100 razlicitih nacina, pa cak mozda i preko drustvenih mreza. Tek da ga upitas dali da postiras njegovo puno ime i prezime u ovakvoj prici - mozda mu bas nebi sjelo da mu se ime ovako objavljuje. Jer koliko god ima normalnog svijeta kojima se svidja ovakva prica - toliko ima i onih koji bi mu ovakvo sto mozda i zamjerili. Ne mislim samo na domace ekstremiste, ima puno ljudi koji su izgubili nekoga u Tuzli koje ne mogu zvati nenormalnim jer pomisli samo na krvavi dan mladosti,.. pa mozda prijateljevanje sa onom stranom u svom onom zlu nije bas nesto sa dobrom etiketom.

[laneni10]

Mrki Paocic Mevludin iz Tuzle zivi DANAS kod Elira, vjerujem da ovdje ima tuzlaka koji ga poznaju, i mogu da se kod njega raspitaju i vidjece da govorim istinu.
Mozda ga fukara tz poznaje ??

Inace nisam bas siguran dali je nesto pisalo na bombi, jer sam tada bio jako uzbudjen i uplasen zbog tog sastanka sa njim
Nisamo se prije rata poznavali sto je jos vise otezavalao situaciju, ali ipak se sve dobro zavrsilo za obojicu.

Hajd malo bombu na stranu, inac lijep tekst,.. - samo me jedna stvar ovdje malo cudi. Pretpostavljam da ti je stalo do Mevludina jer je po prici neki dobar momak(ne sumnjam i ti), ali mogao si ga kontaktirati na 100 razlicitih nacina, pa cak mozda i preko drustvenih mreza. Tek da ga upitas dali da postiras njegovo puno ime i prezime u ovakvoj prici - mozda mu bas nebi sjelo da mu se ime ovako objavljuje. Jer koliko god ima normalnog svijeta kojima se svidja ovakva prica - toliko ima i onih koji bi mu ovakvo sto mozda i zamjerili.

Hmmm u pravu si nisam tome razmisljao, da..., priznajem da sam pogresio, ali mi nije bila namjera, ovu pricu sam napisao prije osam godina i postavio je na net na jedan Bh forum, ali samo sa nadimkom mrki nisam mu stavljao tamo puno ime i prezime..
Mrkog sam trazio preko fejsa ali ga nema tamo... ali cu ga uskoro potrazit kuci u Tuzli mislim da se ipak nece naljutit...

[vivace]

zaista lepa prica. ludilo je prava rec. ne ponovilo se vise.

[drug_profi]

@laneni
pozdrav od bivseg neprijatelja.

[vjesticanametli]

super
potrazi ti njega
a onda nas sve kolektivno u sumu na dernek zovnite kod tog hrasta

[Paranoid]

ODA PRIJATELJSTVU

''svako ponekad ubije nekog koga voli,
neko to čini sa osmijehom na licu,
a neko suzama i plačem,
neko se odmah okrene i ode
a neko stoji dugo dok srce mu skače,
kukavice to poljupcem čine,
a hrabri udare mačem...''

Šesnaest godina. Mislim da smo nerazdvojni postali onog dana kad sam ja dobio trojku iz matematike. Naučio me kako se nositi sa neuspjehom. Tako su se uskoro dva osmogodišnjaka svaki dan vraćala iz škole sa puno cike i smijeha, a kad bi došli do zgrade broj 22, namjestili bi lica na 'tužno' a katkad, po potrebi i na 'beskrajno tužno sa suzom u očima' i ušli u zgradu pripremajući se na pitanje 'kako je bilo u školi'. Uglavnom, tehnika. Bio je tehničar od malih nogu. Kad je došao rat skakali smo po podrumima pucajući u zamišljenje neprijatelje, skupljajući sav mogući vojni otpad, tukući se čiji je tata ubio više 'neprijatelja'... Jednog dana njegov se tata više nije vratio. Imali smo deset godina. Bilo je teško tih dana. Njemu. Ja sam, istina bio tužan, ali mislim da tada nisam shvaćao koliki je to istinski gubitak. Inače, tih dana život je bio potrošna roba. Uskoro smo rat zamijenili pubertetom, a albume s nogometašima erotskim časopisima. Pa smo zajedno drkali na naš prvi porno film, posuđen u trošnoj trafici-videoteci u Radićevoj ulici. Pa smo popušili prvi joint na mansardi naše zgrade i odlučili da to i nije neki merak... A merak je, to smo također zaključili, istodobno ševiti dvije španjolke u dotrajalom praškom hotelu...
E, da... Šesnaest godina. Mnogo je još toga stalo u tih šesnaest godina. Mnogo kilometara, mnogo cesta, mnoga mora i jedan Ocean... Onaj Tihi... Mnogo se suza skotrljalo našim obrazima u tih šesnaest godina i mnoge su ulice odzvanjale našim smijehom. Mnoge boce, skupljene svih tih godina krase moj šank. Beefeater – putovanje, Amsterdam, Sax Dry - posebna noć, Mostar, Fleet Street – Nova Godina, London... Još neki Stockovi, Whiskeyji i još neki gradovi... Zaradišmo i ožiljak na istom mjestu u onoj tučnjavi u velikom parku. Moj stari nas izvadi iz murije, kad smo onog bosanca ostavili u lokvi krvi na Rondou, a njegova stara nam opali po šamar. Kenjčinama od dvadeset i koju... Dođoše, u međuvremenu, i neke ozbiljnije djevojke i neke ozbiljnije veze, te se i tu provuče i više od par godina. Znao je koliko sam lud za crvenim pramenovima i bio sam siguran da bi on dao život za jedan plavi uvojak. Njemu sam prvom došao zakrvavljenih očiju kad me ostavio Crveni Pramen i njega sam prvog častio bocom Gina kad sam se pomirio s njom. Kad sam pao u depru, kad je život izgubio smisao, kad sam grebao po dnu, bez nade da ću ikad isplivati, bio je uz mene i spašavao me od samog sebe. Baš me je on pukao šakom u glavu i istrgnuo mi devetmilimetarsku Češku Zbrojovku iz ruku kad sam bio pomiren sa smrću...
Imali smo jedno mjesto... Na rijeci. Odlazili bi tamo i razgovarali satima. Zapalili bi cigaru i utapali se u zelenilu rijeke. Ponekad bi znali razgovarati šuteći. Proveli bi cijeli dan na rijeci ne progovorivši niti jednu riječ. Na kraju sumraka bi sjeli u auto, pogledali se i sve nam je bilo jasno... Bili smo, kao jedan, jebiga... Winnetou i Old Shatterhand, Don Quijote i Sancho Pansa, Kara ben Nemzi i Hadži Halef Omar, Prle i Tihi... Sve smo to mi bili... Čitav jedan život nagurali u tih šesnaest godina... Volio sam ga, kvragu... I sad ga volim... Volim ga...

Sjedili smo, jednog dana, bilo je ljeto, na rijeci. Šutili smo. Siguran sam da je primjetio nemir u mojim očima, ali je i dalje šutio. Čekao je da se ja otvorim. Nikad nije navaljivao. Čekao je da ga upitam za savjet, da mu se povjerim, da olakšam svoju dušu na njegovim plećima... Umjesto toga ja sam izvadio pištolj i opalio. Jedan, dva, tri... Jedanaest metaka. U njegova prsa... Prevalio se u rijeku bez riječi...Tako je završilo jedno prijateljstvo i dva života... Moj i njegov... On sa jedanaest metaka u prsima, a ja još jednom na dnu. Ubio sam ga pištoljem kojeg mi je on istrgao iz ruke kad sam htio pucati u sebe. Htio sam ispaliti u njega svih šesnaest metaka. Tako sam planirao. Šesnaest metaka za šesnaest godina. Prevalio se u rijeku nakon jedanaestog. Potonuo je samo na čas a ja sam to iskoristio da u rijeku na mjesto gdje je nestao ispalim preostalih pet metaka. Volim misliti da ga ti meci nisu pogodili. I volim misliti da on nije ubio mene mnogo prije nego ja njega. Ali to je neka sasvim druga priča. Možda ju ispričam u nekih slijedećih šesnaest godina...
Leži pod maslinom u jugozapadnom dijelu grada, na sunčanoj strani groblja. Prva zraka sunca, koja se pojavi iznad Prenja padne na njegov grob... Dođem, katkad u zoru na grob... Da razgovaramo u tišini... Kao nekad... Kao svih ovih šesnaest godina...
Šesnaest godina...

IN MEMORIAM
K.M.
1977-1998

Evo da i ja dam doprinos ovoj temi, mada ova priča o prijateljima nema sretan svršetak... nažalost ..

[drug_profi]

@paranoid
e jebem ga ja ako sam skontao sto ga ubi?

a ovo, jbg. ima napacenih ljudi nazalost i mrznja je prejaka u njima. Oni ne znaju prijatelje drugacije od sebe. Logicno je da ne vjeruju da postoje.

[Paranoid]

@paranoid
e jebem ga ja ako sam skontao sto ga ubi?

a ovo, jbg. ima napacenih ljudi nazalost i mrznja je prejaka u njima. Oni ne znaju prijatelje drugacije od sebe. Logicno je da ne vjeruju da postoje.

Depra je čudo..neko se uspije izvuć, neko ne...neko ubije sebe i izliječi druge...a neko ubije najbližeg i s tim živi..

Šta reć...djeca rata...

[M_e_m_o]

jel to zbog propagande kako ste vi Bosnjaci bili nenaoruzani i ratovali u tenama

ubrzo posle toga pojavio se covjek nizeg rasta ali sirokih ramena u crnoj majici i vojnickim panatlonama, i cipelema kao za paradu a ne za rat i lomatanje po nasoj vukojebini.

Vidiš, tako je i Mrki tebi došao u šumu da širi propagandu.

Garantujem da je Mrki kući imao nekoliko pari vojničkih čizama (made in iran, of kors), ali dobio čovjek naredbu da na Majevici širi propagandu i to ti je. Nema tu hoš neš.

Bilo je i onih, kao Mrki na primjer, koji nisu htjeli tene nego samo cipele. To su ti ovi što ih sad zovu metroseksualci, ni na liniju nisu htjeli bez cipa i gela u kosi.

A vojničke čizme su se kući ostavljale, ako zatrebaju nekad, koji će nam moj na Majevici....arapske bombe također, one su bile made in saudi arabia...

E moj ti.

[Lug]

Men´se cini da Srbi mjenjaju taktiku..