Evo, ja ću prva... Znam osobu koja se zabavljala s momkom duži niz godina. Bili su kao stvoreni jedno za drugo - kad ih čovjek pogleda, pomisli da su najljepši par koji je ikad vidio. Zajedno su proputovali pola Evrope, bili nerazdvojni, voljeli se k'o što nikad nisam vidjela da se neko voli. Međutim, nakon 5e godine, došlo je do nekih problema, često se počeli svađati, njemu smetalo kako se ona oblači, što izlazi s drugovima... i nakon izvjesnog vremena ona raskine sa njim. Momak je inače malo vjerski nastrojen, i otišao kod hodže da pita da nije neko drugi umiješao prste u njihovu vezu - sad ne znam ko vjeruje u te sihre, ko ne..., al' se ispostavilo da je njena rodbina bila ljubomorna na tu vezu, i "načvatala" nešto. On je pokušavao da je vrati na sve načine, ali ona nije htjela. I kad je ona došla sebi, nakon nekoliko mjeseci i kad je shvatila da je on čovjek njenog života, odluči da mu se javi, i vrati, međutim, eto ti čuda - on se oženio nekom "fitmijom" na NJEN ROĐENDAN. Za nju je to bio šok, ali nakon izvjesnog vremena (nekoliko godina), i ona se udala, zatrudnila... On joj se javljao da se vide, međutim, već je bila trudna, nije htjela sada kvariti svoj brak. Sad i on ima dijete... Prije nego što se udala, srela je njegovu rodicu i isplakale su se i jedna i druga, rodica joj rekla da nikad neće prihvatiti da joj je ta druga snaha, i da ovu i dalje vidi kao dio svoje porodice. Sad srećem ponekad i nju i njega, i vidim da oboje pokušavaju da budu sretni i da žive svoje živote, ali po njima se vidi da im fali nešto, ili neko, i da nisu sretni onako kako su bili dok su bili zajedno.
"O kako tužnih ljubavi ima, ovaj svet je ispunjen njima, sve više sumnjam da neko sretno i voli još.
Pišu romane, pesme, novele, o tome kako ljubav uvek nadje put. Znam neke sive, tužne hotele i neke prazne sobe gde je uvek onaj strašni mir.
O kako tužnih ljubavi ima, baš nešto razmišljam: da l' je i naša, tu među njima, brinem se ponekad."
Eto koliko se to sve nesretno završilo da te podsjeća na neku špansku tragediju. 
