#9926 Re: Prokletstvo vodosnabdijevanja u Sarajevu
Posted: 10/10/2017 11:53
http://thebosniatimes.ba/clanak/9846
na temu vode i "Saburaja", ali i svega ostaloga.
STRPLJIV – SMRDLJIV Latić Hulusić: Mi smo jedna napaćena vojska saburaja
Cijeli život živim sa doktrinom da je strpljenje jedna od najbitnijih vrlina. Na sve što te loše zadesi uvijek se nađe neko ko iz najbolje namjere ili da te skine sa dnevnog reda pa ti kao odgovor na sve kaže “Imaj strpljenja”. Ili ti “Sabur, samo sabur”.
Sinoć sam došla sa terena u jedanaest. Poslije radnog dana od dvanaest sati na nogama, malo na kiši, malo u prašnjavim reportažnim kolima, jedino što te može vratiti u život je vruć tuš. Odsaburam tih dvanaest sati nadajući se onom trenutku rahatluka kad vruća voda konačno počne teći po sluđenog glavi. A onda odvrnem česmu i iz nje čujem samo krik suhih cijevi. Ja živim u Sarajevu, gradu u zemlji u kojoj se, kad sam u osnovnoj školi bila, pričalo kako je naša zemlja vrijedna jer obiluje nečim za što bi neke zemlje dale svu naftu svijeta – vodom. Džaba svima sve, mi imamo vodu. Sjetih se tog referata iz geografije sinoć dok sam u nevjerici buljila u česmu. Da bi stvari bile gore, znam da je redukcija vode na snazi već ozbiljan broj godina, ali odbijam da se pomirim sa tom gadnom činjenicom, svaku noć joj se nadam iza jedanaest i odbijam prizore kanistera po kupatilu jer malo me šta podsjeti na rat više od mirisa ustajale vode.
Nego, da ne trošim vaše strpljenje dok ovo čitate i da se vratim na stvar. Zna li iko od vas koji ste nas odgajali, podučavali i pisali o strpljenju gdje čovjek prestane biti strpljiv, a postane napaćeni beskičmenjak? Gdje je granica koja dijeli sabur od kukavičluka i konformizma. Kada prestaneš plivati niz vodu znajući da te vodopad čeka ako ne počneš plivati u kontru struji?
Ispričao mi je kolega nedavno vic na ovu temu i kaže – Kako se zove posljednji bosanski ratnik – Saburaj! I to je tako tačno. Mi smo jedna napaćena vojska saburaja, kao kad hoćeš da kažeš da si samuraj, a nemaš vode da opereš sline pa balav kažeš da si saburaj. Mi smo vojska saburaja koja pluta nizvodno, pa će presaburati i vodopad i na kraju upasti u govna uz jedno tiho i strpljivo –Buć! Onda ćemo mjesecima pričati kako smrdi plutajući u tom viru, a onda se lagano navikavati da nam je to novo stanište. Hrabrićemo jedni druge rečenicama “Izdrži Mujo, izdržala je Bosna i gore”, “Strpljen, spašen”…
Iz mjeseca u mjesec, saburaji se bore svojim online mačevima i jezicima na kafama protiv sarajevskog Vodovoda. Prestanu lupati dosjetke samo na par sati dok dođe voda pa to vrijeme odmaknu od računara i popale mašine za veš i napune flaše za sutra.
Od kako su počeli problemi sa vodosnadbdijevanjem, nemoguće glupa saopćenja i razlozi zašto vode nema i građenje izbornih platformi na obećanjima da će u Sarajevu, gradu na toliko izvorišta pitke vode – biti vode! Nisu bili razlogom da se izađe na ulicu i zahtijeva – voda. Ona ista koju sam platila za august koji sam bila pet dana u kući kao da sam punila rezervoar u kojem mi se kupa nilski konj. Nije uspjeh u vođenju jedne zajednice Sarajevu osigurati vodu na česmi. To možda jeste historijski poduhvat u Kairu, ali ostaviti Sarajevo žednim može samo sistematski višegodišnji bezobrazluk.
Samo da se zna, biti strpljiv ne znači plivati u govnima i pričati kako sve miriše. Biti strpljiv znači na lijep način se boriti protiv nepravde, neimaštine i terora. Nije saburanje lajanje po kafama i online dok nam grla ne presuše, a ruke se za prljave tastature ne zalijepe. Takvo ponašanje krasi osujećene, nestrpljive, neorganizovane i kukavice. Biti strpljiv znači strpljivo stajati ispred sarajevskog Vodovoda i vlade Kantona i tražiti strpljivo istražene i pripremljene izvještaje o potrošnji i o onome što se uradilo do sada da vode opet bude. Pa onda strpljivo tražiti krivične istrage protiv onih za koje se sumnja da su na štetu cijevi kupovali automobile. Strpljivo treba istražiti i problem obračunavanja zraka umjesto vode na mjernim satovima. Strpljenje je ostati na ulici dok voda ne dođe. Nije strpljenje buljiti do sabaha u česmu čekajući kap koji plaćaš kao da će zlato kanuti.
Ugledajmo se, dragi moji saburaji na ove koji nas strpljivo varaju dvije decenije i strpljivo obećavaju med i mlijeko ako se još četiri godine strpimo, a ni vode ne daju više. Njima ništa nije mrsko. Strpljivo kradu, strpljivo troše, strpljivo nam i unučad zadužuju. Mi brzopleto biramo, brzopleto odustajemo od svojih prava i brzopleto šaljemo djecu da peru toalete po svijetu gdje ima vode.
Nije nikakva moralna, etička ni vjerska vrijednost strpljiv i smrdljiv leći u nadi da ćeš se probuditi u boljem svijetu, a da u tu nadu ništa od sebe nisi investirao. Nije dovoljno nekada samo platiti račun od vode i nadati se da će je ujutro biti. Oni kojima se računi plaćaju, a vode nema, nije baš bitno čime će prati grijehe, a grijeh je narod žeđu mučiti. Ali, šta ćemo mi, balavi i neokupani saburaji, kada ne budemo imali pred djecom čime savjest oprati jer smo ih rađali, a ništa im ne ostavljamo?
na temu vode i "Saburaja", ali i svega ostaloga.
STRPLJIV – SMRDLJIV Latić Hulusić: Mi smo jedna napaćena vojska saburaja
Cijeli život živim sa doktrinom da je strpljenje jedna od najbitnijih vrlina. Na sve što te loše zadesi uvijek se nađe neko ko iz najbolje namjere ili da te skine sa dnevnog reda pa ti kao odgovor na sve kaže “Imaj strpljenja”. Ili ti “Sabur, samo sabur”.
Sinoć sam došla sa terena u jedanaest. Poslije radnog dana od dvanaest sati na nogama, malo na kiši, malo u prašnjavim reportažnim kolima, jedino što te može vratiti u život je vruć tuš. Odsaburam tih dvanaest sati nadajući se onom trenutku rahatluka kad vruća voda konačno počne teći po sluđenog glavi. A onda odvrnem česmu i iz nje čujem samo krik suhih cijevi. Ja živim u Sarajevu, gradu u zemlji u kojoj se, kad sam u osnovnoj školi bila, pričalo kako je naša zemlja vrijedna jer obiluje nečim za što bi neke zemlje dale svu naftu svijeta – vodom. Džaba svima sve, mi imamo vodu. Sjetih se tog referata iz geografije sinoć dok sam u nevjerici buljila u česmu. Da bi stvari bile gore, znam da je redukcija vode na snazi već ozbiljan broj godina, ali odbijam da se pomirim sa tom gadnom činjenicom, svaku noć joj se nadam iza jedanaest i odbijam prizore kanistera po kupatilu jer malo me šta podsjeti na rat više od mirisa ustajale vode.
Nego, da ne trošim vaše strpljenje dok ovo čitate i da se vratim na stvar. Zna li iko od vas koji ste nas odgajali, podučavali i pisali o strpljenju gdje čovjek prestane biti strpljiv, a postane napaćeni beskičmenjak? Gdje je granica koja dijeli sabur od kukavičluka i konformizma. Kada prestaneš plivati niz vodu znajući da te vodopad čeka ako ne počneš plivati u kontru struji?
Ispričao mi je kolega nedavno vic na ovu temu i kaže – Kako se zove posljednji bosanski ratnik – Saburaj! I to je tako tačno. Mi smo jedna napaćena vojska saburaja, kao kad hoćeš da kažeš da si samuraj, a nemaš vode da opereš sline pa balav kažeš da si saburaj. Mi smo vojska saburaja koja pluta nizvodno, pa će presaburati i vodopad i na kraju upasti u govna uz jedno tiho i strpljivo –Buć! Onda ćemo mjesecima pričati kako smrdi plutajući u tom viru, a onda se lagano navikavati da nam je to novo stanište. Hrabrićemo jedni druge rečenicama “Izdrži Mujo, izdržala je Bosna i gore”, “Strpljen, spašen”…
Iz mjeseca u mjesec, saburaji se bore svojim online mačevima i jezicima na kafama protiv sarajevskog Vodovoda. Prestanu lupati dosjetke samo na par sati dok dođe voda pa to vrijeme odmaknu od računara i popale mašine za veš i napune flaše za sutra.
Od kako su počeli problemi sa vodosnadbdijevanjem, nemoguće glupa saopćenja i razlozi zašto vode nema i građenje izbornih platformi na obećanjima da će u Sarajevu, gradu na toliko izvorišta pitke vode – biti vode! Nisu bili razlogom da se izađe na ulicu i zahtijeva – voda. Ona ista koju sam platila za august koji sam bila pet dana u kući kao da sam punila rezervoar u kojem mi se kupa nilski konj. Nije uspjeh u vođenju jedne zajednice Sarajevu osigurati vodu na česmi. To možda jeste historijski poduhvat u Kairu, ali ostaviti Sarajevo žednim može samo sistematski višegodišnji bezobrazluk.
Samo da se zna, biti strpljiv ne znači plivati u govnima i pričati kako sve miriše. Biti strpljiv znači na lijep način se boriti protiv nepravde, neimaštine i terora. Nije saburanje lajanje po kafama i online dok nam grla ne presuše, a ruke se za prljave tastature ne zalijepe. Takvo ponašanje krasi osujećene, nestrpljive, neorganizovane i kukavice. Biti strpljiv znači strpljivo stajati ispred sarajevskog Vodovoda i vlade Kantona i tražiti strpljivo istražene i pripremljene izvještaje o potrošnji i o onome što se uradilo do sada da vode opet bude. Pa onda strpljivo tražiti krivične istrage protiv onih za koje se sumnja da su na štetu cijevi kupovali automobile. Strpljivo treba istražiti i problem obračunavanja zraka umjesto vode na mjernim satovima. Strpljenje je ostati na ulici dok voda ne dođe. Nije strpljenje buljiti do sabaha u česmu čekajući kap koji plaćaš kao da će zlato kanuti.
Ugledajmo se, dragi moji saburaji na ove koji nas strpljivo varaju dvije decenije i strpljivo obećavaju med i mlijeko ako se još četiri godine strpimo, a ni vode ne daju više. Njima ništa nije mrsko. Strpljivo kradu, strpljivo troše, strpljivo nam i unučad zadužuju. Mi brzopleto biramo, brzopleto odustajemo od svojih prava i brzopleto šaljemo djecu da peru toalete po svijetu gdje ima vode.
Nije nikakva moralna, etička ni vjerska vrijednost strpljiv i smrdljiv leći u nadi da ćeš se probuditi u boljem svijetu, a da u tu nadu ništa od sebe nisi investirao. Nije dovoljno nekada samo platiti račun od vode i nadati se da će je ujutro biti. Oni kojima se računi plaćaju, a vode nema, nije baš bitno čime će prati grijehe, a grijeh je narod žeđu mučiti. Ali, šta ćemo mi, balavi i neokupani saburaji, kada ne budemo imali pred djecom čime savjest oprati jer smo ih rađali, a ništa im ne ostavljamo?
