Srpski patriotski vikend
Mokra Gora pobediti mora!
Piše: Igor Živković
Veličina slova:

Ima neka tajna veza: Tadić i Dodik, zaljubljeni
Photo: FoNet/Nenad ĐorđevićVođe dve evropske velesile, Srbije i Republike Mrske, Boris Nejaki (kako ga je odavno prozvala beogradska čaršija) i Mile Dodik uspeli su u ostvarenju svog najvećeg sna. Da povežu svoje dve pomenute sile prugom uskog koloseka, od Mokre Gore (gle čuda) do Višegrada. I imali su tu čast da se provozaju nekad popularnim “Ćirom” koji će od sada, nadaju se autori ove genijalne ideje, prevoziti milijarde turista sa obe strane Drine, čime će ovaj regiončić uposliti i živeti srećno do kraja života
Redovna doza idiotluka i ovih dana isporučena je sužnjima u Srbiji. Ništa čudno za društvo koje se već više od dva stoleća (preciznije: dve stotine i šest godina) vrti u krug i pri tome, u pojedinim fazama ludila, čak uspeva da dobije i na brzini, tako da se količina laži, gluposti i licemerja u jedinici vremena neprekidno uvećava. Čak ne više nužno ni kao farsa. Jer u društvu koje se od početka temelji na laži i mitomaniji to mu dođe kao redovna i uobičajena pojava.
Pa šta smo imali ovog puta?
Okupljanje i oglašavanje pseudopatriota svih boja nijansi u “koordinisanoj” vikend akciji. Baš kao u tajkunskim hipermarketima. Samo bez popusta. Naprotiv, račun će biti veći, kada jednom bude isporučen. U to smo se uverili nebrojeno puta od kraja osamdesetih naovamo. Bez izuzetka.
Vođe dve evropske velesile, Srbije i Republike Mrske, Boris Nejaki (kako ga je odavno prozvala beogradska čaršija) i Mile Dodik uspeli su u ostvarenju svog najvećeg sna. Da povežu svoje dve pomenute sile prugom uskog koloseka, od Mokre Gore (gle čuda) do Višegrada. I imali su tu čast da se provozaju nekad popularnim “Ćirom” koji će od sada, nadaju se autori ove genijalne ideje, prevoziti milijarde turista sa obe strane Drine, čime će ovaj regiončić uposliti i živeti srećno do kraja života. Da ne ostane samo na tome, Dodik je lakonski obećao i auto-put Požega - Višegrad već za, kako je rekao, pet do deset godina. Sitnica. Kad može Albert Šper Miloševićevog režima, Mrkonjić da započinje izgradnje silnih autoputeva, na zemljištu koje čak nije ni eksproprisano, može i ugledni privrednik iz Laktaša da obeća po koji auto-put. Ta zamisao proglašena je, naravno srateškom. Najavljeno je i otvaranje mosta na Rači koji predstavlja važnu komunikaciju između matice i samoproglašene mlađe sestre. Dva srpska politička diva povezuju svoje atare na nekoliko mesta. To je dakle dimna bomba za ove dane, smišljena od trusta mozgova, koja treba da nam skrene pažnju sa pravih idotluka, koji su gotovo svakodnevni. Osećate li se bolje zbog svesrpskog povezivanja? Ako je odgovor da, onda je vaš psihijatar u gadnom problemu.
Tadić se osvrnuo i na dežurna zabadala, valjda malobrojna, s obzirom da su skoro svi mediji pod njegovom kontrolom, rekavši da kad god postoje veliki projekti i planovi, ima onih koji će reći da su neostvarivi. Nikada ne manjka onih koji će kritikovati svaki veliki projekat, te dodikovski zaključio da će ovaj projekat biti realizovan za pet do deset godina. E, to se zove jedinstvo mišljenja.
Čitava manifestacija vizuelno je podsećala na socijalističke svečanosti, svojevremeno sjajno parodirane u Dragojevićevom filmu Lepa sela lepo gore. Idila. Falio je samo drug Džemal Bijedić.
Da li će Emir iz Ujedinjenih mokrogorskih emirata imati neke finansijske koristi od novootvorene pruge Mokra Gora-Višegrad? Ma ni slučajno. Najpoznatiji rendžer (posle kapetana Mikija) radi za slavu, dok materijalna dobra prezire. To nam je dokazao više puta. Jeste, reći će dežurni cinik, a planina koju je dobio na dar od države? Pa to je bilo za zasluge. U konkretnom slučaju, za delovanje na polju širenja ksenofobije i fašizma. Onako filozofski, kako Nemanja najviše voli. Uglavnom iz fotelje svog mokrog doma ili tv studija.
Posle užičkog dela ove pučke svečanosti, Tadić, Dodik i odabrani pratioci bili su gosti na Mokroj Gori, gde im je Emir priredio ručak. Čovek, jednostavno, ima ukusa.
I tako dok se tzv. glavni patrioti na vlasti igraju infrastrukturnih projekata, oni drugi brinu o kapitulaciji zemlje.
Biće da se nešto zaista strašno nadvilo na Srbiju (a nije mentalitet njenih stanovnika) čim se oglasio državotvorni Koštunica. I kriknuo do neba. Kaže dr Kalašnjikov da je najavljeni kompromis po pitanju kosovske rezolucije sa zapadnim zemljama koju je Srbija predala UN-u ništa manje nego akt veleizdaje. Teške reči i dr Vojislav ih ne poteže tek tako. Samo u slučajevima presudnim za sudbinu, ali ne države (o čemu godinama tupi u prazno), država u Srbiji ionako ne postoji, čak ni kao privid - već svoje male udbosekte koja se batrga sa cenzusom. Dokoni se nadaju da će cenzus pobediti u toj teškoj i neizvesnoj borbi. Ostali znaju da to nije ni najmanje bitno, politika koja se vodi ista je kao u vreme Koštunice, Miloševića i sličnih. Lakrdija i pljačka umotana u oblandu srpstva.
Photomontage: Joe6packI tako Koštunica, kao i uvek koristeći se najjeftinijom demagogijom, računa na zaborav patriotski (ne)osvešćenog stanovništva i sveopštu zaokupljenost problemima svojih bivših i ne puno inteligentnih glasača, pa krešti u saopštenjima i nejakom Borisu pripisuje veleizdaju. Onom istom Borisu sa kojim je doneo tzv. Ustav pre toga overen na višednevnom referendumu, po kome je Kosovo neodvojivi deo nečega. Onom istom Borisu čiji ministar inostranih poslova, najluđi jastreb među jastrebovima, koji doslovce izgovara sve što pseudopatriote propagiraju. Kao da Kosovo formalno nije otišlo za Koštuničinog vakta, kao da pre više od decenije nije kumanovskim poptisom overeno višedecenijsko stanje na terenu (da ne kažem jednovekovno), u šatorskom ambijentu. Vojnom, ne svadbarskom. Mada je slavlje usledilo svega par dana kasnije. I trajalo mesecima. Kao i u svakoj dobro organizovanoj ludnici. Bez disonantnih tonova.
I tako nas je i ovog vikenda zabavljala glavna ekipa sa mitinga “Za Kosovo” od pre par leta kada je Beograd opustošen, radnje masovno opljačkane a našlo se vremena i volje za spaljivanje ambasada. Glavni glumci sa ondašnje bine su još tu. Uključujući neizbežnog Nemanju Kusturicu.
Uloge su davno podjeljene, što reče jedan pesnik i prevodilac iz Holandije, i svak ide svojim putem.
Gde? Pa pravo u…