Nego, kao glavni politički i vojni lideri, vjerujem da su Alija Izetbegović i Rasim Delić kompetentniji od nas da kažu koju na ovu temu.
ALIJA IZETBEGOVIĆ
N: U svom govoru u Parizu definirali ste ovaj mir kao "gorak" za narod Bosne i Hercegovine. Možete li nam objasniti značenje tog gorkog mira?
- Taj mir je gorak iz više razloga. Osnovni je, svakako, taj što mir takav kakav jeste praktički priznaje rezultate napadačkog rata na Bosnu: podjelu i etničko čišćenje. Kako bi izgledala Evropa da je neka nebeska sila zaustavila rat u ljeto 1944.? Zar za mnoge narode taj mir ne bi bio gorak? Napadački rat morao bi se završiti porazom napadača. Svaki drugi ishod je nepravedan i ima okus gorčine.
N: Kako se osjeća čovjek koji je vodio bosanski narod poslije potpisivanja predaje gradova Žepe, Srebrenice, Zvornika, Brčkog, Bijeljine i drugih dijelova bosanske teritorije?
- Osjećam se gorko, ali se ne dvoumim, jer drugog izbora nije bilo. Granica izdržljivosti našeg naroda bila je već davno pređena. Ipak, ne vjerujem da su ti gradovi zauvjek izgubljeni. Brčko, svakako, nije. Neko je izbrojio da smo mi Srebrenicu u posljednih 300 godina devet puta gubili i devet puta je vraćali. Zašto ne bi smo i deseti put?
N: Da li je to poraz za vaš narod?
- Nije pobjeda, ali nije ni poraz. Naša zemlja i naš narod bili su osuđeni na uništenje. Sam naš opstanak je naša pobjeda.
N: S vaše tačke gledišta, ko su pravi pobjednici ovog rata?
- Moralni pobjednici smo mi. Vojnih pobjednika nema. Svi su i dobili i izgubili.
N: Gospodine predsjedniče...Ipak, običan čovjek ima utisak, pogotovo kad je o "Republici Srpskoj" riječ, da se radi o državi, da smo izgubili 49 posto našeg državnog teritorija?
- Pitanje šta će dobiti Srbi jeste važno, ali nisam saglasan da je i najvažnije. Najvažnije je, ipak, da je država BiH, uprkos svemu, opstala, da naš narod ima državu u koju će se moći vratiti i u kojoj će moći živjeti, da ta država ima sve važne institucije putem kojih će djelovati i da se sve to provede u život. A što se tiče tkz. srpskog entiteta, on je dobio ono što i Federacija, dakle nadležnosti u oblasti privrede, obrazovanja, unutrašnjih poslova, zdravstva itd., ali to nije dato u Daytonu, nego su to oni ranije silom uzeli i mnogo više od toga. Ništa u Daytonu nije izgubljeno što već nije bilo izgubljeno. Naprotiv, mnogo čega je vraćeno: dio teritorija i neke državne kompetencije koje ste upravo nabrojali u svom pitanju. Srbi su morali da prihvate i priznaju bosanskohercegovačku državu, koju su odbacili od početka, i da se odreknu ambicija o nezavisnosti ili otcjepljenu. Mi smo mogli da tražimo više, ali samo na bojnom polju, to jest produženjem rata. Za pregovaračkim stolom moglo se dobiti samo to što je dobijeno, ni centa više. A rat se morao konačno zaustaviti, jer su umiranja i patnje davno prešli granicu podnošljivog.
N: ...Sada mi pravno nemamo pod kontrolom Srebrenicu i Žepu, a geografska veza između srednje Bosne i Krajine nije uspostavljena relacijom Jajce - Mrkonjić Grad - Bihać. Izostaju i komunikaciona čvorišta u Doboju, Prijedoru i Bosanskom Novom?
- Sve što kažete je uglavnom tačno, ali to puno ne pomaže. Kad već spominjete pravnu stranu pitanja, nije tačno da pravno više nemamo Srebrenicu i Žepu. Pravno imamo, jer je država opstala, nažalost, stvarno nemamo, ali vjerujem privremeno. U komadu sira vi vidite samo rupe. Morate priznati da i nastavak rata, nakon 44 mjeseci stradanja, nije baš neka alternativa. Pošto ste nabrojali šta sve nismo doili, pokušajte sada nabrojati šta dobivamo. Što se mene tiče, ako upoređujem šanse koje pruža rat sa onima koje donosi mir, mislim da je prednost mira očigledna.
N: ...Da li su američke garancije za ukidanje embarga na uvoz oružja čvrste i koliko bismo, dakle, u slučaju da srpska strana poništi sporazum, dugo čekali na to ukidanje?
- Rezolucije o suspenziji sankcija Srbiji i ukidanju embarga na oružje Bosni su povezane i obje su već donesene. Ako imam razloga da sumnjam u dolazak američkih vojnika u Bosnu, jer tu teškoće sigurno postoje, nemam opravdanog razloga da sumnjam u provođenje rezolucije o skidanju embarga na oružje kada je ta odluka već donesena. Naravno, sve je moguće, pa i to da srpska strana izigra sporazum, ali tada smo gdje smo. Nema Dejtona, ni njegova "dva entiteta". Borba se nastavlja, ali sada pod povoljnijim okolnostima za nas. Tada Srbi imaju rat protiv "ostatka svijeta". Da smo Mirovni sporazum odbili, naši bismo se u toj situaciji. Diplomatska bitka u Dayton dijelom je vođena i o tom pitanju, to jest o pitanju krivice za eventualni nastavak rata. Taj dio utakmice dobro smo odigrali.
N: ...Spomenuli ste i islamski svijet. Da li se osjećao ikakav utjecaj islamskog svijeta u Daytonu i kakva su vaša iskustva političara sa "svijetom kakav je danas"?
- Islamski svijet još nije dovoljno organiziran i snažan. Ipak, sama činjenica postojanja tog svijeta uticala je u izvjesnoj mjeri na ponašanje Zapada, posebno nekih zapadnih zemalja. A što se tiče svijeta uopće, pa, sve sam rekao u onom kratkom govoru na kraju u Daytonu. Preporučujem vam da ga, umjest odgovora, pažljivo pročitate. U svakom slučaju, to je svijet u kojem je moguće povesti nepravedan rat i nametnuti nepravedan mir.
RASIM DELIĆ
...U drugoj polovici 1994. godine i tokom 1995. godine često se sticao utisak da sve institucije međunarodne zajednice žele potpisivanje mirovnog sporazuma po svaku cijenu. Dopustili su poniženje svojih političkih pregovarača, svojih vojnika, vršili su pritisak na žrtvu, legalne institucije vlasti u RBiH, a pristajali su na ucjene i popuštali pod neargumentovanim i na zločinima zasnovanim apetitima agresora. Nije li prijedlog, a nakon toga i riješenje, o podjeli Bosne i Hercegovine u omjeru 51 : 49 posto ili insistiranje na formiranju srpskog entiteta zvanog Republika Srpska najbolji primjer neprincipijalnosti ključnih subjekata međunarodne zajednice i odustajanje od pravednih i demokratskih međunarodno prihvaćenih principa čiji su zagovornici oni sami. Tako se po principu toplo - hladno, nepravedno - pravedno i efikasno - sporo došlo do nezavršenog rata i nedovršenog, posebno nesavršenog mira. Ispoljene neprincipijalnosti i nepravedni kompromisi međunarodnih institucija i dužnosnika u ratu ispoljile su se i u toku pregovora i donošenja Mirovnog sporazuma za BiH. Zato su donesena riješenja prečesto nedovršena, dvosmislena, kontradiktorna i teško provodiva baš kao što su bili i stavovi pregovarača. To je bilo i za očekivati jer su na suprotnim stranama stola bili oni koji su branili Bosnu i Hercegovinu i izborili njen opstanak, i oni koji su je rušili, željeli je srušiti i u Dejtonu i nikad nisu odustali od tog plana. Čudi, naravno, zašto su mirovni posrednici, prije svih tadašnji ministar vanjskih poslova SAD Voren Kristofer, pristajali na ucjene rušilaca Bosne i Hercegovine tražeći kompromisna rješenja i tamo gdje su ona nemoguća, između dobra i zla, civilizacijskog i anticivilizacijskog, demokratskog i antidemokratskog...
...Sve je to uticalo da ponovnim otpočinjanjem borbenih dejstava u martu 1995. godine, Vlašićkom operacijom, Armija u potpunosti preuzme strategijsku ofanzivu na ratištu. Ovu četvrtu fazu odbrambenog rata je karakterisalo:
1. potpuna premoć Armije i HVO nad srpskim agresorom,
2. uspješno izvođenje vlašićke, vozućke i operacija u Bosanskoj krajini te samostalnih bojeva od Hercegovine i Treskavice do Bosanske Posavine,
3. neuspjeh u Sarajevskoj operaciji kada je riječ o deblokadi grada, što nije bilo realno ostvarljivo kako zbog kratkoće vremena za pripremu operacije tako i zbog nedostatka snaga i sredstava za njeno uspješno izvođenje,
4. stradanje stanovništva Srebrenice i Žepe zbog sramnog ponašanja Međunarodne zajednice i mirovnih snaga,
5. prekid uspješnog oslobodilačkog pohoda Armije u naponu njene snage 12. oktobra 1995. godine od strane međunarodne zajednice jer se očigledno nije željela njena pobjeda.