Članak o dijalogu iz jednog budističkog časopisa, prevod Google translator, obrada fatamorgana,
"Dijalog je umjetnost"
Govorimo o važnosti dijaloga, principu koji vrijedi svugdje, od odnosa između pojedinaca do onih među narodima. Dijalog je metod koji se koristi od strane svih velikih budističkih majstora kojeg oni koriste da bi podučili ljude da prepoznaju vrijednost i dragocjenost vlastitog, kao i života drugih. I da ga poštuju, jer dijalog znači, prije svega, duboko poštovanje za sebe i za druge.
Riječ dijalog dolazi od grčkog dia (između) i logos ( izraz koji uključuje i značenja kao što su riječ, jezik, načela, racionalnost, prava, itd..). U budizmu dijalog nije samo sredstvo za komunikaciju vlastite poruke , već zapravo izražava njegovo temeljno načelo: Povjerenje u ljude, njihov potencijal i bezgranično dostojanstvo ljudskog života kao manifestacije Dharme.
U budističkoj tradiciji, odnosi među ljudima koji se temelje na poštovanju i otvorenom dijalogu imaju centralnu ulogu u otkrivanju zajedničkih vrijednosti koje omogućavaju ljudima da žive na najhumaniji i najbolji mogući način.
Istorija nam daje bezbroj primjera naučnika, filozofa i vjernika koji su i pored jake vjere u vlastite ideje ipak bili majstori u umjetnosti dijaloga. Jaka, solidna vjera nije nužno prepreka za dijalog, naprotiv, u pratnji otvorenog uma je ključni sastojak za uspjeh dijaloga.
Sutre nam donose učenja Buddhe Shakyamunija. On je proveo svoj život putujući s jednog mjesta na drugo, u interakciji s ljudima, nudeći im sredstvo uz pomoć kojeg bi mogli živjeti s vjerom i nadom, unatoč neizbježnim patnjama života .Ljudi koje bi on susretao bili su iz različitih društvenih i ekonomskih slojeva, kulturnog miljea,kao i sposobnosti da razumiju njegovo učenje.
Trudio se u dijalogu, na jednostavan i prirodan način kako bi pomogao ljudima da shvate da Dharmu - univerzalni princip unutarnje istine – i da podijeli s njima vlastito povjerenje u njihovu vlastitu sposobnost da žive i djeluju u skladu s istinom i da realizuju autentično sretan život.
„Pobjediti vlastite predrasude, vlastito „ropstvo“ vjerovanja u moć razlika, su vodeći principi otvorenog dijaloga, neophodan uslov za ostvarenje mira i općeg poštivanja ljudskih prava" D.Ikeda .
(Bilo bi tako lijepo razgovarati s drugima, samo kad oni ne bi bili na tako tvrdoglav način u krivu,
)
Dijalog sa meni simpatičnim osobama ili onima koje volim je ugodno iskustvo.U takvim situacijama volim slušati ono što imaju kažu drugi i volim također izraziti svoje mišljenje, sviđa mi se vrijednost komunikacije koja se stvori u takvim prilikama.
Također sam spreman da prihvatim kritike i prijedloge za poboljšanje, i pogriješim li, u stanju sam čak i da se izvinem.Postoje također osobe mi nisu posebno simpatične a s kojima mogu ipak razgovarati staloženo i konstruktivno.
Nažalost, ovakva idilična slika je ograničena na manji broj osoba a češće, ja sam primoran na kontakt sa osobama koje su za mene teške ili naporne.
Tzv.bolna tačka su obično susreti s ljudima koji na neki način vrijeđaju moje ili dostojanstvo drugih osoba ili moj moj vlastit osjećaj za pravdu.
U takvim okolnostima, iskače moja „tamna strana“, i to najobičnije u formi Rottweilera. Rottweiler može jako ugristi ili bijesno lajati, ali nije preporučljiv ni za kakav dijalog.Dugo sam mislio da “ plemeniti motivi“ koji upravljaju „Rottweilerom“ opravdavaju njegovu agresivnost, ali onda sam morao priznati sebi da ljutnja i bijes samo uzrokuje štetu i da diskvalificiraju unaprijed bilo kakav argument.
Zamislio sam karikaturu u kojem se dva lika, vidno bijesni, svađaju.Šta piše u „ oblačiću“ iznad njihovih glava je nebitno. Vide se jasno dvije osobe koje se svađaju. Sam čin svađe, sukob, sam po sebi je lišen poštovanja, ne može imati nikakav pozitivnan sadržaj.
Osim toga, nakon svakog sukoba „Rottweileri“ su iscrpljeni, bez životne snage, „osuđeni na patnju boravka u „vitalnom stanju pakla“, nakon koje mora da slijedi naporni uspon i bolna rekonstrukcija. Sve to se na kraju pokaže kao skupo rasipanje vlastitih resursa i dobre sreće.
Budući da sam postao svjestan da je moj problem prisutnost Rottweilera, a ne samo oholi ili antipatični ljudi, preuzeo sam intenzivan rad na samom sebi i to da bih mogao biti u mogućnosti poduzeti sljedeći korak, a to je dijalog.
Drugi princip je taj da Dharma ili priroda Bude postoji u svakoj osobi a ako ja to nisam u stanju to percipirati, to onda zavisi samo od mene. „Teški, naporni, bolni susreti“ sa drugima stavljaju zapravo samo „pod povećalo“ moć i snagu moje „tamne prirode“, mog Rottweilera“ i zapravo mi pomažu da postanem svjestan i takve moje prirode da bih je mogao na kraju pobijediti tj.pozitivno transformirati.
Pozz svima,
ovaj volim 
?
