Forum Klix.ba

Michael Ondaatje

The Time Around Scars

A girl whom I've not spoken to
or shared coffee with for several years
writes of an old scar.
On her wrist it sleeps, smooth and white,
the size of a leech.
I gave it to her
brandishing a new Italian penknife.
Look, I said turning,
and blood spat onto her shirt.

My wife has scars like spread raindrops
on knees and ankles,
she talks of broken greenhouse panes
and yet, apart from imagining red feet,
(a nymph out of Chagall)
I bring little to that scene.
We remember the time around scars,
they freeze irrelevant emotions
and divide us from present friends.
I remember this girl's face,
the widening rise of surprise.

And would she
moving with lover or husband
conceal or flaunt it,
or keep it at her wrist
a mysterious watch.
And this scar I then remember
is medallion of no emotion.

I would meet you now
and I would wish this scar
to have been given with
all the love
that never occurred between us.

W. S. Merwin

A Letter to Su T'ung Po

Almost a thousand years later
I am asking the same questions
you did the ones you kept finding
yourself returning to as though
nothing had changed except the tone
of their echo growing deeper
and what you knew of the coming
of age before you had grown old
I do not know any more now
than you did then about what you
were asking as I sit at night
above the hushed valley thinking
of you on your river that one
bright sheet of moonlight in the dream
of the water birds and I hear
the silence after your questions
how old are the questions tonight

Jorge Luis Borges

A Dream

In a deserted place in Iran there is a not very tall stone tower that has neither door nor window. In the only room (with a dirt floor and shaped like a circle) there is a wooden table and a bench. In that circular cell, a man who looks like me is writing in letters I cannot understand a long poem about a man who in another circular cell is writing a poem about a man who in another circular cell . . . The process never ends and no one will be able to read what the prisoners write.

(Translated, from the Spanish, by Suzanne Jill Levine.)

Jaroslav Sajfert

Moj životopis

Kada bi ponekad govorila o sebi,
majka je pričala:
Moj život je bio tužan i tih,
išla sam na vrhovima prstiju.
Ali kad bi se naljutila
i malo udarala nogama
tiho su na polici zvonile
majčine šolje
i ja sam morala da se osmehnem.

U času u kojem sam se rodio,
kroz prozor je - kažu - uleteo leptir
i spustio se na ivicu majčinog kreveta,
ali je u istom času u dvorištu zaurlao pas.
Majka je u tome videla rđav znak.

Moj život
doduše
nije bio tako spokojan kao njen.
Ali i kad posmatram današnjicu
teskobno
u praznim okvirima
iza kojih vidim samo prašnjav zid - moj život
bio je prekrasan.

Ne mogu da zaboravim
mnoge trenutke
koji su blještali kao cveće
svih mogućih boja i preliva
dok su večeri ispunjene mirisima
ličile na plave grozdove
skrivene u lišću tame.

Strasno sam čitao stihove
voleo muziku
i lutao,stalno iznenađen,
od lepote do lepote.
I čim sam spazio prvi put
sliku nage žene,
počeh da verujem u čuda.

Moj život je brzo pobegao.
Bio je suviše kratak
za moje duge čežnje
beskrajne.
Pre nego što sam se nadao,
približio se kraj mog života.
Smrt će ubrzo šutnuti moja vrata
i ući.
Jeza i strah u tom trenutku
zaustaviće moj dah
da udahnem
zaboraviću.

Da mi nije uskraćeno
da još na vreme izljubim ruke
one,koja je strpljivo uz mene
išla išla išla
i volela najviše.

Jaroslav Sajfert

Krik strasila

Uzaludno hvatamo paucinu u letu
i bodljikavu zicu
Uzaludno se oslanjamo petom o grudu,
da nas ne uvuku naglo
u tamu, mracniju
od najcrnje noci
bez krune zvezda.
Svakog dana srecemo nekog
ko nas nemocno pita
Kada? Kako? I sta posle?
ne otvarajuci usta.
Jos casak igre i plesa
udahnuti mirisni vazduh
makar i sa omcom oko grla!

----

Koralne Minđuše

Sve što nam izmiče
i u prošlost propada
gubi uz put mnoge odlike svoje.
Zlo, bledi, greh se zaboravlja,
vino cikne,
a poljupci, pod nebom trajni,
u pesmu se preobraze.

Kad bih tvoj zagrljaj poželeo,
smišljao sam stihove.
Tumarao sam po sobi,
govorio ih u prazninu.
Ah, ti stihovi!
Ne behu baš mudri,
al' beše mnogo neumitne čežnje
i strasnih reči u njima.

Stiskala si mi dlanom usta
da zaćutim,
i uporno branila
iznenađene svoje uši.
A ja sam već bludeo vrhom jezika
ružičastim njenim zavojima
kao na lavirintu.

Na tvom srcu spavao
i nezajašljivo miris udisao
vrele puti.

Snovi, što se kradom bliže
da spavača spopadnu u mraku,
imali su boju tvojih očiju.
Bili su plavi.
A na čelo mi polako kapali
korali tvojih minđuša,
kao kapi pečatnog voska.

Kad danas u dlanove položim
ostarelo lice,
pod prstima jasno napipavam
obrise tvoje lobanje.
Nikad na nju mislio nisam,
ni glavu u dlanove spuštao.
A i zašto bih?

A strašna čežnja da se budi,
makar bez radosti, bez nade,
stalno prišiva crna krila
strahu od nepostojanja.

Ali kad zaista umrem,
iz tišine će gline,
još da u koracima tvojim
zajeca moja ljubav.

Za ljubav je potrebna izvjesna bezazlenost.
Ti je imas.
Sacuvaj je, to je dar bozji.
Ako je jednom izgubis nikada je vise neces povratiti.
Rekoh bezazlenost.
Samo zavidljivci to nazivaju gluposcu.
Neka te ne boli.To nije mana;to je dar bozji.
Ti znas sta ja mislim.
Cista dusa jos nezarazena ni skepsom ni 'inteligencijom'.

Hajde, pij u cast bezazlenosti, gluposti i svega sto uz to ide; u cast ljubavi i vjere u buducnost, u cast snova o sreci, u cast bajne gluposti izgubljenog raja...
(Tagore)

Gloria Fuertes

I Write Poetry, Gentlemen!

I write poetry, gentlemen, I write poetry,
but please don't call me poetess;
I swig my wine like the bricklayers do
and I have an assistant who talks to herself.
This world's a strange place;
things happen, gentlemen, that I don't disclose;
they build cases, for example, yet never build homes
for the poor who can't afford them.

And old maids are always having it out with their dogs,
married men with their mistresses,
yet no one says anything to the brutal tyrants.
And we read about the deaths and flip the pages,
and the people hate us and we say: that's life,
and they step on our necks and we don't get up.

All this happens, gentlemen, and I must say it.

Translated from the Spanish by Brian Barker

Philip Larkin

This Be The Verse

They fuck you up, your mum and dad.
They may not mean to, but they do.
They fill you with the faults they had
And add some extra, just for you.

But they were fucked up in their turn
By fools in old-style hats and coats,
Who half the time were soppy-stern
And half at one another's throats.

Man hands on misery to man.
It deepens like a coastal shelf.
Get out as early as you can,
And don't have any kids yourself.

Charles Simic

Stone

Go inside a stone
That would be my way.
Let somebody else become a dove
Or gnash with a tiger's tooth.
I am happy to be a stone.

From the outside the stone is a riddle:
No one knows how to answer it.
Yet within, it must be cool and quiet
Even though a cow steps on it full weight,
Even though a child throws it in a river;
The stone sinks, slow, unperturbed
To the river bottom
Where the fishes come to knock on it
And listen.

I have seen sparks fly out
When two stones are rubbed,
So perhaps it is not dark inside after all;
Perhaps there is a moon shining
From somewhere, as though behind a hill—
Just enough light to make out
The strange writings, the star-charts
On the inner walls.

Rainer Maria Rilke

An die Musik

Musik: Atem der Statuen. Vielleicht:
Stille der Bilder. Du Sprache wo Sprachen
enden. Du Zeit
die senkrecht steht auf der Richtung
vergehender Herzen.

Gefühle zu wem? O du der Gefühle
Wandlung in was?— in hörbare Landschaft.
Du Fremde: Musik. Du uns entwachsener
Herzraum. Innigstes unser, das, uns übersteigend, hinausdrängt,—
heiliger Abschied:
da uns das Innre umsteht
als geübteste Ferne, als andre
Seite der Luft:
rein,
riesig
nicht mehr bewohnbar.

***
Music. The breathing of statues. Perhaps:
The quiet of images. You, language where
languages end. You, time
standing straight from the direction
of transpiring hearts.

Feelings, for whom? O, you of the feelings
changing into what?— into an audible landscape.
You stranger: music. You chamber of our heart
which has outgrown us. Our inner most self,
transcending, squeezed out,—
holy farewell:
now that the interior surrounds us
the most practiced of distances, as the other
side of the air:
pure,
enormous
no longer habitable.


Rainer Maria Rilke, An die Musik (Munich, Jan. 11-12, 1918) from Gedichte aus dem Nachlaß in Sämtliche Werke, vol. 2, p. 111 (E. Zinn ed. 1956)(S.H. transl.)

Yusef Komunyakaa

Jasmine

I sit beside two women, kitty-corner
to the stage, as Elvin’s sticks blur
the club into a blue fantasia.
I thought my body had forgotten the Deep
South, how I’d cross the street
if a woman like these two walked
towards me, as if a cat traversed
my path beneath the evening star.
Which one is wearing jasmine?
If my grandmothers saw me now
they’d say, Boy, the devil never sleeps.
My mind is lost among November
cotton flowers, a soft rain on my face
as Richard Davis plucks the fat notes
of chance on his upright
leaning into the future.
The blonde, the brunette—
which one is scented with jasmine?
I can hear Duke in the right hand
& Basie in the left
as the young piano player
nudges us into the past.
The trumpet’s almost kissed
by enough pain. Give him a few more years,
a few more ghosts to embrace—Clifford’s
shadow on the edge of the stage.
The sign says, No Talking.
Elvin’s guardian angel lingers
at the top of the stairs,
counting each drop of sweat
paid in tribute. The blonde
has her eyes closed, & the brunette
is looking at me. Our bodies
sway to each riff, the jasmine
rising from a valley somewhere
in Egypt, a white moon
opening countless false mouths
of laughter. The midnight
gatherers are boys & klix
with the headlights of trucks
aimed at their backs, because
their small hands refuse to wound
the knowing scent hidden in each bloom.

Yusef Komunyakaa

You And I Are Disappearing--Bjorn Hakansson

The cry I bring down from the hills
belongs to a girl still burning
inside my head. At daybreak

she burns like a piece of paper.

She burns like foxfire
in a thigh-shaped valley.
A skirt of flames
dances around her
at dusk.

We stand with our hands

hanging at our sides,
while she burns

like a sack of dry ice.

She burns like oil on water.
She burns like a cattail torch
dipped in gasoline.
She glows like the fat tip
of a banker's cigar,

silent as quicksilver.

A tiger under a rainbow
at nightfall.
She burns like a shot glass of vodka.
She burns like a field of poppies
at the edge of a rain forest.
She rises like dragonsmoke
to my nostrils.
She burns like a burning bush
driven by a godawful wind.

The Death of Bunny Munro is his first novel since And the Ass Saw the Angel was published to great acclaim in 1989. We will publish in late 2009.

'The Death of Bunny Munro delivers exactly what you want and expect from the enigmatic and phenomenally talented Nick Cave—a dark and compelling portrait of characters who dwell on the fringes of society and stumble through life on a diet of drugs, chaos and disappointment, but who'll never give up stumbling which is in part why they fascinate us so much. It's a funny yet tragic novel, proof all over again that Nick Cave is a writer out of the box.
http://www.textpublishing.com.au/news/p ... l-in-2009/

Fredric Brown
ODGOVOR


Dwar Ev svečano zalemi posljednji spoj zlatom. Pratile su ga oči desetaka televizijskih kamera, a subeterična mreža prenijela je širom svemira na desetke slika onoga sto je on radio.
Uspravio se i kimnuo Dwaru Reynu, a tada stao pokraj sklopke koja će uspostaviti kontakt kad je bude uključio. Bila je to sklopka koja je trebala spojiti, odjednom, sve goleme računske strojeve na svim nastanjenim planetama u svemiru... na devedeset i šest milijardi planeta... u super-krug koji će ih sve spojiti u super-računar, u kibernetski stroj koji će ujediniti znanje svih galaksija.
Dwar Reyn održi kratak govor milijardama gledalaca i slušalaca. A tada, nakon trenutka šutnje, reče:
— Sada, Dwar Eve.
Dwar Ev uključi sklopku. Začulo se snažno zujanje... kad se uzburkala energija devedeset i šest milijarda planeta. Na ploči, dugačkoj tko zna koliko milja, palila su se i gasila svjetla.
Dwar Ev se odmakne i duboko uzdahne.
— Dwar Reyn, vi imate čast da postavite prvo pitanje.
— Hvala vam — reče Dwar Reyn. — Bit će to pitanje
na koje do sada ni jedan jedini kibernetski stroj nije mogao
odgovoriti.
Okrenuo se prema stroju.
— Ima li boga?
Moćni glas odgovori bez oklijevanja, bez krckanja i jednog jedinog releja.
— Da, sada ima Boga.
Na licu Dwar Eva odjednom se ukaže strah. Skočio je prema sklopci.
Munja iz vedra neba obori ga i zatali sklopku.


(Skenirano iz Sirijusa br. 25)

E. M. Sioran

Prednosti egzila

Pogrešno je misliti o izgnaniku kao o nekome tko je abdicirao, pokunjuje se, ili nekome tko se povlači u svoju mizeriju i otpadnički status. Bliži pogled otkriva ambicioznost i argesiju u njegovim razočarenjima, njegovu gorčinu karakteriziranu ratobornošću. Što smo više razvlašćeni više nam rastu apetiti i iluzije. Ja čak raspoznajem povezanost između nesreće i megalomanije. Čovjek koji je izgubio sve, kao posljednje utočište čuva nadu u slavu ili literarni skandal. On pristaje da odbaci sve osim svoga imena. Ali kako će nametnuti svoje ime ako piše na jeziku koji lokalni ne poznaju ili čak preziru? Da li će preći na drugi način izražavanja? Biti će teško odreći se riječi na kojima mu počiva prošlost. Čovjek koji napušta svoj jezik radi drugog jezika, napušta svoj identitet, čak i svoja razočarenja. Herojsko odmetništvo on raskida sa svojim sjećanjima i do određene mjere sa samim sobom.

Recimo da je netko tko se našao u egzilu napisao roman koji ga preko noći napravi slavnim. U njemu on opisuje svoje patnje. Njegovi zemljaci mu zavide. Oni su takođe patili, možda čak i više. Čovjek bez domovine postaje ili pokušava postati romanopiscem. Pojavljuju se posljedice: akumulacija smušenosti i inflacija strahova, koji polako počinju stariti. On ne može nastaviti sa obnavljanjem pakla čije su karakteristike monotonija ili lice egzila.

U literaturi ništa ne ogorčuje čitaoca kao strahota; u životu je strahota previše okaljana očitošću da bi privukla pažnju. Ali naš autor ustrajava; na neko vrijeme on sprema roman u ladicu i čeka svoj čas. Iluzije iznenađenja i slave na koje računa, nadilaze njegovu mogućnost shvaćanja i održavaju ga u životu koji se hrani nerealnošću. Takva je, naime, snaga tih iluzija da, čak ako i radi na lošim poslovima, muke su mu olakšane "znanjem" da će jednog dana biti oslobođen iznenadnom i golemom slavom.

*

Jednako je tragičan slučaj pjesnika u egzilu. Umotan u vlastiti jezik, on piše za krug prijatelja kojih je desetak ili dvadesetak, u najboljem slučaju. Njegova želja da bude čitan nije ništa manje opsesivna od želje improviziranog romanopisca. Napokon, pjesnik ima prednost pred piscem da barem objavi svoje stihove u malim emigranskim revijama. One se pojavljuju uz žrtvovanje i gotovo nerazuman trošak za situaciju u kojoj se nalazi autor. Recimo da se takav čovjek "transformira" u izdavača male emigrantske revije; ne bi li održao svoju publikaciju u životu, on riskira glad, seksualnu apstinenciju, zakopavanje u sobu bez prozora i nameće sebi zastrašujuću oskudicu. Tuberkuloza i mastrubacija su njegova sudbina.

Bez obzira kako oskudan broj emigranata, oni osnivaju grupe ne da zaštite svoje interese već da sakupe pretplatnike, da iskrvare jedni druge do bljedila ne bi li objavili svoja žaljenja, plač i molbe bez odjeka. Nemoguće je zamisliti formu bezrazložnosti koja je više srcedrapajuća.

Da su pjesnici u egzilu dobri jednako koliko su prozni pisci loši, lako je objašnjiv fenomen. Promotrimo literarnu produkciju svake "male" nacije, koja nije bila toliko djetinjasta da izmisli svoju prošlost, pokazuje se da je obilje poezije njezina najuočljivija karakteristika. Proza zahtijeva, za svoj razvoj, određenu rigoroznost, diferencirani socijalni status i tradiciju. Ona je namjerno konstruirana; poezija izvire. Poezija je direktna ili pak fobricirana; prerogativ pećinskog čovjeka ili estete; cvata na rubovima civilizacije i gotovo nikada u centru. Dok proza zahtjeva premeditirani genij i kristalizirani jezik, poezija je savršeno kompatibilna sa barbaroidnim genijem i jezikom bez forme. Kreirati literaturu znači kreirati prozu.

*

Ništa ne može biti prirodnije nego činjenica da toliki broj apatrida posjeduje niti jedan drugi mogući oblik izražavanja do poezije. Čak i oni koji nisu posebno obdareni, u stanju iskorjenjenosti, razvijaju poetski talenat na osnovu automatizma isključenosti.

U ma kojem obliku se desio i iz bilo kojeg razloga, egzil je - u samom početku - akademija intoksikacije. Svakome nije dano da bude opijen. Egzil je granična situacija i samim time je sličan ekstremnosti poetskog stanja. Nije nikakva usluga biti izravno prebačen u takvo stanje, bez zaobilaznih puteva discipline i ničime drugim do samovoljom fatalnosti. Sjetimo se Rilkea, tog apatrida de luxe, i količine usamljenosti koju je morao akumulirati ne bi li raskinuo sve svoje veze i uspostavio oslonac u nevidljivome. Nije lako biti nigdje kada vas vanjske prilike ne prisiljavaju na to. Čak i mistik postiže svoju askezu samo uz monstruozne napore. Izlučiti sebe iz svijeta - kakav rad ukinuća! Egzil postiže izlučenje bez da se pomakne prstom, on to postiže kooperativnošću ili bolje rečeno neprijateljstvom historije.

Bez posebnih muka ili bdijenja da bi potpunosti ogolio samog sebe; primoljen je okolnostima. U određenom smislu on je poput invalida koji uspostavlja sebe u metafizici ili poeziji bez vlastitih zasluga, već silom prilika. Bezvrijedni apsolut? Možda, jer nije dokazano da rezultati postignuti naporom nadilaze u vrijednosti one koji proizlaze iz predaje pred neizbježnim.

*

Jedna opasnost vreba pjesnika u egzilu, ona od prilagođavanja sudbini, od prestanka patnji, od uživanja u istoj. Nitko ne može održati svoj bol u izvornom obliku; bol potroši samog sebe. Ista je istina o žalu za domom ili bilo kojoj vrsti nostalgije. Žaljenja koja potroše sama sebe, ona, u stilu elegije, ubrzo padaju u neupotrebljivost. Što je onda prirodnije nego etablirati se u egzilu, u gradu koji je negdje, u domovini suprotnog smjera? Stupanj do kojeg pjesnik uplivava u etabliranost je stupanj do kojeg on erodira sadržinu svojih emocija, izvor jadikovki kao i svojih snova o slavi.

Struja iz koje je izvlačio svoj ponos i profil više ga ne dodiruju, time on jednako gubi energiju svojeg vanrednog statusa kao i razlog za osamljenost. Odbačen od pakla, on će uzaludno pokušavati da se ponovo uspostavi i okrijepi u njemu. Njegova patnja je postala preblaga i učila ga je nevrijednim svega toga. Plač kojim se sve do juče ponosio postao je gorčina, a gorčina ne piše stihove; ona će ga odvesti izvan poezije. Više nema pjesama, nema ekscesa. Njegove rane su zacijelile, više nije izvedivo pokazivati ih da bi se postigao efekat: u najboljem slučaju, on će postati epigonom vlastitog bola. Očekuje ga časni pad. Nedostatkom raznolikosti kao i originalnih strahovanja, njegova inspiracija se iscrpljuje. Uskoro, rezigniran anonimnošću i intrigiran svojom osrednjošću, on će navući masku buržuja bez posebnog porijekla. Dakle on dostiže kraj svoje pjesničke karijere, najstabilniju tačku vlastite degeneracije.

*

Fiksiran, etabliran u komforu vlastitog pada, što li će uraditi sljedeće? Imati će izbor između dvije forme spasenja: vjere i humora. Ako će za sobom vući ostatke strahova, likvidirati će ih putem hiljadu molitvi, ukoliko ne utješi samog sebe metafizikom ili prošlošću istrošenih stihova. A ako je u suprotnome sklon sprdnji, minimalizirati će svoje poraze putem uživanja u njima. Već prema vrsti temperamenta, on će se prikloniti dubokoj religioznosti ili sarkazmu. U oba slučaja, trijumfirati će nad vlastitim ambicijama, kao nad nesrećama, sve da bi postigao viši cilj i postao dobrom žrtvom, poštovanim otpadom.

Prijevod sa engleskog: Davor Paškvalin

Mile Stojić

Večera bez politike

Hasiji

Nakon toliko godina
Želim da završimo ovu večeru bez politike
Želim te naprosto zagrliti
Kao što sol upija vodu
U kosu ti prošaptati riječi mađioničara
Koji odavno izgubio je čarobni šešir
Zdravicu zavjeta i isprike

Samo ovaj život
U kojem igramo kao upaljene šibice
Postojao je i imao smisla
zahvaljujući tebi
Čije sam lice prepoznavao u zrcalima sreće
I u zrcalima bola

Sad je vrijeme da kažem
Dosta je bilo
Vraćam te među svoja rebra
Odakle te Bog iščupao poslije početka
Prije vremena

Ernest Hemingway

To Good Guys Dead

They sucked us in;
King and country,
Christ Almighty
And the rest.
Patriotism,
Democracy,
Honor—
Words and phrases,
They either bitched or killed us.

James Stephens

Hate

My enemy came nigh,
And I
Stared fiercely in his face.
My lips went writhing back in a grimace,
And stern I watched him with a narrow eye.
Then, as I turned away, my enemy,
That bitter heart and savage, said to me:
"Some day, when this is past,
When all the arrows that we have are cast,
We may ask one another why we hate,
And fail to find a story to relate.
It may seem then to us a mystery
That we should hate each other."

Thus said he,
And did not turn away,
Waiting to hear what I might have to say,
But I fled quickly, fearing had I stayed
I might have kissed him as I would a maid.

Allen Ginsberg

Vijesti o smrti

Posjetivši V. K. V. oko 1957, pjesnici Kerouak Korso Orlovski
na sofi u dnevnoj sobi upitali su ga za mudre riječi,
potresen Vilijems je pokazao kroz zavjesu prozora na Mein
ulicu, "tamo vani je mnoštvo bitangi!"




Šetajući noću po asfaltnom putu fakultetskog dvorišta
pokraj njemačkog Docenta sa Naočalima
V. K. Vilijems je umro kazao je sa naglaskom
ispod drveća u Benaresu; zastao sam i upitao
Vilijems je Umro? Zanesen i širom otvorenih očiju
ispod Velikog Medvjeda. Stojao sam na verandi
bungalova pripojenog Internacionalnom Domu
dok su insekti zujali oko električne svjetlosti
čitajući Posmrtno slovo u Tajmu.
"Iza kapaka vani među vrapcima"
Vilijems je u Velikom Medvjedu. On nije mrtav
kao ni mnoge stranice riječi raspoređene da bi njegovom
intonacijom ushitile usta krotkih dječaka
što postaju fini čak i u Bengalu. Zato
život izbija iz njegovih stranica; Blejk
takođe "živi" kroz njegove iskustvene mašine.
Jesu li njegove posljednje riječi bile Crne tamo dolje
u tapetiranoj spavaćoj sobi zabatne drvene kuće
u Ruterfordu. Pitam se što li je kazao,
i da li je išta bilo ostalo u kraljevinama govora
nakon što su kaplja i moždana jeza ušli u
njegove misli? Ako se molim njegovoj duši u Bardo Todolu
mogao bi čuti neočekivanu vibraciju strane milosti.
Tih i neznan tri sedmice, sada vidim Pasaik
i Gang jedno, odobravajući njegovu pobožnost,
jer on je koračao čeličnom obalom i molio se
rječnoj Božici, onoj koju je sam izmislio,
drugoj Gang Majci. Držeći se stare
zarđale Holandove podmornice u prizemlju
Paterson Muzeja umjesto nebeskog krokodila.
Zakukajte o Vi Anđeli Lijevog Krila! jer pjesnik
ulica sada je kostur ispod pločnika
i nema nijedne druge stare duše tako blage i krotke
i ženskastih čeljusti i njegolikih očiju koje možete
vidjeti
Kako ste mogli poželjeti da budete među bitangama tamo
vani.

20. mart 1963.

Prevod Vojo Šindolić

Adam Zagajewski

Self-Portrait

Between the computer, a pencil, and a typewriter
half my day passes. One day it will be half a century.
I live in strange cities and sometimes talk
with strangers about matters strange to me.
I listen to music a lot: Bach, Mahler, Chopin, Shostakovich.
I see three elements in music: weakness, power, and pain.
The fourth has no name.
I read poets, living and dead, who teach me
tenacity, faith, and pride. I try to understand
the great philosophers--but usually catch just
scraps of their precious thoughts.
I like to take long walks on Paris streets
and watch my fellow creatures, quickened by envy,
anger, desire; to trace a silver coin
passing from hand to hand as it slowly
loses its round shape (the emperor's profile is erased).
Beside me trees expressing nothing
but a green, indifferent perfection.
Black birds pace the fields,
waiting patiently like Spanish widows.
I'm no longer young, but someone else is always older.
I like deep sleep, when I cease to exist,
and fast bike rides on country roads when poplars and houses
dissolve like cumuli on sunny days.
Sometimes in museums the paintings speak to me
and irony suddenly vanishes.
I love gazing at my wife's face.
Every Sunday I call my father.
Every other week I meet with friends,
thus proving my fidelity.
My country freed itself from one evil. I wish
another liberation would follow.
Could I help in this? I don't know.
I'm truly not a child of the ocean,
as Antonio Machado wrote about himself,
but a child of air, mint and cello
and not all the ways of the high world
cross paths with the life that--so far--
belongs to me.

Translated by Clare Cavanagh

Frank O´Hara

Having a Coke with You

is even more fun than going to San Sebastian, Irún, Hendaye, Biarritz, Bayonne
or being sick to my stomach on the Travesera de Gracia in Barcelona
partly because in your orange shirt you look like a better happier St. Sebastian
partly because of my love for you, partly because of your love for yoghurt
partly because of the fluorescent orange tulips around the birches
partly because of the secrecy our smiles take on before people and statuary
it is hard to believe when I’m with you that there can be anything as still
as solemn as unpleasantly definitive as statuary when right in front of it
in the warm New York 4 o’clock light we are drifting back and forth
between each other like a tree breathing through its spectacles

and the portrait show seems to have no faces in it at all, just paint
you suddenly wonder why in the world anyone ever did them
I look
at you and I would rather look at you than all the portraits in the world
except possibly for the Polish Rider occasionally and anyway it’s in the Frick
which thank heavens you haven’t gone to yet so we can go together the first time
and the fact that you move so beautifully more or less takes care of Futurism
just as at home I never think of the Nude Descending a Staircase or
at a rehearsal a single drawing of Leonardo or Michelangelo that used to wow me
and what good does all the research of the Impressionists do them
when they never got the right person to stand near the tree when the sun sank
or for that matter Marino Marini when he didn’t pick the rider as carefully
as the horse
it seems they were all cheated of some marvellous experience
which is not going to go wasted on me which is why I’m telling you about it

Islam i Zapad, dva aršina



Denny Pattyn je američki sveštenik posebne sorte. Godine 1996. pokrenuo je u Arizoni program pod imenom Silver Ring Thing, s ciljem da potakne mlade Amerikance da se uzdržavaju od svih spolnih odnosa prije braka, uvjeravajući ih da to predstavlja blud i grijeh. Pattyn redovno organizira okupljanja kojima prisustvuju hiljade mladih Amerikanaca koji s njim čitaju Bibliju, a zatim se obavezuju pred Gospodom da će svoju nevinost sačuvati za budućeg supruga ili suprugu. Na kraju svečanosti, svaki od učesnika navlači na prstenjak lijeve ruke srebreni prsten na koji je ugraviran redak iz Biblije. Taj prsten nose do vjenčanja.

Iznenađujuće je što Pattynova kampanja ima u SAD-u mnoštvo sljedbenika, i dobiva novčanu pomoć od države. Na francuskoj televiziji sam gledao podužu emisiju o Pattynu, u kojoj njegovi sljedbenici brane nevinost kao vrlinu. Sudjelovao je i jedan francuski psiholog, koji je s uvažavanjem raspravljao o njihovim pogledima.

I počeo sam da se pitam: Pattynove ideje o nevinosti kao vrlini sasvim se podudaraju s arapsko-muslimanskom kulturom, pa ipak njegov diskurs dobro prihvataju na francuskoj televiziji. Istina je da je on Amerikanac, hrišćanin i bijelac. Da neki Arapin ili musliman kazuje istu stvar, mediji bi ga optužili za nazadnost, barbarstvo i ženomrstvo. Zapadni dvostruki aršini su raširena pojava, a za to postoji bezbroj primjera.

Nedavno su u Iranu održani izbori, i na njima je pobijedio predsjednik Ahmedinedžad. No ti izbori navodno su bili lažirani. Zapadne vlade su se uzbunile, skočile u odbranu demokratije u Iranu dajući oštre izjave. No one ne reagiraju uvijek tako energično. U Egiptu, naprimjer, već godinama se izbori uredno lažiraju, predsjednik Mubarek održava se na vlasti organizirajući lažirane referendume, pa ipak to ne izaziva nikakav val prosvjeda na Zapadu. Zašto sad taj nagli gnjev povodom Irana?

Zato što se za Zapad ne radi toliko o tome da se unapređuje demokratija koliko da se u nezgodan položaj dovede iranski režim. Taj režim je neprijateljski nastrojen prema Izraelu i nastoji da razvije vlastite nuklearne kapacitete, zbog čega predstavlja prijetnju za zapadni imperijalizam. A s druge strane, egipatski režim, iako despotski i korumpiran, ima tu prednost da je poslušan, pa zapadni mediji previđaju njegove nedostatke, koliko god bili užasni.

U pravilu, zapadni mediji i političari zastupaju gledišta i politiku koji su neprijateljski prema Arapima i muslimanima. No jesu li ovi potonji nedužne žrtve tih predrasuda? Nisu nipošto. Ne možemo upotrebljavati izraz "Zapad" kao da to znači samo jedno. Postoje milioni Zapadnjaka koji islam niti vole niti mrze, naprosto zato što o njemu ništa i ne znaju. A kakvu sliku islama prenose sami muslimani? Ako obični Zapadnjak odluči da otkrije istinu o islamu kroz ono što muslimani rade i govore, šta će naći?

Vidjet će Usamu bin Ladina kako izranja sa dna neke srednjovjekovne pećine i izjavljuje da islam nalaže da se ubije što je više moguće zapadnih križara, čak i ako su to nedužni civili koji nisu učinili ništa zbog čega treba da budu kažnjeni. Zatim će pročitati kako su talibani odlučili da zatvore škole za djevojčice, s obrazloženjem da islam zabranjuje obrazovanje za žene zato što su manjkave u intelektualnom i religijskom smislu.

Nakon toga, pročitat će izjave nekih koji sebe zovu islamskim pravnicima i prema kojima musliman koji se obrati u drugu vjeru mora da se pokaje ili će mu biti prerezano grlo. Neki od njih će ustvrditi da islam ne priznaje demokratiju, i da se treba pokoravati muslimanskom vladaru čak i ako tlači i pljačka podanike. Podržat će žensko pokrivanje lica, kako se u onima koji gledaju žene ne bi razbudile seksualne želje.

No naš Zapadnjak sigurno neće saznati da islam daje muškarcima i ženama punu jednakost u pravima i obavezama. Neće saznati da je u očima islama ubijanje jedne nedužne osobe jednako ubistvu cijelog čovječanstva. Neće saznati ni da niqab nema nikakve veze s islamom, već da spada u tradiciju jednog zaostalog pustinjskog društva.

Kako zamjeriti tom Zapadnjaku što u islamu vidi samo religiju nazadnjaštva i terorizma? Istina je da nas zapadne države tretiraju kao kolonijalne narode koji ne zaslužuju ista prava kao i njihovi građani. Istina je i da su mediji u većini pristrani, na štetu Arapa i muslimana. Ali nije manje istina da vehabijsko čitanje islama, to nazadno tumačenje koje je u naše vrijeme toliko rašireno, doprinosi da se o islamu stekne pogrešna i nepravedna slika.

Naša je dužnost da pometemo pred vlastitim pragom. Moramo spasiti islam od svih tih besmislica, krivih i nazadnih ideja koje se uza nj vezuju. A rješenje za to je demokratija.


** Rođen u Kairu 1957, egipatski književnik Alaa Al-Aswany je po zanimanju stomatolog. Objavio je više romana, među kojima i Jakubijanovu palatu (Imarat Ya'qubyan), bestseller preveden na 17 jezika, koji je Marwan Hamed ekranizirao 2006. Al-Aswanyjeve knjige su među najprodavanijima u arapskom svijetu. Gornji tekst preuzet je iz The Guardiana.

Zbigniew Herbert

To Marcus Aurelius

To Professor Henryk Elzenberg

Good night Marcus put out the light
and shut the book For overhead
is raised a gold alarm of stars
heaven is talking some foreign tongue
this the barbarian cry of fear
your Latin cannot understand
Terror continuous dark terror
against the fragile human land

begins to beat It’s winning Hear
its roar The unrelenting stream
of elements will drown your prose
until the world’s four walls go down
As for us? — to tremble in the air
blow in the ashes stir the ether
gnaw our fingers seek vain words
drag off the fallen shades behind us

Well Marcus better hang up your peace
give me your hand across the dark
Let it tremble when the blind world beats
on senses five like a failing lyre
Traitors — universe and astronomy
reckoning of stars wisdom of grass
and your greatness too immense
and Marcus my defenseless tears

William Wantling

Poetry

I've got to be honest. I can
make good word music and rhyme

at the right times and fit words
together to give people pleasure

and even sometimes take their
breath away - but it always

somehow turns out kind of phoney.
Consonance and assonance and inner

rhyme won't make up for the fact
that I can't figure out how to get

down on paper the real or the true
which we call life. Like the other

day. The otherday I was walking
on the lower exercise yard here

at San Quentin and this cat called
Turk came up to a friend of mine

and said Ernie, I hear you're
shooting on my kid. And Ernie

told him So what punk? and Turk
pulled out his stuff and shanked

Ernie in the gut only Ernie had a
metal tray in his shirt. Turk's

shank bounced right off him and
Ernie pulled his stuff out and of

course Turk didn't have a tray and
caught it dead in the chest, a bad

one, and the blood that came to his
lips was a bright pink, lung blood,

and he just laid down in the grass
and said Shit. Fuck it. Sheeit.

Fuck it. And he laughed a long
time, softly, until he died. Now

what could consonance or assonance or
even rhyme do to something like that ?


From The Awakening (1968)

William Wantling

It was Tuesday morning


It was Tuesday morning
I was flunking out of school
The February sun was hazy
I went to bed with 2 jugs of white port
to drink myself asleep
but I kept flashing back to the day before
…I kept letting my dog off her chain
& she kept running out in the yard to
chase the gasoline tanker
& she kept clipping under the rear wheels
& she kept yelping with surprise as she
sat in the road with her guts hanging out
between her back legs & her eyes
never stopped looking at me with shamed surprise
as if she’d got caught shitting on the rug
& then the sun was bouncing off her eyes
like a handball off a blank concrete wall
flicker / flicker
death
flicker
Then Dan came over with some Neso & Acid
I dropped 2 caps & a tab & waited but it
started doing some real bad things
So I borrowed a nickel from Dan & jumped
on my bike
It took 2 months to ride the half-mile
to the liquor store & the fifth of 100-proof
vodka kept muttering under its breath
during the 100-mile ride home
things like
- We’re gonna get you Wantling, your
number is really up this time, baby…
& to stop its goddamn muttering I slammed
its neck against a bus-stop bench & chug-a-lugged
it but it kept muttering, stupidly, instead of
warm there was an icy thing in my belly muttering
& the flashbacks were coming on faster now
like some strobe-light gone mad with the prophecy
It was me in the road with my guts hanging out
& I was hung up on the pain, the shame, the
surprise in my eyes
I couldn’t see the road anymore…
Maybe my bike knew the way home all by itself
Anyway, I was there, back in the bedroom
but the muttering was louder now
nervous, ugly
& I went for all the old pills I’d stashed
when I wasn’t sure what they were
There was half a handful, all colors
& I dropped them & wished the sweat
would stop running down my back legs
& hoped I wouldn’t puke till the pills
began to work
But after a while things started coming
out of the corners
muttering
coming straight for me
& I looked down, curious, to see the
dot inside my left wrist
widen into a black rotting ring
& then the artery jumped out
& started gushing blood 2 feet into the air
Then the blood turned to pus
& the muttering steadied into a loud hum now
crackling with shrieks and static
& beneath it somewhere there was a drum
There were 10,000 steel heeled boots
stomping out a refrain
- Now now now now It’s your turn now…
& I guess some of the shrieks were mine
for 2 days later my wife found me under
the bed curled up in a ball, covered with shit
& vomit
But here I am now fairly calm
full of tranquilizers & group therapy
It evidently wasn’t my turn after all
What I wonder is, why all the hassle?
Why all the bullshit?
I never wanted to be a poet, anyway
I’d carry a lunchbox like everybody else
if only the muttering would stop

From Sick Fly (1970)