Tuzla / Srebrenica
Srebrenica 11.07.2008 Kao da me nema
Datum : vječnost . Mjesto : Potočari, dom planetarne tuge jednih i sramote drugih. Tamo su bili svi: diplomati, eminencije, majke , braća, sestre , hiljade, desetci hiljada , stotine hiljada, milioni kraj ekrana od Njujorka do Tokija, od Tokija do Pariza, od Mašrika do Magreba , samo nije bilo njih, onih drugih , osramoćenih. «Ovdje je počinjen zločin protiv čovječnosti» s kojim se ne mogu suočiti ! Pa im ambasador Igliš poručuje : «dođite, vidite, osjetite, žalite i djelujte». Uzalud ! Za one koji se u ogledalo ne smiju pogledati, sve je završeno s početka jula tragične 1995.godine. Oni su u samo dvanaest dana industrije smrti po «Direktivi 7» pisanoj rukom Karadžića ubili osam hiljada i sedamsto ljudskih bića životne dobi od bešike do duboke starosti. Junaci Mladića su nevine, bez oružja, goloruke, gladne i uplašene pokosili kao proljetnu travu. «Ubijeni su ne zbog onog što su uradili , već što jesu».
A, jesu nevini i nedužni. «A mi nismo ničiji , uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo , uskoro nećemo znati ni ko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo plemeniti iz prkosa». Sjećam se Uzeira Biće koji je četnicima, u Foči 1941.godine rekao: «nemate nam što uzeti, sem života!». Dragi ga je Bog sačuvao pa se posle pola godine našao tamo daleko , preko Save , u Gunji gdje je dugo živio i lahko umro. A Halilovići, otac i četiri sina, pet sokolova nisu imali sreće , ili je bog na njih zaboravio i kobnog jula prije trinaest godina su pobijeni . Sestra im Ramiza , u Potočarima, tek sada smirenih na tabutima veli: «osjećam se kao da me nema».
Nemam dovoljno riječi veli rječiti Igliš pred poljem zelenih tabuta. Ali , kaže da je dovoljna jedna riječ : genocid.
Ni misao niti pero moje ne mogu dalje. U pomoć pozivam velikog Mešu da u Potočarima kaže koju svoju mudru:
BISMILLAHIR-RAHMANIR-RAHIM!
Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše,
Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć, i sve što ona oživi,
Pozivam za svjedoka mjesec kad najedra, i zoru kad zabjeli,
Pozivam za svjedoka Sudnji dan, i dušu što sama sebe kori,
Pozivam za svjedoka vrijeme, Početak i Svršetak svega,
Da je svaki čovjek uvjek na gubitku!
Tako mi vremena, čovjek diosta gubi,
Samo ne oni, koji vjeruju i dobra djela čine,
I samo ne oni koji jedni drugima preporučuju istinu,
I samo ne oni koji jedni drugima preporučuju strpljenje.
Draga braćo i sestre,
Sinovi i kćeri Ademovi,
Došli ste i htjeli ste da ostanemo zajedno, da se pogledamo oči u oči, tužni zbog smrti nedužnih, uznemireni zbog zločina, jer znate ko ubije nedužnog čovjeka, kao da je sve ljude pobio.
Sve su nas ubili nebrojeno puta, braćo moja ubijena, a užasnuti smo kad nam pogodi nekog ko nam je najdraži.
Šefkija, brate, probudi se!
Harune gdje si?
Gdje ste sva moja braćo izgubljena i pobijena?!
Zašto nas razdvajaju, kad smo razdvojeni svakako. Da li zato da saznamo, ili da zamrzimo, kad nismo znali voljeti?
Možda bih trebao da ih mrzim, ali ne mogu.
Ja nemam dva srca, jedno za mržnju, drugo za ljubav.
Ovo što imam, sad zna samo za tugu.
Moja molitva, moja pokora, moj život i moja smrt, sve to pripada Bogu, Stvoritelju svijeta.
Ali moja žalost pripada samo meni.
Moje braće više nema, i hoću samo to da kažem: Moj Bože, ojačaj njima mrtvima snagu moju, njima mrtvima i nesahranjenima po zakonima Božijim, neviđenim i ne cjelivanim od svojih najbližih pred veliki put sa kog povratka nema.
Moj Bože, daj mi snage da ne klonem od bratske i ljudske žalosti, i da se ne otrujem mržnjom.
Rastavi mene i njih, i sudi nam, a meni, Bože daj snage da oprostim. Jer ko oprosti, on je najveći.
A znam, znam, zaboraviti ne mogu!
Jedna jedina stvar koja mi je ostala od kuće, od majke, to je mahrama sa četiri izvezene zlatne ptice. Znače sreću. Čuvam je u sehari.
Još kao dijete sam shvatio ono najvažnije, a to je Ljubav, Prijateljstvo, Ljubav prema drugome.
A vas, braćo i sestre molim, ne zamjerajte zbog ovih riječi, ako su vas zaboljele i rastužile.
A sad idite kući i ostavite me sama sa mojom nesrećom.
Lakše mi je sad, podjelio sam je sa vama. Amin Bože!
Piše: Ekrem Avdić (Tuzlanski list)
