Ne znam trenutno, a najvjerovatnije je iz kraja marta 1992..
Kad' već pomenu Popov Gaj ispod Pitinih stijena evo koja rečenica sa bloga ''ZB'' (
http://zbsg.blogger.ba/arhiva/2009/01/29/2034395):
Tih dana jedan četnicki napad pokrenut je na Širokaču koja je već dotad bila dobro „preorana“ granatama.
Uslijed takvih žestokih napada artiljerijom prethodnih dana, stanovnici nekih dijelova iznad i okolo same Širokače bili su prisiljeni napustiti kuće i povuči se prema gradu u neka već formirana skloništa za te svrhe a to su mahom bili podrumi većih objekata, kuća i sl.
Zadnje kuće mahala Bostarići, Komatin, Hambina Carina, Cicin Han su bile, slobodno mogu reći mjesta obrane naše jedinice "Širokača“.
Tu su četnici pokrenuli napad pješadijom u pokušaju zauzimanja ovih mahala.
Njihov „pokušaj silaska s Trebevića“ bio je potpomognut djelovanjem jednog tenka u pokretu, koji je djelovao po okolnom kućama, “čisteći“ sve pred sobom i pokušavajući da otvori put njihovoj pješadiji.
Na svu sreću njegov „pohod“ je zaustavljen već ranije pripremljenim preprekama (ježevima), koje su se nalazile na ovom putu skoro u samom naselju i tu naši borci pokušavaju uništiti tenk nekim improvizovanim napravama jer protuoklopnih sredstava tad nije bilo u ovim jedinicama, ako izuzmemo poneku tromblonsku kumulativnu minu.
Tu se razvio žestok okršaj i iako tenk nažalost nije uništen on je usljed ovih dejstava bio prinuđen da se povuče nazad kao i četnička pješadija koja je već bila ušla u neke kuće koje su brže bolje napustili kada su vidjeli da se tenk povlači.
U ovom događaju naša jedinica sa tog područja imala je nekoliko ranjenih boraca (mislim oko četiri) a za četnike ne znam jer nijedan nije ostao na poprištu borbe tako da bi sve što bih rekao u tom smislu bilo čisto nagađanje iako se pričalo da ih je bilo ranjenih.
Drugi pokušaj je bio više diverzantska akcija od strane četnika na našu obranu na položaju „Popov Gaj“.
Pošto često spominjem „Popov Gaj“ i još neka naselja okolo,a to ću činiti i dalje u svom pisanju, za one koji ne znaju dužan sam objasniti njegovu lokaciju i vojni značaj.
„Popov Gaj“ je dosta isturen položaj i značajna visinska kota na obroncima Trebevića koja je bila jednaka ili nešto viša od četnicke kote Gradište na suprotnoj obali Miljacke ali zato dosta niža i u „podređenom položaju“ u odnosu na četnicke položaje na Trebeviću.
Skoro direktno iznad Popovog Gaja nalazio se četnicki vatreni položaj „Pitine Stijene“.
Sam Popov gaj je dosta ravan proplanak čiji veći dio je pokriven stoljetnim stablima bijelog bora i krupnom bjelogoricom, gdje se šumski predio penje dalje prema Trebeviću i Pitinim Stijenama.
Oko samog Popovog Gaja nalaze se zadnje kuće naselja Jarčedoli i jedan dio tog naselja koji se nalazi na rubu šume nosi naziv Mašići po prezimenu porodice koja se tu nalazila.
Jedna strana proplanka se strmo spušta naniže do trase stare željezničke pruge i tu u toj strmoj dolini se nalazi naselje Močila.
Radi se o dosta velikom naselju od oko stotinjak kuća koje su raspoređene oko same pruge i taj dio sve gore do Popovog Gaja i naselja Jarčedoli se naziva „vekterhaus“.
Pristupni put do Popovog Gaja je skoro ravna asfaltna cesta koja se i završava tu kao slijepi put.
Sam naziv „Popov Gaj“ ovaj proplanak je dobio po nekim popovima koji su se nekad davno nalazili u crkvi čije kamene zidine i danas tu stoje.
Jednog jutra, tek nešto poslije svanuća na radio stanici je upućen apel za pomoć jedinici sa Jarčedola.
Preko motorole sam upitao o čemu se radi i dobio odgovor da gore ima ranjenih ali da uslijed unakrsne vatre sa Gradišta i Pitinih stijena nije moguće izvuči ih.
Pored dvojice ljudi koji su obezbjeđivali štab i mene koji sam se tek probudio, u štabu je bio samo još jedan stariji čovjek koji je skoro po cijelu noć sjedio tu u štabu i nije bio pripadnik jedinice ali je bio na usluzi ako je šta mogao pomoci a inače je prije rata bio taksista koji već nekoliko godina nije radio ništa jer je bio u poznim godinama.
Pitao me šta se dešava i ispričao sam mu o čemu se radi te sam ga upitao da mi „posudi“ S paketa jer ja nisam imao nikakvo vozilo na raspolaganju.
Nije pristao na to ali se ponudio da me on vozi na Popov Gaj i tako smo i uradili.
Zvuci detonacija i dejstva svih oružja i oruđa dopirao je iz svih dijelova grada.
Brzom vožnjom stigli smo na ravnu dionicu puta koji je vodio ka Popovom Gaju da bi na nekih stotinjak metara prije samog odredišta naše vozilo bilo pogođeno po krovu i petim vratima od strane sijača (mitraljez M84) sa Pitinih Stijena nakon čega moj vozač gubi kontrolu nad volanom i tu udaramo u jednu tarabu koja je ograđivala nečiju avliju ali nijedan nismo bili ni ogrebani.
Brzo smo izašli iz Golfa i našli zaklon pored jedne kuće.
Ovaj čovjek je tu ostao a ja sam trčeći nastavio dalje praćen rafalima čiji su meci praštali svuda okolo i napokon stigao u zaklon jedne velike kuće gdje se nalazila grupa ljudi i sanitetsko vozilo, kombi Doma Zdravlja Stari Grad.
Tu sam saznao da su četnici pred sam osvit zore privukavši se u blizinu stare crkve u čijim zidinama su naši borci zaklonjeni držali stražu, bacili nekoliko ručnih bombi po toj ruševini i tu je ranjen jedan naš borac u predjelu ramena.
Naši borci su uzvratili ali su se četnici već udaljili tako da nisu imali gubitaka, nakon čega su naši ljudi pozvali Dom zdravlja Stari Grad.
Sanitetska ekipa prilikom dolaska na ovu dionicu se također našla pod vatrom i tu je ranjena medicinska sestra koja se nalazila u vozilu tako da se sad radilo o dvoje ranjenih.
Četnici su vjerovatno predpostavljali o čemu se radi tako da su konstantno držali pod vatrom ovaj dio puta.
Važno je istaknuti da je daleko bolji pregled imao četnicki položaj na Gradištu odakle je djelovao PAM jer je imao cijelu ovu cestu pod kontrolom, dok je ovaj s Pitinih Stijena imao „na dlanu“ ovih stotinjak metara ceste a ostali dio puta bio je „mrtva tačka“ za njega jer smo imali vizuelni zaklon od okolnih kuća i stabala.
Lično sam preko radio stanice proslijedio opis ove situacije svim jedinicama Bosnae i ovaj moj apel je stigao na pravu adresu....
Nedugo poslije toga oglasio se naš PAM s Tabije, izravno gađajuci cilj na „čuki“ Gradište i tu se otvorio žestok okršaj, PAM protiv PAM-a,Tabija-Gradište i time su naši borci sa Tabije skrenuli pažnju i vatru četnika na sebe pokušavajući omogućiti nama da izvučemo ranjene.
Naravno rizik je i dalje postojao radi vatre sa Pitinih stijena ali nismo imali vremena za gubljenje jer su ranjeni već podobro gubili krv a znali smo da ni Tabija nema dovoljno municije.
Odlučili smo krenuti i pod kišom metaka sijača sa Pitinih Stijena uspjeli smo se domoći bezbjednijeg dijela dionice puta gdje sam ja izašao iz sanitetskog vozila i prešao u Golfa jer me moj „taksista“ vjerno čekao..
