Almaz wrote:Novi Bliski istok
Bliski Istok je zapaljen, a Izrael je „neutralan“. Sve države oko ovog nelegalnog entiteta krvare, a Izrael ulaže ogromne napore kako bi postigao mirovni sporazum sa Palestinom i tako okončao višedecenijske sukobe.
Čak je, kao znak dobre volje, odlučio pustiti stotinjak nelegalno pritvorenih Palestinaca. Sukob u Siriji je unutrašnja stvar te države, sudeći po izjavama cionističkih zvaničnika, a odgovorit će jedino ukoliko budu izravno napadnuti. Izrael je oaza mira u buretu baruta čiji fitilj polagahno dogorjeva i bliži se eksplozija velikih razmjera.
Taj divni cionistički Izrael, kako samo miroljubivo, nevino i krhko izgleda okružen naoružanim hordama koje se u međusobnim sukobima tamane poput krvoločnih zvjeri.
Ovakvu nam sliku pružaju vodeći svjetski mediji izvještavajući o dešavanjima na Bliskom Istoku. Izrael do danas nije ni spomenut, a pali su i Tunis, i Libija, i Egipat. Sirija je uvučena u nepravedni rat koji traje već tri godine. Nema dana, a da u Iraku ne odjekne barem desetak eksplozija čiji se crni bilansi mjere u hiljadama poginulih i ranjenih civila. Napadi bespilotnim letjelicama u Pakistanu, Afganistanu, na Sinaju i u Sudanu su dnevna rutina, a i Liban se polahko zagrijava. Arapima se, izgleda osladile revolucije pa pukoše od želje da one što duže traju. Svaki dan se novi dobrovoljci dižu u vazduh i sa sobom vode u smrt na hiljade ljudi, a sve od velike radosti i želje da revolucija traje i traje. I prođe nekoliko proljeća, ljeta, jeseni i zima, a na Bliskom Istoku cvjetaju krvavi behari „arapskoga proljeća“, a kakvi će se tek plodovi izroditi sa tih krošanja ...
Kobne cionističke Smjernice
Krvavi scenarij na Bliskom Istoku najavljen je još 1982. godine u Smjernicama Svjetske cionističe organizacije sa sjedištem u Jerusalemu, a planovi o njihovoj realizaciji stari su stotinjak godina. Cilj je prekompozicija cjelokupnog regiona kako bi se Izrael etablirao kao vodeća svjetska imperijalna sila, a regionalne države svele na zavađene plemenske zajednice.
Autor studije Oded Yinon proces rasapa arapskih država vidi kao „prirodan“ slijed događaja, a to potkrepljuje sljedećim navodima:“ Arapski svijet je spojen poput privremene kule od karata, a koju su spojili stranci (Francuska i Britanija dvadesetih godina prošlog stoljeća), bez vođenja računa o željama i težnjama naroda koji u njima žive. Arbitrarno je podjeljen na 19 država, a svaka od njih sastavljena je kombiniranjem međusobno neprijateljski raspoloženih manjina i etničkih skupina, tako da je svaka arapska muslimanska država suočena sa unutrašnjim socijalnim i etničkim nemirima, a u nekima se već vode građanski ratovi.“
Kako bi ostvarili svoje ciljeve cionisti su odlučili djelovati na dva fronta: istočnom i zapadnom. Na istočnom frontu prioriteti su Irak (koji je danas faktički podijeljen na tri entiteta sa zavidnim nivoom autonomije) i Sirija (koja trenutno grca u krvavom sukobu), a na zapadnom Egipat (u kojem kriza traje već nekoliko godina):“ Disolucija Sirije i Iraka na odvojene etnički i religijski čista područja je primarni dugoročni cilj na istočnom frontu, a kratkoročni cilj je umanjenje vojne moći navedenih država. “Tri, ili više država će biti oformljene oko triju velikih gradova u Iraku: Basre, Bagdada i Mosula. Južna šiitska područja će se odvojiti od sunitskog i kurdskog sjevera. Sirija će se, sudeći po etničkoj i religijskoj strukturi, raspasti na nekoliko državica, kao današnji Libanon, tako da će postojati „alevitska država“ duž obale, jedna sunitska država na području Halepa, druga sunitska država na području Damaska, neprijateljski raspoložena prema sjevernom susjedu, a i Druzi će oformiti svoju državu, možda čak i na našem Golanu, ali zasigurno u Hauranu i sjevernom Jordanu. Ovakvo bi stanje garantovalo mir i sigurnost na duge staze, a to je cilj koji moramo postići još danas.”
Slamanje Egipta i podjela u nekoliko različitih geografskih regija osnovni je cilj Izraela...”Ukoliko se Egipat raspadne, države poput Libije (koja je danas podijeljena na plemenska područja i tako dugoročno destabilizirana) i Sudana (Južni Sudan, bogat naftom i naseljen pretežno kršćanima je već ocjepljen i dobio je status samostalne države) ili čak i udaljenije države neće moći opstati u današnjim granicama i prudružiće se padu i disoluciji Egipta. Vizija kršćanske koptske države u gornjem Egiptu pored nekoliko slabih državica sa ograničenom moći bez centralnih vlada do danas, je ključ historijskog razvoja zaustavljenog mirovnim dogovorom, koji se dugoročno čini nesprovodivim.“ Napominjemo, ovi navodi nisu nikakva savremena studija nego su preuzeti iz teksta objavljenog 1982. godine u Jerusalemu.
Bilo je potrebno dvadesetak godina mukotrpnog rada kako bi cionisti osigurali uvjete za sprovođenje ovog ambicioznog plana, a njegova operativna realizacija počela je sa početkom novog milenija.
Novi Bliski istok – „kreativni haos“
Kada spomenemo Izrael, pod tim nazivom istovremeno mislimo i na SAD, ali i na cjelokupni NATO savez koji se od samog početka ponaša kao produžena cionistička ruka. SAD ključni partner u ostvarivanju cionističkih interesa, koje pored brige za sigurnost Izraela, zajedno sa svojim saveznicima žele u potpunosti zagospodariti dragocjenim prirodnim resursima muslimanskog svijeta.
Plan pod nazivom „Novi Bliski Istok“ zvanično je objavljen u vrijeme administracije Georga Busha mlađeg 2003. godine i to kao proces ,,demokratizacije" Bliskog istoka. Tri godine kasnije, tadašnja američka državna sekretarica Kondoleeza Rice nastupila je u Tel Avivu sa planom potpunog reformisanja arapskog, i uopće muslimanskog svijeta. U to vrijeme, Izrael je bombardovao teritoriju Libana, što je Riceova nazvala ,,početkom porođajnih muka’’ iz kojih će se roditi ,,Novi Bliski istok’’. Postali su moderni izrazi ,,graditeljsko rušenje’’, ,,konstruktivni haos’’ i ,,neophodni bol’’. U akademskoj literaturi projekat je prvi put detaljno izložen 1997. godine u monografiji Džefrija Kempa i Roberta Harkavija „Strateška geografija i mjenjanje Bliskog Istoka“ (Geoffrey Kempand Robert E. Harkavy: Strategic Geography and the Changing Middle East). Invazije SAD-a i saveznika na Afganistan (2001) i Irak (2003) dio su strategije ostvarivanja ovog plana. U prvoj deceniji novog milenija akcenat je bio na tzv. istočnom frontu, a od 2011. aktiviraju i zapadni front smjenjujući režime u tzv. twiter revolucijama. Danas sa sigurnošću možemo tvrditi kako ovaj projekat pored tradicionalnog Bliskog Istoka i arapske Sjeverne Afrike od Libije do Mauritanije, uključuje još i Iran, Afganistan, Pakistan, kao i Somaliju i Etiopiju. Osim njih, na Kempovoj i Harkavijevoj karti u „Veliki Bliski Istok“ su uključeni i Turska, države Zakavkazja, nekadašnja sovjetska Srednja Azija i Kazahstan.
Uporedo sa izjavama Riceove o „porođajnim mukama“ novog poretka na Bliskom Istoku, pojavila se i knjiga „Nikada ne obustavljajte sukobe“ umirovljenog američkog potpukovnika Ralfa Petersa. Ona prati plan smjernica izložen u prvom dijelu našeg teksta, a poseban akcenat stavlja na stvaranje moćne kurdske države. Peters, naime, smatra kako je najveća nepravda na Bliskom Istoku učinjena prema Kurdima te insistira na hitnom rasparčavanju Iraka, ,,tog čudovišnog Frankenštajna stvorenog iz loše prikupljenih teritorija’’. Kurdistan treba da uključi dijelove Iraka, Turske, Sirije i Irana. Stvaranjem nezavisnog Kurdistana, prema njegovom mišljenu, SAD bi dobile najvjernijeg saveznika na euro-azijskom prostoru. Ostatak Iraka predstavljat će sunitska država, koja će se vremenom ujediniti sa Sirijom, a južni dio Iraka bit će jezgrom arapske šiitske države.
Za Iran je predviđeno veliko cijepanje, a u korist Ujedinjenog Azerbejdžana, Slobodnog Kurdistana i Arapske šiitske države. Na njegovoj teritoriji bi se trebala formirati i nezavisna država Baludžistan, a tako osakaćenom Iranu bi se pripojila pojedina plemenska područja Pakistana i Afganistana. U ostvarenju ovih ciljeva cionisti će pokušati igrati i na kartu arapskog i perzijskog nacionalizma dijeleći tako šiitsku vjersku zajednicu na dvije skupine i povećavajući međusobne animozitete.
Trenutna situacija u Egiptu implicira pokretanje dugogodišnjeg građanskog rata, a koji kao rezultat treba imati njegovu podjelu u nekoliko državica, od kojih bi jedna zasigurno trebala biti koptska kršćanska država, koja će biti snadbjevena najsavremenijim izraelskim oružjem, kako bi mogla kontrolisati okolne muslimanske države. Dovođenjem američkih muslimana na vlast u bliskoistočnim državama stekli su se uvjeti za realizaciju ovih planova. Jedan od takvih bio je i Muhamed Mursi, koji se školovao u SAD-u i čija djeca posjeduju američke pasoše. Prvi Mursijev potez na planu vanjske politike bilo je zahlađenje odnosa sa Iranom i poziv na džihad u Siriji protiv Bašara al-Assada. Muslimanska braća, pokret koji je stajao iza Mursijeve pobjede na prvim demokratskim izborima u Egiptu osnovan je od strane Hasana el-Bene. Hasan El-Bena je prošao kroz jak sufijski odgoj jer se tokom školovanja u medresi priključio sufijskom tarikatu El-Hasafije. O pripadnicima pokreta kojeg je osnovao Hasan El-Bena kaže da trebaju biti “istinske sufije sa duhovne strane i istinski vojnici sa praktične strane“. Jasno je da današnja Muslimanska braća nemaju puno veze sa korijenima i svojim osnivačem, pa bi se prije moglo reći da su oni produžena ruka vehabijskog pokreta.
Libija je već opustošena, rastrgana plemenskim sukobima i vjerovatno više nikada neće moći uspostaviti stabilnu centralnu vladu, a samim tim neće moći uspostaviti siguran ambijent za razvoj libijskog društva.
Arabijski poluotok je do sada bio pošteđen, a pitanje je dana kada će i tamo izbiti požar. Godinama su protestvovali stanovnici Bahraina i Jemena, ali izgleda da još nije došlo vrijeme za „njihove revolucije“, pa su uz svesrdnu pomoć Saudijske Arabije protesti ugušeni u krvi, a sve je pratila mrtva tišina zapadnih medija.
Postavlja se pitanje na koji način će ovakva rekonstrukcija i prekompozicija granica ojačati ulogu Izraela i obezbjediti mu primat u regiji?
Zavadi pa vladaj!
Najbolje je o ovome pisala ruska novinarka Darja Aslamova, koja je kao specijalni dopisnik najtiražnijeg moskovskog lista ,,Komsomolska pravda" boravila u regiji Bliskog Istoka te donosila priče sa terena, pružajući sasvim novi uvid u razvoj situacije. Evo šta je cilj „Arapskog proljeća:“ Te mlade države formirane poslije drugog svjetska rata neophodno je svesti na nivo plemena, vratiti ih u djetinjstvo. Plemena su primitivnija struktura koja ne postavlja općenacionalne zadatke. Sa plemenima se lakše dogovara. Postoji samo vođa, koji želi da se lično obogati, i njegova ,,armija’’ koja se obično sastoji od rođaka, glavosječa i najamnika. Plemena žive od danas do sutra; ,,iz ruke u usta’’. Pleme nema planove za budućnost, ne razvija infrastrukturu, ne gradi puteve, škole i dječje vrtiće, ne razvija privredu. Pleme ne predstavlja subjekat međunarodnog prava i nema nikakve obaveze pred međunarodnom zajednicom. Znači, može sasvim mirno da se bavi etničkim čistkama i međuplemenskim ratovima. Put ka izvozniku nafte, gasa, zlata, dragog kamenja i rijetkih metala (čime su na primer Afrika i arapske zemlje tako bogate) svodi se na jednog jedinog čoveka - plemenskog vođu“
Pogledamo li na situaciju iz Darjine perspektive postaje nam kristalno jasno, kako će realizacijom plana Novog Bliskog Istoka, Izrael biti miran, a njegovi saveznici snadbjeveni naftom i drugim prirodnim bogatstvima ovog prostora.
Piše: A. Hunter
Perfektan tekst. Vrijedi ga pročitati više puta. Amel je ZMAJ!
