zonbirile wrote:GOLFER wrote:jarane ti svasta napisa, ali nista o onome sta sam te ja pitao... kako tumacis ovaj tekst? da li kao narucen? da li kao djelo nekih vecih igraca? da li kao istinit? Mislim Iran jedan od najvecih trgovaca drogom, vjerovatno po tekstu, najveci... Da li je to tako ili malo iskrivljena stvarnost...
----------------------------------------------
a ti malo lijen,ja ti napisao smjernice da pšogledaš na googlu,a ti bi da ti prepričam.
Putovi “biljke radosti”
Opijum je prvi puta opisan u grčkoj farmakopeji iz 5. stoljeća prije naše ere. Njime se bavio Hipokrat, a mnogo kasnije i rimski liječnik Galen. Homerova “Odiseja” opijumu pripisuje moći “... da uklanja svaku bol i srdžbu i donosi zaborav svakoj tuzi...”. Neki tvrde da je “biljka radosti” starih Sumerana, koja je opisana još prije šest tisuća godina zapravo opijum. Kinezi upoznaju opijum preko arapskih trgovaca još u 8. stoljeću i koriste ga u medicinske svrhe. Osušeni i potamnjeli iscjedak iz maka pročišćava se tako dugo, dok se ne dobije crna pasta, koju se puši tako da se njene kuglice spaljuju na plamenu svijeće, a dim udiše.
Do 18. stoljeća u Kini je uporaba opijuma kao narkotika već raširena do te mjere da je 1729. godine car zakonom zabranjuje. To, međutim, nije kraj već početak jedne drame vezane uz narod koji već tada broji 300 milijuna stanovnika. Portugalski šverceri počinju snabdijevati kinesko tržište drogom o kojoj počinje ovisiti sve više ljudi, a pravi “boom” načinili su Englezi, koji preko svoje tvrtke East India Company koja organizira proizvodnju opijuma u Bengalu, doslovce zapljuskuju golemo kinesko tržište narkotikom opaka djelovanja. Da bi se zaobišao sporazum s kineskim vlastima, opijum se u Kinu krijumčari preko indijskih trgovaca. Početkom 19. stoljeća droga zahvaća i careve dvorjane i eunuhe, a vladaru Tao Kwangu umiru čak tri najstarija sina, žrtve trovanja opijumom.
Kinezi se 1839. odlučuju suprotstaviti prokletstvu tako da udaraju u njegov korijen. Plijene 20 tisuća sanduka opijuma koje nalaze u posjedu britanskih trgovaca u Kantonu. Opijum završava u moru, ali ni to ne može obuzdati potražnju za drogom koja se raširila među svim slojevima stanovništva. Englezi, zgrćući golem kapital iz ove sramne trgovine, ne libe se 1840. vojno kazniti Kinu, koja potpisuje mir u Nankingu, kojim gubi Hong Kong. Uz to mora dopustiti ekskluzivna trgovačka prava za Engleze u još nekoliko svojih luka. To je bio kraj tzv. Prvog opijumskog rata.
U deset godina uvoz se opijuma u Kinu udvostručuje, a novi car uvodi drakonske kazne poput odrubljivanja glave korisnika i slanje njegove obitelji u ropstvo. Ništa ne može zaustaviti jezivu pošast, no Englezima ni to nije dovoljno. Žele svoj monopol proširiti na nove kineske luke. Čeka se izgovor za novi napad na Kinu. Kada lokalne vlasti 1856. godine ispred luke Kanton zaustavljaju brod pod engleskom zastavom natovaren krijumčarenom robom, započinje Drugi opijumski rat. Kinezi su prisiljeni Zapadnjacima, jer su sada u igri i Francuska i SAD, otvoriti još 11 luka, a opijum je legaliziran. U dvadeset godina uvoz droge raste od 60 na 105 tisuća sanduka, a preko 15 milijuna Kineza postaju ovisnici o opijumu !
Kinezi su shvatili lekciju i počinju sami uzgajati opojni mak. U nekoliko decenija uspijevaju domaćom proizvodnjom istisnuti Engleze, a opijuma je sada toliko da počinje teći u suprotnom smjeru. Uskoro će stići na vrata Engleske, dakako uz opće zgražanje britanske javnosti.
Čuveni je Paracelsus načinio tinkturu opijuma, koja je imala vrlo široku primjenu. Dao joj je ime “laudanum”, a uklanjala je bol, smirivala mestrualne i druge grčeve,te služila protiv proljeva i kašlja. Povijesni korak naprijed učinio je 1806. godine njemački ljekarnik Friedrich Serturner koji je iz opijuma izolirao njegov glavni sastojak, morfin. Opijum sadrži još dvanaestak alkaloida, od kojih je, uz morfin, najpoznatiji kodein. Zvuči nevjerojatno, ali morfin je preporučan kao lijek protiv ovisnosti o opijumu. Kada je oko 1850. godine uvedeno injektiranje morfina iglom,američki liječnici su još uvijek vjerovali da se ovisnost o morfiju može javiti samo ako se on puši, dok je unos u tijelo injekcijom bezopasan ! Droga je olako prepisivana, pa se na kraju američkog građanskog rata, dakle 1866., čak 45.000 vojnika vratilo kućama kao teški ovisnici o morfiju.
Englezi su još 1821. počeli shvaćati opasnost koja prijeti od raznih pripravaka opijuma od kojih je morfin samo jača verzija. Naime, u različitim vrstama opijuma nalazimo razne postotke morfina, od 3 do 18 posto. Oduvijek se najkvalitetnijim opijumom smatrao makedonski, kojeg se nije proizvodilo mnogo, ali je sadržavao solidnih 10 posto morfina. Paniku je u Engleskoj izazvao spomenute godine pisac Thomas De Quincey i to svojom knjigom “Ispovijesti engleskog konzumenta opijuma”. Na njega se navikao kao student u Oxfordu i nije ga se mogao riješiti do kraja života. Rastući broj žena koje su koristile morfij pokazivao je znakove teške ovisnosti, pa se sada tražilo rješenje za taj problem.
Heroin je 1874. godine sintetizirao engleski istraživač C. R. Wright, kao derivat morfina, čiji je kemijski naziv diacetil morfin. Četiri puta jači od morfina, ovaj je spoj ušao u masovnu proizvodnju 1898. godine. Reklamiran je kao sredstvo koje ne izaziva navikavanje, proizvodio ga je Bayer i propagirao u sklopu iste kampanje u kojoj je lansiran aspirin ! Zapravo izgleda nevjerojatno koliko je vremena trebalo da farmaceuti i liječnici shvate zastrašujuće efekte koje su opijum i morfij izazvali kod rekreacijskog korištenja kroz čitavo 19. stoljeće. Heroin je dolazio iz iste porodice narkotičnih sredstava, ali je trebalo proći još petnaest godina da Amerikanci 1914. donesu zakon prema kojem su se heroin i kokain mogli dobiti samo na recept. Mnogi su liječnici to uzimali kao formalni propis, pa je u New Yorku zabilježen slučaj doktora koji je samo u mjesec dana prodao 68.282 gotovih recepta za heroin, 54.097 za morfij i 30.280 za kokain ! Do stavljanja heroina izvan zakona dolazi tek 1923. godine, kada je već svima jasno da se radi o narkotiku koji izaziva najgori oblik ovisnosti poznat do tada. Uspoređivati se može jedino s kokainom koji mu se pridružuje na listi zabranjenih.
Država nije osobito uspješna u tim prvim danima borbe protiv droge, pa dolazi do kolapsa čitavog sustava kada se 1929. godine otkriva da su vrhovi u institucijama za suzbijanje narkotika povezani sa židovskim mafijaškim šefom Arnoldom Rothsteinom. U to vrijeme na sceni još nema Vita Genovesea i drugih mafioza koje zanima isključivo profit, pa talijanska mafija u Americi ne želi trgovati drogama i baviti se prostitucijom. Biznis s drogom preuzimaju Židovi, kokain Irwing Wexler, a heroin Jacob “Yasha” Katzenberg. Roba dolazi iz Azije, a kupuje se legalno u Šangaju. U dvadesetima se još mogla kupiti sasvim legalno i u Parizu, gdje je židovska mafija imala ispostavu za kupovinu heroina i njegov transport u Ameriku. Nakon eksplozije mafijina laboratorija u New York Cityju, trojka Katzenberg–Lvovsky–”Lepke” Buchalter ponovo šalje emisara u Šangaj, gdje se povezuje s grčkim gangsterom Yanisom Tsouanisom. Grk nabavlja heroin iz legalnih pogona japanske tvrtke u Kini i šalje ga u New York. Tim je kanalom u SAD uvezelo oko 650 kilograma čistog heroina,a Lepke 1937. godine završava na robiji zbog krijumčarenja narkoticima.
