Prvi, uvodni razgovor sa predstavnicima parlamentarnih političkih stranaka u Sarajevu, Cutiliero je vodio 14. februara 1992. godine, ali je prvi nacrt plana podijeljen učesnicima pregovora na narednom susretu u Lisabonu 21. i 22. februara. Cutiliero je Radovanu Karadžiću (SDS), Mati Bobanu (HDZ) i Aliji Izetbegoviću (SDA) podijelio, nakon večere, "Izjavu o načelima novog ustrojstva Bosne i Hercegovine".
U delegaciji SDA u Lisabonu su bili, uz Aliju Izetbegovića, Haris Silajdžić i Rusmir Mahmutćehajić. Trojica tadašnjih čelnika SDA su se vratili u hotel i čitali taj kratki tekst naredna tri-četiri sata. U prvoj verziji papira koju su u noći između 21. i 22. februara 1992. godine čitali Izetbegović, Silajdžić i Mahmutćehajić, u prvom članku je pisalo da će se "BiH sastojati iz tri 'states' - države". Delegacija SDA se te večeri konsultovala sa delegacijom HDZ-a i potom odlučila da sutradan izloži svoje primjedbe Cutilieru. Lisabonski pregovori su se odvijali tako da je Cutiliero sa još jednim portugalskim i engleskim diplomatom sjedio u kabinetu, a onda je dolazila jedna po jedna stranačko-nacionalna delegacija: hrvatska, srpska, muslimanska, HDZ, SDS, SDA...
Trojka iz SDA je rekla Cutilieru da je na papiru vidjela samo "srpski prijedlog preveden na engleski jezik". Nakon takve rasprave, Cutiliero je na kraju razgovora u Lisabonu podijelio stranačkim i nacionalnim čelnicima iz BiH drugi papir. "U tom drugom papiru nisu više bile 'states' - države. Oni su to sad brzo prekvalifikovali u neku federaciju. Čak može se reći, i niže od toga, tako da se nisu više pojavljivale 'three states', sad su se pojavljivale 'three units', sad su to nazvali jedinicama. I dalje, ono što se tiče Sarajeva je izbačeno i Sarajevo više nije eksteritorijalno, nego je glavni grad i, eventualno, grad jedne od tih regija i tako dalje. Dakle, došlo je do izvjesnog poboljšanja, koje je sada vuklo ka jednoj federaciji, recimo, švajcarskog tipa, u kojoj bi onih četiri-pet funkcija ostale pri Bosni i Hercegovini, vrlo jakih funkcija, a to su banka, vojska, policija, zakonodavstvo, prava, ljudska prava itd. Međutim, ostaju i dalje regije na nacionalnoj osnovi, i to je ono čuveno suštinsko pitanje. Oni su nam podijelili i rekli da o tome ne traže naš komentar, to nam je nekakav prijedlog za razmišljanje do sljedećeg sastanka, njihovo viđenje stvari, kako oni vide pojedine funkcije, ako će biti regije, onda će trebati odrediti koje su funkcije regija, a koje funkcije države, i, naravno, problem kako bi se iscrtale te karte, to je posao koji je ostao da se uradi", objašnjavao je Izetbegović po dolasku u Sarajevo, tvrdeći da ništa nije ni potpisano, niti dogovoreno.
U lisabonskoj Izjavi koju je Cutiliero podijelio pisalo je da će BiH, "nakon nezavisnosti, biti nezavisna država, sastavljena od tri sastavne jedinice" - bez imena. Protumačeno je da riječ koja će se upotrebljavati za sastavne jedinice zahtijeva daljnje razmatranje. Pregovori su nastavljeni u Sarajevu 28. februara, zatim u Bruxellesu 7. i 8. marta i ponovo u Sarajevu 18. marta. Briselski pregovori u salonu "Elisabeth" na 26. spratu hotela Hilton, 8. marta, bili su zanimljivi novinarima zato što se Cutiliero tri sata zadržao u razgovoru sa Karadžićem, koji je sa sobom donio mape i tražio da se sve odmah potpiše. Potpisivanja u Bruxellesu, ipak, nije bilo. Peta runda razgovora trajala je u sarajevskom "Konaku" puna dva dana i noći - 16. i 17. marta, i okončana tek u prvim satima 18. marta. U prvoj tački sarajevske Izjave sada je pisalo da će "BiH biti država sastavljena od tri konstitutitivne jedinice, zasnovane na nacionalnom principu i uz uvažavanje ekonomskih, geografskih i drugih kriterija".
Ostalo je nejasno da li je sporazum potpisan ili ne, jer to ni sam Cutiliero, napuštajući Sarajevo, nije precizirao. Krajem rata u BiH, Cutiliero počinje borbu za dokazivanje kako je njegov plan predstavljao propuštenu priliku za zaustavljanje rata u BiH. U pismu Economistu od 9. decembra 1995. godine, Cutiliero je napisao: "Uredniče, u vašem članku o Bosni (25. novembar) kažete da smo u februaru 1992, prije početka rata, 'Lord Carrington i ja skicirali ustav koji bi pretvorio zemlju u konfederaciju kantona švicarskog tipa. Muslimani su odbili da prihvate sporazum koji su vidjeli kao dezintegraciju Bosne'. Nije baš tako. Nakon nekoliko rundi pregovora, sve tri su se strane (Muslimani, Srbi i Hrvati) 18. marta 1992. u Sarajevu složile sa 'principima za buduće ustavno uređenje BiH' kao osnovom za buduće pregovore. To je nastavljeno, mape i ostalo, sve do ljeta, kada su Muslimani odustali od sporazuma. Da to nisu učinili, bosansko pitanje je moglo da bude riješeno ranije, sa manjim gubitkom (uglavnom muslimanskih) života i zemlje. Budimo fer, predsjednik Izetbegović i njegovi pomoćnici su, od onih stranaca čije namjere nisu bile loše i koji su mislili da oni znaju bolje, ohrabreni da odbace dogovor i bore se za unitarnu bosansku državu", napisao je Jose Cutiliero, tada generalni sekretar Zapadnoevropske unije (WEU).
Optužba je bila adresirana na tadašnjeg američkog ambasadora u SFRJ Warrena Zimmermana. I Izetbegović i Zimmerman su porekli takav američko-bošnjački dogovor o odbacivanju Cutilierovog plana. U jednom razgovoru za Vreme, Zimmerman je rekao: "Vidio sam ga kada se iz Lisabona vratio u Sarajevo. Rekao mi je da je sklopio sporazum, ali da mu se sporazum ne sviđa. Ja sam mu rekao: 'Ako vam se ne sviđa, zašto ste ga potpisali?' Ja sam ga nagovarao da ne povuče svoj pristanak, jer je pozicija moje vlade bila da ćemo podržati sve što tri strane dogovore sa Evropskom zajednicom. New York Times je to pogrešno predstavio čitaocima, a srpska štampa je to kasnije bezbroj puta ponovila." Spominje se članak Davida Bindera u New York Timesu iz augusta 1993. godine ("U.S. policymakers on Bosnia admit errors in opposing partition in 1992"): "U Lisabonu, 23. februara 1992, svojom izjavom su trojica bosanskih lidera podržala prijedlog da republika postane konfederacija podijeljena u tri etničke regije. Izetbegovićevo prihvatanje podjele, koja je osporila njemu i njegovoj muslimanskoj partiji dominantnu ulogu (!) u republici, šokiralo je američke kreatore politike. Kada se vratio u Sarajevo, nazvao ga je ambasador Zimmerman i pitao zašto je potpisao kada mu se ne sviđa plan."
Arhiva Dani
215
Srbi bili naoružani do zuba,Hrvati malo manje a mi htjeli da im nametnemo svoju volju.Po meni (a tog sam mišljenja oduvjek) mogli smo odgađati referendum i nezavisnost još koje vrijeme.Sve dok se ne dogovorimo ili dok se ne naoružamo i dobijemo podršku zapadnih sila.Ko albanci.Dobili državu a stradalo im manje ljudi nego kod nas na Alipašinom polju.Imali lobi,pare,pamet.A mi vjeru u svevišnjeg da neće dođi do belaja i šleper selama i tespiha iz bratske Turske.Sad niti imamo državu ni teritoriju,ni narod,budućnost...
Kako bi se Srbi tad ponasali, imali smo prilike vidjeti u u dijelovima BiH gdje otpora nije ni bilo- srpskoj politici je oduvijek cilj bio teritorija "ociscena" od drugih, valjda je to nakon svega sto se desilo zadnjih 200 godina jasno?
), ne znači da je on bio dobar državnik... On, odnosno politička opcija kojoj je pripadao (teško mi je procijeniti koliku odgovornost nosi on, a koliku ljudi oko njega), učinili su premalo na promociji ideje Bosne i Hercegovine kao istinski multietničke i multikulturne zemlje (to je jedina ispravna i moguća ideja Bosne i Hercegovine)... Čak su mnogim svojim djelima i gazili takvu ideju... Time su, djelomično nesvjesno, a djelomično svjesno, doprinijeli realizaciji SDS-ove politike o razdvajanju naroda...
