Gojeni H wrote:Ovom piskaralu opet treba paznje javnosti?asurbanipal wrote:Sarajevo između Valtera, Hitlera i Alije...
Autor:
Vuk BAČANOVIĆ
Ko to Sarajlijama podmeće Sarajevo između dva šesta aprila? Bolje reći, ko im to podmeće Sarajevo između dva imaginarna aprila? Onog Hitlerovog i Valterovog, do ovog ratnog, dejtonskog, Izetbegovovićevskog? Uvijek sam prezirao ratne i poratne mudroserine Neleta Karajlića. I knjiga mu je prilično površna, predvidiva i stilski jeftina. Ali mi je za oko zapala rečenica koju često citiram, ona koja opisuje verziju istorije prema kojoj se “ispostavilo da je cijelo Sarajevo bilo u partizanima, a da su oni Srbi i Jevreji koji su u četiri godine NDH otišli iz Sarajeva to učinili na dobrovoljnoj bazi”.
I zaista, danas kada se sjećamo slavnih vojevanja i vjekovnih tolerancija, bolje rečeno kada evociramo njihove kasnije intepretacije i reintepretacije, kako se ne prisjetiti i one mase uglednih i vjekovno tolerantnh građana, koja načičkana na keju pored Vijećnice, aplaudira vojnom orkestru Wermachta i kako će četiri godine gromoglasno aplaudirati fašističkom orkestru, koji uspostavlja gradske propalice za “povjerenike” u jevrejske radnje, koji uništava svu srpsku inteligenciju, a narod prepušta iseljavanju i asimilaciji.
Kako će se, olako i bez problema preći preko svih bijednih činovničića koji po mijesnim zajednicama dijele žute trake sa natpisom »Židov-Jude«, preko mizernih režimskih piskarala koja preko Sarajevskog novog lista pripremaju teren za istrjebljenje gradske zajednice stare gotovo 500 godina, razularene svjetine koja se SS oficirima nudi za gradske turističke vodiče, koja pljačka i pali sinagoge, čija inteligencija slavi dolazak “najmoćnije i najljepše vojske svijeta, plavokose armade velikog njemačkog genija” (konstrukcija Halida Čauševića), dok ta vojska upada u radnje njihovih sugrađana i robu plaća običnim papirima na kojima piše “Fritz” i “Hans”, preko propalih osmanskih feudalaca, sitnosopstveničkih varalica, poludjelih fanatika, loših književnika i nepismene lumpen-fukare, koja je, radi očuvanja nezarađenih privilegija, spremna na sve: da stupi u redove paganskog Himmlerovog SS-a, da se odjednom smatra arijevskom rasom, da korača ulicom Adolfa Hitlerom i piše mu memorandume tužakajući Pavelića kako je preblag prema Jevrejima, da se, u krajnjoj liniji, dopisuje sa Dražom Mihailovićem…
U gradu koji voli svoje aprile, svoju kulturu sjećanja, svoje žrtvoslovlje i svoju, navodnu personifikaciju - Valtera, u vezi ovog perioda postoji gotovo, pa potpuna amnezija.
“Sada je, odjednom bila ostavljena bez porodice i na jedan užasan i brutalan način bila je potpuno sama, suvišna i neželjena. Gdje su bili tada njeni bezbrojni prijatelji i poznanici? U ovom osudnom momentu, gdje su bili njeni prosjaci… sa kojima se se na tako poseban način sprijateljila i kojima je nesebično pomogala? Da li je bilo ikoga u Sarajevu da joj pruži stan i da joj hrane, vode i postelju? Svi su šutali i iza svojih zavjesa posmatrali ovaj brutalni pogrom. Ustaše su stezale obruč oko ove sitne, jednostavne osobe koja je spavala snom pravedne osobe pod lukom Kozje ćuprije. I onda, prije nego što se krug oko ujne Sinjore zatvorio, anđeo Gabrijel je doletio sa nebesa, zagrlio je svojim krilima i uzdigao je u nebo.”
Ovo nije priča koja se može vezati samo sa Ustaše i Nijemce i ne, ovo nije priča neke sirote žene koju progone ravnogorci. Ovo je priča o Sinjori, ujni Žaka Finicija, autora Sefardskog nokturna jedne ne tako lijepe knjige o Sarajevu, koje svoju sudbinu vidi u Hitlerovoj Njemačkoj i kojem je, kako to stoji u memorandumu gradskih prvaka Adolfu Hitleru iz 1942., čak i Ante Pavelić preblag prema Jevrejima, jer je mnogima dopustio da pređu u katoličku vjeru.
Posebno je grozno, u tom smislu fantazirati pretjerano o svojoj nadljudskoj velični, baš kao što je naivno misliti da je u aprilu 1992. zaista branjena zajednička otadžbina Bosna i Hercegovina, a ne, kako će se to za godinu dana ispostaviti, privatni projekat Alije Izetbegovića i njemu bliskog kruga ljudi, koji će se, sa drugim projektima, rezultirati Dejtonskim mirom i “humanim” razdvajanjem naroda BiH.
Negdje između omiljenih okupatora, ustaša, raspomamljenih ravnogoraca, “paravojnih” bandi koje u opkoljenom gradu utjeruju strah anamoonima, poput neke sablasti, ostao da lebdi mitski Valter iz Prijepolja, koji, može se reći simbolično, gine braneći električnu centralu. Istinski simbolički, jer je svako svjetlo elementarne logike odavno nestalo iz umova onih ljudi koji, preživjevši 4 godine pakla na zemlji, sebe predočuju kao anđele po svaku cijenu, pa čak i mitski Valter biva predstavljen kao zaštitnik tog mita… U kojem, očigledno, živi i pretenciozni gradonačelnik Ivo Komšić, kojem se “Sarajevo odbranilo od fašizma, ali Evropa i svijet nisu.”
I zaista od kojeg se to fašizma i kada odbranilo Sarajevo? Je li ta nekadašnja odbrana potekla od njega, ili su je na svojim leđima iznele unezvjerene, recimo to otvoreno, srpske seljačke mase bježeći pod okrilje Komunističke partije od ustaškog noža, koji je suvereno stolovao u istom tom gradu, vodeći kadrovsku politiku u policiji, vojsci, obrazovnim i kulturnim institucijama?
Može li se održati priča o mitskom toposu koji, bezgrješan kao jutarnja rosa, cijelom svijetu dijeli lekcije o antifašizmu i sasvim u skladu sa etikom svoga prijatelja, hohštaplera Bernarda Anrija Levija, koji jednom rukom po ramenu tapše Aliju Izetbegovića, a drugom pozdravlja izraelske tenkove dok teškom artiljerijom razaraju Gazu. Ili je to naše Sarajevo, kada se spusti sa pijedastala licemjerja, između svih svojih šestih aprila ipak jedno, sasvim regularno neanđeosko i neđavolsko, nemanihejsko ljudsko mjesto. Kao i razgoljeni mitski Srbi i Jevreji. I kad maše nožem ka drugima i kad drugi zamašu na njega...
http://novi.ba/clanak/63507/sarajevo-iz ... ra-i-alije
Sve bi bilo u redu i vrijedno potrebe da se pogleda u ogledalo da se perfidno nije dotakao agresije na Bosnu i Hercegovinu.
U stilu prekodrinskih istomisljenika, bitno je "dokazati" da smo svi mi govna.
U aprilu 1992. god., ne samo Izetbegovic nego svi mi nismo znali da li cemo imati svoju drzavu.
Vec 1991. god. Srbi su tacno znali sta hoce u Bosni. Nije bilo partizana, niko se nije odmetnuo od Karadzica i to nece izmijeniti niko, posebno ne ovaj Pekinezer Bacanovic.
Ne bih da ulazimo u raspravu na ovoj temi. Momak je koliko znam čitavo vrijeme rata proveo u Sarajevu. Ima pravo na svoje mišljenje, kao što ga imaš i ti na forumu.
) Zatim su slijedile zabrane odlazaka u kafane i na javna mjesta, pa stvaranje getoa i deportacija u logore. Inače Njemci su bili veliki majstori obmane i veoma pedantni u rješavanju tzv "jevrejskog pitanja" do samog dolaska u logor i ulaska u gasne komore oni nisu znali da umiru i da će ih likvidirati (odlazak na tuširanje i dezinfekciju) a logori smrti su gledani s vana više ličili na neki fabrički kompleks nego na fabriku smrti, naime tako se i zvao Aušvic A.G. Farben fabrik ili tako nešto, a na ulazu piše rad oslobađa - Arbeit macht frei 
Nikada nije bilo ni jauka ni panike u toku transporta u logore, razvrtavali su ljude sve uz muziku na zvučnicima 
Naime oni su se grozili divljačih metoda i prolivenja krvi kao što su to radile npr ustaše, oni su to čisto i bez buke jako efikasno odrađivali. A žrtve bi završile u krematorijumu i nema tijela, nema dokaza....sve čisto 
A za pokazivanje predstavnicima Crvenog krsta i sličnim komisijama su imali svojevrsna Potemkinova sela - Terezinštat u Češkoj, koji je izgledao kao mali gradić, sa bolnicom, školom, trgovinom, kafanom, sve čisto i uredno, majstorski uređeno da izgleda bajno pred dolazak komisija...potpuna istina se saznala tek 1944 po oslobađanju konc logora od Crvene armije i saveznika.
.
.
