hAZNADAR wrote:
Jednostavno - Kralj je bio Bosnjanin, pricao bosanski, vladao Bosnjanima koji su imali svoju crkvu proganjani u od Rima i istoka. U zemlji Bosni.
Mislim da je prilicno jasno ko se danas moze uvezati sa time a ko ne.
Sto volim ove male mitomancice sto kao nesto tvrde,... a niko ne moze definisati ste ja to ustvari brisanje korijena i odricanje od predaka,..
Promjena vjere?

Pa cijela Evropa, sve i jedan narod je to uradio u proslosti,.. pa nesto ne vidim da se iko odrekao predaka i brisao korijene.
Vidi Juznu Ameriku hebote, promijenili i vjeru i imena i jezik,.. pa opet se ponose precima Inka, Azteka, Maja,..
Zakljucak, ovi nasi domaci srpskohrvatski mitomani su mentalno poremecene osobe. Vjerovatno je samo postojanje Bosnjaka i islama na ovim prostorima razlog te frustracije pa se izvode kao neke teorije ko je domaci a ko ne. U tom silnom upinjanju ja samo vidim komplekse i napad kao najbolju odbranu.
A evo zasto: Ne moze niko dokazati srpsko ili hrvatsko porijeklo Bosnjana u srednjem vijeku, kao ni katolicizam ili pravoslavlje Bosnjana. Ali se vrlo lako na osnovu jasnije i bolje zapisane historije novog doba moze dokazati da su jos u 19-om vijeku gotovo svi ovdje bili Bosnjaci. I danas kada je samo jedan narod vratio to svoje staro ime - ovi sto su nesto drugo napadaju blesavim mitomanskim frazama o izdajama, odricanjima,...
Ustvari se pokazuje da su upravo oni odrodi. Narodi lakse mijenjaju vjeru negoli svoje ime, cijela historija svijeta je takva, neki su i tri vjere imali unazad 1000 god ali isto narodno ime.
Moze li se jedan Srbin sto slavi Dusana, Nemanjice,.. prica srski i mase orlovima,.. pozivati na Tvrtka, Kulina,... nemere brate.
Moze li jedan Hrvat sto slavi Tomislava, Frankopane, rimsku kuriju, prica hrvatski, mase saharom,... pozivati na Tvrtka, Kulina,... nemere brate.
Moze li Bosnjak Mustafa iz Bosne sto prica bosanski, slavi i Tvrtka i sultana i Titu,.. moli se na arapskom,.. pozivati na pozivati na Tvrtka, Kulina,... more itekako. Jer zivi na istom prostoru, jer prica isti jezik i sto je najbitnije - Bosnjak je kao sto se narod ovdje odvajkada zvao.
Djaba pozivanje na vjeru i slavenski korijen imena. Ime naroda je ipak nesto jace presudno u svemu ovome.
Da bismo govorili ko su odrodi, treba da utvrdimo od čega su se odrađali. Da li je u vrijeme stvaranja srpske i hrvatske nacionalne svijesti u BiH, bila široko rasprostranjena bošnjačka nacionalna svijest jednako kod muslimana, pravoslavaca i katolika?
A to je 19. vijek i nije tako daleka prošlost.
Da li je tada zabilježen nacionalno svjestan Bošnjak pravoslavne vjere koji se probratio u Srbina?
Nije primjećeno, osim vanjskih obilježavanja, od Nijemaca, Vuka Karadžića i drugih... Ali nacionalna identitet nije nešto što ti drugi daje nego ono što prepoznaješ u sebi. Bošnjaci grčkog zakona nisu bili nacija nikada, tj. nisu imali tu vrstu nacionalne samosvijesti. Srpska nacionalna i crkvena elita u njima budi srpsku nacionalnu svijest, ne na temeljima bošnjačke, nego na nepostojanju nacionanih osjećanja uopšte.
Tako da je tu nemoguće govoriti o odrođavanju od bošnjaštva kao nacije.
Katolici srpskog/hrvatskog jezika se identifikuju kao Bošnjaci, Slavonci, Hrvati, Dalmatinci, Srbi i sl. dok nešto kasnije od Srba usvajaju hrvatstvo kao nacionalni identitet. Ove nazive koje su davali sebi po lokaciji gdje žive opet nisu nacionalna svijest. Bar ne do kraja utvrđena.
Bosanski muslimani tek nisu imali nacionalnu svijest. Najjača identifikacija je bila vjerska sa Turcima, a bilo je i struja koje su budile srpsku i bošnjačku svijest.
Ova današnja bošnjačka nacionalna ideja je jako mlada u odnosu na nacionalno buđenje u Evropi da bi njene odrednice prihvatali kao neupitne i jedino logične.
Ako se Bošnjaci koji su se tako odlučili zvati 1993. mogu pozivati na srednjovijekovne Bošnjane, na šta su se pozivali oni bosanski muslimani koju su se u 19.vijeku osjećali kao Turci? A ne možeš reći da nije ogroman broj takvih.
Na šta su se pozivali oni bosanski muslimani koji su 1941. razvijali hrvatski identitet, a ni takvih nije bilo malo. Pozivali su se na hrvatstvo bosanskih kraljeva, i hrtvasku povijest uopšte.
Još dok je osmanska okupacija trajala u BiH kod nekih bosanskih muslimana se budi srpska nacionalna svijest. (npr, Osman Đikić:
Amanet od đeda
U dolafu moga djeda
S desne strane u pretincu,
Kad još bijah grješno djete,
Viđah malu ikonicu.
Prikradoh se da razgledam,
Kakva li je na njoj slika,
Bješe srebrom optočena,
Slika Đurđa mučenika.
Ja to onda nisam znao.
Zazir’o sam od aždaje,
Al’ s aždajom ko se bori,
Osjeć’o sam, junak je.
Samo zato, samo zato,
Ja poljubih tog čovjeka.
Đed uniđe — ja se zbunih —
A on reče: „Neka, neka!”
Istog Đurđa, ljubili su
Naši preci ko svečari,
Pa zar da jađunah ljubnut,
Što ljubljahu naši stari.
Al’ ti nijesi poljubio,
Samo hader — ilijaza,
i poljupce si poljubio
svojih rahmet praotaca.
Tako đedo, al’ ne ode
Već odavno s ovog svijeta,
A ja čuvam ikonicu
Pored drugih amaneta.
Al’ ja zato, Alah-ikber,
Čvrsto se držim svog mezheba,
A mezheb mi ništ’ ne smeta,
Da srbujem kako treba.
http://mojahercegovina.com/zavet-osmana-dikica/ )
Na šta su se takvi bosanski muslimani poziovali? Na bošnjaštvo Tvrtka i srednjovijekovne Bosne? Ne vjerujem.
To je jedna disperizija identiteta u relativno kratkom vremenskom periodu, i sad odjednom sve te istorijske činjenice se brišu. Bosanski muslimani su uvijek bili Bošnjaci, a drugi su se odrodili od toga?!
To upravo jeste ono što pobija tvrdnju da Bošnjake i srednjovijekovne Bošnjane povezuje ime. Tu se vidi mijenjanje ne samo u pogledu vjere, nego i imena.
Bosanski muslimani mogu da izaberu ime koje hoće, to je pravo, ali treba biti pošten pa reći da je to ime mijenjano neobično mnogo puta, da bi se sad to moglo izbrisati, i prisvojiti samo ona historija koja je adekvatna imenu, a sve druge historije se brišu kao da nikad nisu bile. A to su historije malo drugačijih identiteta od bošnjačkih: turskog, islamskog, srpskog, hrvatskog.
Srpski i hrvatski identitet je mnogim vezama povezan sa srednjovijekovnim bosanskim. To su slovenstvo, religija, jezik, samoodređivanje vladara. Vladimir Ćorović srednjovijekovnu Bosnu naziva prvom zajedničkom državom Srba i Hrvata. Pripadnici Crkve Bosanske nisu ništa drugo nego Srbi i Hrvati koji su došli tu da slobodno ispovjedaju svoja uvjerenja zbog tolerantnog odnosa vladara, a bilo je i katolika i pravoslavaca.
Ali Turci i islamizacija radikalno prekidaju srpski-hrvatski-bosanski amalgam srednjovijekovne Bosne i donose i nameću identitet potpuno drugačiji. Druga vjera, druga imena, drugi običaji, druga historija.
A islamizacija nije uporediva sa evropskim primjerima odbacivanja paganstva i prihvatanja kršćanstva. Pagani nisu osvojeni da bi primili vjeru osvajača, nego su naprotiv osvojili i Rim i Vizantijska područja pa tek onda primili vjeru. I to takvu vjeru koje se nadgrađuje na njihov dotadašnji identitet, a nikako ga ne poništava.
Srbi su možda najinteresantniji primjer, jer su oni čak zadržali staru slovensku vjeru u nizu elemenata i do danas se drže toga.