dr Radomir NeškovićDa li bi se Republika Srpska mogla odvojiti od Bosne i Hercegovine na miran način? Odvajanje Republike Srpske na miran način bilo bi moguće samo uz pristanak Hrvata i Bošnjaka i uz pristanak ključnih država u međunarodnoj zajednici. Očigledno je da nema pristanka u međunarodnoj zajednici, niti ima spremnosti Bošnjaka za odvajanje Republike Srpske od Bosne i Hercegovine. U varijanti odvajanja Srpske na osnovi njene jednostrane akcije nastupile bi katastrofalne posljedice i po Srpsku i po srpski narod u BiH u cjelini. Jednostranim aktom Srpska bi prekršila Ustav, a Dejtonski sporazum bi prestao da važi i prestalo bi i verifikivano priznanje Republike Srpske kao entiteta i svi međunacionalni problemi bili bi vraćeni na početak. U jednostranoj secesiji Srpska ne bi imala legalno uporište u Ustavu niti u međunarodnom pravu, i morala bi da se osloni na vlastitu moć. Jednostrani akt secesije neminovno bi doveo do oružanog sukoba Srba i Bošnjaka, naročito u području Distrikta Brčko i time bi se iznova otvorila sva bitna državna pitanja u Bosni i Hercegovini. Od ishoda ratnih sukoba i stava međunarodne zajednice zavisio bi sadržaj novog mirovnog sporazuma. Republika Srpska bi mogla postati samostalna ako stekne međunarodno podršku i vojno pobijedi, a mogla bi i nestati ako ne stekne međunarodnu podršku i ako vojno izgubi. Saglasnosti u Bosni i Hercegovini za odvajanje Republike Srpske nema i vjerovatno je neće ni biti, a jednostrani akt secesije Republike Srpske predstavljao bi rizik njenog nestanka ili u najmanju ruku, radikalnog umanjenja njenih državnih nadležnosti. Odvajanje Republike Srpske od Bosne i Hercegovine na miran način nije moguće i u ovom procesu (ako bi bio jednostrano izveden) došlo bi do oružanog sukoba između Srba i Bošnjaka. Eventulani sukob bi zasigurno bio brzo prevaziđen intervencijom međunarodne zajednice, ali bi nastale nepovoljne posljedice po Republiku Srpsku. Prevazilaženje međunacionalnog sukoba rješavalo bi se novim arbitražnim planom, Dejtonski sporazum ne bi više važio, a Republika Srpska bi iznova morala da se bori za svoj državni statuskoji bi sigurno bio znatno manji u odnosu na sadašnji koji ima po Dejtonskom sporazumu.
Treća opcija odvajanja Republike Srpske od Bosne i Hercegovine može se posmatrti u kontekstu puzajuće secesije. Navedeni model podrazumijeva da predstavnci Republike Srpske u državnim institucijama Bosne i Hercegovine čine sistematsku i kontinuiranu opstrukciju rada tih institucija kako bi se utemeljio argument „da je Bosna propala, ne može da funkcioniše, najbolje je da se raspadne, disolucija Bosne je neminovna, neće je dva naroda, najbolje bi bilo da je Srpska samostalana itd.“ Za puzajući secesiju entitet treba da obezbijedi nekoliko uslova: a) da je entitet sam ekonomski održiv i da ne zavisi od države u kojoj se nalazi, b) da ima snažnu međunarodnu podršku i ekonomsku i političku pomoć velikih država, c) da su protivnici secesije nemoćni i nespremni na radikalne poteze da zaustave raspad države, d) da u Ustavu ima uporište za secesiju, e) da ime veliku podršku stanovništva i spremnost na žrtvovanje i f) da ima ukupni kapacitet i jedinstvo na dugotrajnu borbu. Bivše jugoslovenske republike su u toku 45 godina
trajanja jugoslovenske federacije uspjele da steknu navedene uslove i opet su se otcijepile uz velike žrtve i teške okolnosti. Republika Srpska nema na
raspolaganju niti jedan element potreban za puzajuću secesiju, i ovaj model ostaje u sferi dnevnih političkih potreba bez ozbiljnije državotvorne
namjere. Republika Srpska ne može da se odvoji od Bosne i Hercegovine na miran način, jer bi sukob Srba i Bošnjaka oko vlasništva nad Distriktom
Brčko bio neminovan.
U federativnom državnom uređenju ne može na ustavan način jedna federalna jedinica istupiti iz zajedničke države bez saglasnosti drugih jedinica i savezne vlasti. U Socijalističkoj Federativnoj Jugoslaviji to je bilo moguće zato što je ova država po Ustavu iz 1974. godine bila konfederalna država, a federalni naziv je bio forma bez sadržaja. Državni kontinuitet Bosne i Hercegovine je priznat Dejtonskim sporazumom (Ustav, Aneks IV) i ona nije tvorevina dva entiteta. Nisu entiteti bili priznatii međunarodni subjekti i nisu vodili međudržavne pregovore o tome da formiraju Bosnu i Hercegovinu kao državnu zajednicu. Da je Bosna formirana kao konfederacija tada ne bi postojao jedinstveni Ustav, nego bi to bila ustavna povelja, ustavni sporazum i slični akti. Drugi je problem što Bosna i Hercegovina ne bi mogla preživjeti odvajanje Republike Srpske, jer bi to bio gubitak skoro
polovine državne teritorije i ostatak Bosne ne bi bio održiv. Ustavom i ukupnim sadržajima Dejtonskog sporazuma definisano je federativno državno uređenje države i Republika Srpska kao ravnopravan entitet nema ustavno uporište za odvajanje od Bosne i Hercegovine.
Na kraju ovog rada možemo zaključiti da je suštinsko određenje političkog sistema Bosne i Hercegovine, kao i svake druge države, bilo i
ostalo u Aristotelovoj klasifikaciji: „Ko ima korisiti od vršenja države vlasti?“ Političke sisteme u kojim narod i građani imaju koristi od vršenja
državne vlasti nazivamo demokratskim, a one sisteme u kojim narod i građani nemaju koristi od vršenja državne vlasti nazivamo nedemokratskim. Bosna i Hercegovina sada ima nedemokratski politički sistem zasnovan na moći i dominaciji partijskih elita, hibridno struktuiran sa asimetričnim funkcionisanjem. Integracijom države i društva u Evropsku uniju izmijeniće se nedemokratski i disfunkcionalni karakter političkog sistema, i za ove ciljeve se vrijedi boriti.
NEDOVRŠENA DRŽAVA
Politički sistem Bosne i Hercegovine
Friedrich‐Ebert‐Stiftung
