Prof. dr. Slavo Kukić: Upozoravajući eksperimenti svjetskih centara moći
Petak, 29 Ožujak 2013 20:29
Daytonskim je sporazumom međunarodna zajednica, predstavljena u zemljama članicama Vijeća za provedbu mira, dobila ulogu jamca stabilizacije BiH i kao države i kao društva. I, ruku na srce, grijeh bi bio ustvrditi da tu ulogu jedno vrijeme nije i vršila. Prisjetimo se, uostalom, vremena do unatrag sedam-osam godina. Uz sve zamjerke je, hoću reći, teško izbjeći sud kako se stabilizaciju, koja je bila i više nego prepoznatljiva, imalo zahvaliti upravo strategiji svjetskih centara moći.
Ali, vrijeme svjetske sloge u odnosu na zadaće koje se treba izvršiti u BiH je, kako stvari stoje, iza nas. Masa je, uostalom, i dokaza u prilog tome. Da se, međutim, ne vraćamo daleko u prošlost, dovoljno je pogledati samo ovaj najnoviji. Sud za ljudska prava je, naime, osporio neke od ustavnih odredbi Daytonskog ustava i naložio njihovu izmjenu kako bi bila otklonjena diskriminirajuća praksa prema jednom dijelu građana – onima koji se ne izjašnjavaju pripadnicima konstitutivnih naroda, nego nacionalnih manjina ili, pak, građanima BiH bez nacionalnog identiteta.
Europska administracija je, kako bi izvršila pritisak na domaću političku klasu, presudu Europskoga suda dodala kao jedan od uvjeta koje BiH, želi li se uključiti u europski vlak, ima ispoštovati. I sve energičnije je, dojam je, pritiskala ovdašnji politički vrh kako bi ga natjerala na poštovanje europskih standarda. A onda je, koliko preko noći, pokazala da ni sama nije načisto što bi to, u konkretnim uvjetima ove zemlje, takvi standardi imali značiti. U prilog tome svjedoči i najnovije privođenje u Bruxelles.
Čudna rješenja
Pozvani su bh. etnolideri kako bi ih se u središtu europske administracije “privoljelo” na konačan dogovor o izvršenju presude kojom se, podsjetimo, svim građanima jamči isto izborno pravo – da imaju mogućnost biti birani kao i svi drugi. O tom pravu, međutim, barem prema izvještavanju medija, u Bruxellesu nije prozborena ni riječ. Razgovaralo se, naprotiv, o kolektivnim pravima konstitutivnih naroda. I tobož', postignut je dogovor kojim je zadovoljan i briselski moderator. Jer, eto, cilj privođenja je postignut i sada se, bude li sve to verificirano i u Parlamentu naše zemlje, može nastaviti s programom njezina europskoga napredovanja.
A stvarnost je, nažalost, na potpuno drugom kolosijeku. Dogovor o slučaju 'Sejdić-Finci' još uvijek je netaknut, tamo gdje je bio i prije presude iz Strasbourga. No, ni ono što je u Bruxellesu učinjeno nema neke veze s europskim standardima – ni kada je demokracija, ni kada su građanska i ljudska prava po srijedi. U prilog tome, uostalom, govori i veći broj detalja. Evo samo nekih od njih.
Zašto je, primjera radi, u izboru članova Predsjedništva – ako se već odustalo od njihova izbora u državnom Parlamentu – kao rješenje ignorirana mogućnost njihova izbora u BiH kao jedinstvenoj izbornoj jedinici? Jer, time se, pošteno govoreći, i dalje isključuje pravo dijela građana da koriste pasivno biračko pravo, pravo da budu birani. A to, osim pripadnika nacionalnih manjina i nacionalno neopredijeljenih građana, pretoči li se dogovor iz Bruxellesa u ustavne regule, ostaje usud i pripadnika triju konstitutivnih naroda u entitetu u kojem ih trenutačno živi manji dio.
Zašto se, potom, princip asimetrije legalizira u državnoj strukturi za koju on ne može biti logičan. Za BiH se, naime, barem što se moga viđenja njezina Ustava tiče, i ne bi moglo kazati kako je primjer složene državne strukture. Jer, i elementarno obrazovanje upućuje na isti krajnji sud – da entiteti nemaju karakter federalnih ili, eventualno, konfederalnih jedinica, nego su klasična forma administrativnih cjelina unutar jedinstvene državne strukture. Ako je to točno, kako, onda, na prostoru takve strukture primjenjivati različita ustavna rješenja? Zažmiri li se, pak, pred dogovorom koji ih diže na ravan ustavnog principa, znači li to i pristajanje i na rezultate etničkoga čišćenja na jednom dijelu zemlje? Jer, ruku na srce, jedna izborna jedinica i isključivanje sustava elektora na prostoru RS-a onemogućuje bilo kakvo pravo predratnih većinskih nesrpskih dijelova ovog entiteta – Posavine i Podrinja prije svega.
Elektorski sustav
Zanemarimo, međutim, sve to. Proanalizirajmo, dakle, elektorski sustav iz teorijske perspektive. Njegovi zagovarači se, kako bi bili uvjerljiviji, pozivaju na američko iskustvo. No, ono i iskustvo BiH, ili samo jednog njezina entiteta, uopće nisu usporedivi. Jer, SAD čini pedeset saveznih država, a županije su administrativne cjeline jednog od entiteta unutar iste državne strukture. U BiH je, drugim riječima, sustav elektora – ako ga se uopće može koristiti – moguće prakticirati tek kao korektiv građanskom principu, a nikako izvan i neovisno o njemu. A, prema predlagačima rješenja nakana je baš to – da se sustav elektora izdigne na ravan osnovnog sistemskog rješenja. Pojašnjava se kako je sustav elektora, tobož', rješenje isključivo u funkciji izbora članova Predsjedništva. Zaživi li, međutim, sustav kao presedan, i u funkciji konstitucije samo jedne institucije, više je nego izvjesno da će se učiniti sve – i opet s pozivom na iste, razloge nacionalne neravnopravnosti – kako bi ga se izdiglo na ravan principa u konstituciji vlasti uopće. A, od toga do uvođenja trećeg entiteta i definitivne federalizacije – moguće i konfederalizacije zemlje samo je jedan korak.
Pretpostavimo, potom, da je opredjeljenje za elektorski sustav neupitno. Pitanje je, međutim, i u tom slučaju kako to opredjeljenje realizirati? Ili još konkretnije, mogu li postojeće županijske granice biti i granice elektorskih izbornih jedinica? Naravno da ne mogu. Jer, time bi se jedna nepravda, nanošena jednom od etniciteta, ispravljala nanošenjem druge, približno iste ili veće nepravde drugima. Zašto? Jer bi se, krajnje pojednostavljeno, isti broj elektora dodjeljivao i županiji s 800-900 i onom s četrdesetak tisuća stanovnika. A to, budimo barem malo pošteni, ne može biti na tragu ni europskih ni demokratskih rješenja. Prema tome, ako bi se i išlo na sustav elektora, to bi bilo moguće samo uz definiranje novih, statističkih i ad hoc regija koje funkcioniraju samo u vrijeme izbora članova Predsjedništva.
Na koncu, sustav elektora kakav je, prema šturom tumačenju etnolidera, dogovoren u Bruxellesu, legalizira i princip unutaretničke diskriminacije. Njime se, još konkretnije, preferira hercegovačke i ignorira sve ostale Hrvate u BiH ne žive li oni na potezu od Stoca do Livna. Ignorira se, drugim riječima, one koji prema popisima iz 1991. godine činiše više od dvije trećine, a i danas su, nakon svih pogroma koje proživješe, polovica ukupne hrvatske populacije ove zemlje.
Vidi li sve to u podtekstu dogovora iz Bruxellesa i takozvana međunarodna zajednica? I zašto na sve to šuti – ili čak i 'plješće' dogovoru kao konačno pronađenom rješenju? Znači li to da su svjetski centri moći konačno odustali od BiH? I, ako jesu, zbog čega? Je li, hoću reći, definitivno prevladalo uvjerenje kako bi BiH trebala poslužiti kao moneta za potkusurivanje – za zadovoljavanje apetita krupnog međunarodnog kapitala prije svega, a onda i zahtjeva za namirivanjem dijelova izgubljenih teritorija u postjugoslavenskim raspletima. Radi li se, eventualno, o tome, čitava priča još nije završena. I neće tako skoro. Dapače. Takvo opredjeljenje je teško shvatiti drukčije do krajnje opasan eksperiment. Koji bi, među inim, mogao zagorčati život i svjetskim scenaristima. Ponešto bi se, uostalom, moglo naučiti i iz povijesti – i iz 1914. i iz 1941. A one upozoravaju – da ovdje ne ide ništa preko koljena, niti bez krvi. I da nikad ne možete biti sigurni kako bi se eventualni požar mogao kontrolirati – i zadržati samo unutar današnjih granica BiH.
). I sada imamo ovo što imamo a to je status quo. Niti jedna pro-Bosanska stranka (ni SDA, ni SDP ni SBB) nisu iznijele niti jedan prijedlog kojim bi se sadašnja situacija mogla razriješiti. Dakle, nama je svejedno jer kakvo god riješenje bude ono neće promijeniti sadašnju situaciju u federaciji.
Sve ide svojim tokom...
Tamo dakle nije bilo ni pomena Sejdić_Finci nego se išlo na hinjaka rješavat Hrvatsko pitanje 