Tomahawk11 wrote:A zamislite da s ovim mentalitetom zivimo u jednom Luksemburgu?! Sanse za kvalifikovanje na bilo kakvo prvenstvo = 0.
Ovako smo tu oko granice, malo nam fali, a nismo toliko losi da nemamo nikakve sanse. Prava balkanska prica.
Logicno je da ce jedni poslije silnih pokusaja biti u startu pesimisticni, drugi ce pokusati da budu umjereni, treci ce graditi euforiju na osnovu posljednjih rezultata.
I to sve skupa zajedno je po meni , imajuci u vidu okolnosti koje i sam navodis, sasvim normalno ... dakle po definiciji neeuforicno ... U zadnjih 10-tak godina smo 3-4 puta bili sasvim blizu prolaska ...tek na korak ili dva od nirvane ... da smo kojim slucajem Lichtenstein ili San Marino - sve bi prirodno bilo umjerenije....ali nismo i s tim u vezi mislim da se taman tako nekako , proporcionalno tome i ponasamo ...Znaci, nadamo se da ce nam jednom nestati mraka ispred ociju ... da ce se to jednom i nama desiti ... uvijek mi nekako u pokusajima da to oslikam textom na um padne metafora ...

sa prvim spolnim iskustvom

... vec par puta smo bili nadomak toga da to napravimo ... u jednom (ili dva) navrata smo bili vec u klinchu , bili smo stjerali mladu u cosak , raspremili svu ambalazu, falio je jos samo onaj zadnji trzaj , onaj odlucni prodor ...

kad se sjetim one precke Ibricica i Dzeke i stative Muslimovica one veceri u Lisabonu

...bili smo nezreli i umjesto u mladu gadjali smo

u jastuk
Ne vidim nista euforicnog u osjecanju koji sam tad imao ...(

htio sam baciti ekran kroz prozor

) ... za mene je to reakcija normalnog ljudskog bica ... u protivnom bi sam sebe smatrao emocionalnim invalidom.