Forum Klix.ba

Književni povjesničar Jovan Deretić ustvrdio je da je druga zbirka Nušićevih pripovijetki napisana za njegovog boravka u Turskoj (1898.), te je „ipak više plod lektire nego neposrednog iskustva“. Ova konstatacija, povjesničara književnosti rodom iz Trebinja, dakle onog koji je morao imati neposredno iskustvo muslimanske čaršije, nemalo začuđuje. Nušić jest pisao iz neposrednog iskustva, danas bi rekli u najboljem duhu interkulturalnog književnog i međuljudskog dijaloga, a možda je to upravo razlog zašto su Ramazanske večeri ostale sakrivene od oka javnosti sve do danas i nakon prvog izdanja 1922. Napisao ih je za vrijeme svojeg diplomatskog služenja u Bitolju, Serezu, Solunu, Skoplju i Prištini, u kojima je proveo preko deset godina, intenzivno se družeći sa muslimanima. Iz posvete saznajemo da su pripovijetke vjerojatno nastale (ili su završene) u Serezu, Grčkoj Makedoniji. Protagonisti Nušićevih pripovijetki nisu Turci, tj. Nušić ih ni jednom prigodom u tekstu tako ne označuje, već Bošnjaci i Arnauti (Albanci) koji su pretežito nastanjivali ta područja. Nušić će u pripovijetkama uspjelo upotrebljavati tadašnji govor muslimanske čaršije, to jest probat će ga imitirati, a jaki upliv turcizama s refleksijama ijekavskog i ekavskog govora tvorit će zanimljivu vrst jezične miksacije koja, osim arhaizama, neće bosti uho čitatelju.

Roman će se svidjeti ljubiteljima žanra, no ne i ljubiteljima perolakog štiva, jer radnja se kroz vrijeme i prostor odvija vrlo skokovito i zato je ponekad teško pratiti događaje. Tragači za visokom umjetnošću također neće previše dobiti ovim djelom, čija bi najveća vrijednost mogla biti u upoznavanju čitatelja s jednim kriznim trenutkom novije argentinske povijesti, o kojemu velik broj ljudi ne zna mnogo. Ovaj bi roman mogao biti koristan i onima koji si žele predočiti svakodnevicu običnoga građanina Buenos Airesa iz tog turbulentnog vremena.

Jer „Zločin u židovskoj četvrti“, unatoč artificijelnosti svojih likova, ipak lokalnim koloritom i zanimljivim sitnicama uspijeva nešto bliskijim učiniti čak i pustolovne živote okorjelih zločinaca, fatalnih žena i staromodnih pravednika.

Jedna od najvećih mana ovog romana jest ničim izazvano trpanje svih dijaloških replika u zasebne ulomke pisane kurzivom, bez popratnih surečenica poput "reče Lascano" ili "odgovori ona", tako da čitatelj mora sam odgonetnuti tko kada govori.

Glas tri žene se čuje u ovom romanu. Kao na pozornici reflektor se prebacuje sa jedne na drugu i delimično osvetljava pakao u kome se one nalaze. Za jednu je to ljubav, za drugu Alchajmerova bolest, a za treću ludilo. Svaka od ovih žena ima svoj glas koji odgovara njenom stavu i njenom paklu, a ti glasovi su definitivno verodostojni. Zajedno sa njima trima putujemo napred-natrag kroz vreme i otkrivamo deliće slagalice koju lagano uklapamo u u jednu širu sliku. A na toj slici sve tri žene stoje zaglavljene u vremenu i prostoru čekajući katarzu i konačno oslobađanje iz ličnih paklova.

Radnja romana je jako složena, prošlost i budućnost se preklapaju iz poglavlja u poglavlje, tajne se polako otkrivaju, a umjesto jednog zločina, polako se otkrivaju nekoliko njih, a kao pravi majstor, Adler-Olsen najbolje ostavlja za kraj. Taman kad čitatelj uspije povezati koje su osobe bitne za sam slučaj i zašto, osvane novo iznenađenje koje će svakog čitatelja ostaviti u šoku!

sinuhe wrote:Debt: The First 5000 Years

https://en.wikipedia.org/wiki/Debt:_The ... 5000_Years

ExNihilo wrote:

sinuhe wrote:Debt: The First 5000 Years

https://en.wikipedia.org/wiki/Debt:_The ... 5000_Years

Loša.

sinuhe wrote:

ExNihilo wrote:

sinuhe wrote:Debt: The First 5000 Years

https://en.wikipedia.org/wiki/Debt:_The ... 5000_Years

Loša.

Ne svidja ti se pristup predmetu, autor ili nesto drugo