Krah bh. sportskog novinarstva
Autor: Mirza Softić
Objavljeno: 16.06.2010 u 07:44
Krah bh. sportskog novinarstva je počeo mnogo prije ovog svjetskog prvenstva, i to onog dana kada je tadašnja Televizija BiH, kao najgledanija TV kuća, na čelu sa Amilom Omersoftić, počela da krade utakmice i prikazuje širokim narodnim masama.
1996. godine nije bilo dana kada neka utakmica nije bila na državnoj TV. Prenosili su, pored engleske, španske, njemačke i svih ostalih jakih liga, čak i škotsku, rusku ili hrvatsku ligu. Košarka je takođe bila veoma popularna, a ponekad su i plaćali za te usluge, mada se to dešavalo rijetko. Slično je bilo i sa filmovima, te muzičkim TV stanicama, gdje su uglavnom privatne televizije uzimale bez pitanja signal MTV-a ili čak najnovije svjetske filmove. Tako smo «Pakleni šund» mogli gledati prije svjetske premijere, te pratiti najnovija muzička i sportska zbivanja. Nakon toga, određeni strani mediji su zabranili korištenje njihovih resursa, pa su u bh. medijskoj rupi napravili dno s kojeg nikako da se odlijepe i da konačno krenu da se bave onim za šta ih plaćamo, a to je, između ostalog, i novinarstvo. Dotad su kao rupa bez dna prikazivali sve ono što su nam, iz sevapa, stranci davali besplatno ili su jednostavno bez pitanja puštali na ekrane.
Hljeba i igara
Iako predugo pratim sport, ne mogu se nazvati ekspertom za ovo polje, jer mi tu i tamo promakne i koji fudbalski rezultat ili poneka košarkaška utakmica. Neke sportove uopšte ne volim i smatram ih gubljenjem vremena, bilo da ih igramo ili gledamo. Naravno, samo gledanje sportskih kanala je popularno jedino u državama gdje je životni standard veoma nizak, pa je narodu dovoljno da ima «hljeba i igara», da se raduje uspjesima svoje ili tuđe reprezentacije, te da slavi klubove koji nemaju veze s mjestom gdje živi i koji okreću milione dok taj isti narod crkaje od gladi. Zato upravo u Srbiji, Albaniji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji i Mađarskoj možemo gledati najjače sportske kanale i oni su uglavnom sadržani u osnovnim kablovskim paketima, a nerijetko čak i na običnim antenama. Kladionice su svugdje pune i svi znaju napamet sastav Barcelone, Manchester Uniteda ili Bayerna. U Sarajevu čak postoji i fan klub navijača Barcelone, koji samo na Facebooku broji oko 7.800 članova, a osnovan je prije samo tri mjeseca. Ako se nastavi sa sličnim osnivanjima fan klubova drugih evropskih timova, vjerovatno naša djeca neće navijati za Borac, Želju, Velež, Sarajevo, Slobodu i druge, nego upravo za klubove s kojima nemaju nikakve regionalne, niti bilo kakve druge veze. Naravno, novinari su ovaj potez pozdravili i uredno prate dešavanja u Barceloninom sarajevskom fan klubu. Radi slabih ili nikakvih državnih sporskih uspjeha, ovakvi fan klubovi su nešto sasvim očekivano. Primjerice, Manchester United ima navijače širom svijeta, čak i u Aziji, Africi ili Sjevernoj Americi. Kod nas, radi manjka sopstvenih sportskih uspjeha, nestručnih kadrova u svim sportskim organizacijama, korumpiranošću klubova i sportskih saveza, te nezainteresovanosti novinara da barem pokušaju tome stati u kraj, imamo ovakvu situaciju, a poneki uspjeh naših reprezentativnih selekcija, te veliki događaji kao što je trenutno Svjetsko prvenstvo u fudbalu, samo dodatno zakomplikuju stvar i otkriju neobrazovanost sportskih komentatora i drugih ljudi koji sve to prate i izvještavaju nas.
Takvo nešto se dešava već godinama, i godinama nas svojim groznim komentarima siluju likovi koji imaju knedlu u grlu, koji imaju vokabular od stotinjak riječi, koji završavaju Fakultet za tjelesni odgoj, a ne novinarstvo ili koji uopšte nemaju visoko obrazovanje, a takvi su najčešći. U moru takvih sportskih novinara, nije ni čudno što jedan od njih, koji se već predugo vrti u tom poslu, otvoreno tvrdi kako je Odsjek žurnalistike na sarajevskom Fakultetu političkih nauka, ustvari isto što i kurs. Taj isti novinar redovno objavljuje kolumne koje su potpuno nečitljive i koje sadrže više lokalizama nego prosječan kladioničarski razgovor. Drugi su, ipak, počeli svoj zanat u sada već tradicionalno lažljivom Avazovom Sportu, gdje se u njegovim prvim izdanjima moglo pročitati kako «na turnir u Brezu naredne godine dolaze Parma i Milan», te kako «George Weah prelazi u jedan od sarajevskih klubova», i to na vrhuncu svoje karijere.
Boj se Danaca!
Dok takvi uglavnom pišu, sa malih ekrana nas ovi drugi često podsjećaju da smo idioti i da trebamo biti zadovoljni onim što oni nude, a mi finansiramo, bilo kroz RTV taksu ili poreze. Već su postali legendarni neki od njihovih glupavih komentara, kao što su «Boj se Danaca, čak i kad darove nose», «Izlazi taj i taj igrač, a ulazi Cambio (tal. izmjena, op. a.)», te drugi, a tokom svjetskog prvenstva nas gađaju izrazima kao što su «šutina», «prvi crnac u ekipi» i sl. Kada su takvi komentatori i novinari zavladali bh. sportskim novinarstvom, pojavljuje se jedno novo ime: Marjan Mijajlović. Taj čovjek je za vrlo kratko vrijeme potukao sve svoje kolege, iako mu to ni blizu nije bila namjera i ustvari je postavio neke sasvim nove standarde. Može nam se njegov glas sviđati ili ne (on ga nije birao, a sigurno glas Velida Spahe nije mnogo ljepši za slušati), ali je nevjerovatna doza netrpeljivosti koje su njegove kolege ispoljavale prema njemu tokom njegove kratke, ali veoma uspješne karijere. Takođe, doza obrazovanosti je vrlo brzo došla do izražaja, pa je Marjan bio jedini koji je poznavao gramatiku, koji nije imao poštapalica, koji je imao sve informacije u malom prstu, koji je govorio nekoliko jezika, pa samim tim strane nazive izgovarao pravilno, koji je bio spreman i na konstruktivnu kritiku i koji se konstantno usavršavao i pokušavao biti bolji. Pored svega toga, došao je u svoju zemlju i kao takav mnogima nije odgovarao. Nije im odgovarao jer je govorio ekavicu, a ponašao se patriotski, a drugima je smetao jer je jednostavno bolji od njih za nekoliko klasa. Sličan primjer se može naći i u bosanskohercegovačkoj stvarnosti u bilo kojem polju. Rijetko ko želi pametne ljude zaposliti, jer ne može njima upravljati, a ponekad, ako se to slučajno desi, kolege će mu slomiti kičmu i na kraju će sam/a odustati od posla. Ukratko, ovdje se najviše isplati biti kao i drugi, ponašati se sukladno masi koja nas okružuje, ne talasati i ne isticati se ni u čemu, pa taman to bilo i obrazovanje, upućenost, informisanost ili bilo kakav talenat. Tako je u svim porama društva, tako je nažalost i u novinarstvu, posebno onom sportskom.
Pored Marjana, koji je kao duh došao i otišao sa scene, bitno je napomenuti da već godinama određeni sportski novinari ne čine ništa za boljitak bh. fudbala, košarke, rukometa i ostalih sportova. Kada prime svoju dnevnicu, često se ušute i jednostavno ne istražuju ni o kakvom kriminalu, kao što je recimo onaj u Fudbalskom savezu BiH, jer znaju da više neće putovati avionom s njima, niti da će uopšte biti akreditovani za utakmice. Iako svi od njih pomalo pišu i o nepravilnostima, to toliko smiješno zvuči, da je svima jasno kako nikome u tom krugu Savez – klubovi – novinari – sudije – igrači nije u interesu da se išta mijenja. Npr. fudbalska liga od 16 klubova je preglomazna i za mnogo veće zemlje, ali niko nikad neće da progovori o tome, upravo zato što je matematički najlakše namještati u velikoj ligi, iz koje u evropske kupove ide mali broj timova, a ispada još manji. Kad bi se ponekad ta tema i pokrenula, prelazilo bi se preko nje ćutke, a vjerovatno je jedna od najvažnijih za naš fudbal, jer bez jake lige, teško može biti i jake reprezentacije, a kamoli jakih bh. klubova (otrcana fraza s kojom se svi slažu). Da u savezima sjede mediokriteti, to već svi znamo, ali zato niko ne zna čak ni proceduru kako se npr. postaje sudija. Ako želite postati fudbalski ili košarkaški sudija, morate već biti u tom začaranom krugu, inače nećete dobiti informaciju iz medija gdje se održavaju seminari i kako možete uopšte i raditi taj posao. O tome kako to izgleda i kad postanete sudac, drugom ćemo prilikom, jer ne bi stalo ni u tri teksta.
aUstralija, skANDinavija i konTInent
Kada su nam naše medijske kuće zabranile zakonom da gledamo prenos utakmica sa kanala susjednih država, tada je kvalitet programa još više opao. Zbog toga se više niko od njih ne trudi, jer znaju da smo osuđeni na njihove nestručne komentare i na izjave kao što su «mi smo bili bolji ovaj put, zato smo pobijedili, a oni su bili gori, pa su zbog toga izgubili». Stručne analize i poneki interesantan komentar možemo čuti samo od gostiju i do nedavno od Marjana Mijajlovića. Kako Marjana sada nema, možemo Boga moliti da se u studiju pojave Amar ili Ivica Osim, da bismo čuli nešto konstruktivno, ili možda Nikola Nikić, pa da se barem pošteno ismijemo. U protivnom ćemo slušati hercegovačko zavijanje dotične gospođ(ic)e koja pojma o fudbalu nema, rogobatnu standardizaciju svake višesložne riječi iako to više niko s ovog govornog područja ne radi (primjeri aUstralija, teLEvizija, raDIjator, skANDinavija itd., (namjerno napisano malim slovima, radi isticanja drugog sloga)), gospođ(ic)u s FTV-a koja je svojevremeno bez mnogo pompe odmah uletjela na ekran, a pritom je pogrešno čitala prezimena igrača iz svih naših liga, te masu nezanimljivih komentara na svim utakmicama. Da su barem vuvuzele jače, mogli bismo ih i ne slušati, ali ovako možemo i odspavati, jer oni utakmicu učine potpuno nezanimljivom.
Ja Mutićeve prenose dobro pamtim, Delića znam sa snimaka ali obojica su oni ipak akcenat davali na praćenje igre. Marijan zna minutama offtopičiti i smetati u gledanju a ovi komentatori to nikada nisu radili. Dodatno, oni nisu imali onaj hrapavi grleni glas kao u grču nekom koji je iz nekog razloga tipičan za srbijanske komentatore... Zato se ja s tobom slažem 100%.
