Female_Sa wrote:Ima li ovdje da se javi neko ko je bio mnogo anskiozan, a da danas ima sasvim normalan zivot gdje moze funkcionisati kao svi drugi ljudi?
Imam ja. Prije 10ak godina tezi anksiozni poremecaj, bilo tako strasnih panicnih napada da je uzas bilo. Strah od otvorenih prostora, od guzve, od samoce, od sta ja vise znam cega ne...Pila sam lijekove nekih par mjeseci, ja mislim Zoloft i plus jos neke, ne sjecam se vise... nakon toga je bilo puno bolje, ali sam ja svojevoljno prestala piti dalje tablete...nakon nekog vremena opet se pojavise ta sva sranja, malo manjeg intenziteta doduse, i tada sam koristila samo ove neke za smirenje, tipa leksaurin i to po potrebi. Muka je bila jedino ako znam da ih nemam kod sebe kada gdje odem...odmah panicni. Nakon nekog vremena predjem na ove biljne za smirenje, mislim da su pomagali vise po sugestiji nego sto smiruju stvarno. Do prije godinu dana nisam iz kuce izasla, niti napolje sa drustvom, niti bilo gdje ako ne popijem dvije te za smirenje. ZNalo me uhvatiti kao da cu dobiti napad ali nisam nikada. I od prije godinu, vjeruj da ni ja ne znam sta i kako, ja prestadoh sa konzumiranjem bilo kakvih sranja i skroz mi je ok

.
E sada ono sto sam ja primijetila i sto ja smatram vaznim za anksioznost je sljedece: Prvi put me sve to smlavilo zbog jakog stresa, naravno, nista novo ali eto da napisem; drugi put isto neka stresna zajebancija ali svaki put manjeg intenziteta. Svaki put kada dozivim neku jaku promjenu, neki jaci stres, nesto sto mi se ne svidja u smislu zivotnih odluka, a to traje i dan danas. Samo sto je danas u vidu stisne me u prsima i ja si opipam puls, odradim par cucnjeva ili slicno ako mogu, skontam da mi je srce ok

, znaci do sada bi za ovih 10 god crkla hiljadu puta da nije

. Danas se znam umiriti duboko disati i rijetko uopste dolazi d tih jacih simptoma. Valjda se vremenom naucis zivjeti sa tim stanjem, naucis kontrolisati sebe i znas prepoznati situacije kada bi se moglo nesto desiti. Veoma bitno je da se naucis da ti ne bude neprijatno ako ti se napad dogodi negdje vani pred ljudima, ko ih sisa moze se svakome desiti. Bitno je i popricati o tome sa bliskim ljudima, i ne kriti svoje stanje ko zmija noge ( nazalost naucih to kasno ) Vjezbanje pomaze jako puno, joga lagani treninzi, ono da se covjek uvjeri da nece umrijeti ako mu srce zalupa, daje fizicki ok, da je sve u glavi

. Nakon nekog vremena trebalo bi da bude lakse, treba raditi svaki dan na tome i psihicki i fizicki. Luda glava sta nam sve ne spremi i kroz kakve sve price nas ne provede.
Ima tu jos svasta da se prica, nadam se da vam nece biti dosadno sto napisah ovoliko, ali to je to iz mog ugla. Nekad se pokusavam sjetiti kako je bilo probuditi se bez toga ujutro i disati kroz dan punim plucima. Uvijek nam je to na grbaci i nakon dugo vremena, i kada se kao oporavite, samo je razlika sto se onda nauci zivjeti sa tim i bude dosta lakse. Zelim svima svu srecu svijeta, da se oporavite i oslobodite anksioznosti
