kako smo prognali Djeda Mraza
Svjetski putnik rodom sa Sjevernog pola i ove će godine zaobići Sarajevo. Barem jedan njegov dio. Djedu Mrazu je ulaz u sarajevske vrtiće zabranjen zbog, kako kaže zvanično obrazloženje, opasnosti od svinjske gripe. Jedinstvenu metodu prevencije od zaraze virusom koji se žilavo održava i na bosanskim minusima, smislila je, na memorandumu napisala i svojeručno potpisala direktorica Javne ustanove Djeca Sarajeva, Arzija Mahmutović. Ona ista Arzija Mahmutović koja je prije samo godinu dana kazala da je Djedu Mrazu ulaz u vrtiće zabranjen jer on kao takav, bradat i u crveno odjeven, nije u skladu s bošnjačkom tradicijom.
Sreća je, ali i nesreća, i to češće, što u Sarajevu – a ono je centar države i epicentar promjena načina života najbrojnijeg bosanskohercegovačkog naroda – svako čudo ima rok trajanja. I to poprilično kratak. Evo, baš u ovo vrijeme, samo godinu prije, kapa Djeda Mraza bila je prijestolnički modni detalj: kako je, uz punu podršku Islamske zajednice, stranaka desne vuče i njihovih medija, Arzija Mahmutović odlučila da će Djed Mraz poljubiti zaključana vrata gradskih vrtića, tako su se crvene kape s bijelim obrubom od lažnog krzna pojavile na glavama onih što su paketiće davno prerasli. Tihi bunt bio je, je li, kreativan vid slanja poruke kako Visoki predstavnik Sjevernog pola za dječje radosti, ipak, nije decenijama dolazio pod pratnjom narodne milicije koja je silom mijenjala bošnjački način života, nego je, na opći užas Arzije Mahmutović, bio željno čekan. Čudno je te, prošle zime, izgledalo Sarajevo: puno smoga, okovano ledom i šareno od kapa koje kao da su – ma koliko se nisu slagale s tamnim kaputima i debelim jaknama – poručivale da još uvijek ima puno, jako puno onih što nikako neće zaboraviti bolji dio vlastite prošlosti u kojoj je, krajem svake godine, dolazio i Djed Mraz.
crvene kape nisu must have
Nekoliko dana uoči 1431. godine po Hidžri, ili nekoliko tjedana uoči međunarodne Nove godine 2010., u centru Sarajevu, tamo gdje se Titova ulica stapa s Ferhadijom, odnosno Ferhadija s Titovom – zavisi ide li se iz otomanske i austrougarske imperije ili iz pravca SFRJ – pojavio se visok, žgoljav Rom u odijelu Djeda Mraza. Na minus beskonačno, naslonjen na zid sjedišta Hrvatskog kulturnog društva Napredak – ne, nema tu ama baš nikakve simbolike, nego je to prometno pješačko mjesto, točka preko koje dnevno prođe makar pola Sarajeva – razvlačio je harmoniku svirajući nešto što bi trebalo sličiti melodiji Ederlezi ili Đurđevdan, u prijevodu Gorana Bregovića. Ispred tamnoputog, mlađahnog Djeda Mraza stajala je kutija na čijem je dnu ležalo nekoliko kovanica, sve skupa ne više od deset maraka. »Svugdje na svijetu Djed Mraz dijeli poklone, samo kod nas – prosi«, prokomentirao je legendarni prijestolnički DJ i vlasnik caffea znakovita imena, Nostalgija, Dragan Kožović.
Crvene kape ove zime nisu u Sarajevu, kako bi rekli stari Bošnjaci, must have – ali Djed Mraz još nije odustao. Otišao je, kako bi se reklo jezikom tranzicije, tog procesa prelaska iz ničega u ništa, u privatni sektor. Kompanije čiji bošnjački vlasnici, recimo, uživaju političku podršku i otplaćuju je milijunskim donacijama za novu rezidenciju poglavara Islamske zajednice BiH Mustafe efendije Cerića, zakupljuju kazališne sale u kojima će Djed Mraz, kao nekada, djeci radnika dijeliti paketiće. U vrtićima što se ne financiraju iz budžeta, također, nisu zatvorena vrata bjelobradom starcu. Samo tamo gdje se sve plaća javnim, dakle zajedničkim novcem, Mraz neće ući. Zbog svinjske gripe. A i zato što nije u skladu s bošnjačkom tradicijom.
komunistička izmišljotina
Već početkom iduće godine istječe direktorski mandat Arzije Mahmutović, žene što vrlo ozbiljno uposlenicama (koje nije kaznila zato što im se muževi oglašavaju u liberalnim medijima) Djece Sarajeva objašnjava kako voda ima dušu, pa je najbolje prije gašenja žeđi izgovoriti molitvu u čašu i dva-tri puta puhnuti (!?). Neće, međutim, dogodine Djedu Mrazu biti lakše, jer žena pod čijim je mandatom iz vrtića istjerana Nova godina, a primljena bakterija salmonele, nije svojom voljom degažirala Mraza. Princeza ratnica pod maramom je samo vjerno služila ideji promjene bošnjačkog života, uživajući sve vrijeme punu podršku Islamske zajednice i prešutnu Ministarstva obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo.
Djed Mraz, ta u Bosni, zaista, »komunistička izmišljotina« – otkako se pojavio on je u tvorničke hale, menze rudnika, sale instituta radničke misli... Dolazio brižljivo vodeći računa o datumima, pa su se paketići znali, ako je trebalo, dijeliti i prvog dana posljednjeg mjeseca, ali nikako na bitne datume vjerskih kalendara – ne dobiva trajni izgon zato što ga Arzija Mahmutović neće, niti zato što nekome strašno sliči na Svetog Nikolu ili Djeda Božićnjaka, nego zato što mu nikako nema mjesta u, kako bi Mustafa Cerić kazao, sekularnoj državi, ali ne i sekularnom društvu. Priča o tradiciji tu je tek nešto što dobro, ozbiljno zvuči i, naravno, ne znači ništa. Jednostavno, sve što traje desetljećima – a toliko smo, evo, dočekivali najdražega gosta sa Sjevernog pola – u jednom trenutku postane tradicija. Nema, to bi se dalo lako provjeriti, bošnjačke kuće bez fotoalbuma sa slikama na kojima profesionalni glumac ili najdeblji radnik, odjeven u crveno, lica do pola pokrivenog lažnom bradom, ne drži na krilu dijete u čijim je rukama vreća s motivima pahulja i saonica. I na tim se slikama ničim ne pokazuje kako su ta djeca morala pod pratnjom milicije dragovoljno ići po paketiće, iako to, je li, nikako nije u skladu s tradicijom njihovih obitelji.
alijino kroćenje medija
Možda nije povijesno najpreciznije, ali je životno najtočnije, za datum početka promjena čija je žrtva i Djed Mraz, uzeti kraj posljednje ratne i početak prve mirnodopske bosanskohercegovačke godine. Bio je to, istina, dernek za pamćenje: kraj ratnog grča obilježen je euforijom do granice histerije, slavilo se nekontrolirano to što više ne puca i nikome se nije činilo kako će to – život bez detonacija, snajpera i masovnog umiranja, uz redovnu opskrbu vodom i strujom – biti jedino po čemu se mir razlikuje od rata. Drugog dana nove 1996., tek što je prošao raskošni, masovni mamurluk, pismom se uredništvu tadašnje Televizije BiH kao građanin javio Alija Izetbegović, po zanimanju otac nacije i državni predsjednik, kazavši kako je, ni manje ni više, nego zgrožen snimcima proslave na kojima se »mali broj bezdušnih i drskih pojedinaca usudio, dok su još svježe humke i rane, kreveljiti kao da se ništa nije dogodilo«. Napisavši mitsku rečenicu koju će prve postdejtonske godine demantirati do kraja – »Naš narod nije blećak (naivan poput ovce, op.a.)« – Izetbegović je naredbu upakirao u molbu televiziji da prestane nametati »nekakve ‘deda mrazove’ i druge strane simbole«.
Slavljenje međunarodne, svačije, zajedničke Nove godine još uvijek nije, a sudeći prema redovno punim kavanama posljednjeg dana posljednjeg mjeseca, skoro i neće, protjerano iz života većine Bošnjaka. Istina, ima kuća, posebno u padinskim, vjerski nabrušenim sarajevskim mahalama u kojima se tog trideset i prvog jede što i svakog drugog datuma, svjetla gase za rano povečerje i nitko ništa ne slavi. No to je, je li, izbor na koji se niti može, niti treba utjecati. Ukinuto slavljenje međunarodne, svačije, zajedničke Nove godine u, recimo, vrtićima, posljedica je dugoročnijeg procesa kojim se, pored načina života, perfidno mijenja u struktura stanovništva – bez obzira na godine – u javnom prostoru. Arzija Mahmutović, osim što je napravila kadrovsku križaljku i sekularno orijentirane tete prekomandirala na rubna područja, uvela je u sarajevske vrtiće obavezan i samo jedan, islamski vjeronauk. Besplatan, naravno, za razliku od, recimo, engleskog jezika koji je i dragovoljan i dodatno se plaća.
tek djedica iz fotoalbuma
Doislamizacija Bošnjaka ponajmanje se ogleda u sudbini veselog djeda u crvenom kostimu i s bijelom bradom, ali je njegovo višegodišnje, polagano, ali uporno uklanjanje, simbolično iz najmanje dva razloga. Jedan je taj što se u promjeni društva ne preza niti od uskraćivanja sreće djeci – koja, mater im, nikako da se prestanu radovati novim godinama i poklonima onoga za kojeg, ranije nego njihovi roditelji, shvate da nije došao sa Sjevernog pola, nego iz nekog kazališta. U drugom se sijeku upornost zagovornika jedne ideologije i bosanska sklonost brzom zasićenju: prvi, naime, računaju s drugim. Jednom će, prosto, onima što su do jučer na posao išli s crvenim kapicama dosaditi da se bore za Djeda Mraza i tada će oni što su se protiv istog Djeda borili, kao u mnogo čemu, pobijediti. Djed Mraz će ostati samo lik iz fotoalbuma – ako se i oni ne bace zato što su u skladu s ličnim prošlostima, ali ne i sa zajedničkom tradicijom – čiji imitator prosi u centru Sarajeva, nikako ne shvaćajući da bi bilo profitabilnije promijeniti odijelo.
piše emir imamović pirke
Novi list
Peticija za smjenu Arzije Mahmutović
http://www.ipetitions.com/petition/arzija/
....neka svjetska inovacija ???
