Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
Zovem se Zelena wrote:Malo je mazohistički citat, ne znam ni čiji je, nađoh ga na nekom forumu... Ali je fin! Mislim, ko bar jednom u životu nije osjetio ovako nešto?
"Na našu priču stavljena je tačka. Ali ja uporno dodajem još dve. Znam da je uzalud što mislim o tebi, što te sanjam, što se uplakan budim... Volim te. Nikad i nikom iskrenije neću reći ove dve reči, a uskoro, kada te vreme odvuče sa sobom, ove reči će postati prazne, bez emocija. Moraju. Puštam te vremenu, ono će te odvući sa sobom, znam da hoće. Mora, jer, za mene, drugi izlaz ne postoji."
Ljuska_u_BaklaFi wrote:" Dert i sevdah su, milorde, nastavi Isak, ista stvar, a opet nisu. To je čežnja, to je strepnja, to je ljubav, to je žudnja, to je pomama, to je strast, to je zanos, to je uzdah, to je žar. Dert je crven kao krv, a sevdah crn kao žuč. Dert je ranjeni vuk, sevdah cvijet što vene. I dert i sevdah su pjesma. Dert pjeva glasno, a sevdah potiho. Jer ne mogu Bosanci ni bez pjesme. A pjesma je za njih, milorde, govorio je Isak, ono što je nekad i svugdje bila: riječi i muzika. Ne znaju Bosanci za sonete i poeme, pjesma je ono što se pjeva, a pjeva se o ljepoti. A gdje je uopće Bosna, upita Byron. Isak pokaza rukom prema gore. Na sjever, pa na zapad, tako je rekao. Mrka i lijepa zemlja, milorde, mrka i lijepa."
Ima ovdje svega, al' ova splačina dotičnog uhljupa
Ponekad izgleda kao da muškarac može da procijeni koliko je fin i uljudan jedino proučavanjem svog odnosa sa ženama - ili tačnije s potencijalnim partnerkama.
Nije teško biti pažljiv prema njima.
Častiš ih pićem, snimiš im neku dobru kasetu, telefoniraš im da bi ih pitao jesu li dobro... veliki je broj brzih i bezbolnih načina da budeš Dobar Momak. Medjutim, kada su stalne veze u pitanju, znatno je komplikovanije biti postojano takav. Jedno vrijeme sve je u najboljem redu, čistiš wc-šolju, ispoljavaš svoja osjećanja i činiš sve druge stvari koje se očekuju od modernog muškarca.
A potom odjednom počneš da manipulišeš, zlovoljan si, igraš na dvije karte, foliraš, i neiskren si prema najboljim djevojkama.Ne umijem to da objasnim.
"Bilo je to jednom, davno, u životu još lijepom. Možda mi se činio težak tada, ali kad mislim o njemu sa ovoga mjesta, želio bih da se vrati."
Meša Selimović
Za mene postoji samo putovanje putevima koji imaju srca. Tuda ja putujem, i jedini dostojan izazov je da se taj put pređe sav, do kraja. I tuda putujem, gledajući, gledajući bez daha.
Don Huan
Vjera u radost gotovo je ista kao i sama radost.
Šekspir
Držala je knjigu, stojeći iza pulta kao vojnik, zabačenih ramena..čitala je tu knjigu, lice joj je bilo tako ozbiljno i nježno,njene sive oči pratile su putanju redova.
Moje oči - bile su tako pohlepne i izgladnjele da su je sjekle.
Najednom ...je pogledala ka meni i lice joj je poblijedilo..šokirano, kao da je vidjela nešto jezivo u svojoj blizini.
Vidio sam kako vlaži usne i okrenuo se.
Nakon kratkog vremena opet sam je pogledao. Bilo je čudesno.
Ponovo se trgla,
nevoljno se osvrnula oko sebe, stavila svoje duge prste na grlo, uzdahnula i nastavila da čita.
Poslije nekoliko trenutaka, opet sam je pogledao. I dalje je držala knjigu. Ali koju knjigu?
Nisam znao, ali morao sam da je nadjem da bi moje oči prošle istim putem kojim su prošle i njene.
Ne, nisi ti bezosjecajna. Ti zelis da drugi tako misle, da te ne mogu povrijediti ma sto god da ti ucine. Tvrdoglavi stvore, pa tako neces nista da postignes. Samo ce da te testiraju, do koje granice mozes da podneses bol. A vjeruj, do tih granica covjek ne zeli da dodje. Jedino te granice ne zeli da predje nikada.
Ali, valjda zivot nije bio toliko sposoban da se nosi sa toliko posebnosti u dva bica koja su disala kao jedno, pa nas je morao razdvojiti.
Znate kako svaki oziljak iz djetinjstva ima pricu?
Kad smo bili mala djeca plakali smo kad bismo se porezali, pali. I ostao je oziljak. Plakali smo, a danas?
Danas imamo mnogo vise oziljaka ali ne onih koji se vide. Koliko samo oziljaka nose nasa srca, duse.
Oziljci koje je ostavila praznina kada nam je uzela nekoga. Oni vjecno bole.
- Jugo,stvarno imaš fotografije cipela?
- Imam.
- Ko kaže da naša generacija nije ovladala informatikom- javio se Toni.
- Pobogu,zašto?
- Da ne kupim dvaput iste - kaže Jugana. - Počelo mi se događati. Vidim recimo, neke lijepe ljetne, svide mi se,cijena povoljna, niska peta, mekana koža, baš kako nosim. I kupim. Poslije nađem u ormaru iste takve od prošle godine. Zato imam fotke u kompjutoru i mobitelu. Kd slučajno naiđem na povoljne, da vidim jesam li ih možda već kupila.
- Jebate - kaže Marijan - mi penzioneri smo duplo jebena stranka.Em su penzije male, em je senilnost skupa.
"Mi ne shvatamo koliko se oslanjamo na kontekst.Dozivljavamo ljude prema tome kako ih obicno vidjamo,ali ako ih uklonimo odatle i stavimo u drugaciju okolinu i situaciju,nasi umovi nas iznevere.Ono sto je nekad bilo poznato,postaje strano i uznemirujuce."
Svako svoje breme nosi i uzalud je pricati da ce neko tvoje ponijeti. Tvoja bol nikoga nece zaboljeti onoliko koliko je zaboljela tebe, bez obzira cijih ruku djelo bila.
"Ne mogu psovati, pa ironiziram. Ne da mi se govoriti pa se smjeskam. Slabost je dakle moja snaga i bezvoljnost moja volja. I to sam ja. Jer ja - nisam ja!" Janko Polic Kamov
Postoje ljudi koji zive pravolinijski. Stepenicu po stepenicu, pouzdano i sigurno, penju se do nekakve svoje prave mogucnosti. Postoje i oni drugi. Cas odlete u nebo. Cas ih polupane dizes sa zemlje i lijepis.
"...Pertle na bakandzama bjehu zavezane. Sjeo sam za sto i cekao ponoc. I ponoc je dosla, ali policajci su kasnili. Proslo je jos tri sata, bilo je gotovo neizdrzljivo. A onda su stigli. Majka mi je pridrzala kaput sa crnim somotnim obrubom. Uvukao sam se u njega. Ona je plakala. Navukao sam zelene rukavice. U drvenom hodniku, bas pored brojila za protok gasa, baba je rekla: ZNAM DA CES SE VRATITI.
Ovu recenicu nisam zapamtio namjerno. Nesvjesno sam je ponio sa sobom u logor. Nisam ni znao da me prati. Ali takva recenica radi sta joj je volja. Radila je u meni vise od svih knjiga koje sam ponio. ZNAM DA CES SE VRATITI postalo je saucesnik lopate srca i protivnik andjela gladi. To mogu da kazem zato sto sam se vratio: Takva recenica moze da odrzi u zivotu...."
"...Poneke zamisli sazrijevaju sporo, ali najednom iskrsne prilika koja te prisili da doneses odluku, a onda gonjen uzbudjenjem zbog te iznenadnosti pomislis da bi mogao i da je sprovedes u djelo...."
"Ono što bi se za njih naročito moglo kazati, to je: da nije bilo odavno pokoljenja koje je više i smelije maštalo i govorilo o životu, uživanju i slobodi, a koje je manje imalo od života, gore stradalo, teže robovalo i više ginulo nego što će stradati, robovati i ginuti ovo."
"Ne može se sa balkanskim seljakom koji je ogrezao u siromaštvu i svakoj bijedi, nigdje i ni u ko slučaju osnivati trajna i dobra državna formacija. Samo prethodno ekonomsko oslobođenje eksploatisanih klasa, seljka i radnika, dakle ogromne većine naroda, može stvoriti realne uslove za formirane samostalnih država. To je prirodan proces i put kojim treba ići. Nipošto obrnuto. Stoga se i nacionalno oslobođenje i ujedinjenje moraju izvršiti u duhu socijalnog oslobođenja i preporoda. Inače, desiće se da će seljak, radnik i sitan građanin unijeti i u nove državne formacije, kao smrtonosnu zarazu, svoj pauperizam i svoju ropsku ćud, a malobrojni eksploatatori svoj parazitski, reakcioni mentalitet i sve svoje antisocijalne nagone. A od toga ne može da bude ni trajne države ni dobrog društva."
"Najbednija i najtragičnija od svih čovekovih slabosti nesumnjivo je njegova potpuna nesposobnost predviđanja, koja je u oštroj protivnosti sa tolikim njegovim darovima, veštinama i znanjima."
"Ona gladna životinja koja živi u čoveku i ne sme da se pojavi dok se ne uklone prepreke dobrih običaja i zakona sad je oslobođena. Znak je dat, prepreke su uklonjene. Kao što se često u ljudskoj povesnici dešava, prećutno su dopušteni nasilje i pljačka, pa i ubijanje, pod uslovom da se vrše u ime viših interesa, pod utvrđenim parolama, nad ograničenim brojem ljudi, određenog imena i ubeđenja."
"Tako je to, kaže gazda Pavle sam sebi, tako je to: sve te uči i nagoni da radiš i štediš, i crkva i vlast i tvoj rođeni razum. I ti slušaš i oprezno ideš pravedno živiš, upravo i ne živiš, nego radiš i štediš i brineš, i vek ti u tome prođe. A ona, odjednom, izokrene se i izopači cela ta igra; nastupe vremena kad svet stane da se ruga razumu, kad se crkva zatvori i umukne, a vlast zameni golom silom, kad oni koji su pošteno i krvavo sitcali gube a dangube i siledžije stiču. I niko ne priznaje tvoje napore i nikog nema da te pomogne i posavetuje kako da braniš zarađeno i ušteđeno."
"....Pa, da li si nekada volio nekoga koga nisi smio da volis?"
"Da", kaze Doktor.
" Zaista? Da li je Zari znala za to?"
"Nije bilo nista slicno tome."
"Kako to mislis?"
"Jednostavno se nije radilo o tome."
"Molim te, reci mi onda, o cemu je rijec. Zaista bih zelio da znam. Da li bi ubio za nju?"
"Mozda."
"Dao bi svoj zivot."
"O, sigurno."
" O, boze! Znaci bio si zaljubljen, Doktore. Sta se desilo?"
"Ubili su me zbog toga."
"Stvarno mi je zao, ali ne shvatam."
"Zaljubio sam se u ideje, snove, vizije. Zaljubio sam se u mislioce kojima nisam smio da se divim, cak ni da cujem za njih."
"Zabranjene ideje?"
"Zabranjena ljubav, zabranjene ideje - u cemu je razlika?"
"Pa zabranjene ideje su u tvojoj glavi, zabranjena ljubav je u srcu."
"Dozvoli da ti ispricam nesto. Nema nicega u tvom srcu. Sve je to u tvojoj glavi. Ljubav. mrznja, misli, emocije, sve je to negdje u glavi. Srce je samo organ koji pumpa krv u ostatak tijela. A sada dosta s lekcijama iz biologije!...."
"....Zabranjeno je podijeliti pricu o zabranjenoj ljubavi, cak i sa najboljim prijateljem...."
Mahbod Seraji - Krovovi Teherana
"Mirror on the wall,here we are again! Through my rise and fall,you've been my only friend! You told me that they can understand the man I am!? So why are we here,talking to each other again?"
"... Pobjeci je znacilo vratiti se na mjesto sa kojega si jednom otisao. Ustvari, bjekstvo ni ne postoji, sve je to vjeciti povratak na pocetak. Nema tu nikakve bjezanije. Povratak, sve je samo jedan vjeciti retour. Odletis, letis visoko, da bi na koncu uvijek pao na ono mjesto s kojeg si i poletio. Iako sam znao da je to upravo nepisani zakon svakog leta, tvrdoglavo sam odbijao prizemljiti se na isto mjesto..."
Putovanje praznih flasa - Kader Abdolah
„ - Ja se plašim mnogo čega: pasa, konja, vatrenog oružja, mora, grmljavine, mašina, seoskih drumova u noći.
- Ali zašto se plašiš komadića hleba?
- Zamišljam - reče Stiven - da iza toga čega se ja plašim postoji neka zloslutna stvarnost.
- Plašiš li se onda - upita Krenli - da će te rimokatolički Bog smožditi i prokleti ako bi oskrnavio pričest?
- Rimokatolički Bog mogao bi to sad učiniti - reče Stiven. - Više od toga plašim se hemijskog procesa koji bi nastao u mojoj duši kada bih se pritvorno klanjao simbolu za kojim stoji dvadeset vekova autoriteta i poštovanja. (...)
Naveo si me da ti ispovedim čega se plašim. Ali ja ću ti isto tako reći čega se ne plašim.
Ne plašim se da budem sam, ni da budem odgurnut zbog nekog drugog, niti da napustim ono što moram napustiti. I ne plašim se da počinim grešku, čak ni veliku grešku koja može potrajati čitav život, a možda čak i večnost.“
„Kad god sam i gde god sam naišao na ljude koji su pokazivali suviše razvijenu brigu za nacionalni ponos i opšti interes ili preteranu osetljivost na ličnu čast i dostojanstvo, uvek sam, gotovo po pravilu, nailazio i na ograničen um, nerazvijene sposobnosti, tvrdo srce i grubu, kratkovidu sebičnost.“
"Ma koliko nastojali ljudi, kad ih se nekoliko stotina tisuća skupi na jednom, nevelikom mjestu, da iznakaze tu zemlju na kojoj se stišću; ma koliko sabijali kamenje u zemlju da ne bi ništa raslo po njoj; ma koliko plijevili svaku travku što probije; ma koliko dimili kamenim ugljenom i petrolejom: ma kako obrezivali drveće i ma kako istjerivali sve životinje i ptice - proljeće je bilo proljeće čak i u gradu. Sunce je grijalo, trava oživljavala i rasla i zelenjela se svuda kud je nisu sastrugali, ne samo na tratinama po ulicama nego i između kamenih ploča, a breze, topole, krkavine, širile su svoje ljepljivo i mirisavo lišće, lipe napinjale pupoljke da pucaju; čavke, vrapci i golubovi na proljetni su način gradili već gnijezda, a uza zidove zujale muhe ogrijane suncem. Vesele su bile i biljke, i ptice, i kukci, i djeca. Ali ljudi - veliki odrasli ljudi - nisu prestali da varaju i muče sami sebe i jedan drugoga. Ljudi su držali da nije sveto i važno to proljetno jutro, ni ta krasota svijeta božjega stvorena za dobro svim bićima - krasota koja pozivlje za mir, slogu i ljubav - nego je sveto i važno ono što su izmislili oni sami da bi vladali jedan nad drugim." Uskrsnuće, L.N. Tolstoj
"I've kissed your lips and held your head.
Shared your dreams and shared your bed.
I know you well, I know your smell.
I've been addicted to you.
And I love you, I swear that's true.
I cannot live without you..."
