Forum Klix.ba

julisiz es grant wrote:A šta se desilo kod Zvornika, gdje su ih naši iznenadili, ne znam da li samo ovi koji su se probijali, ili i neki koji su krenuli u pomoć sa naše teritorije, i kada je u naletu poginulo oko 50 pripadnika Zvorničke brigade? Tada je Pandurević (koji je već tada bio kod Žepe) naredio da se kolona propusti i tako se dosta ljudi spasilo. Ovo sam pročitao u optužnici i presudi Pandureviću. Iako je on to učinio iz razloga da smanji dalje vlastite gubitke, koji su izgleda bili ozbiljni, i što se zabrinuo da ta kolona Srebreničana ne krene na Zvornik, to mu je uzeto kao olakšavajuća okolnost i dobio je blagu kaznu u odnosu na ostale optužene sa istog procesa.
Može li mi neko reći više o ovim borbama kod Zvornika, šta se u stvari tu desilo?

julisiz es grant wrote:A šta se desilo kod Zvornika, gdje su ih naši iznenadili, ne znam da li samo ovi koji su se probijali, ili i neki koji su krenuli u pomoć sa naše teritorije, i kada je u naletu poginulo oko 50 pripadnika Zvorničke brigade? Tada je Pandurević (koji je već tada bio kod Žepe) naredio da se kolona propusti i tako se dosta ljudi spasilo. Ovo sam pročitao u optužnici i presudi Pandureviću. Iako je on to učinio iz razloga da smanji dalje vlastite gubitke, koji su izgleda bili ozbiljni, i što se zabrinuo da ta kolona Srebreničana ne krene na Zvornik, to mu je uzeto kao olakšavajuća okolnost i dobio je blagu kaznu u odnosu na ostale optužene sa istog procesa.
Može li mi neko reći više o ovim borbama kod Zvornika, šta se u stvari tu desilo?

julisiz es grant wrote:A šta se desilo kod Zvornika, gdje su ih naši iznenadili, ne znam da li samo ovi koji su se probijali, ili i neki koji su krenuli u pomoć sa naše teritorije, i kada je u naletu poginulo oko 50 pripadnika Zvorničke brigade? Tada je Pandurević (koji je već tada bio kod Žepe) naredio da se kolona propusti i tako se dosta ljudi spasilo. Ovo sam pročitao u optužnici i presudi Pandureviću. Iako je on to učinio iz razloga da smanji dalje vlastite gubitke, koji su izgleda bili ozbiljni, i što se zabrinuo da ta kolona Srebreničana ne krene na Zvornik, to mu je uzeto kao olakšavajuća okolnost i dobio je blagu kaznu u odnosu na ostale optužene sa istog procesa.
Može li mi neko reći više o ovim borbama kod Zvornika, šta se u stvari tu desilo?

Dominion93 wrote:Jasna je strateška važnost Srebrenice i Podrinja. Moje pitanje se odnosilo na sistematski počinjen masakr koji je čak i za VRS bio potpuno novi nivo zločina.

SkyLimit wrote:Nije oko Srebrenice bio Istočno - Bosanski već Drinski korpus VRS.

I Drugi korpus je izvodio borbena dejstva u cilju vezivanja neprijateljskih snaga kad je primjećen pokret VRS prema Srebrenici, ali bez efekta.

To vezivanje snaga na sebe ima smisla kad neprijatelj u nekom djelovanju koristi velike snage i ti ga prisiliš da dobar komad pošalje na drugi front.

Ali Mladić je Srebrenicu uzeo sa malim snagama, veoma brzo i skoro bez otpora. Da je 99% pripadnika VRS bilo u tom trenutku vezano na drugim frontovima, on bi opet ušao u Srebrenicu. Jednostavno, njemu su kao što se pokazalo bile potrebne minimalne snage za to. Cijela operacija "Krivaja 95" je završena u par dana.

Srebrenica je bila u takvom položaju da se nikako nije mogla dugoročno vojno odbraniti, ali se mogla braniti neko vrijeme. A zašto nije, što bi rekao Alija, druga je tema.

A. As part of the spring offensive of the BH army, on the 14th or,

14 actually, the 15th of June, 1995, forces of the 2nd Corps of the BH army

15 launched an offensive that had been planned before. The offensive in

16 question was launched toward defensive lines of the Drina Corps, more

17 precisely, in the north-western area of the Drina Corps area of

18 responsibility.

19 The attack was carried out along two axes. The main body of

20 troops of the BH army, of the 2nd Corps, were grouped along the

21 Tuzla-Zvornik axis, whereas the additional forces of the BH army were in

22 the area of Kladanj-Vlasenica, along the Kladanj-Vlasenica axis.

23 It was a synchronised attack, and it was directed against the

24 1st Bircanska Infantry Brigade and partially also against the 1st Zvornik

25 Infantry Brigade but also against the positions of the 1st Vlasenica

Page 6096

1 Infantry Brigade.

2 After the initial successes, the forces of the 2nd Corps of the

3 BH army and the loss of some of the territory on the Tuzla-Zvornik axis,

4 to be more specific, in the area of the Kalesija municipality and the

5 Osmaci municipality, the offensive launched by the 2nd Corps of the

6 BH army was stopped. On that occasion, the Drina Corps forces, in

7 particular along the Tuzla-Zvornik axis, again to be more specific, the

8 forces of the 1st Bircanska Brigade and also part of the 1st Zvornik

9 Brigade, did suffer some casualties.

10 So this offensive lasted for two days, and after the regrouping of

11 the forces within the two brigades that I have just mentioned and the

12 introduction of the new forces from the area of responsibility of the

13 Drina Corps which had not come under the attack or were attacked by a

14 smaller body of troops, we managed after stopping the offensive to repel

15 the forces of the 2nd Corps of the BiH army to their initial positions.

16 So this was the beginning of the offensive launched by the forces

17 of the BiH army on the 15th and the -- in fact, the 14th and the 15th of

18 June, 1995.

19 Q. You don't have to use the map any more.

20 MR. PETRUSIC: [Interpretation] I would now like to ask the usher

21 to remove the map from the ELMO that's Prosecution Exhibit number 2, and

22 to place Defence Exhibit 127 on the ELMO.

23 Q. So this is Exhibit 127, a report of the Drina Corps command,

24 number is 15-354/32, dated 15th of June, 1995. It is entitled "Report

25 About the Combat Situation in the Drina Corps Area," and it is this

Page 6097

1 dispatch submitted to all the subordinate units by the commander, Major

2 General Milenko Zivanovic. General, can you tell us something about this

3 report?

4 A. Yes. This is a report filed by the commander of the Drina Corps,

5 General Zivanovic, to all his subordinate commanders within the corps.

6 This report shows that the Drina Corps Commander notifies his subordinate

7 commanders about the fact that the spring offensive of the BiH army is at

8 its peak, and that the forces of the Republika Srpska army managed in all

9 sections of the front to stop the forces of the BiH army, and in some

10 cases, they created conditions for launching counter-attacks.

11 At the same time, he advises them that the BiH army has not ceased

12 with its attacks on the area of responsibility of the Drina Corps, and as

13 I have already stated, you can see that from this report, that an

14 offensive has been launched against the Drina Corps by the 2nd Corps of

15 the BiH army. He further advises them that as part of this offensive

16 launched by the 2nd Corps, there is a simultaneous activity launched from

17 the safe areas of Srebrenica and Zepa against Drina Corps forces within

18 its area of responsibility. He also notifies them of the fact that the

19 forces of the 2nd Corps of the BiH army in the first stage of the

20 operation, or rather, the offensive, did achieve some success, but that

21 the forces of the Drina Corps have managed to hold the offensive

22 successfully.

23 So the assessments of the Drina Corps Commander and of the

24 subordinate commands were correct, in fact, and the assessment was that

25 the BiH army, or to be more specific, its 2nd Corps, would also be engaged

Page 6098

1 in the spring offensive attacking both the positions of the Drina Corps in

2 the northwestern part of the corps area of responsibility.

3 In crushing the second stage of the operation launched -- I

4 apologise -- of the first stage of the offensive launched by the BiH army,

5 the command was forced to regroup its forces in order to halt this

6 offensive and to crush the offensive and to push the forces of the 2nd

7 Corps to their initial positions.

8 Q. Our next exhibit is Exhibit 88 issued by the Drina Corps command.

9 Its number is 94/67-3 -- 94/76-3, dated 19th of June, 1995, issued by the

10 commander of the Corps, Major General Zivanovic.

11 General, is this document in a way a result of the report, or how

12 do you interpret the order issued as part of this document?

13 A. Precisely. This report is related to or deals with the initial

14 stages of the offensive launched by the 2nd Corps of the BiH army against

15 the area of responsibility of the corps. In particular, in this report

16 the commander of the Drina Corps stresses and warns his subordinate

17 commanders about the fact that from the safe areas of Srebrenica and Zepa

18 and Gorazde, extremely strong forces are being infiltrated into the area

19 of responsibility of the Corps, more specifically, behind the forces that

20 are engaged in the defence. He provides an example of that in the

21 direction of the Gorazde enclave when the forces of the

22 8th Division from Gorazde infiltrated their forces in behind the lines of

23 the 1st Podrinje Light Infantry Brigade, on which occasion they inflicted

24 enormous casualties on them.

25 We have information that the forces of the 28th Division from

Page 6099

1 Srebrenica, after the beginning of the attack which was launched from the

2 direction of Tuzla, that they were infiltrated into the wider region of

3 Udrc and Cerska, waiting to be linked up with the forces attacking along

4 the Tuzla-Zvornik axis.

5 We did touch upon that yesterday. I said something about it when

6 I explained the documents of the BH army related to the tasks assigned to

7 the 28th Division in the course of the offensive launched by the 2nd Corps

8 of the BH army.

9 MR. PETRUSIC: [Interpretation] Document 89. This is a document

10 issued by the Command of the 1st Milici Brigade, and the number it bears

11 is Roman numeral I/01-617-1. It is dated the 19th of June, 1995. It is

12 signed by the Commander of the brigade, Captain First Class Milomir

13 Nastic. The document is entitled: "The Activities of the Reconnaissance

14 and Terrorist Groups of the Enemy, Intelligence Report."

15 Q. The Milici Brigade was around the area, the safe area of

16 Srebrenica, and it was a subordinate brigade, brigade that was subordinate

17 to the Drina Corps. I should like to ask you to comment on this

18 document.

19 A. The Milici Brigade was engaged in the defence of the area west of

20 the safe area of Srebrenica. This report was written by the Commander of

21 the Milici Brigade, and he sent it to all his subordinate units within the

22 brigade.

23 This report primarily deals with the activities of the

24 28th Division, which is carrying out reconnaissance and sabotage

25 activities against the positions of his brigade and deep behind the lines

Page 6100

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

11

12 Blank page inserted to ensure pagination corresponds between the French

13 and English transcripts.

14

15

16

17

18

19

20

21

22

23

24

25

Page 6101

1 of the brigade. In this report, he also mentions the activities of the

2 28th Division, which at that time was carrying out reconnaissance,

3 sabotage, and terrorist activities within the area of responsibility of

4 the Bratunac Brigade and of the Skelani Independent Battalion. He warns

5 his subordinates about the fact that the forces of the 28th Division are

6 making good use of the status, in inverted commas, safe area, and "pass

7 through our undefended and intermediate areas with no problems at all,

8 carrying out reconnaissance actions and infiltrating sabotage and

9 terrorist groups which inflict great losses upon the other forces."

10 Q. This is the 19th of June that we are talking about. What was the

11 situation like in the north-western area of your corps' area of

12 responsibility had it been stabilised?

13 A. Yes. It is indeed the 19th of June, 1995, and as I have already

14 said, the forces of the Drina Corps had managed to halt the offensive of

15 the 2nd Corps of the BH army to stabilise its defensives and to restore

16 lost territory, restore control over the lost territory.

17 The activities of the 28th Division continue uninterruptedly

18 before the offensive and during the offensive.

19 MR. PETRUSIC: [Interpretation] The next exhibit is Exhibit

20 number 90. This is a regular combat report of the Command of the

21 1st Bircani [Realtime transcript omitted "Bircani"] Brigade. The number

22 is 03/1 -- sorry -- 03/1-691, dated the 21st of June, 1995. So it is a

23 regular combat report to the Command of the Drina Corps, signed by

24 Commander Colonel Svetozar Andric.

25 Q. What is this report by Colonel Andric informing the Corps Command

Page 6102

1 about?

2 MR. VISNJIC: [Interpretation] Mr. President, I apologise, but in

3 the transcript it says the "1st Brigade" but not the "1st Bircani

4 Brigade."

5 JUDGE RODRIGUES: [Interpretation] Very well. We've corrected it

6 now. It is indeed the document issued by the Command of the 1st Bircani

7 Infantry Brigade. Thank you.

8 MR. PETRUSIC: [Interpretation]

9 Q. Please continue, General.

10 A. The Command of the Drina Corps had correctly assessed that the

11 forces of the 2nd Corps of the BH army would not give up their intention

12 of re-launching the offensive or, rather, of continuing it. So on the

13 21st of June, once again along the Tuzla-Zvornik axis, they carried out

14 synchronised attacks against the positions of the 1st Bircani Brigade,

15 partly the Vlasenica Brigade, and partly the Zvornik Brigade.

16 In this report, the Brigade Commander informs the Corps Command

17 that an attack has been launched, that the attack is an extremely powerful

18 one, that very large infantry units were engaged in the attack, of course,

19 supported by artillery and other logistic support. He also informs the

20 Command of the Drina Corps that in this renewed offensive or, rather, the

21 continuation of the offensive, the forces of the 2nd Corps of the BH army,

22 in view of the circumstances, were extremely successful. After having in

23 the area of Kalesija, Bis, the territory of the Serbian municipality of

24 Osmaci, having formed a bridgehead on the Spreca River, they managed to

25 gain control of the village of Vukovina, the village of Markovici, the

Page 6103

1 larger area of the village of Osmaci, the village of Zelena. These

2 mentioned villages were burned down, inflicting civilian casualties, and

3 the Brigade Commander reports that in his brigade -- this is the Commander

4 of the Bircani Brigade -- reports to his superiors that he is having

5 casualties but he does not know exactly how many dead or wounded. We will

6 see later on that after this offensive was crushed, the forces of the

7 Drina Corps, or more specifically, the 1st Bircani Brigade, had about 120

8 dead and wounded combatants.

9 The offensive went on round the clock, day and night, until the

10 26th of June when forces of the Drina Corps, holding defensive positions

11 and forces being brought in from other parts of the Drina Corps front, and

12 also some other forces from the areas of responsibility of other corps, we

13 managed to halt and repel this offensive. That was how on the 26th we

14 managed to thwart the offensive, push back the forces of the 2nd Corps to

15 their initial positions.

16 We had information at the time, and this could be seen from the

17 relevant documents of the BiH army, that the forces of the 28th Division

18 from Srebrenica took an active part in the offensive activities launched

19 from the Tuzla axis. Before the beginning of this offensive, the forces

20 of one infantry battalion strength were transferred systematically from

21 Srebrenica, and their commander was General Naser Oric.

22 At the same time, units of the 28th Division throughout the

23 renewed offensive engaged in reconnaissance and sabotage and terrorist

24 activities in the first place behind the lines of the Milici Brigade west

25 of the safe area of Srebrenica, and also towards the territory of the

Page 6104

1 municipality of Han Pijesak.

2 Q. That is fine, General. In the meantime, that is, during the

3 period we were discussing and the events you described for us, where were

4 you situated?

5 A. Throughout the duration of the operation, that is, from the 14th

6 of June until the offensive was crushed on the 26th of June, I was within

7 the area of responsibility of the 1st Bircani Brigade, that is, on the

8 forward command post of this brigade in the village of Osmaci where,

9 together with the other officers, and I have in mind in the first place

10 the commander of the 1st Bircani Brigade and the 1st Zvornik Brigade as

11 well as of another officer from the commander of the Drina Corps, that is,

12 Colonel Milanovic, I monitored the combat operations. Together with the

13 commander of the 1st Bircani and 1st Zvornik Brigades, I undertook

14 measures to halt the offensive of the 2nd Corps of the BiH army.

Nedobrovoljac wrote:Stalno pominjes ljude iz struke, ljude sa terena... Mladicevu dokumentaciju, izvjestaje oficira Vrs o stanju na terenu... i nikad nista ne postiras.

julisiz es grant wrote:Volio bih čuti mišljenje što više ljudi:
Je li ikakve realne šanse bilo da se veći broj ljudi provuče i stigne do naše teritorije?
Da li su hiljade ljudi zaista tako slabo poznavale teren sa kojeg su skoro svi oni rodom da nisu mogli naći neki sigurniji put?
Gdje je inače pohvatano najviše ljudi? Pretpostavljam na onoj komunikaciji Srebrenica-Konjević polje-Bratunac...ili ipak negdje drugo?
Da li je bilo šanse da sve vrijeme ostanu svi zajedno...i da li bi tada žrtve, posebno živi pohvatani, bile manje? Ipak 10 000 ljudi (pretpostavljam da je toliko moglo biti muškaraca koji su pokušali da se probiju, ako ne i više), kako god slabo naoružani bili, su zavidna sila. Pogotovo što su, kako sam shvatio, skoro svi zajedno, u jednoj ogromnoj koloni, krenuli iz Srebrenice, u noći 11/12. jula.
Čini mi se da su i sami četnici bili iznenađeni kad su primijetili, i to tek 12. mislim, koliko je ljudi krenulo da se probuje. Čini mi se da su i oni vjerovali da će mnogo više muškaraca krenuti prema Potočarima, gdje će ih lako dobiti.
Dakle, ukratko, neovisno o (ne)djelovanju II korpusa, da li su postojale ikakve šanse da naše žrtve budu manje?

crazy_diamond wrote:

julisiz es grant wrote:Volio bih čuti mišljenje što više ljudi:
Je li ikakve realne šanse bilo da se veći broj ljudi provuče i stigne do naše teritorije?
Da li su hiljade ljudi zaista tako slabo poznavale teren sa kojeg su skoro svi oni rodom da nisu mogli naći neki sigurniji put?
Gdje je inače pohvatano najviše ljudi? Pretpostavljam na onoj komunikaciji Srebrenica-Konjević polje-Bratunac...ili ipak negdje drugo?
Da li je bilo šanse da sve vrijeme ostanu svi zajedno...i da li bi tada žrtve, posebno živi pohvatani, bile manje? Ipak 10 000 ljudi (pretpostavljam da je toliko moglo biti muškaraca koji su pokušali da se probiju, ako ne i više), kako god slabo naoružani bili, su zavidna sila. Pogotovo što su, kako sam shvatio, skoro svi zajedno, u jednoj ogromnoj koloni, krenuli iz Srebrenice, u noći 11/12. jula.
Čini mi se da su i sami četnici bili iznenađeni kad su primijetili, i to tek 12. mislim, koliko je ljudi krenulo da se probuje. Čini mi se da su i oni vjerovali da će mnogo više muškaraca krenuti prema Potočarima, gdje će ih lako dobiti.
Dakle, ukratko, neovisno o (ne)djelovanju II korpusa, da li su postojale ikakve šanse da naše žrtve budu manje?

I to je zanimljiva tema, svakako da su zrtve mogle biti manje, naravno ako iskljucis pomoc iz vana sa slobodne teritorije ostaje sve na organizaciji tog marsha, tj celni ljudi civilne i vojne vlasti kako su taj mars zamislili i sproveli

Tu su velike zamjerke, zamijera im se stosta, sad naravno lako je ljudima pametovati sa strane, al definitivno da je bilo nestrucnosti i naivnosti i celnih ljudi ali i obicnih civila koji su se probijali, prezivjeli ucesnici neki tvrde da je moglo biti puno manje zrtvi, vjerovatno bi se brojale u stotinama a ne u hiljadama da je bila bolja organizacija, da su vodje marsa tog odrzale kolonu kompaktnom, da su borci odmah napadali zasjede i tako nedozvoljavali prekide kolone, da jednostavno sve to vodjeno nekom cvrstom rukom koja ne bi dozvolila da se u panici napravi totalno rasulu i da se ljudi na kraju predaju itd, prvi dio kolone je cini mi se prosao puno bolje od ovih koji su isli iza, na prvom dijelu je bilo jedinica spremnih koje su probijale zasjede, al brzo je kolona isprekidana i onda se desio haos jer desi se da onda ide velika grupa ljudi bez ikakve vojne pratnje i vodica,i onda je i manja grupa cetnika problem, al jbg o tome je lako pametovati sad, taj narod i vojska bili su slabo organizovani i prije pada i tesko je bilo ocekivati da se organizuju bas pri padu,neke organizacije je i bilo,neki bataljoni isli su na celu, neki na zacelju, al brzo je otislo u rasulo, a sta uraditi da toga nedodje, teski uvjeti, civili u panici uvijek u dilemi dal da hodaju il se predaju, tesko je to realno bilo ustrojiti,teoretski moglo je proci bez vecih zrtava, al nije imao ko to sprovesti i nisi imao ljude sa jasnim nijetom prodor ili smrt, mnogi su racunali i na predaju,sto u bazi unprofora,sto tokom marsa,a onda i zene i djeca su ostali na milost i nemilost i to je bilo opterecenje

Zepa je tu prosla puno bolje jer je bila organizovanija,al je bila i manja i kompaktnija i mogli su se bolje organizovati jer je vjerovatno svako svakog znao

Zastozato wrote:

crazy_diamond wrote:

julisiz es grant wrote:Volio bih čuti mišljenje što više ljudi:
Je li ikakve realne šanse bilo da se veći broj ljudi provuče i stigne do naše teritorije?
Da li su hiljade ljudi zaista tako slabo poznavale teren sa kojeg su skoro svi oni rodom da nisu mogli naći neki sigurniji put?
Gdje je inače pohvatano najviše ljudi? Pretpostavljam na onoj komunikaciji Srebrenica-Konjević polje-Bratunac...ili ipak negdje drugo?
Da li je bilo šanse da sve vrijeme ostanu svi zajedno...i da li bi tada žrtve, posebno živi pohvatani, bile manje? Ipak 10 000 ljudi (pretpostavljam da je toliko moglo biti muškaraca koji su pokušali da se probiju, ako ne i više), kako god slabo naoružani bili, su zavidna sila. Pogotovo što su, kako sam shvatio, skoro svi zajedno, u jednoj ogromnoj koloni, krenuli iz Srebrenice, u noći 11/12. jula.
Čini mi se da su i sami četnici bili iznenađeni kad su primijetili, i to tek 12. mislim, koliko je ljudi krenulo da se probuje. Čini mi se da su i oni vjerovali da će mnogo više muškaraca krenuti prema Potočarima, gdje će ih lako dobiti.
Dakle, ukratko, neovisno o (ne)djelovanju II korpusa, da li su postojale ikakve šanse da naše žrtve budu manje?

I to je zanimljiva tema, svakako da su zrtve mogle biti manje, naravno ako iskljucis pomoc iz vana sa slobodne teritorije ostaje sve na organizaciji tog marsha, tj celni ljudi civilne i vojne vlasti kako su taj mars zamislili i sproveli

Tu su velike zamjerke, zamijera im se stosta, sad naravno lako je ljudima pametovati sa strane, al definitivno da je bilo nestrucnosti i naivnosti i celnih ljudi ali i obicnih civila koji su se probijali, prezivjeli ucesnici neki tvrde da je moglo biti puno manje zrtvi, vjerovatno bi se brojale u stotinama a ne u hiljadama da je bila bolja organizacija, da su vodje marsa tog odrzale kolonu kompaktnom, da su borci odmah napadali zasjede i tako nedozvoljavali prekide kolone, da jednostavno sve to vodjeno nekom cvrstom rukom koja ne bi dozvolila da se u panici napravi totalno rasulu i da se ljudi na kraju predaju itd, prvi dio kolone je cini mi se prosao puno bolje od ovih koji su isli iza, na prvom dijelu je bilo jedinica spremnih koje su probijale zasjede, al brzo je kolona isprekidana i onda se desio haos jer desi se da onda ide velika grupa ljudi bez ikakve vojne pratnje i vodica,i onda je i manja grupa cetnika problem, al jbg o tome je lako pametovati sad, taj narod i vojska bili su slabo organizovani i prije pada i tesko je bilo ocekivati da se organizuju bas pri padu,neke organizacije je i bilo,neki bataljoni isli su na celu, neki na zacelju, al brzo je otislo u rasulo, a sta uraditi da toga nedodje, teski uvjeti, civili u panici uvijek u dilemi dal da hodaju il se predaju, tesko je to realno bilo ustrojiti,teoretski moglo je proci bez vecih zrtava, al nije imao ko to sprovesti i nisi imao ljude sa jasnim nijetom prodor ili smrt, mnogi su racunali i na predaju,sto u bazi unprofora,sto tokom marsa,a onda i zene i djeca su ostali na milost i nemilost i to je bilo opterecenje

Zepa je tu prosla puno bolje jer je bila organizovanija,al je bila i manja i kompaktnija i mogli su se bolje organizovati jer je vjerovatno svako svakog znao

Postoji vise razloga zasto je Zepa bolje prosla. Kao prvo Zepa je pruzala otpor najmanje 15 dana, ili dok je bilo municije, a sigurno je moglo trajati i duze da su imali vremena ukopati se. Treba uzeti u obzir da snage Unprofora nisu dozovoljavali bilo kakva ukopavanja jer je Zepa kao i Srebrenica bila zasticena demilitizirana zona. Vecina sela je pala do kraja jula ali cetnici nisu imali potpunu kontrolu nad cijelom teritorijom Zepe do 3 augusta, a 4 augusta pocela je operacija Oluja, vec dolazi do pada Bos. Grahova, to je zahtijevalo od snaga koje su napadale Zepu (ukupno 10000 vojnika) da se u najvecem broju povuku sto je ostavilo vise prostora. Preko 800 ljudi iz Zepe preslo je Drinu i zarobljeni su na teritoriji Srbije, oni su mnogo pomogli jer su Srbi pogresno vjerovali da ce vecina preci tamo, a ovi sto su presli do slobodnih teritorija ucinili su to formirajuci manje grupe do nekoliko vecih, ali nijedna grupa nije imala preko 200 ljudi. Veliki broj malih grupa od pet sest pa i manje, do nekih tridesetak ljudi prebacivali su se do slobodnih teritorija putujuci i do dvije sedmice. Bilo je onih koji su dugo boravili u pecinama, na prostoru Zepe ima ih jako mnogo, cekajuci vodice da ih prevedu. Nekoliko grupa od preko 100 ljudi je preslo naknadno sa vodicima koji su dosli po njih. Vodici su bili borci koji su boravili u Zepi ranije, vec su bili prelazili istom rutom.
Najveca greska je sto ljudi iz Srebrenice nisu presli upravo u Zepu, jer sa dodatnih 4 ili 5 hiljada naoruzanih vojnika Zepa ne bi pala, a ogromna vecina onih koji su poginuli prelazeci iz Srebrenice u Tuzlu bi prezivjeli. Hrane u Zepi u to vrijeme bilo je u izobilju. Uopce nije tesko zamisliti da te snage ne bi oslobodile Srebrenicu nakon odbrane Zepe, ali eto bilo je sta je bilo. Glupo je pricati sta bi bilo da je bilo, ali to je dobra procjena. Cetnici nakon sto je pokrenuta Oluja nisu vise imali dovoljno jake snage za napade na Zepu. Oni su bili u rasulu na svim bojistima. Medjutim, pitanje je kome je uopce bilo stalo za Srebrenicom i Zepom.
Zepa je imala ukupno izmedju 50 i 100 poginulih u toku borbi u julu 1995, na prelasku i u logorima nakon zarobljavanja u Srbiji i Rogatici. Ne znam da li igdje postoji tacan podatak koliko je ljudi izgubilo zivote. To je u svakom slucaju nista prema preko 8000 stradalih u Srebrenici.

Dominion93 wrote:Jesu li se Bošnjaci u većem broju vratili u Žepu ili su i tamo naselili Srbe kao u Srebrenici?

OPTIMIZAM

Dobro utabani makadam prelazi u asfalt.

Asfalt!

Nema vise odbijanja guzice od tvrde klupe, njihanja i ljuljanja, truckanja.
Asfalt, blagodet za nazuljane guzice.

Normalna cesta. Prolaze auti, kamioni. U jednom trenutku prolazimo
pored autobuske stanice. Ne mogu vjerovati. Stalne linije sa Zenicom, Mostarom
i ... Hrvatskom.

Svasta, sjednes na autobus i odes u Hrvatsku. Za mene Sarajliju, koji nije
vise znao sta je slobodno kretanje a kamoli gradski prevoz ovo je bio potpuno nevjerovatan prizor.

Dalje niz cestu naidjosmo pored kontrolne tacke UNPROFOR-a.

Svedjani.

Svidja mi se sta vidim.

U centru kontrolne tacka je mala kockasta baza okruzena uredno poslaganim
vrecama sa pijeskom. Na tacci stoje svedski unproforci.
Starije face. Dobro izgledaju, kao pravi ozbiljni vojnici ne kao oni francuzi
po Sarajevu sto su mi uvijek izgledali kao da se zaj#bavaju.

Sto mi se posebno svidjelo je njihovo okruzenje. Okruzeni su bosanskom djecom.
Pricaju sa njima, srdacno se sale. Dijeca i civili hodaju pored njih i pricaju sa njima kao sa domacim.

Ovo je (meni) prvi put da vidim unproforce da su srdacni sa nasim narodom.
Navikao sam se na unproforce koji nas smatraju nekom podivljalom stokom,
koji nece da se mjesaju ili koji nas jednostavno ne vole.

U ovoj bazi nas je narod ocigledno dobrodosao i odnosi mi izgledaju dobri. To se
vidi i po njihovim licima.

Svidja mi se sta vidim.

Prolazimo krajevima koji izgledaju kao da ih nije dotakao rat. Priblizavamo se
Tuzli. Ovo je jedini dio Bosne koji ekonomski funkcionise i koji snabdijeva
ostatak Bosne materijalom (koliko je to moguce).

Ulazimo u zonu odgovornosti 2. korpusa. Sada smo u svijetu Majevice, Gradacca,
Koridora, ...

Ovdje Bosna izgleda divno. Ravnica, blagi brezuljci, industrija funkcionise,
vecinom utisci civilnog zivota.

Osjecam optimizam. Ovo sto vidim izgledao kao normalna drzava. Ne onaj patrljak normalnog zivota, post-apokalipticni svijet kojeg sam se nagledao po Sarajevu i po Srednjoj Bosni '93 nego normalan zivot. Rad, neoskrvnavljen pejsaz, slobodan protok.

Ulazimo u Tuzlu. Mene ovo posebno raduje jer je Tuzla bila pod kontrolom SDP-a
sto je meni kao mjesovitom odgovaralo. Tuzla je, cak i te gadne ratne 94-e, bila jedan od najtolerantnijih gradova u bivsoj Jugoslaviji. Kao i u Sarajevu u Tuzli su svi narodi zivjeli sa punim pravima, cak i bolje jer linija nije bila
blizu pa nije bilo ljudi progonjenih osvetom a i nije bilo Caca.

Ulazak u Tuzlu je nestvaran. Auti, semafori, autobusi. Ulice vrve civilima,
zene vuku cekere, tek tu i tamo pokoja uniforma.

Ocigledno je da ce nam Tuzla biti baza jer kamioni ulaze u centar grada.

Idemo kroz grad, prolazimo izmedju novogradnji, p enjemo se uz blago brdo.
Ovo mi kroz san izgleda poznato jer sam ja kao dijete, par godina star
bio u Tuzli.

Napustamo naselje, skrecemo lijevo. Ulazimo u veliki kompleks kasarni.

Duguljaste, dobro ocuvane zgrade. Slicno kasarni Marsal Tito samo razudjenije.

Kamioni nas uvode u kasarnu, vozimo se do jedne od zgrada.
Tu se istovaramo.

Pokazuju nam zgradu u kojoj cemo biti smesteni.

Prolaze me trnci. Ista ona u kojoj je moj otac sluzio prije ko zna koliko
decenija. Sjecam se samo kroz maglu zgrade, prilaza, moje majke i mene
kako ga ispracamo.

Zamislite koincidencije da je ova spavaonica sada moja polazna tacka za
ko zna sta. Moj otac bi se tada kao mladic vjerovatno oduzeo da mu je neko
u onoj ultra-mirnoj, sigurnoj Jugoslaviji i bezbojnoj JNA rekao da ce mu
sutra sin kao pripadnik specijalnih trupa u tajnoj ratnoj operaciji boraviti
u istoj kasarni u pripremi zadatka.

KUPUS I MESO

Hajde raspakovasmo se. Prava vojnicka spavaonica.
Slicna onoj u Zenici samo znatno cisca, modernija i urednija.
Mislim da je u prostoriji bilo mjesta za jedan
kompletan pjesadijski vod.

Obzirom da su nasi vodovi bilo znatno manji nego klasicni pjesadijski vod
stade nas gotovo pola terena u jednu spavaonicu.

Nakon raspakivanja i raspremanja dodjose da nam pokazu gdje je rucak.

Rucaaaak!

Ah, ispadose mi oci od gladi. Dobro su se sjetili.

Prodjosmo kroz redove objekata.
Ne mogu da se naucim na kasarnu koja izgleda kao "Marsal Tito" a da je cijela i citava.
Nema rupa od granata, nema izgorenih spavaonica, nema kratera od granata.

Mogu ti reci ovaj 2.korpus ako je suditi po ovoj kasarni je prava sila.
Obucena vojska, naoruzana, sve onako formacijski i po propisu.
Malo dosadno jer sam vise volio nas image kolumbijske mafije ali sam siguran
da bi se vecina boraca prvog korpusa rado nasla ovako utopljena i udomljena u uvozne maskirne uniforme.

Ide trpezarija. Niza zgrada. U njoj sve uglancano i uredno.
Oko nas stolovi. Raja stoje u redu sa tacnama. Prava JNA atmosfera.
Mi ocigledno nismo jedini.
Na ramenima oznake raznih brigada. Ocigledno je da se ovdje sprema neka opsezna
akcija kad je ovakav "izbor" jedinica.

Nailazim na kuhara sa tacnom. Kuhar onako arogantan i mrzovoljan samo
uzima tanjir, sipa baca tanir nazad pred mene. Drugi kuhar dodaje frtalj kruha.

Pogledam u tanjir. Ne mogu vjerovati. Dobro skuhani kupus i gromade
junetine k'o kasikara.

Tajac.

Meso.

Ima vise of dvije godine kako nisam okusio mesa kako treba (ne racunajuci
one mljevene leseve iz humanitarne).

Gledaj Drugog korpusa jaro kako hrani vojsku - kupus, govedina, svjez kruh.
Onako po seljacki skuhano ali valja brata. Sto su junad negdje zaplatila, k'o prije rata ...

Koji je ovo kontrast sa nasom ratnom kuhinjom.

Sta je danas? Riba.
Kakva riba? Ista k'o iz juce. (Mackerel pa preprzen)

Mozes misliti kako su se bosanci oduzamli za ribu. Obzirom da sam vazda volio
ribu na "ribne dane" sam znao pojesti po cetiri porcije.

Sljedeci dan:

Sta je danas? Leca.
Kakao leca? Pleskavica i supa od lece.

Joj mozes misliti vratnickih jalijasa naviklih na cevape kad udare po leci.
Sjedimo mi tako svi zajedno za stolom a ovi jalijaneri gledaju u lecu
isto k'o da si im pobio svu porodicu.
Jedan od jalijanera (valjda najhrabriji) odluci se da proba
pljeskavicu od lece.

E da mu vidis izraza. Isto k'o da si mu stavio govno u usta pa mora da
ga zvace. Drzi sve na vrh usta i zvace k'o drvo. Dodje mi da mu
pomognem pa da poguram malo nogama da mu lakse prodje.

On ce:

"Jarane dobra ova leca - k'o mozak"

Jasta jarane. Leca majka. Nema sta se nije moglo napraviti od lece - pita, corba/supa, pljeskavice, cevapi, kolaci.
Samo moras naci nekoga ko ce pristati da to sve pojede.
(Ja sam bio jedan od tih. Mogao sam bukvalno jesti drva u ratu.)

Onda dolazi velicanstveni dan:

Sta je danas?
Hagra.

Oho, koji jel' prdo?
Evo ovaj.

Jasta prdo. Sivo-smedji. Raja se naravno jagme.
Ja se onda sjetim onih par brdjana u mojoj spavaonici
pa mi padne mrak na oci.

Sjetim se tako jedne epizode u spavaonici vezane sa ovim grahom prdom.
Bilo je to jedne lijepe Novembarske veceri kad se umorna vojska spremala da spava.
Mene bas onako opalio zimski san, odoh ja prvi u vrecu.
Uvalim se tako u svoju vrecu u majici i dugim gacama i podjem da se grijem da zaspim (spavaonica naravno hladna k'o frizider).

Udje jedan od mojih kolega rutana u spavaonicu.
Niti se skida u nesta za spavanje nego onako pravo u pantolama
i jakni pruzi se na krevet.
Haj nek mu bude, sta je mene briga.

Onda skide svoje postovane cizme.

Aoooj, dragi Tito sta je ovo 'vako.
Isto k'o da me je zapahnuo toplotni udar.
Samo sto udar ne przi od vrucine nego smrada.
Smrdu mu noge isto k'o da nije skinuo cizme od kako se rodio.
Nekakav memljivi, vlazni smrad istrulog tvora.
Meni sve crvi i povracotina pred ocima od smrada.

Ja zabih nos u vrecu za spavanje - ne mogu izdrzati.

Onda drugi djikan, sto lezi izvaljen preko kreveta prde.
O majko sto rodi takvu guzicu.
Prvo sto puca k'o top, ne znam odakle mu takva snaga.
Drugo sto smrdi k'o otvor. Joj gadosti majko moja, sta me ovo snadje.
Jes' frajer prava ratna sila. Mogao bi samo svojom guzicom pobjediti cetnike.

Kontam u glavi: j#bem ti specijalnu jedinicu i ko me sastavi sa ovim torotanima.
Joj dje me snadjose ovi ovakvi. Mrzim vojsku majku li joj j#bem.

U mojoj me lamentaciji prekide priguseni zvuk "pah". Kad njezan sapat, odusak.

To onaj prvi sto je skinuo cipele da oslobodi svoje otrovne noge sad prde.

Tiho, njezno.

A onda nakon par sekundi nastupi horor koji se ne moze adekvatno rijecima opisati.

Bolan smrad prodre u moje nosnice.

Ne, taj se smrad ne moze opisati rijecima. Zasmrdi tako strahobalno i bolno da u meni samo nastupi tuga i nesreca. Place mi se od bola i teske sudbine.
U bolu pokusavam da zataknem nos u vrecu da neutralisem razarajuci smrad.
Ne pomaze.
Pri obodu vrece nailazim na tracak vlastitog mirisa (after shave).
Zabadam nos, udisem miris.
Jos gore! Mjesa se otrov sa mirisom parfema pa ti se povraca od ljigavog smrada.

Prolaze tako minute, otrov se polako razilazi, prezivio sam.

I onda mi reci da je hagra radost.
(sjetite se samo moje epizode na kamionu kad smo isli preko Igmana)

Vracaju mi se misli na kupus i meso.
Kupus zna isto tako biti zeznut u spavaonici ali je mala maca u porednju
sa pasuljem.

IZLAZAK U GRAD

Ja sam uvijek bio zaljubljen u grad.

Obozavao sam Sarajevo, pogotovo u proljece ili ranu jesen.

Obozavao sam Zagreb ljeti, Dubrovnik zimi,
Opatiju, Rijeku i Mostar u bilo koje doba.

Obozavao sam kada sunce u Sarajevsko predvecerje predje preko
austro-ugarskih fasada i obasja ih na poseban, topao nacin.

Po Vase Miskina guzva.

Prosao zimski smog, otoplilo, raja se sredila.
Meni oci ispadaju da vidim curu na koju sam tada trzao.
Srce lupa, ja motrim k'o soko hoce li naici.

Isli smo zajedno u razred, tako sam je i upoznao.
Nadao sam se da je sretnem ovako na ulici jer razred jednostavno nije bio to.
U skoli si onako ogranicen standardnom rutinom, profesorima, nametnutom rajom.
Kada izadjes u grad svi su face, sloboda, oblacenje.
Cure sjaje, muskarci se onako pompezno smiju i prave vazni.
Meni to bilo super.

Pada nac, grad vrvi, ulice osvijetljene.
Gdje se ide?
Galerija, CDA, mozda Akademija, kasnije BB.
U Slogu nisam isao - nisam bio taj tip.

U Sarajevu sam znao svaku ulicu u centru napamet, svaki prolaz i ulaz.
Znao sam prodavacicu sto je naplacivala girice u restoranu u Titovoj
po imenu.
Znao sam prodavaca palacinki po imenu i prezimenu.
Znao sam kad bi promijenili knjigu u izlogu u
Svijetlosti ili Veselinu Maslesi.
Znao sam svaki kasetofon u izlogu Free Shop-a.


Zimi sam, kad bi snijeg tek napadao, znao hodati sam od Pozorisne Kafane
do Maestra samo da bih uzivao u netaknutom, svjezim snijegom
pokrivenom drvecu i stazi.

Onda dodje rat i sve to nestade u barbarskom razaranju.
Oni sto ne voljese Sarajevo polupase i pozatvarase sva
okna gradskog zivota.

Ostadose mi zazubice na zivot u gradu, pogotovo jer me rat zatece u
godinama stvorenim za izlaske i provod.

Mladost mi uzese cetnici kojima su valjda dvoglavi orao, dobar nacionalisticki
narodnjak i zemlja u kojoj se svi zovu slicnim imenima bili vazniji
od lijepog, kosmopolitskog grada, dobrih macaka i
koncerata u CDA ili Akademiji.

Al, hajde. Dodjoh i ja pomalo na svoje.

Tuzla majka!

Ne osjeca se rat. Izadjes na ulicu kad ono pice autobusi,
zene vuku cekere sa pijace,
ljudi u svijetlo plavim kosuljama vracaju se sa posla.
Tek tu i tamo koja uniforma.

Prolazimo pored kancelarija politickih stranaka: SDP, SDA, HDZ, neka srpska stranka (nije SDS, hvala Bogu) ... Kao da gledam Sarajevo prije rata.


Idemo pjehe u centar grada.

I dalje se ne mogu cudu nacuditi kako funkcionise grad.
Svidja mi se Tuzla.
Nije bas onako sarolika i lijepa kao Sarajevo ali je dobra.
Onako ziva i obasjana proljetnim suncem prija mi.

I tako mi tamo negdje uz sami centar grada nadjemo sebi neki kafic da
sjednemo i da se malo merakamo na suncu.

Sjednemo tu, uvalimo se fino u stolice i zakafenisemo.
Ja u stvari narucim kolu koja je u Tuzli bila pristupacna
(U Sarajevu su samo hohstapleri u to doba rata mogli sebi priustiti kolu).

Sjedimo mi tako, prijatelj i ja, pijuckamo kolu kad tamo u kaficu dvije
cure snimaju nas onako bas ocigledno.

Fine neke cure ali me ne izbise me iz cipela.
Drugo, znatno vaznije, ja sam imao svoje "poznanicu" u Sarajevu tako
da nisam bio motivisan da pecam zenske po Tuzli.
Dobro sad, sejtanu u meni ne bi bilo mrsko da kafenise sa nekim curama.
Uvijek sam vise volio zensko drustvo za izlaske nego musko.
Sta cu, znam - sejtan radi svoje, ne mogu pomoci.

I tako se ja suzdrzavam a moj ih jaran pozove da nam se pridruze.
Prva stvar sto izadje preko njihovih usana poslije upoznavanja bi:

"Jeste li vi Vikicevi specijalci iz Sarajeva?"

Ao, majko pa otkud im to?
Mi tek dosli, ja nisam siguran ni kako da se vratim nazad preko Gradine u kasarnu a ove mace vec znaju ko smo, sta smo i odakle smo.

Ja sam po prirodi uvijek bio oprezan sto se tice privatnih informacija
tako da ih ja presretnuh kontra pitanjem
odakle njima informacija da u Tuzli ima Vikicevih specijalaca iz Sarajeva.

One ce onako bezazleno:

"Bilo danas na radiju (na nekoj popularnoj tuzlanskoj radio postaji)."

Pa sta je ovo!

Ovo je gore nego nasa mahala gdje je svaka nana znala
kad ce deblokada.

Upoznas cure prvi dan u gradu a one vec imaju sve informacije.
Bas me zanima znadose li moj broj sluzbene knizice i mozda da nam
kazu gdje idemo u akciju jer mi to jos nismo znali.

U svakom slucaju moram reci da bez obzira ne neobicnost citave situacije
bi mi drago da smo nasli sebi vodice kroz grad.
Dogovorismo se da im se javimo pa ce nam oni navecer pokazati mjesta za
izlaske.
Da ne bi niko od nas izvisio, objasnismo im da kod nas javljanje nije garantovano ne zato sto necemo nego zato sto se moze desiti da ne mozemo.
Njima je ocigledno bilo drago sto nas upoznase tako da nije bilo problema.
Vodici su nam bili zagarantovani. Ja licno nisam imao nikakvih drugih namjera
ali kao sto rekoh godilo mi je da cemo imati zensko drustvo po gradu.
Biti samo sa mojim muskarcima nista mi nije znacilo.
Vidjao sam ih inace previse cesto - po spavaonicama, trpezarijama, rovovima,
bunkerima, kamionima, helikopterima, livadama ("trmeljinama"), gudurama,
cestama i gradovima tako da mi nije nista znacilo da gledam svoje glavonje
i po kaficima.

Ufatismo se nazad otprilike u pravcu iz kojeg smo dosli.
Nismo htjeli da pitamo kako nazad u kasarnu da ne bi odali gdje smo smjesteni
(iako se ne bih cudio i da je to bilo na radiju).
Nismo jos dobro poznavali Tuzlu.
Sjecam se da prodjosmo pored pijace.
Onda zalutasmo malo.
Prepoznasmo iz daljine nebodere nize kasarne tako da se uputismo u tom pravcu.
Onda prepoznasmo ulicu pa tako dodjosmo i do kasarne.

U spavaonici zatekosmo svalere kako pricaju svoje lovacke price.
Skontali ovu, skontali onu. Ova im dala broj telefona pa se hvale isto
k'o da su oslobodili Trebevic.
Ja i jaran se samo gledamo. Mi ne samo da imamo i telefone nego zagarantovan
izlazak a ovaj se raskokodakao sto mu je jedna zenska dala telefon.
Svaka cast, jesi tigar!

A sad da spomenem i sto se tice izlazaka opcenito u mojoj jedinici:


Pricao sam vec o mitovima i legendama vezanim za moju jedinicu
i sta je stvarno od toga istina a sta nije.

Jedan od mitova medju nekim ljudima bio je da Vikicevi k'o
mnogi drugi sminkeri po gradu u prslucima i sa motorolama
da bi skontali trebe.

Pogresno!

To nije bio slucaj i to iz dva razloga:

Prvo, to je bilo zesce ofiranje. Ko da smo mi bili takvi papci
pa da se furamo na nosenje ratne opreme po gradu.
Neki su nosili uniforme u grad. Nista specijalno i folerski kad znas da
za vecinu nije ostalo civilne gardarobe za nositi i kad se citav grad
sarenio od uniformi.

Jedini uistinu prepoznatljivi detalj bili su dobri pistolji (CZ99,Brno, Beretta,Glock,SigSauer,...) sa petnaest metaka
sto su landarali u onim sirokim "specijalskim" futrolama.

Drugo, momci su uspjesno ganjali zenske i prije rata tako da im nije trebala
uniforma da bi nasli zensku (iako nije bilo na odmet).
Moja su raja uglavnom nosala farmerice i majice po gradu.
Izgledali su dobro, imalu su samopouzdanje, sarm, iskustvo tako da
im nikakvi dodatni atributi nisu trebali.

Kao sto sam i prije spomenuo, bio je u prvoj ceti (R.M., znas sto posto o kome
pricam ali mu ne smijem spomenuti ni inicijale radi "porodicnih" razloga.)
jedan pravi, originalni svaler (to je onaj sto sam vec prije opisao sto je odnekle u Zenici uspio zgombati da cita "Erotiku" kad mi nismo mogli imati vise nego
dva tanka obroka dnevno.)

E taj je macak nosio farmerice, majice, starke i jedan modni detalj za oko vrata
(ne smijem reci sta je da ga javno ne provalim. Nije lanac.) na teren.
Frajer bi, cim bi stigli negdje odmah gledao kako da se presvuce i sredi pa
da ide ganjati "macad" kako ih je on zvao. Kralj!
Isao je na svaki teren, bio je u svakoj bici ali cim prestane frka (ili prije
nego li pocne) on bi hvatao svog pravog posla.
Ni furke, ni uniformi, pancira ili motorola nego fino, cistog
nepatvorenog svalerskog posla.

SPECIJALNE JEDINICE REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE NA OKUPU

Dorucak u kasarni. Standarne stvari - caj, frtalj kruha, feta.

Onda se idemo okupiti ispred spavaonice
i vidjeti "stal' ce dalje bit'".
(ako se ko jos sjeca ove fraze iz ja mislim
Sipadove reklame iz osamdesetih)

Tako se i okupismo u parkicu uz stazu koja vodi
iz spavaonice prema kupatilima.

Dok smo tako cekali neko pokaza prema siroj stazi
koja je vodila od igralista kroz kompleks
spavaonica u kojima smo mi boravili.

"Eno ga Karina."

"Kakva karina?"

"Karic ba. Vehbija sa pratnjom."

"Sprema se nesta zaj#bano jarane kad je karina dos'o."

Niko se specijalno ne pretrgnu sto tu vidimo
ovog generala bez karizme. Samo nam je bilo jasno da se
sprema nesta veliko jer je bivsi artiljerac
Vehbija bio drugi covjek u generalstabu.

Iz nekog razloga, ove bivse jeneaovce niko nije volio.
Osim Talijana nijedan drugi bivsi oficir JNA u prvom korpusu
nije bio specijalno popularan.
A Vehbija nam nekako posebno nije nam lezao.
Neko ga nije mogao jer
je bio bivsi oficir koji je jos radio kao
glasnogovornik/predstavnik za stampu
kukanjceve Sedme armijske oblasti dok je moja
jedinica sa Zelenim Beretkama
i Jukom gonila SDS cetnike i snajperiste oko Sarajeva.
Neko ga nije mogao zbog Juke. Juka je bio
popularan medju mnogim Sarajlijama
pa i onim iz moje jedince sa Ali Pasinog.
Ja licno nisam volio vidjeti njegovu pratnju
koja je ukljucivala i njegovog sina.
On je po Sarajevu hodao u vijetnamci i sa M16
dok su moji i drugi ratnici iz Hrasnice, Sarajeva,
Konjica, Mostara, Tarcina i drugih mjesta u blatu i pod
granatama muku mucili da zaustave ofanzivu.
Jednostavno nisam volio vidjeti pratnju koja je
izgledala k'o najzaj#banije face na svijetu
a naoruzana k'o americka tajna sluzba
- sve u svrhu hladjenja muda nekom
bezveze generalu sto je do juce pricao ekavski
i slusao sta mu Blagoje Adzic "zapoveda".

Ja sam brate cijenio ublacenog, umornog mangupa iz Sarajeva,
seljaka od Konjica, sandzakliju iz Hrasnice, lisku iz Mostara,
mudzu iz Travnika sto je cekajuci u rovu pod treskom
granata smo instiktivno saginjao glavu, stezao pusku uz rame,
cekao neprijatelja na nisam i cuvao onaj rov
k'o da mu je ocev grob.
To je za mene bio ratnik, borac, Bosanac.
Porastao na piti i cevapima, mozda papak, mozda saner
ali zato jakog srca brate k'o da je izliven od celika.
A ne k'o ovi supci sto vole da dobro
izgledaju sa M16 jer "to zene vole".


(Raja su voljela Jovu Divjaka ali je on bio
marginaliziran od strane SDA orijentisanih politickih
i vojnih struktura.
Kao nije mu se moglo vjerovati.
Koliko znam on je bio zasluzan za prvu pravu
konsolidaciju linija odbrane na Hrasno Brdu.
Srbi su tu u rejonu Ozrenske i Milinkladske
pocetkom '92 izgubili gotovo citavu cetu.
(to je naravno prvenstveno bio rezultat odsudne
odbrane boraca iz tog rejona. )

Al' nema veze.

Pocesmo se okupljati uz juzni rub kasarne.
Dole, nize od nas vidim poznate svijetlo-smedje
kombinezone sa crnim prslucima. Jedan nosi minobacac 60mm
na ledjima. Drugi ima Milkor ("nitroglicerinku") na grudima.
Poznata ekipa. Laste!
Nasi kolege iz MUP-a, jedinica posebne namjene
Centra Sluzne Bezbjednosti (CSB) Sarajevo.
Pozdravljamo se. Znamo se dobro sa ratista.
Zdruzile su nas situacije u kojim ti zivot visi o koncu.

Malo dalje manja grupa u crnim uniformama i
sa M16 i sijacima. Neki imaju crne trake oko glave.
Crni labudovi!
Takodje nasi stari poznanici.
Momci koje sam vidio u akciji i koje sam
takodje izuzetno cijenio.

Uz spavaonicu stoji desetak momaka u maskirnim uniformama.
Neko kaze da su to "Ose". Nisam se stigao upoznati sa
njima tako da nisam to nikad potvrdio, ali
ko god da su svidjalo mi se kako izgledaju.
Ozbiljni, izgledaju iskusni.
Nekad mozes prepoznati ratnika po izgledu.
Imaju neku ozbiljnost i zrelost u izgledu.

A nekad, ko ova moja banda, izgledaju k'o kolumbijska narko-mafija
naoruzana do zuba, spremni da te ubiju ako namignes krivo.
Svaki drugaciju uniformu, drugacije oruzje, drugaciji sljem,
jedan bilder, drugi nema pededeset kila, onaj jedan k'o planina,
onaj treci metar i zilet, jedan lud k'o duga, ovaj drugi samo suti,
jedan samo provaljuje, jednom oko probodeno pa izgleda ko Herr Flick.
Da te strah uhvati.
(i taj Herr Flick je jos, masala, nasao zenu u Tuzli.)


Tu je i jedinica specijalne namjene drugog korpusa.
Pa jos i specijalna jedinica MUP-a Tuzla koje je bila ustrojena
po ugledu na nasu jedinicu. Njima Vikic zakletva.

Tu je i jedna muslimanska jedinica.
Ne mogu reci je li sedma ili neka druga.
Samo ih primjecujem po zelenim oznakama na unformama.
To su oni sto klanjaju sebi dzenazu prije borbe
i sto pjevaju ilahije kad idu u napad pod granatama.
Kad njih vidis znas da tu nema zaj#bancije.

Gledam tako ove trupe a srce hoce da mi eksplodira
od ponosa sto imam cast da budem dio ove velicanstvene ekipe.
Beton prijatelji. Pravi beton!


Srbi imaju Lune, Nore, Game, M-84-vorke i Orkane.

Hrvati imaju gardijske brigade HV-a i strucno probranu opremu.

A ovo je jedino specijalno oruzje sto Bosna ima.
Ali zato ova pjesadija zna da udari. A kad udari, onda te i zaboli.
Onako, do jaja.

Uzivam u prizoru.
Mjesaju se smedji kombinezoni i nocni nisani,
njemacki snajperi sa sijacima, pancirni sljemovi
i zelene marame sa zlatnim arapskim slovima,
kratko osisani specijalac u crnom prsluku,
i heklerom na prsima prica sa momkom u maskirnoj
unifromi i sa zelenim grbom na ramenu,
plavokosi "svedjan" sa zuckastim G3 na ramenu
i crnomanjasti momak sa crnom M16 i u crnom kombinezonu se rukuju,
razgleda se oruzje, jedan navija nitroglicerinku
da vidi kako to radi, nas Milivoj Klaftovic se sepuri sa pamovkom,
drugi tamo gledaju gdje je zatvarac na M16, pokazuju se pistolji.

Prica se gdje se bilo od kad smo se zadnje sreli,
sta ima sad na ovom ili onom ratistu gdje smo zajedno bili.
Sta je palo a sta se uzelo.

Dobra ekipa.
Nema nadmetanja, napuhavanja, ufuravanja.
Ovo je izabrana ekipa - ne nekakvi balavci pa da se sad tu prepucavamo.
Nismo mi stavili glavu u torbu da bi jedni drugima nabijali komplekse
nego da se nesto ucini kako treba.
Ovo je zaj#bano breme i mi ga zajedno nosimo.

Pricaju nam ovi momci sto zive van sarajevskog
obruca o saradnji sa Hrvatima.

"Ulazi svega prijatelju.
Navlaci se za federaciju svakakvih cuda, ne bi vjerovao.
Bice velikog belaja."


Spekulise se gdje se ide.

Neko kaze da ce se otvarati dionica kod Kladnja.

Neko spominje udar prema Zvorniku.

Neki spominju Majevicu, Koridor.

Nas komandir poziva komandire vodova na razgovor.
Eto ga. Pocinje.

NOCNA MORA

Puna pripravnost.
Moramo da ostanemo u spavaonicama, niko ne smije da napusti zgradu.
Komandir voda objasnjava da se sutra polazi na polozaj.

Objasnjava situaciju.

Idemo u operaciju kod Kladnja. Nas zadatak je da ovladamo kotom
sa koje Srbi vatrom kontrolisu cestu Zenica-Tuzla na ovom pravcu.
Otvaranjem asfaltne ceste olaksao bi se protok robe na ovom strateskom pravcu.

Bio sam malo pospan pa se ne sjecam tacno sta nam ono komandir voda sve ono
naprica. Nekakvi bunkeri sa otvorima na cetiri strane, snajper je prijetnja,
mitraljezi, PAM i PAT pokrivaju prilaze.
Niti imamo kartu terena jos, niti plan napada tako da se nisam previse upirao.
Naucio sam da se ne sekiram dok ne dobijem pravi razlog da se sekiram.
Ne znamo jos nista, tek cemo sutra na terenu dobiti detalje o operaciji
tako da cu se sutra onda sekirati.

Oh, a kad spomenu minsko polje onda mi se dobro otvorise usi.

Kaze juce je na tom terenu vodic kroz minsko polje izgubio nogu.

"Staaa?!"

Svi se zijanismo.
Kako bolan vodic kroz polje da izgubi nogu.
To nisam nikad prije cuo.
Naravno da znam za gubitke od mine;
kod nas je raje u jedinici izginulo od mina ali to je bilo na
iznenadjenje ne kad se probijalo kroz ocisceni prostor.

Ako vodici tamo gube noge sta onda vojska treba da ocekuje?

Komandir nam objasni da je taj prostor paklen sto se tice mina.
Sve je zasuto minama.
Prstenasto minsko polje oko kote je kilometrima siroko,
nacickano svim mogucim vrstama mina.
Plan je da nasi nocas zavrse razminiranje jedne staze kroz minsko polje
kroz koje ce nas vodica sutra provesti.

Bez vodica nema prolaska.

A sta ako i nas vodic izgubi nogu ili pogine u sred minskog polja?

Te me misli zaokupise pred spavanje. Skoro mi oduzese san.

Naporan visednevni put ipak mi donese san. San koji nisam zelio.

Sanjam sumu.

Sanjam kolonu vojnika. Ovi se moji klebere k'o budale.
Ne znam sta im je smjesno. Idemo nekuda isto kao da idemo na izlet.

Ne razumijem zasto su svi tako opusteni. Nose puske kao da idemo u lov
ili na pecanje, a ne kao da smo u razvoju.

Ja gazim po liscu, zemlji koja se tek pod nasim nogama utabava u stazu.
Po zemlji grancice i lisce krckaju pod mojim nogama.

Odjednom mi pod cizmom puce nesta kao petarda.

U sljedecoj sceni vidim sebe u necijem krilu. Ili me neko nosi.
Moje veliko golo stopalo visi. Ne cini mi se krvavo ali opet nekako
slomljeno visi. Onda vidim krv sa strane.

Kontam, koje su mi sanse da ostane.
Ako su mi kosti smrvljene morace rezati.

U tom trenutku osjecam i da mi je ruka nastradala.

U cudnoj rezignaciji pitam se hoce li i nju rezati.

Budim se iz kosmara.

Ne osjecam se dobro.

Sanjati ovakav san pred operaciju nije dobro.
Odagnavam sujevjerje, trazim racionalan razlog za ovakav san.
Prije nego sto cu zaspati cuo sam zabrinjavajucu pricu o minskom
polju kroz koje nam valja proci. To me smorilo.

Mora da sam zato spavao.

Ustajem i oblacim se.
Uniforma, zastitna oprema, oruzje.
Silazimo niz stepenice pred spavaonicu.

Tu cemo se okupiti i pravac bitka.

U BRDA I PLANINE

Izduvni gasovi sagorjele nafte iritiraju mi nozdrve.
Bivsi JNA TAM kamioni presarani u maskirne boje Armije BiH rade kao satovi.
U drugom korpusu cini se dosta toga radi kao sat - kasarne, gradovi, kamioni.
Nadam se samo da se to odnosi i na vojne operacije.


Mi cekamo pred kamionom na ugodnom, sunacnom jutarnjem suncu.

Ovako lijep dan u trenucima neizvjesnosti budio je u meni nostalgiju na
osnovnu skolu.
Sjetio bih se kako sam kao dijete sjedio u ucionici i kroz prozor
posmatrao mlado drvece lipa kako se povija na hladnjikavom
proljetnom vjetru.
Sjedio sam u razredu i zavisno od vrste casa cekao
kad ce kraj dana pa da na miru idem kuci.
Bio sam dobar ali nedisciplinovan ucenik.
Nikada problem ili bezobrazan ali jednostavno
tezak za obuzdati.
Volio sam skolu radi raje i druzenja.
Ucio sam sa lakocom ali sam taj talenat zloupotrebljavao
pa sam ucio samo onoliko koliko je bilo dovoljno da se prodje
vrlodobrim ili odlicnim.
Vecinu vremena provodio sam druzeci se, na svojim
hobijima, pricanjem i crtanjem na casu.
Mislim da su me ucitelji i nastavnici smatrali bistrim, dobronamjernim
ali neobuzdanim mangupom.
Ti su me mangupluk, neobuzdanost i zelja za avanturama i doveli
u ovu jedinicu (naravno u ratu).

Sad sam se ovako pred polazak u ovu zaj#banciju
osjecao kao taj djecak u osnovnoj skoli sto je cesto znao
ici glavom bez obzira.
Oscjecao sam se k'o kad bi me znali uhvatiti u nekom belaju pa
bih zaglavio kod direktora.
Tek bi mi onda udarilo u glavu da sam presao granice vlastite
tolerancije i onoga sto sam bio sam u stanju pregurati preko vlastitih
ledja.

Stojeci tako pred kamionom sjecao sam se tih bezbriznih
dana; mislim da sam patio za njima.
Zelio sam da opet budem bezbrizno dijete koje je raslo u zemlji
pionira, crvenih marama, plavih ili bijelih kapa, slikovnica "Desant na Drvar"
lektira, stare dobre "Druzbe Pere Kvrzice", "Nikoletine Bursaca",
titovih slika na celu ucionice, novembarskih priredbi
za Dan Republike i novogodisnjih bezbriznih zabava.
Zelio sam bolno da se vratim u vrijeme kad mi je jedina
briga bila kontrolni iz matematike.
...


Proljece je pa nije previse toplo. Cekamo na utovar.
Samo se onako kiselimo cekajuci.

Na meni mozda desetak, sa torbom dvadeset kila opreme.

Ipak sam laksi nego na Vitezu. Hem nije zima, hem nisam
vise budala pa da nosam nafuravajuce gluposti koje ti nikad u stvari
nizasta ne trebaju.

Sto se opreme tice treba samo
municije, i rucnih bombi k'o bombona,
zavoj po mogucnosti,
definitivno tariguz,
tilenol (tylenol) iz humanitarne protiv bolova, prehlade i kaslja
ako te sta ufati u rovu ili gdje u kakvoj rupi
duboko u neprijateljskoj teritoriji.

Zvone metalna vrata, otvaraja se karoserija.
Hvatam se za metalnu rucku, penjem se.

Kabina topla, grijalo je sunce.
Sjedam na klupu.

Puska medju nogama, drzim je sa obadvije ruke kod cijevi.
Torba pod klupom.

Gledam oko sebe. Svi su prilicno ozbiljni. Par ih se na
silu smije, pokusavaju da djeluju opusteni. Psuju nesta
bezveze i na silu. U svakom slucaju osjeca se napetost.

Kamioni napustaju krug kasarne. Gledam prema ovoj
urednoj kasarni i prema nasoj spavaonici i samo
osjecam zelju da vidim ove svijetle fasade ponovo,
ziv i zdrav.

Kamion promice izmedju visokih zgrada, onda kroz Tuzlu
pa prema periferiji.

...

Ulazimo u brdovite predijele.
Cini se da idemo u istom pravcu iz kojeg smo i dosli.

Cesta se prazni, pocinje da vijuga.
Ulazimo u gustu bosansku sumu.
Tipican bosanski krajolik koji mi nikada
nije previse grijao srce.

Cesta okruzena visokim brdima, gotovo planinama.
Strme posumljene strane brda zatvaraju kanjon
oko ceste tako da je mracno iako je jutro.
Ne vidi se sunce, samo prosjek neba.

Kasnije sam, poslije rata, ovaj nas bosanski krajolik poceo kriviti
za brojne probleme vezane uz mentalitet naseg naroda i
uz primitivizam koji nas drzi zakovane uz grobove proslosti.

U ravnici, bogatoj i otvorenoj, dijete se rodi od malih nogu gledajuci
sunce. Pred njim je zemlja koju treba obradjivati da bi se prehranio.
Svoj zivot provede radeci na toj zemlji ali i gledajuci siroke prostore
i sunce. Sjetim se tako onda Dordja Balasevica.

Uz more dijete se rodi zapahnuto ugodnim mirisom mora, suncem
i toplinom. More te hrani, sto ribama a sto onim sto vole iz gudura da
dolaze da se dive tvom moru. Ostaje ti samo da se hladis u moru
i da ganjas one sto se skinu u bikinije (ili jos i dalje) da bi takodje
namakale u tom moru.

A u nasim vrletima dijete se rodi ili na golom, surovom kamenu
gdje nema nicega nego koza i ovaca da ih muzes i koljes
ili se rodi u brdima, uvijek u polumraku, u teskom zivotu
gdje ti okolina vise uzima nego daje.
Tu je i vuk i medved, los susjed.
Uvijek ti treba neko oruzje. Ili da lovis, ili da bi se odbranio.

E tako gledam ova strma bosanska brda i planine za koje se
svi tako bjesomucno borimo pa se pitam vrijedi li to.
Mozda bolje da mi ovdje naselimo dalmose ili ravnicare
a mi da se borimo za njihovu teritoriju.

Vijugaj, krivudaj, eto nas u Kladanju.

Kladanj me onako malo iznenadi. Ljepsi je nego sto sam ocekivao.
Kad se nesto zove po kladama
(koje su cesto bile subjekat degradirajucih sala i poslovica npr. "Um caruje, snaga klade valja.")
onda je bilo ocekivati da je Kladanj glup, dosadan i obican k'o klada.

Kladanj je medjutim bio u redu. Kroz mali grad je prolazila rijeka uz koju se pruzao
zbijeni grad sa tipicnom mjesavinom bosanskim cetvrtastih kuca, dzamija i novogradnji.
Nas konvoj stade uz rijeku da se odmorimo. Par momaka izleti do najblizeg granapa (prije
ce biti standa) da kupi malo hrane i osvjezavajucih pica.
Tu smo takodje, cini se, dobili instrukcije u kom pravcu da se dalje krecemo.

Nakon pauze od mozda pola sata natovarsimo se opet u kamione i pravac ovaj put
u zestoka brda. Sjecam se da nas istresose pred nekakvu livadu vise koje je bila
cini mi se skola ili dom. Tu nas smjestise da cekamo naredjenja za pokret.

Ovo je sada bila fakticki nasa operativna linija razvoja i tu smo dobili instrukcije
sta dalje da radimo.

Armija je uspjela ovladati kotom odakle su Srbi navodili artiljeriju
na dionicu puta prema Tuzli. Kota je sada zauzeta ali su potrebne
pozdane snage da je zadrze. U prosloti nasi su znali uzimati ovu kotu
ali su je i svaki put gubili. Sa nase strane bilo je jako tesko slati pojacanja,
minsko polje oko nje bilo je gotovo kilometar siroko.
Srpski kontranapad sastojao se uglavnom od bjesomucne tuce artiljerijom
ta pjesadijskog napada. Pjesadijski napadi mogli su se odbiti
ali je problem bio los takticki polozaj te masovna artiljerijska priprema.

Nas zadatak sastojao se u tome da mi sada izadjemo na kotu, ukopamo se
i da tamo izdrzimo sve kontra napade.
Sa nase desne strane trebala je izaci Armija koja bi nam branila bok.
Mi smo fakticki bili sehidi koji su, kao vec prekaljeni u masovnim
artiljerijsko-pjesadijskim bitkama oko Sarajeva, trebali izdrzati
sve napade i kontranapade i zadrzati kotu po svaku cijenu.
Nas polozaj naravno zavisio je od podrske Armije sa boka i iz pozadine.

Pred polazak na samu kotu cuh komandira jednog od vodova kako govori
svojima " ... kad se izadje tamo nema povlacenja. Ko se pokusa povlaciti ja
cu mu pucati u ledja."

Odgovor jednog od vojnika bio je jos bolji:

"Daj ba ..., pusti se te suplje price. Eto te k'o cetnik sada."

PRICA KO' SA ZUCI

Sa livade, nase linije razvija, pokrenusmo se prema planini.

Podsjeca me nasa kolona na kolone iz partizanskih filmova.
Svako ima drugaciju uniformu, neki nose mitraljeze na ledjima,
neki raketne bacace.
Vodic na celu kolone ima bijele vunene carape preko pantalona.
Pravi lola.

Penjemo se stenjuci pod naporom opreme koju vucemo sa sobom.
Svaki od nas nosi
viska. Neko je zaduzio samar sa granatama, neko viska raketa,
neko ekstra municije za mitraljeze.

Nakod pola sata uspona dobismo malu pauzu. Sjedosmo u cestaru na
mokru travu da se odmorimo.
Gledam ovaj prelijepi blagi cestar oko sebe. Zeleni raj.
Svijetlo zelena trava, razudjeno granje, sunce probija kroz lisce
koje nas brani od neprijateljskog pogleda.

U ovom zelenom raju na travi lezi vojska sa puskama i mitraljezima
pod nogama. Rakete ne spustamo na zemlju da se ne ukvase od mokre trave.

Cini mi se da nikad vise poslije ovog rata (ako ga prezivim)
nikada vise necu moci gledati ovakvu lijepu prirodu istim ocima.
Prividjati ce mi se, pretpostavljam, sarene uniforme,
crne celicne cijevi i kundaci kako
vire izmedju grmlja. Pricinjati ce mi se od sustanja lisca da
nam se to pokusava neprijatelj privuci na iznenadjenje.

Pokret!

Izbismo na vrh brijega uz kojeg smo se pod okriljem lisca penjali.

Nesto otvorenog prostora, pa suma, grmlje i staza.

Prodjosmo pored isturenog komandnog mjesta.
Stoji par oficira armije.
Ja ih nesta specijalno i ne zagledam.
Stapski tipovi me nikad nisu oduzimali od uzbudjenja.

Izgledaju lagano zaposleni.

Ovdje nas vodic zaustavi i vrlo ozbiljno, gotovo naredjivackim glasom
upozori da se sad poredamo u strogu kolonu jedan po jedan.

Upozorava nas da se sada primicemo koti i da cemo na prilazu
proci kroz dugacko minsko polje. Moramo se cvrsto pridrzavati
kolone i ni za zivu glavu stati bilo gdje drugo osim po stazi.

Nemam predstave kako izgleda to minsko polje.
Zamisljam zice i prepreke i nanose zemlje (iako znam da tako ne izgleda).

U koloni jedan po jedan polako ulazimo u to minsko polje.
U pitanju je siroka i dugacka livada koja se svija prema koti.
Livadom prolazi uska staza koja predstavlja (bar se tako nadamo)
bezbjedan prolazak kroz minsko polje.

Kako prolazim kroz ovo polje gledam oko sebe. Livada ko livada.
Ovakva kakva jeste predstavlja prijetnju na poseban nacin.
Cini mi se kao da hodam po tankoj gredi iznad bazena sa piranama.
Svaka vlat trave, grmic mozda kriju nagaznu minu, poteznu, odskocnu
ili ko zna kakvu kombinaciju iz djavolje baste.

Neki me moj ludi mangupluk u glavi provocira ludim mislima.
Na primjer dokle bi mogao pretrcati po ovoj livadi.

Ono sto me zaista brine je nas prilaz na polozaj. Ovo je vojnicki ocajna pozicija.
Prava sehitska, masala.

Kota je pokrivena djelomicno sumom i djelimicno ogoljena od bombardovanja.
Jedini prilaz koti je ova stazica kroz minsko polje.
Mozes zamisliti kako je ovo povoljna odbrambena tacka za pojacanja
kad ovdje krene napad i artiljerija po ovoj
livadi. Drugim rijecima, nek ti je Bog na pomoci kad se zakuha.

Prosli smo kroz minsko polje i sada smo na samoj koti.

Kota ima svoje centralno uzvisenje odakle se prilicno dobro
vidi prilaz sa srpskih linija. Sa lijeve je strma strana uz koju nema ni
prilaska ni silaska.
Sa desne strane je blagi nagib te razvni prilaz.
To je prostor kojim se moze ocekivati proboj.

Naredjenje dolazi da se odmah pocinjemo ukopavati jer je za ocekivati
zestoku artiljerijsku pripremu i kontranapad.

Takodje nas uvjeravaju da je u Kladnju Alija i da prati operaciju
i da je Kemo s njim da se pobrine da necemo biti zavaljeni.

Mozda.

U ovim trenucima ja radije gledam gdje i kako da se sto bolje ukopamo.

Kazu nam "lokalni" da Srbi znaju ovu kotu zestoko orati. Cujem
poznatu pricu kako su je do sada nasi nekoliko puta uzimali ali da su
ih svaki put znali poskidati artiljerijom.

Gledam oko sebe i primjecujem poznate tragove te srpsko (mozes reci
tradicionalno rusko-crveno armijske) taktike.

Pejsaz je dobro poznat sa sarajevskog ratista.
Kota 850 prizor: drevece sa pokidanim stablima k'o da ih je neko
odgrizao.

Cudno "osisano" i osiromaseno grmlje od eksplozija i detonacije.
Blijede se rane od gelera po kori drveca.

Pocinjemo da slazemo stabla i da se ukopavamo. Dole u ravnom dijelu
jedna nasa ekipa hoce da se ubaci u vec iskopane rovove.
Nisam siguran da mi se svidja ta ideja.
Pripremljen a napusten rov je vise zamka nego zaklon.
Staro je vojno pravilo da se napusteni rov nikada ne preuzima
jer dobro organizovana vojska skida
koordinate ne samo neprijateljskih polozaja nego i vlastitih
tako da u slucaju povlacenja moze lakse kazniti a mozda
i istjerati one koji su preuzeli te polozaje.



Krajickom oka primjecujem cetvoricu u maskirnim uniformama sa
mitraljezom kako nam prilaze s ledja.

Uzimam ih na nisan.

Kroz nisan primjecujem da nose "Sarca"* i dugi zlatni redenik.

Ne znam da li da pucam.

Dolazi jedan kolega da nam javi da ne pucamo ako vidimo pokret iza ledja.
To se armijske jedinice prebacuju na nase lijevo krilo.
Tu smo ranjivi te da nas zastite od okruzenja tu ce nam braniti bok.

Meni ovi sto ih vidjeh kroz nisan ne ulijevaju povijerenje.
Prvo, samo ih je cetvorica. Ne vidim nikakve dodatne opreme po njima
osim tog "Sarca". Nacin kako hodaju, nacin na koji nose ovaj puskomitraljez
i municiju i opcenito njihovo ponasanje ne unose mi pouzdanje.

Cak sta vise, mogu reci da mi unose i nemir i zebnju u ishod ove operacije.


OVO NAS "MIG" SASTAVI

Prijeteca tisina.

Neprijatelj zna da smo na koti.

Mi znamo da ce nas danas napasti.

Bacili smo se na posao i ukopavamo se. Oni lijenji skupljaju balvane, kamenje, grane da prave nasute bunkere umjesto da se ukopavaju.
E lijencine. Mi malo "savjesniji" ukopavamo se koliko je to moguce.

Priblizava se podne. Ja ga u ovoj sumi ne osjecam. Pod razudjenim
granjem i visokim bjelogoricnim drvecem je hladnjikavo i sunce se slabo vidi.Ne mozes sa sigurnoscu reci je li jutro, podne ili poslijepodne.Da nemam sat na ruci ne bih znao.

Momak iz armije koji je sa nama kao veza i takticki vodic objasnjava srpsku taktiku na ovom pravcu.

Srbi su ovu kotu smatrali vaznom i uvijek su isli u kontra-napad cim bi je nasi zauzeli.

Kontra-napad je bio prilicno jednostavan:

Razvali artiljerijom, razvali jos vise, pa jos vise pa onda navali pjesadijom.
Ako pjesadije ne moze mrdnuti razvali opet artiljerijom. I tako u krug dok je ne vrate.

Meni se ucini po njegovim rijecima da su nasi ovu kotu
do sada uzimali na kredit bez pokrica.

Na isti kredit be pokrica na koji su nasi isli zauzimati mnoge druge vazne polozaje.

Zasto kazem bez pokrica?

Taktika Armije BiH bila je zasnovana na iznenadjenju, pozrtvovanju i strucnosti udarnih jedinica koje su se po JNA naslijedju jos onako socijalisticki zvale "izvidjacko-diverzantske".

Ove jedinice bile su udarna moc nasih operacija. Pod okriljem iznenadjenja ove bi jedinice najcesce noc uoci operacije prosle iza ledja neprijatelja i u cik zore napali ih s ledja. Neprijatelj bi se u panici i bunilu razbjezao cesto ostavljajuci trag mitraljezom pokosenih tijela.

Linija bi se tako probila, nasi bi zauzeli njihove polozaje, cesto, ako je u sumi, napredovali duboko na nove pozicije.

I to je bio kredit...


Problem ovakve taktike bio je nedostatak "pokrica" za ovaj kredit.

Mi smo stavljali najbolje udarne jedinice kao "kaparu". To nije bio problem.
Problem je bio sto cesto nismo imali dobru glavnicu da odgovorimo na srpski kontra-udar koji se uvijek, i po pravilu sastojao od masovne artiljerijske pripreme, oklopno-mehanizovanog proboja i upotrebe nekih zivotinjskih jedinica a la "Panteri" koji su oprezno i bez velikog pozrtvovanja ali uz blisku podrsku "Praga" i tovar mitraljeza probijali i vracali linije koje us drzale nase teskom artiljerijskom i tenkovskom vatrom iztraumirane i desetkovane regularne armijske trupe.

Ja sam ovo zvao Mladicevom taktikom.
Bez velike pameti, bez velike ratne mudrosti - jednostavno taktika razbijaca, gazije, jaceg.
Mladiceva taktika bila je odlika njegove licnosti - prepotentan, nasilnik i kavgadjija. Medju svojim Srbima uzivao je reputaciju velikog vojskovodje.
Ta reputacija davala mu je priliku da na bazi jednog telefonskog poziva pokupi od svojih generala i pukovnika najbolje i svjeze artiljerijske i tenkovske trupe i baci ih na bilo koju liniju u krizi - kad hoce, kako hoce i gdje hoce.

I tako je nas kredit bez pokrica bio suocavan sa financijskom policijom koja je imala i snage, i volje i mogucnosti da nam konfiscira imovinu.

Tako je Mladic sa svojom "finansijskom policijom" uglavnom i konfiscirao imovinu kako je htio.

Jel' se mogao Mladic zaustaviti?

Naravno. Prvo, Mladic je bio kabadahija dok je Armija ratovala na dva fronta.
Kad su se HVO i Armija ujedinili to kabadahijstvo je prestalo.
Drugo, Mladica je efektivno i u vise navrata zaustavila i potukla Hrvatska Vojska, HVO a kasnije u '95 i Armija BiH.

Kako?

Jednostavno. Na isti nacin na koji dobro istreniran majstor borilackih vjestina zaustavi zapijenjenog razbijaca -
preciznom, zilavom i dobro istreniranom akcijom.
Mladic i mladicevci su se od kraja '94-te i kasnije kao morski talasi o stijenje razbili o hrvatske ili bosanske dobro opremljene, dobro obucene, i u ratu ogrezele i osvete zeljne trupe.

Ali sta je trebalo ranije uraditi pa da bi se u ovim operacijama kada nije bilo takve opreme i obuke stvorilo ovo pokrice za operacije?

Trebali smo:

- Imati odlucan, obavezan i temeljan pristup obezbjedjenju i ukopavanju novo-zauzetih linija - za to nam nije trebala ni americka ni iranska pomoc, ni dolari, ni marke nego samo dovoljno krampa i lopata. Sta je kostalo zahtijevati temeljno ukopavanje, izgradjivanje bunkera i zemunica cim bi se linija zauzela.
I tako kopati i kopati sve dok se ne izgradi linija odbrane
koja je mogla podnijeti artiljerijsku pripremu.

- Bolje opskrbljivanje linija odbrane i bolju organizaciju komunikacija sa pozadinom - nase su linije bile tako izlozene, slabo uvezane i lose povezane sa pozadinom da si se kao vojnik odjecao kao zrtveno janje sjedeci u rovu na prvoj liniji.
Znao si da ako ko udari samo su ti Bog, par kolega i puska bili na pomoci.
Ni pojacanja ni snabdijevanja nego samo ti i tvoji nadati se celicni zivci. (e koliko su me zivaca kostale ovakve samoubilacke linije).
Zivci su, pod pritiskom tenkova i artiljerije, naravno ljudima znali i popustiti i tako bi i padale nase linije odbrane.


Sjecam se da sam prije rata citao vojnu knjigu o teoriji ratovanja (narucio je preko "Front" magazina) koje je analizirala razne uspjesne ratne strategije u modernim ratovima. Tako sam citao o uspjesnoj borbi Sjevernog Vijetnama.
Oni su se izmedju ostalog uspjeli suprostaviti nadmocnijem neprijatelju jer su koristili prirodu i zaklone u svoju korist.
Njihov je kompleks tunela mogao skloniti i zastiti citavu diviziju (do 15,000 ljudi) od americkog "nadolazeceg groma".
(Istina je, takodje, i da su oni imali jaku logisticku podrsku iz Kine)

I mi smo se da smo bili bar malo savijesniji i organizovaniji mogli sacuvati od prilicno nesofisticirane i kabadahijske strategije "mladicevog" ratovanja.
Tamo gdje smo se znali utvrditi (bar sto sam ja znao) - Zuc, Gradacac, Trebevic, ... Srbi nisu prosli.


Dobro, da ustanem sada iz svoje pozicije generala-foteljasa i da se vratim u '94.

Sjedim tako u frisko iskopanom klececem rovu i gledam ispred sebe. Savijen koliko je to moguce zabio sam se u rov i gledam u prostor ispred sebe.
Poznat osjecaj iscekivanja napada i neugode.
Stomak mi se stisnuo od nervoze, dlanovi mokri, disem uzudjeno.
Oko mene su kolege, svi prilicno fokusirani na pravac ispred nas.

Onda cujem minobacace. Plop, plop, plop. Nista. Ne cujem zvizduk.
Ne cuje se od sustanja drveca i opcenito zelenog pokrova nad nama.

Onda tresak. Znatno slabiji nego kad bi granata ljuljnula negdje na gradskom ratistu.
Drvece i mokra zemlja ocigledno imaju svoj zastititni efekat.
Ne mogu tacno utvrditi po zvuku gdje su ove granate odletile ali cini mi se da su ili ispred nas ili na desno.

Onda jos. Pojacavaju tempo. Granate padaju svuda.
Nijedna blizu nas.

Nisam naucio na ovakvu nepreciznu vatru. I dalje se drzim zaklona za svaki slucaj.
Onda ide jos. Ovaj put po koti.
Vidim sivi dim kako se dize ispred nas.

Pitam se je li sve u redu sa nasima. Ni ne znam gdje su sve nasi rasporedjeni.
Cujem ih kako se dozivaju i zaj#bavaju. Ocigledno je sve u redu.

U nedoumici sam. Pitam se je li mozda za ove lokalne momke ovo stvarno artiljerijska priprema.
Za nas u Sarajevu ovo je zafrkancija.
U poredjenju sa Azicima gdje su mi granate lupale metar od rova ovo je Disneyland.
Opet razmiljam - ovo je mozda samo zagrijavanje.
Hoce da nas rasutom vatrom okupe sve na jedno mjesto,
zbiju u rovove pa da onda saspu iz svih cijevi po koti.

Jos uvijek padaju granate.

Nastavljamo da kopamo.

Odjednom cujem glasan, zvizduci i susteci zvuk iznad glave.
Cini mi se kao de se nebo cijepa. Saginjem se instiktivno pod ovim prijetecim i nepoznatim zvukom - ne znam hoce li nas sad sastaviti kakva krmaca ili aerosolna bomba po glavi.

Onda cujem trasak. Bukvalno me pomjera u rova. Cini mi se kao da se cijela kota
podigla i spustila par centimetara.

Sta je ovo?

Cime nas ovo potrefise?

Cujem jednog kolegu dole nize kako gotovo ubijedjen spominja da je ovo bio napad MIG-om i da su nam spustili "krmacu".

Ke ce ga znati. Mozda.

Sjedim sam i gledam u grmlje ispred sebe. Kontam - evo me opet k'o na viteskom
ratistu u prilici da iskusim ratne metode o kojima su drugi mogli gledati samo
na "Slikom na Sliku". To ti je ona opasna i izazovna privilegija kad si u ovakvoj jedinici - sto drugi gledaju na televiziji: spaljena srednjobosanska sela, elitne islamisticke brigade, hvo-ove ustasoidne jedinice u crnom, cetnike
u direktnom pjesadijskom napadu u rovove, helikoptere, bojlere, migove ili sta je to vec - mi imamo prilike dozivjeti uzivo. I ko zna sta jos, ako prezivimo.

Onda naidje kolega da me obidje. Pita me jesam li cuo ono cudo.
Kako da nisam.

Kaze gadjaju haubicom 203 milimetara nas stab.

Aaaa. To mi vec zvuci blize istini.

Jao, kakva eksplozija. Nije ni cudo. To zrno je veliko, cini se, ko bojler.
Moraju ga posebno utovarati u cijev.
Znam da su Hrvati jako voljeli te haubice i da su imali koju na srednjobosanskom ratistu. Ogromno orudje, na osam tockova. Bilo je i namijenjeno u ovu svrhu kao divizijsko artiljerijsko oruzje za unistavanje visokovrijednih vojnih ciljeva kao sto su stabovi, operativne fortifikacije, pozadinske tacke od interesa i vece koncetracije trupa.

Haj fala Bogu pa im mi nismo bili tako vrijedni. Cini mi se da je par ovih granata moglo iscupati pola kote iz zemlje. A mozda su se i bojali podbacaja.


U trenutku se paralizovah, pretrnuh.
Kresteci zvuk prosu mi se oko glave.
Ne znam o cemu se radi, znam samo da mi mozak instiktivno zakljucuje da je u pitanju napad.

Izostreni sluh i maciji refleksi specijalca orijentisu me u pravcu vatre.
Zustro oko i cvrsti misici rade koordinirano.
Stiscem svoje pouzdano i sofisticirano oruzje na rame, naslanjam oko na nisan, otvaram vatru i neprijateljska vatra prestaje.

Ma kakvi!
Tako to ide samo na filmu i blogerskim pricama za malu djecu.

Jedino sto u ovom trenutku osjecam je uzbudjenje, tjeskoba i nagon da prezivim. Ruke mi trnu, stomak mi se stisnuo a glava mi se osjeca potpuno gologlavom pod ovom vatrom.

Uopste ne znam ni odakle dolazi vatra.

Ocigledno je mitraljez u blizini jer meci samo sipaju i prascu oko mene.
Iz iskustva znam da kad je mitraljez blizu meci u rafalu su jos u grupi i dovoljno brzi da probijaju zvucni zid - odatle i prastanje.

Gledam u travu i granje ispred sebe i cekam samo da mi cetnik ispadne.
Onda pocinjem razmisljati hoce li mi suknuti bombu ili me drzi na nisanu pa ce da me ukine.
Onda se sjetim iz borilackih vjestina da nije dobro u glavi preuvelicavati neprijatelja - samo ces se vise isprepadati, i onesposobiti se za efektivnu borbu.
I dobro mi to razmisljanje dodje.
Opustih se malo, smirih se, i kao do velim sebi uradi najbolje sto znas skoncentrisah se na prostor ispred sebe.

Ne vidim neprijatelja.
Samo mogu dokuciti pravac iz kojeg dolaze jer vidim odprilike
iz kog pravca sijece mitraljez. U stvari mitraljezi.

Mitraljez dere, mozda se sad njihova pjesadija privlaci.

Onda zacuh muziku. Sa polozaja vise mene zapara nas mitraljez, onda jos jedan.
Ona cujem i drugu vatru. Oni ih vide, ja ih ne vidim ali je dobro da bar neko od nasih dere a ne da sjedimo ovako u mraku i samo primamo vatru.
A nas mitraljez masala dere. Imaju municije pa ne stede. Sjecam se svih nasih mitraljezaca i kako su se dobro natovarili redenicima kad smo izlazili na kotu.

Jedino sto ne znam je sta nasi mitraljesci vide ili ne vide.

Mozda vide stotine vojnika kako jurisaju na nase polozaje, a mozda vide manju grupu pa je sada rasturaju i cijepaju nasom vatrom sa povlastenog polozaja.

Neprijateljska se vatra utisa. Onda prestade.

Ja sjedim u rovu i dalje cekam.

Cekam i cekam i cekam. Bole me oci od blejanja u cestar.

Vidim da par nasih ljudi poce hodati po koti. Izgledaju opusteno.
Ja se lagano i oprezno privukoh da pitam sta ima.
Kaze mi zamijenik komandira jednog od vodova da nas je napala manja grupa.
Mozda su bili izvidjaci ili mozda njihova jurisna jedinica.
Svaki od njih imao je po sijac sto objasnjava vatrenu moc sto nam je sipala nad glavama. Jedan sijac je dovoljan da zakuje citavu cetu a zamisli tek kad ih oni tolike natrpaju. Koliko se sjecam u jednoj grupi su bili cetvorica sa sijacima. Drugim rijecima 2800 metaka u minuti ako se bas raspojasaju.

RASULO


Tisina.

Lisce lagano sumi na proljetnom vjetru.
Nista se drugo ne cuje osim povremenog prigusenog
zveketa opreme ili dosaptavanja.

Utisa se ratiste kao da se nikad nista nije dogodilo.

Ponovo mi prolaze kroz glavu recenice
koje sam procitao u cuvenoj americkoj knjizi
o teoriji ratovanja "Covjek pod vatrom".

Tisina, tisina, tisina.

Onda se cuje zvuk lopate.

Nastavlja se ukopavanje.

Ja uzimam malo vode da pokvasim usta suha od nervoze.
Gladan nisam.
Nervoza mi kao i uvijek potisnula apetit.

Naslanjam se na drvo da se odmorim.
Zatvaram oci i slusam sumu.
Kroz kapke mi prodire svjetlost.
Odmaram se.
Prolazi tjeskoba.

Nastavljam da kopam.
Nadam se da cemo imati prilike da se ukopamo kako treba.
Znam da ce svaki napad biti jaci i jaci i da ce
sto se vise budemo branili oni vise gruhati.
Znam kako je bilo na Zuci, kako je bilo u Azicima,
kako je bilo na Igmanu i kako je bilo na svakom
rejonu koji smo odlucno branili a oni odlucno trebali.

Slike:

Jedan nosi torbu punu cuturica i gubi se iz vida.

Drugi se sa mitraljezom prebacuje se prema vrhu kote.

Dvojica pricaju i pokazuju prema njihovoj teritoriji.

Z.M., zamjenik komandira jednog od
vodova prica o onome sto je vidio.


...

Opet kao nozem prereza zvuk mitraljeza.
Jednog mitraljeza, mozda dva, tri, ko ce ga znati.

Saginjem se instinktivno u moj rov.
Svidja mi se kako sam ga iskopao.
Cini mi se da ce me zastiti od ove vatre.
Mitraljezi deru po nama.

Izgleda ih ima dosta.
Gledam oko sebe i vidim kolege kako se bacaju u rovove.
Jedan se dere "drzi ovaj pravac na oku, ovuda ce
napasti."

Ja drzim cestar na oku a u usima mi zuji od uzbudjenja.
Usta su mi ponovo suha.

Pred sobom opet vidim kako mitraljez sisa granje.
Gledam u cestar, ocekujem figure. Pred ocima mi nisan.
Samo vidim grmlje ispred sebe i tamne obrise nisana.
Hladna i vlazna zemlja mi hladi grudi i butine;
mirise mi u nosu na svjeze iskopanu zemlju i pokidano korijenje.

Pred ocima mi ore mitraljez.
Prsti kamenje i zemlja.
Pitam se je li me vidio.
Pitam se jesam li zakovan vatrom i
hocu li mocu dejstvovati ako mi ispadnu pred oci.

Osjecam da hocu.

To me smiruje.

Onda mi opet dolaze mracne misli.

Sta ako mi neko podje prilaziti s ledja.

Ma ne moze biti, strmo je i nasi tu stranu vide.

A sta ako nam pridju sa boka?

Mitraljezi mi ne daju da dugo razmisljam.

Siluju mi usi zvukom.

Ja samo sjedim i bez obzira sto u dusi gorim
drzim onaj sumarak na nisanu.


O onda cujem buku, glasove.

Dolaze?

Dolaze sa strane?

Sa boka?

O ne, upravo ono od cega sam najvise strepio.

Cujem ponovo viku, dozivanje.

Ne micem glavu sa kundaka ali krajickom oka
potpuno na desno vidim samo obrise jednog
ili dvojice vojnika kao nam promakose gotovo iza ledja.

Ne mogu da pucam jer znam da je tamo bila grupa iz armije.
Strah me je da bih mogao njih greskom povaljati.

Rukama pokazujem jednom od vodje grupa da gleda tamo.
On me glupan gleda sa podozrenjem.
Valjda misli da se ja prepao.

Ja mu namjerno napravim mrsku facu da zna da
me nije strah nego da je nesto u pitanju.

Djaba. On ne konta.
A ona dvojica sto sam ih ja spazio
i ko zna koliko jos su vec promakli.

Mitraljezi i nasi i njihovi sada oru bukvalno
po duzini linije.

Ja ne vidim nikoga. Necu da pucam u prazno.

U jedinici su inace bile dvije vrste specijalaca -
jedni brzi na obaracu sto vole da rokaju
i drugi sto vole da prvo navuku neprijatelja pa da onda raspale.
Ja sam bio u ovoj drugoj kategoriji.

Obuka me je naucila da je svaki
hitac u prazno signal neprijatelju gdje sam
i sta imam. Toga sam se i pridrzavao.
Pucaj samo ako sta vidis - ako znas zasigurno
odakle dolazi vatra ili ako komandir naredi zastitnu vatru.

Oni sto vole da rokaju imali su drugu filozofiju.
Pucaj da im pokazes zube.
Pucaj da im pokazes da ih cekamo na "noz" i da imamo "svega".

Cetnici su uvijek racunali da idu na golu i bosu
armiju i da ih u rovovima ceka izglednjela i iscrepljena,
papovkama i tandzarama naoruzana vojska koja.

Zato su ovi moji, "brzi na obaracu" voljeli da im sastave par
tromblona svako malo i da im saspu par rafala
iz naseg arsenala.

Iskreno, ovo je bio jedan primjer gdje vojne knjige
i nauka nisu imale kompletan odgovor sta treba raditi.
Naucih da je i jedan i drugi pristup
imao prednosti i da su ili jedan, ili drugi ili
obadva pristupa imali svoju dobru primjenu
u razlicitim situacijama (Igman, Zuc, Vitez, ...)



Uskoprcamo smo se.
Ne znamo vise tacno sta se dogadja.

Sa nelagodom osjecam da vatra vise ne dolazi samo
ispod nas nego cini mi se i sa strane.

Pokusavao sam da iz glave odagnam zastrasujucu
rijec - okruzenje.

Onda i bez mog trazenja dodje vijest.

Pali smo u okruzenje.

Cetnici su uspjeli istjerati Armiju sa naseg
boka i sad su nas fakticki stavili u gotovo potpuno okruzenje.
Sa lijeve strane je ponor i minsko polje,
ispred nas oni, sa desne strane oni
a s ledja ogromno, kilometarsko minsko polje i
brisani prostor.

Kriza!

Kroz glavu mi prolaze najcrnje misli:
Zaglavljivanje u minskom polju ili na ovoj usranoj koti.
Ranjen, raznesene noge puzam u krvi.
Zarobljavaju me.
Muce me. Rezu mi ruke, noge, kopaju oci kao onom momku na Zuci.
Znas sta su oni u stanju da urade sa zarobljenicima.

Jos sam mlad.

Necu da umrem. Necu da me zarobe.

Ne mogu da vjerujem da su mi napokon dohakali.
Je li ovo kraj?

Gledam u lica drugih da se ohrabrim.
Vidim iste reakcije zebnje.

Cudesno, zebnja u ocima drugih me hrabri.

Sjecam se rijeci mog dobrog druga M i kolege iz jedinice
"Nema samoubistva i predaje jarane.
Ja cu da rokam dok mi se mrda mali prst na ruci."

Ohrabrujem se tim rijecima.
(I dan danas se sjetim tih rijeci.
Hrabre me kad upadnem u nevolju ili u krizu.)

Nema predaje! Boriti se dok disem!

Vidim onog jednog naseg mitraljesca kako se spusta niz
kotu sa ustima mitrljeza prema zemlji.

Kakava steta.

Tako mocno oruzje a on ga ovako klatara i to po dubini okruzenja.

Ja mu prilazim i hocu da preuzmem oruzje i da ga izvedem na celo
okruzenja da podrzavam izvlacenje.

On se buni; vidim da se prepao.
Mene sad njegov strah iritira.
Psujem ga i hocu da mu otmem oruzje da ga ja koristim.

On se buni. Ne da.

Derem se na njega:

"Sta places onda. Idi prema njima i pokrivaj izvlacenje."

Na polozaju nize od nas vidim grupu kolega koji su vec poceli da se organizuju.
Oni ce da ostanu licem prema neprijatelju da pokrivaju izvlacenje drugih.

Ukupno mozda desetak, dvadesetak ljudi.

Vidim iza drveta jednog od onih vjecitih svalera kako stisce pusku i gleda ispred sebe.

Divim mu se.

Taj se nikad nije busao u prsa nikakvim glupostima.
On je ganjao zenske ali je to radio na svoj racun.
Nije puno pricao o tome i nije davio k'o oni drugi "trofej"
svaleri koji su mi samo isli na zivce.
Ovaj je samo gledao svoj posao.

Nije puno ni pricao o oruzju,
nije se furao niti je djelovao da ga rat i ratni
posao uopste zanimaju. Nikad nije nosao uniformu po gradu osim kad je
bio direktno na terenu.

A eno ga sada stao medju prvim da podrzava izvlacenje.
(podrzavati izvlacenje znaci ostati zadnji i vatrom pokrivati
neprijatelja dok se ostatak jedince ne izvuce.
Ova bi grupa pokupila sav belaj na sebe ako bi sta krenulo na zlo)

Ja ohrabren ovom grupom odlucih da ostanem i da preuzmem na sebe jedan prostor
i da ga pokrivam. Imao sam oruzje koje je kako tako moglo pomoci.

Onda me opet malo spopadose pogresne misli. O moj prokleti mozak koji
uvijek radi, smislja i analizira razne kombinacije.

Pada mrak.
Nemamo vodica za minsko polje.

U okruzenju smo.

Nismo u rovovima.

Ako nas sada napadnu artiljerijom napraviti ce nam pravi belaj ...

SkyLimit wrote: Koje snage je tačno Armija BiH koristila u defanzivnim a zatim i ofanzivnim dejstvima tokom ove operacije teško je tačno utvrditi, kao i kada je tačno operacija završila.

Uglavnom, vidi se iz prethodnih postova da je tad gubitke imala i 241. br iz Kalesije te Crni Labudovi. A i na spisku poginulih pripadnika jedinice "Živiničke Ose" je naveden jedan koji je poginuo oko Visoke Glavice tokom ove operacije. Dakle, uz jedinice iz Sapne i Teočaka, možemo utvrditi da su učestovale i ove, iako to nije zasigurno potpuna lista jedinica. Ako ko ima opširnije informacije o spisku učesnika u ovim borbama, bujrum.

U rejonu Visoke Glavice, borbe su vođene više od mjesec i po dana. U operaciji "Čekić i nakovanj" agresor je prijetio da odsječe Teočak od Sapne. Poslije velikih borbi mi smo prethodno izgubljene linije vratili i čak napredovali kilometar i po, i pri tom razbili njihove elitne jedinice poput "Drinskih vukova". Napredovanje neprijatelja herojski je zaustavila 210. viteška brigada "Nesib Malkić", i njoj pripadaju najveće zasluge za slom četničke ofanzive.

Sa olovsko - vareškog ratiša

LIJEPA LI JE ZVIJEZDA PLANINA

Olovsko područje je od početka agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu jedno od najtežih ratišta. Boraveći na ovom dijelu srednje Bosne posjetili smo heroje 210. brigade "Nesib Malkić" i zabilježili nekoliko interesantnih priča.

Da nema tragova razaranja, da nema zgarišta i prisutnog rata u svijesti, mogao bi se čovjek nauživati u idiličnim pejzažima olovskog kraja, nadisati čistog planinskog zraka i nagledati ljepote prirode. Visoko se izdižu olovska brda dok ranjen grad u njihovom podnožju jutarnjom maglom svoje rane previja.

Prolazimo ovim krajem sa namjerom da pronađemo heroje 210. brigade "Nesib Malkić" koji su na ovim prostorima već pola godine nepremostiv bedem za agresore. Oni su za razliku od boraca drugih jedinica godišnjicu svog formiranja dočekali u rovovima, skoro stotinu kilometara daleko od svojih mjesta.

ZVIJEZDA

Dok se penjemo strmim padinama planine ljepotice, uzdasi divljenja često se istrgnu iz zagrljaja umora, jer ljepota prirode koja se ovdje može vidjeti ne susreće se tako često. Grane visokih jelika, zelenkasto - bjeličasta kora debelih bukava i visoki gordi javorovi koji nas podsjetiše na agresorsku nacionalnu muziku, neodoljivo podsjećaju na najljepše praznične čestitke koje smo već počeli zaboravljati.

Aljo Bošnjaković iz Komande brigade "Nesib Malkić" i Redžo Karić, pomoćnik komadanta u Sprečanskom bataljonu ove brigade, pokazuju nam neprijateljske položaje. Na oko 1300 metara nadmorske visine, kao da smo bliži suncu i hladnoća kao da se smanjila. Članovi komande Dubravskog bataljona svoje čizme dali su borcima na liniji, a oni su ostali u pocijepanim čizmama boraca, saznali smo tog jutra u komandi ovog bataljona.

? ? položaje naših boraca ?. ? . Na vijest da će dobiti cigarete raduju se. Jedni cijepaju drva, dok drugi budno motre prema neprijatelju. Na nekim mjestima udaljen je svega sedamdesetak metara. Saznajemo da je načelnik Brigade Muhamed Kalajevac nagradio borce sa po pet cigareta za uređenost linije i budnost na njoj. Skromno, ali su se obradovali.

MALOLJETNICI

Od Redže Karića saznajemo da u Sprečanskom bataljonu imaju četiri maloljetna borca ?. Sami su došli u jedinicu i nisu ih mogli vratiti. Nisu ?.

Jedan od njih je Admir Mulavdić iz Odorovića. Sedamnaest mu je godina a već je osamnaest mjeseci u Armiji. Najteže mu je kaže bilo u oktobru 1992. kada je njegova jedinica presjekla srpski koridor kod sela Gorice u Posavini, priča nam Admir dok sjedimo u njegovom rovu i dok nam se dim od vatre uvlači u poglede. Od pomoćnika Redže saznajemo da je Admir na Brodu kod Brčkog sam prelazio kroz četničke položaje samo zato da bi vidio tetkinu vikendicu.

- Prešao sam kroz četničku teritoriju na Brodu. Tu mi je bila tetkina vikendina u koju sam dolazio prije rata. Htio sam ponovo da je vidim. Prošao sam kroz četničke linije i nisu me spazili. Vidio sam njihove minobacače "osamdeset - dvojke". Vikendica je bila spaljena. Kad sam se vraćao moji me nisu prepoznali. Držali su me na nišanu snajpera. Kasnije ružili su me što sam išao. Imao sam tada šesnaest godina.

- Kod kuće imam dva brata i sestru koji su mlađi od mene. Mati zaplače kad pođem, ali kad idu moji drugovi, idem i ja. U Armiju sam i krenuo zbog njih. Mi moramo pobjediti.

Tako govori Admir Mulavdić, jedan od četvorice maloljetnika boraca u Sprečanskom bataljonu. I dok njegovi vršnjaci na slobodnim teritorijama sanjare o svojim prvim ljubavima, Admir sa puškom u ruci sanjari o slobodi svoje domovine.

BOSNA ĆE OSTATI CJELOVITA

U jednom od rovova upoznali smo Huseina Brčaninovića, komandira voda u Sprečanskom bataljonu. On nam je ispričao interesantnu priču.

- Od početka 1992. borio sam se u jednoj splitskoj brigadi hrvatske vojske. Teško mi je što su se Hrvati borili protiv nas. Preko četrsto Muslimana bilo je u toj brigadi hrvatske vojske. Ja sam u toj jedinici i ranjen, a ostao sam u njoj do marta 92. Osjetili smo među njihovim borcima razdvajanje od Muslimana. Govorili su nam da Bosne neće biti. Mi smo to uzimali kao šalu, ali smo se tajno dogovarali da napustimo hrvatsku vojsku, što smo i učinili.

- Neki su, ipak, ostali. Cilj mi je da Bosna i Hercegovina ostane cjelovita. Kad bih znao da neće ostati, ne bih se ni borio. Dva put sam ranjen u našoj vojsci - prvi put u septembru 92. Tada mi je Ivan Mijačević poklonio snajper, zato što sam kao komandir voda sa svojom jedinicom zauzeo Liporašće. U brigadu "Nesib Malkić" prešao sam iz "Osa" u decembru 93. Bio sam predložen za "Zlatnog ljiljana", ali sam dobio samo pištolj.

HEROINA SA ZVIJEZDE

Sa borcima 210. brigade "Nesib Malkić" su i bolničarke 322. brigade Jasmina Hrvat, Sehvedina Čikmiš, Sevda Čikmiš i Sejda Mušanović.

Svojom ljepotom koja se skladno komponuje sa ljepotom Zvijezde planine, pažnju nam je privukla Jasmina Hrvat. Dok se njezin lik uvlači u objektiv "praktike" ova hrabra djevojka - planinka, priča.

- Prije rata sam bila radnica Doma zdravlja u Varešu, a poslije bolničarka u četi Ravne. U grad sam dolazila u civilu. Lijekove sam uzimala za ambulantu u Ravnama, jer za našu vojsku nisu davali lijekove. Na Zvijezdi sam četiri i po mjeseca. Odmaram jedan dan sedmično. Na početku jesenašnjih borbi petnaest dana, kršnjih i snježnih, provela sam neprekidno na planini. Spavala sam na nosilima pod jelkom. Ovdje ima i vukova, zavijaju noću.

Jasmina Hrvat, stasita bolničarka sa planine, koja se u ovom poslu ni ljekara "ne boji", kao primjere herojstva ističe borce herojske 210. brigade "Nesib Malkić", "Živiničke Ose" i "Tuzlanske lavove".

DUBRAVCI

Na jednom dijelu planine nailazimo na borce Dubravskog bataljona 210. brigade. I ovdje vatrice u rovovima i budne oči osmatrača. Ahmet Zenunović, borac iz Šerića, priča kako oni najmanje brane svoju opštinu i dodaje da se mora riješiti pitanje obezbjeđenja porodica namirnicama, kako borci na položajima ne bi mislili na djecu kod kuće, a njegov komšija Šukrija Mukinović dodaje kako, ipak, borbeni zadatak ne smije doći u pitanje.

Njihov komandir čete, Ruvejd Šehić, u ratu od prvih borbi kod Čaklovića, predratni rudar, hvali svoje borce. Kaže da su obišli sva ratišta od Posavine do srednje Bosne.

- Najteže nam je bilo kod Jasenovca i Pelemiša. Ja sam kao komandir voda išao na čelu svojih boraca, a i dalje ću kao komandir čete, jer ljudi imaju povjerenja kad pred njima ide starješina. Svi borci moje čete su primjerni.

Dok se udaljavamo, zamjenik komadanta Dubravskog bataljona, Halil Dedić, pokazuje nam raspored neprijateljskih snaga. Silazimo niz planinu, uvjereni da su naši borci sigurna prepreka njihovim osvajačkim planovima.

Na uskoj prtini, nosač hrane po ovim planinskim čukama, gladna Zeka, kobila Smaila Ajanovića, jede jelovu granu. Blato šljapka pod nogama, a hladni proljetni dan guši se polako u prvom sumraku. Za nama ostaje Zvijezda obavijena u nemir ratnog proljetnog sutona.

"OSE" SE PAMTE

Zbog različitog karaktera vojnih formacija, teško je reći koja je jedinica najbolja u nekoj armiji. U ovom našem ratu, takođe, ali ipak se interventne jedinice, one koje su uz odbranu spremne da krenu u napad, stavljaju ispred ostalih.

U sastavu 2. korpusa poseban respekt izazivaju protivdiverzantske jedinice, a kada je o njima riječ, teško je osporiti činjenicu da među najeltinije jedinice ovog tipa spadaju "Živiničke ose", jedinica koja je vodila najžešće bitke protiv agresora na svim ratištima u najnapadanijem dijelu države.

"Živiničke ose" su formirane još u ilegali, 25. februara 1992. godine u naselju Litva kod Živinica. Od naoružanja su imali smo lovačke puške, pištolje ručne izrade, poneko trofejno oružje. Rijetko automatsko, uglavnom je nabavljeno privatno u Hrvatskoj. Od voda, ova jedinica je izrasla u protivdiverzantski odred koji je pod zapovjedništvom Mevludina Mahmutbetovića prošao Gradačac, Brčko, Teočak, Kalesiju, Vareš, Olovo, Vozuću i mnoga druga ratišta. Gdje god su se pojavili, četnicima se ledila krv u žilama.

"Živiničke ose" su do sada dobile pregršt priznanja i zahvalnica brigada i gradova širem domovine, više puta od komande 2. korpusa, ali i dvije "zarađene" od Štaba Vrhovne komande Armije RBiH.

Među borcima ovog odreda četvorica nose najveće ratno priznanje, značku "Zlatni ljiljan": Zahid Tahirović, Dževad Tučić, Ekrem Begić i Almir Omerbegović.

Sokol31 wrote:

Gojeni H wrote:

SkyLimit wrote:

@Sky

Jesi li siguran da je ovaj klip 2. korpus?

Mislim da je ovo Dizdaruša, borci 108. Brčanske