Mister Yes wrote:
Kosače vladaju teritorijom na kojoj kasnije imamo Hrvate. Grb Kosača kombinacija crvene i bijele boje. Grb Herceg Bosne kombinacija crvene i bijele boje. Interesantno zar ne
breuer wrote:
Herceg Stjepan Kosača je nosio titulu Hercega Sv. Save, odnosno zemlja kojom je vladao je bila Vojvodstvo Sv. Save - kakve to veze ima sa Hrvatima volio bih znati
mada njima u političkom smislu nikada nije bilo problematično zatvarati oči i na najočitijim primjerima samo da ih mogu svojatati i krivotvoriti!
Da bismo pričali o Kosačama, prvo bi se trebali upoznati sa njihovim porijeklom. Kosače su se pojavile sa Vukom, pradjedom hercega Šćepana. Rodovsko ime Kosače dobili su po naselju Kosače sa područja Ilovače kod Goražda. Tu u neposrednoj blizini nalazio se srednjovjekovni grad Ossanitzc (Ošanićki grad), koji se 1448. godine spominje među gradovima hercega Šćepana. Vuk je imao sinove: Vlatka Vukovića i Hranja (Hrana). Hrano je imao tri sina: Sandalja Hranića (1370. - 1435.), Vuka Hranića i Vukca Hranića, oca bosanskog vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Druga žena mu je bila udovica Đurđa Stratimirovića Balšića, kćer kneza Lazara Hrebljanovića. Lazara srpska epika predstavlja kao "car Lazar", što je još jedna od mnogih historijskih podvala. Sandalj je Jeli podigao nekoliko molitvenih mjesta, gdje su boravili u određenim periodima. Raniji historičari ova molitvena mjesta su redovito predstavljali kao crkve, s namjerom traženja teritorijalnog uporišta za teritorijalne pretenzije prema BiH. Ovdje se ne radi ni o kakvim crkvama, pošto redovno nedostaje ime sveca zaštitnika, ne evidentira se nijedno arhijerejsko obilaženje, niti ima rukopoloženog sveštenika. Da bi se nazvale crkvom, nedostajao im je i prateći arhitektonski dio: pjevnica, mjesto za đakona, proskomidija i carske dveri. To su bili obični, mali, neoslikani prostori za molitvenu meditaciju, a ne crkve. Sigurno da bi u srbuljama i hrisovuljama Dabarske eparhije našli pisanih tragova bitnih za historijat ovih "crkvi", a ni toga nema.
Zanimljivo je spomenuti, da je radi političke situacije na Balkanu, neka bosanska vlastela izjavila lojalnost papi, ali herceg Šćepan to nije uradio. Hum je tako postao centar Crkve bosanske, koja je u prvoj polovini 15. vijeka doživjela pravi procvat kao državna vjera. Vojvode i knezovi od plemena Hrvatinića, Jablanovića i Kosače bili su vatreni zagovarači i čuvari Crkve bosanske. Hvarski biskup Toma kao izaslanik pape Eugenija IV. pokušao je 1439. godine odvratiti samog herceg Šćepana od Crkve bosanske, kao njenog zaštitnika i branioca. Biskup je bio loše sreće. Isto tako, biskup Toma je obećao kraljevsku krunu Stjepanu Tomašu, ukoliko se opredijeli za katoličanstvo, što je Stjepan Tomaš odbio, bojeći se da tim potezom ne izazove sultana Murata II., sumnjajući u obećanja katoličkih vladara da će ga pomoći protiv Osmanlija. Ipak, kralj Stjepan Tomaš promijenio je mišljenje u ljeto 1444. godine i izrazio lojalnost rimskom papi. Izazvana ovim gestom, bosanska vlastela a među njima i herceg Šćepan, prestali su respektovati kralja i izražavati mu lojalnost. Da bi smirio teško stanje u zemlji, kralj Stjepan Tomaš ostavi svoju ženu i zatraži Šćepanovu kćer Katarinu za ženu. Radi izmirenja porodica herceg mu dade kćerku. Šćepan je ovim brakom vidio svoj politički interes i nadao se da će ovladati i bosanskim kraljevstvom.
U tom periodu je Hum postao centar Crkve bosnaske. Inkvizicijske metode u primoravanju na katoličanstvo, četrdeset glavara Crkve bosanske sa 40.000 hiljada svojih vjernika, ostavilo je Bosnu i naselilo se širom Hercegovine.
Što se tiče titule "Hercega od Sv. Save", kako je car Friedrich III. nazvao u jednom pismu hercega Šćepana, Šćepanu se taj naziv "omilio" pa ga je počeo redovno stavljati uz svoje ime. Dodatak
"od Sv. Save" znači da se na teritoriji tog vladara nalazi grob duhovnika koji je priznat unutar kanona pravoslavne crkve. Herceg je na ovaj način poslao političku poruku vaseljenskom patrijarhu da se smatra čuvarem moštiju ovog svetitelja, što mu omogućava da nema probema sa Vizantijom, a nikako da se stavio pod duhovnu zaštitu Save Nemanjića. Cijeli teritorij hercegove zemlje nazva se Hercegovina. Hercegovina, iz vremena Šćepana, bila je tri puta veći teritorij nego ovaj koji mi danas poznajemo. U Šćepanovoj vlasti bile su teritorije današnjeg grada Mostara sve do Duvna, jugoistočni dijelovi sarajevskog područja sa kotarevima Sarajevo, Rogatica, Foča, Čajniće, sve do Olova, zatim Mileševa i Prijepolje u jugozapadnom Sandžaku, cijela sjeverna Crna Gora sa mjestima Pljevlja, Onogošt (Nikšić) i Ostrog, Boka Kotorska sa Risnom, Herceg Novim, Cavtatom, Sutorinom i Konavljem, teritorij od Neretve do Cetine sa zaleđem Komin, Gradac, Makarska, Omiš, Vrgorac i Imotski, zatim Prozor, Uskopaljsku kotlinu sa Donjim Vakufom, Bugojnom i Veselom (Stražom) i Hlivno sa gradom Bistricom.
U oktobru 1448. godine nakon pobjede nad bosanskim kraljem Tomašem i zauzećem Srebrenice, od tada zvao se "
Božijom milošću herceg od svetog Save, gospodar humski i primorski i veliki vojvoda bosanski, knez drinski i k tomu". Titulu hercega priznala mu je Dubrovačka republika, njemačko-austrijski car Friedrich III.(car Svetog rimskog carstva) i Osmansko carstvo.
