NSP @ da nije taj Šabanija iz Mahale sa Dobrinje?Nekako s proljeća wrote: ↑21/10/2020 11:23 Pročitah u vezi tragičnog slučaja ubistva rahmetli Gackića-B1 na svom kućnom pragu. Koliko se sjećam na tom području oko brdo dzamije su bili raspoređeni pripadnici iz vjerovatno druge viteške brigade kojim je u ovoj operativnoj akciji ''Trebević'' najvjerovatnije komandovao Esad Pelko Brzi. Koristim pojmove ''vjerovatno'' jer je akcija imala najmanje dva nivoa rukovođenja pa nisam sigurna u hijerarhiju i eventuana pretpočinjavanja tokom njene realizacije. Tog 26 oktobra mi je, navodno snajperom ubijen drug Šabanija Elvir, momčina samo takva-lav. Ne isključujem ali i ne opravdavam odmazdu. Iz svjedočenja oca od rahmetli Gackića, riječ je o ubistvu nenaoružanog čovjeka .
Ovo Enes Taso ostao do kraja odan zakletvi JNA?Nekako s proljeća wrote: ↑21/10/2020 15:07 Dobrovoljačka-svedočenje Slobodana Bojanića
Ja sam poslednji put izašao u grad početkom aprila, a nakon ubistva dvojice vojnika u kafiću na Bistriku 20. aprila izlasci su nam bili zabranjeni. Tada smo bili preplašeni jer se to ubistvo desilo u sred dana dok su vojnici igrali bilijar. Jedan od njih je bio kod nas u zgradi dežurni na prijavnici i upravo je posle dužnosti otišao u taj kafić u koji smo svi mi iz Komande išli povremeno. Nije nam bilo jasno zašto neko puca na nenaoružane vojnike kada niko ne puca na njih.
Onda se par dana kasnije, 22. ili 23.aprila nisam baš siguran, desio minobacački napad. Jedna od granata je pala u dvorište pozadinskog dela komande, uništila nekoliko naših vozila i oštetila zgradu, a druga je pala blizu prijavnice KPS-a. Samo čistom srećom nije bilo ljudskih žrtava, jer su se u prijavnici nalazili vojnici koji su davali dežurstvo. Pošto je prijavnica bila dosta oštećena od tada je ukinuto dežurstvo na KPS.
Krajem aprila su počeli sve češći napadi na pozadinski deo Komande. Pucali su na nas iz hotela “Nacional“, neke škole koja je bila baš naspram Komande i iz Alijinog konaka, ali i sa Bistrika. Isključivali su nam vodu i struju. Poručnik i kapetan iz Komande stana su nas organizovali po prozorima da stražarimo i odgovaramo na vatru kada su pucali na nas. Nikada mi nismo pucali prvi, uvek su prvo pucali na nas pa bismo mi uzvratili, ali je TV Sarajevo uporno prenosilo drugačije. Nazivali su nas okupatorima iako se mi nigde iz zgrade nismo micali, niti smo na koga pucali. Skinuli smo prozorska krila da nas rasprsnuta stakla ne bi povredila, a zaklanjali bi se iza debelih zidova zgrade. Iza nas smo oborili kancelarijske stolove da se koliko toliko zaštitimo u slučaju da neka granata padne pozadi. Iako je zgrada bila puna viših oficira oni su većinom bili sklonjeni u jednom magacinu iza stepenica dok smo mi branili Komandu. Ne sećam se da sam osim poručnika i kapetana video nekog drugog od starešina da se borio sa nama.
Najžešći napad je bio 2.5. i počeo je negde oko podneva. jedva smo uspevali da uzvratimo vatru koliko su pucali na nas. Kancelarije gde smo se nalazili bile su potpuno demolirane. Poručnik nam je rekao da je preko Motorole čuo da su pripadnici Zaštitnog puka koji su pošli da spasu ljudstvo iz napadnutog Doma JNA desetkovani i zarobljeni, što je unelo dodatni strah kod nas vojnika. Ispred ulaza iz dvorišta zgrade pogodili su i zapalili dva kamiona sa natovarenom municijom, koja je poručnik pokušao da ugasi i tom prilikom je ranjen. I jedan od vojnika je tada ranjen. Negde kasnije uveče su nam naredili da prekinemo vatru jer je rečeno da je sa Alijom Izetbegovićem postignut dogovor oko mirnog izlaska. Meci sa zapaljenih kamiona su praštali čitavu noć. Sutradan smo unosili stvari u vozila koja su bila pokretna i kasnije je došlo par kamiona iz Lukavice. Nosilo se sve što je moglo, a starešine Komande stana su sa nama iznosile municiju i naoružanje. Jedva smo čekali da izađemo iz tog pakla.
Krenuli smo ubrzo pošto su natovareni kamioni iz Lukavice. Ne mogu da se setim tačno ali mislim da je to bilo negde oko pet sati. Znam da sam pozajmio nožić-perorez od vojnika Đukić Miodraga i uzeo neku konzervu da jedem, kada su me pozvali iz kancelarije gde sam stražario i rekli da kolona kreće. Seo sam za upravljač kombija TAM, na mestu suvozača je bio vojnik Đukić Miodrag, a na zadnje sedište su seli pukovnik Gradimir Petrović, kapetan Laslo Pravda i kapetan Stanković Dragoslav. Tovarni deo je bio krcat stvarima. Sa vozilom sam se nalazio negde iza sredine kolone, bliže začelju. Ispred mene se nalazila maskirna kampanjola koju je vozio zastavnik Vukšić Gojko, a iza, čini mi se, neko potničko vozilo.
Posle možda par stotina metara kolona je stala. Stajali smo neko vreme očekujući da kolona krene kada su se odjednom začuli pucnji. Iz okolnih zgrada su počeli da izlaze i naoružani civili i naoružani pripadnici muslimanskih formacija u raznim maskirnim uniformama. Odmah su nas izvukli iz vozila, a od starešina su počeli otimati pištolje, pare i dokumenta. Udarali su ih kundacima, a kada bi pali onda nogama. Nikom nije bilo jasno šta se dešava jer nam je rečeno da je postignut dogovor o mirnom izlasku kolone i bilo je naređeno da niko od pripadnika JNA ne puca kako ih ne bi isprovocirali. Oborili su nas na ulicu i rekli da stavimo ruke ispred sebe. Sa moje leve strane je ležao vojnik Đukić Miodrag, a sa desne kapetan Laslo Pravda. Pored njega su ležali kapetan Stanković i pukovnik Petrović. Ispred nas je na ulici ležao zastavnik Vukšić sa koga su odmah počeli da skidaju maskirnu uniformu i da ga tuku. Ovi što su nas zarobili otimali su se oko plena i svađali. Odjednom se začuo rafal. Osetio sam bol u levom laktu i curenje krvi. Pogledao sam u pravcu ruke i video da je vojnik Đukić Miodrag pogođen u glavu na dvadesetak centimetara od moje šake. Istim rafalom je ubijen pukovnik Petrović, a ranjeni su kapetani Laslo i Stanković. Doneli su šatorsko krilo i pokušali da me ubace i ponesu. Rekao sam im da mogu da hodam, a da ponesu vojnika Đukića. Jedan od njih ga je udario nogom i okrenuo na leđa, rekavši da od njega nema ništa. Glava mu jeste bila sva u krvi, ali mislim da je još uvek bio živ. Molio sam ih da ga ponesu i vode u bolnicu, na šta se nisu osvrtali. Ostavili su ga tu na ulici kao i pukovnika Petrovića, a mene su ubacili u teget furgon “Fiat Iveko“ koji je već bio krcat zarobljenim starešinama i vojnicima.
Odvezli su nas u ambulantu na Bistriku, negde kod hotela “Nacional“. Tu su me previli i pokušali da pomognu kapetanu Laslu, ali je on mnogo krvario jer je bio ranjen i u nogu, i u leđa, i u lice, pa su mene i njega ubrzo stavili u neki “stojadin“, čini mi se policijski. Zadnja sedišta su bila oborena i nas su ubacili u gepek. Kapetanu su noge virile van tovarnog prostora i ja sam u čučećem položaju nogom tokom puta pridržavao vrata od gepeka kako ga ne bi udarala po ranjenoj nozi. Kada su nas dovezli u bolnicu Koševo pomogao sam kapetanu Laslu da izađe iz vozila i uđe u hodnik gde su nas razdvojili. Mene su pretresli i pronašli onaj perorez koji sam pozajmio od Đukića. Udarili su me nekoliko puta i pitali jesam li to sakrio da koljem. Stalno su me zvali četnikom i pretili da će me ubiti. Posle su me smestili u sobu sa vojnicima Pantić Draganom, koji je ranjen u transporteru na kraju kolone, i vojnikom Adžić Zoranom, koji je ranjen u jednom od vozila sa Lukavice. U bolnici su se prema meni odnosili profesionalno i za vreme lečenja nije bilo nikakvih problema.
Dana 11.5.1992. po zvuku auspuha prepoznao sam da je napolju stigao kamion TAM 110 ili 150. Pogledao sam kroz prozor i video da je stigla sanitetska “stodesetka“. Pitao sam sestru koja je tada bila u sobi da li je to došla po nas, a ona je otišla da proveri. Nakon toga se pojavila jedna doktorica i rekla da se spremimo i da idemo. Tako smo nas trojica zahvaljujući zalaganju te sestre koja je bila Muslimanka razmenjeni zajedno sa kapetanom Laslom, pukovnikom Enes Tasom i vojnikom Milanom Pejićem (pogrešno napisano Pešićem) po koje je u stvari došao sanitet. O toj razmeni i dan danas čuvam novinski isečak iz “Večernjih novosti“.
Prebačeni smo u bolnicu na Palama, zatim u Han Pijesak, odakle su mene uputili na VMA. Nakon lečenja skinuo sam se iz vojske negde u julu mesecu.
On se os negdje spominje kasnije, ali sam zaboravio u kom kontekstu. Zna li neko?Zanimljivo da su trebali da izadju samo sa licnim naoruzanjem a po njegovom svjedocenju su nosili sve sto se moglo ponijeti i da su kamioni bili puni municije i naoruzanja. E pa nece moci PanticuPorodice Foht wrote: ↑21/10/2020 15:53
Najžešći napad je bio 2.5. i počeo je negde oko podneva. jedva smo uspevali da uzvratimo vatru koliko su pucali na nas. Kancelarije gde smo se nalazili bile su potpuno demolirane. Poručnik nam je rekao da je preko Motorole čuo da su pripadnici Zaštitnog puka koji su pošli da spasu ljudstvo iz napadnutog Doma JNA desetkovani i zarobljeni, što je unelo dodatni strah kod nas vojnika. Ispred ulaza iz dvorišta zgrade pogodili su i zapalili dva kamiona sa natovarenom municijom, koja je poručnik pokušao da ugasi i tom prilikom je ranjen. I jedan od vojnika je tada ranjen. Negde kasnije uveče su nam naredili da prekinemo vatru jer je rečeno da je sa Alijom Izetbegovićem postignut dogovor oko mirnog izlaska. Meci sa zapaljenih kamiona su praštali čitavu noć. Sutradan smo unosili stvari u vozila koja su bila pokretna i kasnije je došlo par kamiona iz Lukavice. Nosilo se sve što je moglo, a starešine Komande stana su sa nama iznosile municiju i naoružanje. Jedva smo čekali da izađemo iz tog pakla.
Prebačeni smo u bolnicu na Palama, zatim u Han Pijesak, odakle su mene uputili na VMA. Nakon lečenja skinuo sam se iz vojske negde u julu mesecu.
Otkada je BiH tvoja domovina?
Nakon sto su likvidirali svog komandanta dosli da likvidiraju komandu 10. brdske?Nekako s proljeća wrote: ↑21/10/2020 11:23 Pročitah u vezi tragičnog slučaja ubistva rahmetli Gackića-B1 na svom kućnom pragu. Koliko se sjećam na tom području oko brdo dzamije su bili raspoređeni pripadnici iz vjerovatno druge viteške brigade kojim je u ovoj operativnoj akciji ''Trebević'' najvjerovatnije komandovao Esad Pelko Brzi. Koristim pojmove ''vjerovatno'' jer je akcija imala najmanje dva nivoa rukovođenja pa nisam sigurna u hijerarhiju i eventuana pretpočinjavanja tokom njene realizacije. Tog 26 oktobra mi je, navodno snajperom ubijen drug Šabanija Elvir, momčina samo takva-lav. Ne isključujem ali i ne opravdavam odmazdu. Iz svjedočenja oca od rahmetli Gackića, riječ je o ubistvu nenaoružanog čovjeka .
Kakvo sranje od posta....Škobo Habu wrote: ↑22/10/2020 11:34 Nema tu puno pametovanja.
Cicin šljam gdje god je došao ostavio je krvave tragove. Od samovolje i batinjanja civila do Kazana i Grabovice.
Bili su oni i na Olovu, ali ih se pamti samo po lakim drogama, alkoholu i buntovništvu. Legenda kaže da upravo sa Sarajlijima 1994. olovski borci sa dva obroka dnevno dobijaju tri, jer Sarajlije nisu ni htjele da čuju za dva po cio dan.
Da su neki borci bili i nisu. Tek su na olovskom ratištu neki od njih shvatili šta je zemunica kada te srpska artiljerija poklopi od 00 do 24 h.
Lergitimno mišljenje.
Već je postao urbani sarajevski mit kako su Grad odbranili Caco, Čelo I, Čelo II, Juka itd.
Uz dužno poštovanje, pitam te kao 40godišnjak koji je na početku rata bio dijete od 12 godina, dakle ne želim nijednog trenutka da umanjujem bilo čiji doprinos, čak naprotiv. Ali evo, sad sa ove distance i ove "pameti" ako je uopšte tako mogu nazvati, da li misliš da bi za sudbinu BiH, daljeg rata itd, iste posljedice imao pad npr Olova ili pad Sarajeva? Možda i griješim, stvarno ne provociram, pitam objektivno?Škobo Habu wrote: ↑23/10/2020 07:14Već je postao urbani sarajevski mit kako su Grad odbranili Caco, Čelo I, Čelo II, Juka itd.
Najgore što on postaje relevantan historijski narativ.
Pun mi kurac priče kako je u Sarajevu odbranjena država? Šta znači to uopšte?
Za dvadeset godina u ovoj zemlji će se samo spominjati kako je u Sarajevu branjena država.
Branjena je ta država i u Teočaku, i na Kula-Gradu, i u Brčkom, i u Maglaju, i u Olovu, i u Goraždu...ništa manje nego li u Sarajevu, koje je za to vrijeme bilo odsiječeno od nje same.
Sjećam se '94, u vrijeme srpske ofanzive "Drina" na Olovo, sjetilo se pola 1. Korpusa - od Pelke do Karavelića, kumeći i moleći kako Olovo ne smije pasti, Alija prodavo demagogija o "zlatnim kašikama" na smotri u Paskovoj Luci, Rizo Hamidović diz'o moral sa "Idu borci Olovski junaci", samo da se ne dozvoli proboj kroz dolinu Krivaje i da se ne razdvoje zenički i tuzlanski teritorij.
Zapovjednik istog onog korpusa koji je ravnj'o Sarajevo bio je isti onaj Galić koji je ravnj'o i Olovo. Galiću su presudili u Haagu zbog opsade Sarajeva, kampanje zastrašivanja, ubijanja i sakaćenja njegovih stanovnika, dok za desetke mrtvih i ranjenih civila na području olovske opštine nikad niko nije odgovarao. Oni, nakon rata, više nisu ni postojali u modernom bošnjačkom meta-narativu, niti su se spominjali.
Baš kao što su isparile Alijine zlatne kašike. A i Brzi se uhvatio noge onda kada je počeo glumiti vojničinu pa mu priš'o mnogo veći mangup od njega, unio mu se u facu i rek'o: "Ho'š da budeš još brži"!
Jebo Aliju i sve vezano za njega i njegove tumače historije.
Ja ne minimiziram ničiji doprinos, već otvoreno stajim nasuprot tim ustaljenim narativima po kojim se borba za državu svela - faktički - ma Dobrovoljačku, opsadu Sarajeva, Markale, Ferhadiju, nešto malo Tuzle, tu i tamo Mostara, Bihać se spomene tek onako...i naravno ono što je dominantno - genocid u Srebrenici.shalla wrote: ↑23/10/2020 08:08
Uz dužno poštovanje, pitam te kao 40godišnjak koji je na početku rata bio dijete od 12 godina, dakle ne želim nijednog trenutka da umanjujem bilo čiji doprinos, čak naprotiv. Ali evo, sad sa ove distance i ove "pameti" ako je uopšte tako mogu nazvati, da li misliš da bi za sudbinu BiH, daljeg rata itd, iste posljedice imao pad npr Olova ili pad Sarajeva? Možda i griješim, stvarno ne provociram, pitam objektivno?
Eto ja ovo uvecano fakat nisam znao. Kao sto nisam znao da su zbjegovi Podrinjaca toliko bombardovani avionima JNA u ljeto 1992 godine po sumama od Vlasenice do Srebrenice i to danima. A saznao sam iz knjige Hasana Nuhanovica koji je sve to prezivio.Škobo Habu wrote: ↑23/10/2020 09:02Ja ne minimiziram ničiji doprinos, već otvoreno stajim nasuprot tim ustaljenim narativima po kojim se borba za državu svela - faktički - ma Dobrovoljačku, opsadu Sarajeva, Markale, Ferhadiju, nešto malo Tuzle, tu i tamo Mostara, Bihać se spomene tek onako...i naravno ono što je dominantno - genocid u Srebrenici.shalla wrote: ↑23/10/2020 08:08
Uz dužno poštovanje, pitam te kao 40godišnjak koji je na početku rata bio dijete od 12 godina, dakle ne želim nijednog trenutka da umanjujem bilo čiji doprinos, čak naprotiv. Ali evo, sad sa ove distance i ove "pameti" ako je uopšte tako mogu nazvati, da li misliš da bi za sudbinu BiH, daljeg rata itd, iste posljedice imao pad npr Olova ili pad Sarajeva? Možda i griješim, stvarno ne provociram, pitam objektivno?
Sada je tebi trebam pričati nešto što bi trebalo da svako zna, a, zapravo, ne zna, niti želi znati - primjer bombardovanja izbjeglica sa prostora Romanije koje su našle utočište u Solunu kod Olova od strane JNA avijacije u ljeto 1992. godine, kada ginu djeca i civili.
Jebo te, u ovoj državi mora svako znati koliko su puta JNA avioni nadljetali Sarajevo za vrijeme protesta pred Skupštinom, dok događaj o kojem ja govorim kupi prašinu. To dosta govori o tipičnoj izetbegovićevskoj svijesti - opština Centar je važnija od sto drugih.
Te 94. koja je bila najteža ratna godina, jer sa jedne strane imaš humanitarnu katastrofu, a sa druge strane trpiš konstantne napade HVO i srpskih snaga, svaki pedalj teritorije je bio bitan. Olovo je 1993. i 1994. pretrpjelo dvije najžešće srpske ofanzive. Ona najžešća, koja se desila 1994. okupila je na potezu od Nišića do Kruševa svu srpsku silu i tehniku od Nevesinja do Višegrada.
Krenuli su da presjeku koridor kroz Krivaju koji je spajao Zenicu i Tuzlu što bi jedinice ABiH dovele u bezizlaznu sitaciju, a teritorije pod kontrolom Sarajeva bi bile svedene na enklave. Te godine, recimo, pada sve od Grebka do Igmana, govorim po sjećanju - možda je koriror za Goražde presiječen i prije, iako je na tim prostorima - to garantujem - ABiH bolje i naoružana i obučena, za razliku od olovskog ratišta gdje su za vrijeme srpske ofanzive, koja je trajala nekoliko mjeseci, Srbi uspjeli pomaknuti liniju za nekih 500 metara.
Eto, sada je tebe pitam da je Mladić ostvario svoj plan i spojio Romaniju sa Vozućom, i tako skratio svojoj vojsci snabdjevanje za 300 kilometara, lupam, šta je u tom slučaju važnije?
Treba i spomenuti da je general Krstić upravo ranjen na Kruševu, a da si olovski "Jokeri" i sokolačke "Kobre" upadale i po dvadeset ili trideset kilometara iza neprijateljskih linija i napadali im linije snabdjevanja. I sad ja trebam slušati o herojstvu Cacini šibicara kako su oni spašavali državu?
