Idemo dalje.
SCC i njegovi arhitekti i dizajneri omaložavaju psihologe i psihoterapeute u Sarajevu i BiH.
Reakcija bh. psihologa i psihoterapeuta na reklamne poruke SCC-a
Grupa psihologa i psihoterapeuta iz naše zemlje potpisala je otvorenu reakciju na reklamne poruke dizajnirane u interijeru novootvorenog Sarajevo City Centra. Podsjetimo - na postojanje ovih poruka, od kojih su neke seksističkog i uvredljivog sadržaja.
(Šoping je jeftiniji od psihijatra/psihologa, Kome treba ljubav kada postoji šoping, Da, ja sam ovisnica (o cipelama) i ne trebam pomoć, Priuštite si šoping terapiju, itd...)
Pismo pročitajte u nastavku:
Već nekoliko decenija u Sarajevu i ostatku Bosne i Hercegovine vodi se jedna tiha, ali vatrena borba. Mi koji smo za svoj životni poziv odabrali bavljenje mentalnim zdravljem drugih, već godinama vrijedno radimo na sebi, svojim traumama i iskustvima, provodimo sate i sate sa svojim klijentima – hrabrim ljudima koji imaju snage za promjenu – u grupama, ili individualno, a veliki dio vremena, snage i energije trošimo i na to da polako, milimetar po milimetar osvijestimo ljude oko sebe o važnosti psihoterapije i rada na sebi.
Šta je psihoterapija, kada nam treba, koja je razlika između psihoterapeuta i psihijatra, šta rade psiholozi – sve su to teme koje svakodnevno polako i strpljivo utemeljuje čitava armija stručnjaka educirana po svjetskim školama i standardima, jer u BiH te profesije u Zakonu o radu i nema, kao ni zakona o psihološkoj, niti psihoterapijskoj djelatnosti. Možda je vrijeme da naša borba napokon izađe na vidjelo – zahvaljujući nadasve inspirativnim porukama ispisanim na zidu Sarajevo City Centra.
Veoma mali broj nas psihoterapeuta u BiH, ako uopšte i ima iko – živi od naplaćivanja usluga klijentima. Svi smo morali naći druge načine da se pobrinemo za svoju egzistenciju, a svojim klijentima se dajemo u potpunosti, nastojeći opravdati ukazano povjerenje. Stoga nije zbog koje marke više, nego zbog iskrenih ljudskih motiva – veliko naše zadovoljstvo kada uspijemo bar u jednoj osobi probuditi dovoljno interesa da se pobrine za sebe odlaskom kod psihoterapeuta.
Suvišno je napominjati koliko su ovo teški prostori, koliko ima dubokih, strašnih trauma i gubitaka, koliko ljudi pate, što zbog rata, što zbog života danas. Osamljuju se po kućama, traže alternative u raznim nezdravim obrascima ponašanja, ubijaju se, piju, plaču, zlostavljaju životinje, iskaljuju se na djeci, prejedaju se, izgladnjuju, dobijaju naljepnicu „maloljetnih delinkvenata“ ili „depresivnih žena“ ili „PTSP-ovaca“, ubijaju se od posla po 12 sati ne odlazeći kućama od kojih strahuju, plaše se odseliti od roditelja, ne odvaju se od groba mrtvog djeteta, nego tu žive i životare – sve su to naši sugrađani, ljudi koji vape za pomoći, kojima je više nego ikada potrebna pomoć stručnjaka, a te pomoći se oni boje ili je ne prepoznaju kao potrebnu ili nikada nisu ni čuli za nju. Veliki dio posla psihoterapeuta u BiH odlazi na to da se postepeno, veoma sporo i pažljivo približimo ljudima i ukažemo im da postoji nešto što može pomoći da ponovo kvalitetno žive.
Komunikacija s javnošću i propaganda nisu baš moja oblast, s njom sam se periodično sretala, ali sasvim dovoljno da znam da je utjecaj tek otvorenog, izvikanog centra na javnost – izuzetno veliki i da su dovoljne jedna ili dvije uvredljive poruke da ponište dobar dio našeg rada. Također znam za koncept društveno odgovornog poslovanja kojem teže sve velike svjetske kompanije, a koji ima za cilj unapređenje zajednice u kojoj kompanije posluju.
Čak i ako zanemarimo izuzetno šovinističku dimenziju i plitkost poruka na zidu - u čemu se tačno sastoji unapređenje zajednice ako se degradiraju druge profesije koje nastoje unaprijediti kvalitet života? Šta to autori poruka nude nama kao građanima zajednice? Po čemu će nam život biti kvalitetniji u društvu koje je svakako razapeto između konzumerizma i dubokog siromaštva, ako nas ubijede da je šoping najbolji način samopomoći?
Na kraju – samo jedna kratka komparacija šopinga i psihoterapije. Prvo, šoping je divna, zabavna i njegujuća stvar, ali neće pomoći da vam istinski bude bolje. Drugo, ne želim da se bavim time koliko koštaju jedne cipele ili parfem u npr. Sarajevo City Centru i koliko često žene iste nabavljaju, ali cijena psihoterapije – da li kod kolega psihijatara (koje također pozivam da se oglase jer su direktno „okačeni“ na zidu (srama?)) ili kod psihoterapeuta je mnogo, mnogo manja i ostavlja mnogo dugoročniji trag – na vas, na vašu djecu, na ljude oko vas. Konačno, psihoterapija ne stoji između vas i vaših cipela, samo može povećati način na koji uživate u njima, s iskrenim zadovoljstvom i opušteno, voleći i nagrađujući sebe, a ne trošeći prisilno, s osjećajem krivice, zbog trenutnog bijega od problema. Zvuči poznato? Pa da...
Hvala Sarajevo City Centru na ovoj degradaciji naše profesije i intelektualnih sposobnosti samih kupaca, jer možda se neko baš zbog ovoga sjeti da je taj zid – samo „još jedna cigla u zidu“ koji stoji između nas i našeg kvalitetnog, ispunjenog života, a koji definitivno treba rušiti.
Tihana Majstorović, dipl. psihologinja i psihodramska psihoterapeutkinja u edukaciji
Pismo potpisuju i slijedeći psiholozi i psihoterapeuti:
Nermina Vehabović-Rudež
Đana Lončarica
Natasha Buljević
Zina Drnda
Dragica Pečenković
Minja Leko
Sanela Pekić
Nerma Daut Bajramović
Dželila Mulić
Senka Čimpo
Zvjezdana Jakić
Elma Gojak,
te druge kolegice i kolege psihoterapeuti BiH psihodramske, geštalt, TA, REBT i KBT orijentacije
Koga interesuje kako izgledaju natpisi koji ugrožavaju insitituciju psihoterapeuta a nije ih vidio u samom SCC-u može ih pogledati na ovom linku
...
